O domoljublju o. Petra Perice, mons. Ivo Gugić je napisao: 'Otac Perica bijaše pobornik ne samo morala i prava svete Crkve, nego i prava svoga naroda. Svatko je u njemu mogao gledati divan uzor hrvatskog domoljuba, i to na svim poljima: bio je odgojitelj, prosvjetitelj, neslomljivi patnik, osoba dijamantnoga karaktera, uzoran svećenik, koji je izrastao iz naroda i srastao s njime. Po primjeru Prvosvećenika Krista, ljubio je žarko svoj narod, za njega radio i patio… Te su vrline bile i ostale njegov kapital, njegova čast'
U prošlom broju najčitanijega hrvatskog političkog tjednika „7Dnevno“, potanko sam pisao o okrutnim partizanskim smaknućima tijekom 1944. i 1945., dvadeset dvojice katoličkih svećenika, jednoga đakona i šestorice bogoslova Hrvatske crkve, na području Dubrovačke biskupije. Budući se među žrtvama nalazio i isusovac, o. Petar Perica, dobrotvor, pjesnik, domoljubni mučenik s Dakse, osoba poglavito poznata kao pisac dvaju najpjevanijih hrvatskih katoličkih pjesama – „Do nebesa nek’ se ori“ i „Zdravo Djevo – Kraljice Hrvata“, u sljedećim rečenicama, osvrnut ću se potanko – na životni put tog našega izuzetna čovjeka.
Glavne podatke iz života uzorna svećenika i rodoljuba Perice donosim parafrazirane iz sjajne knjige Mije Ivureka, „Pader Petar Perica i njegovo doba“ (Zagreb 2015., 320 stranica).
Djetinjstvo i zavičajne odlike
Petar Perica rođen je 27. lipnja 1881., u selu Kotišina, nedaleko od Makarske. Budući se rodio uoči blagdana Sv. Petra, nadjenuli su mu ime Petar. Njegov otac Stjepan bavio se poljodjelstvom, a majka mu Antica bila je kućanica. Kršten je 4. srpnja 1881., u mjesnoj crkvi Sv. Ante Padovanskoga.
Kotišina, Peričino rodno mjesto, spominje se prvi put 1434. u tzv. Kreševskoj povelji, a potom u turskim i talijanskim dokumentima. Mjesto utemeljeno prije tisuću godina spominjali su: Petar Kačić, dr. fra Karlo Jurišić, Alberto Fortis… U starijoj povijesti Kotišine, najpoznatija osoba bio je upravo fra Petar Kačić, makarski biskup iz 17. stoljeća, poglavito čuven po podizanju ustanka protiv Turaka 1646. na području Makarskoga primorja. U Koštini se nalaze dva važna sakralna objekta: grobna crkvica Sv. Martina i stoljetna crkva Sv. Ane. Uz 2005. obnovljenu rodnu kuću Petra Perice, i osnovna škola na Zeleniki dobila je ime po isusovcu Petri Perici.
Mladi Perica pučku školu je polazio u Makarskoj. U petom razredu ispjevao je stihove u kojima je prorekao vlastito buduće zvanje i poslanje: „Kristu služiti – to je nad sve časti, / Njega ljubiti – nema veće slasti. / Njega slijediti – to je veličina, / Sve drugo je varka i taština.“
Nakon svršetka pučke škole u Makarskoj, Perica se upisao 1892. u građansku školu, kojom je ravnao glasoviti hrvatski preporoditelj – don Miho Pavlinović. U trećem razredu građanske škole, kod Perice se javila žarka želja postati svećenikom. Kada je školu pohodio onodobni splitsko-makarski biskup Filip Franjo Nakić, uočio je Peričin iznadprosječan talent i uputio je mladoga Petra u sjemenište.
