Prema njemačkim službenim izvorima u Titovim konclogorima umrlo je od gladi, bolesti i maltretiranja od 1944. do 1948. između 50.000 do 80.000 Podunavskih Nijemaca
Mirko Tepavac, istaknuti partizanski i komunistički rukovoditelj osobno je napisao da je partizanska vlada “pobjednički samozadovoljno” izvršila pogrom i genocid nad njemačkom manjinom nakon rata. Neki od najpoznatijih