Odličan učenik isusovačkoga sjemeništa u Travniku
Obitavajući u Travniku od 1895. do 1901., Perica je pohađao, kao odličan učenik, isusovačko sjemenište u Travniku. Upravo je za posvetu hrvatske mladeži Presvetomu Srcu Isusovu, kao maturant, 24. lipnja 1900., Perica sastavio pjesmu posvetnicu, „Do nebesa nek’ se ori“, koju je uglazbio onodobni travnički profesor, Milan Smolka. Perica je također u Travniku, poslije povratka iz novicijata u Moravskoj, 8. prosinca 1904., ispjevao i drugu hrvatsku katoličku himnu – „Zdravo Djevo – Kraljice Hrvata“.
Veliki utjecaj na duhovno dozrijevanje Petra Perice nedvojbeno je imao prof. Antun Puntigam. Njega je kao ugledna isusovca pozvao vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler u Travnik, kako bi se zauzeo raditi na odgoju mladeži, u tamošnjem sjemeništu i gimnaziji.
Puntigam je bio i odgojitelj sjemeništarca sveta života, uzoritoga sluge Božjega, Petra Barbarića, čiji je iskreni prijatelj bio i Petar Perica. Puntigam je također poznat kao idejni začetnik posvete Srcu Isusovu 1900. hrvatske mladeži.
Prijateljstvo Petra Perice i Petra Barbarića uistinu je bilo uzorno i puno međusobnoga poštovanja. Diploma koja svjedoči Peričin primitak u Marijinu kongregaciju nosi potpis upravo Petra Barbarića.
Barbarić je na Pericu ostavio duboki duhovni utjecaj, što je Perica kasnije često spominjao u svojim propovijedima. Kada je Barbarić bio na smrtnom odru u Travniku, njegov školski kolega i veliki prijatelj Perica odrezao je pramen Barbarićeve kose, koju je čuvao kao relikviju, koju je pred početak Drugoga svjetskoga rata dao na čuvanje isusovcima u Zagrebu.
Mističarka Neumann prorekla Peričinu mučeničku smrt
Poslije završenoga novicijata 1903. u Velehradu u Moravskoj, crkveni poglavari su Pericu poslali u Kalksburg kod Beča studirati humanističke znanosti. Usporedno je u Koruškoj studirao retoriku i pravila govorništva. Morao je prekinuti fakultet zbog teške glavobolje pa su ga poglavari 1904. poslali u Travnik na novu dužnost učeničkoga prefekta.
U rujnu 1906., u Požunu je započeo trogodišnji fakultet skolastičke filozofije. Godine 1911. otišao je u Innsbruck na četverogodišnji studij teologije, kojega će 1915. uspješno završiti. Tijekom studiranja, napisao je pobudnu knjigu „Vitezovi Srca Isusova“ – pobudnicu onodobnoj hrvatskoj mladeži za štovanje Isusa Krista.
U prigodi 200. obljetnice rođenja poznatoga hrvatskoga znanstvenika – isusovca Ruđera Boškovića – Perica je 1911. ispjevao zahvalnu pjesmu njemu u čast, pod naslovom „Oda u slavu Ruđera Boškovića“. Godine 1914. zaređen je za svećenika. Prvu svetu misu je služio 9. kolovoza iste godine, u rodnoj Kotišini. Poslije završetka studija u Innsbrucku, otišao je 1915. kod isusovaca u Zagreb, gdje je imenovan zamjenikom urednika „Glasnika Srca Isusova“, te upraviteljem Apostolata molitve za cijelo područje zagrebačke nadbiskupije.
Idućih godina, ponovno je pobolijevao, operirao je pluća, te se liječio u Italiji, Austriji i Njemačkoj. Tijekom liječenja u Njemačkoj, pohodio je 1922. mističarku Tereziju Neumann, koja mu je prorekla mučeničku smrt. U sjemeništu u Travniku je radio kao profesor od 1917. do 1919., nakon čega je premješten u Split.
Splitsko i šibensko razdoblje Peričina života
Desetljeće Peričina pastoralnog djelovanja od 1919. do 1929. u Splitu bilo je višestruko bogato i plodonosno. Utemeljio je 1920 društvo „Liga preporoda“, koje je okupljalo hrvatske katoličke intelektualce. Uz dužnost superiora isusovačke zajednice u Splitu, bio je stožerni duhovnik Hrvatskoga orlovskog saveza. Utemeljio je i ravnao katoličkim društvom „Vojska Srca Isusova protiv psovke“ te obnašao povjerljivu dužnost crkvenog asistenta „Hrvatskoga orlovskog okružja“. Među vjernicima napose je bio poznat po izvrsnim propovijedima u splitskoj katedrali.
Bio je u stalnim kontaktima s utemeljiteljem Hrvatskoga orlovskog okružja – danas hrvatskim blaženikom – Ivanom Merzom. Budući se padre Perica u Splitu posebno posvetio radu s hrvatskom katoličkom mladeži, susljedno su ga napadali liberalni krugovi – navlastito u listu „Narodna politika“, jer je vodio u Splitu križare, te srednjoškolsku i radničku mladež. Na mjesto poglavara Splitske isusovačke rezidencije imenovan je 22. listopada 1927, a ta mu dužnost nije smetala da istodobno vodi: Vojsku Srca Isusova, Apostolat molitve, te bratovštine Srca Isusova i Lurdske Gospe.
Svršetkom 1929., Perica je napustio Split te otišao raditi u Biskupijsko sjemenište u Šibenik, kao duhovnik sjemeništaraca. Među sjemeništarcima utemeljio je Marijinu kongregaciju, a u gradu je djelovao među križarima.
O Peričinu djelovanju u Šibeniku mons. Rudolf Pian je zabilježio: „Sjemeništarci su bili oduševljeni novim duhovnikom, na koje je on ostavio izniman duh ljubavi i pobožnosti.“ Zbog odlaska na operaciju, svršetkom travnja 1931., Perica je morao napustiti apostolski rad u šibenskom sjemeništu.
Peričin plemeniti rad u Dubrovniku
Posljednjih sedam godina ovozemaljskoga života, od 1937. do 1944., Perica je proveo u hrvatskoj Ateni – gradu Dubrovniku. Premda slaba zdravlja, uslijed želučanih tegoba, zbog kojih je bio šest puta operiran, neumorno je pastoralno djelovao…
Obnašao je dužnost poglavara isusovačke kuće u Dubrovniku, djelovao je kao glavni duhovnik križarske organizacije učenika i radnika, preuzeo je skrb za društvo križarica i malih križara, osnovao je glazbeni sastav i osigurao mu instrumente te je bio duhovnim ravnateljem Društva Srca Isusova. Uz sve druge obveze, napisao je brojne crkvene pjesme, dvije drame i komedije te poučna teološka i socijalna štiva.,..
O njegovu domoljublju mons. Ivo Gugić je napisao: „Otac Perica bijaše pobornik ne samo morala i prava svete Crkve, nego i prava svoga naroda. Svatko je u njemu mogao gledati divan uzor hrvatskog domoljuba, i to na svim poljima: bio je odgojitelj, prosvjetitelj, neslomljivi patnik, osoba dijamantnoga karaktera, uzoran svećenik, koji je izrastao iz naroda i srastao s njime. Po primjeru Prvosvećenika Krista, ljubio je žarko svoj narod, za njega radio i patio… Te su vrline bile i ostale njegov kapital, njegova čast.“
O Peričinu dobrotvornom radu govori njegovo zalaganje oko utemeljenja dobrotvornog društva „Socijalno djelo“ u Dubrovniku – za pomoć potrebitim osobama. Padre Perica odlučio se na taj korak, kada je uvidio ogromne socijalne razlike između bogataša i sirotinje u Dubrovniku. Premda je za ovaj poduhvat Perica oko sebe okupio više od sto najuglednijih Dubrovčana, onodobne velikosrpske jugoslavenske vlasti nisu htjele priznati društvo „Socijalno djelo“ – kao pravnu osobu – jer je društvo statutarno bilo pod zaštitom Sv. Josipa, kojega je Hrvatski sabor svojedobno proglasio zaštitnikom hrvatskoga naroda.
Kada su Talijani u travnju 1941. ušli u Dubrovnik, uslijedilo je podizanje talijanskih zastava i na zgradama i kućama gdje nije bila smještena talijanska vojska. Te su pojave vidno revoltirale Dubrovčane.
U javnim prosvjedima protiv takve protuhrvatske prakse, navlastito su se isticali križari, na čelu s Petrom Pericom. Stoga su Pericu uhitili karabinjeri i zatvorili 1. svibnja 1941., ali je na intervenciju poznatog talijanskog isusovca Ventinellia pušten ponovno na slobodu, s naredbom da ne smije izlaziti iz samostana. Nakon ovih događanja, prestalo je isticanje talijanskih zastava, na privatnim kućama, u gradu Dubrovniku.
Mučenički epilog
U noći 22. listopada 1944. partizani su došli u Biskupsko sjemenište u Dubrovnik po Petra Pericu. Perica je ponio sa sobom nešto rublja, redovničko raspelo, slike Srca Isusova, Srca Marija i Sv. Josipa te je glasno rekao: „Srce Isusovo, ako je ovo žrtva za Tebe – rado je primam!“ Potom je svećeničku subraću zamolio za oproštenje. Izlazeći i zgrade sjemeništa, subraći je doviknuo: „Ne zaboravite me!“
Partizani su ga odveli u dubrovački zatvor „Karmen“, gdje su već bili utamničeni drugi katolički svećenici i desetci uglednih Dubrovčana. U zatvoru nije bilo nikakvoga ispitivanja ni suđenja. To partizanskim krvnicima nije ni bilo potrebno…
U okružju straha i neizvjesnosti, padre Perica je svim zatvorenicima udijelio odrješenje grijeha, koje su primili klečeći. S drugim zatvorenicima, Perica je u noći na 25. listopada 1944. prevezen na otok Daksu – na put bez povratka…
U noći na 26. listopada 1944., partizanski ubojice su likvidirali 44 posve nevine osobe. Zatočenike su najprije izvodili iz zajedničkih prostorija, po dvojicu ili trojicu, otvoreno im lažući da „idu na Mljet“. Padru Perici su čupali bradu, kada su ga odvodili na stratište.
Sve dovedene pred jamu, prvo su svukli do gola i temeljito opljačkali. Ubijali su ih rafalima i pojedinačnim hitcima. Tijela su padala u jamu… I nakon toga bilo je pojedinačnih pucnjeva iz samokresa, po truplima žrtava. Tako se provodila „partizanska revolucionarna pravda“!
Peričin pokop na groblju Boninovo
Ekshumacija usmrćenih mučenika na Daksi trajala je od 24. do 29. rujna 2009. godine. Potom su posmrtni ostatci žrtava preneseni na Odjel patologije Opće bolnice u Dubrovniku. Među identificiranim žrtvama bio je i pokojni mučenik – o. Petar Perica.
Peričini posmrtni ostatci pokopani su 26. lipnja 2010. na gradskom groblju Boninovo. Misu i sprovodne obrede predvodio je isusovac Petar Nikolić, uz koncelebraciju više svećenika.
Kršćanski mučenik Perica pokopan je u skupnu redovničku isusovačku grobnicu. Nazočni na ukopu suglasili su se s inicijativom da mjerodavne crkvene vlasti otvore kanonski postupak za Peričinu beatifikaciju.
U Oproštajnom slovu padru Perici, isusovac Roko Prkačin je kazao: “Život i mučenička smrt o. Petra Perice za nas je primjer svjedočenja za vjeru i svećeništvo. On je uistinu svjedok vjere, što će mu i Crkva, nadamo se, jednoga dana i priznati. Ne zaboravimo padra Petra Pericu u molitvama za njega, ali se i njegovu zagovoru preporučujmo u svojim potrebama. Znajmo da u njemu imamo pred Bogom jednoga zagovornika više.“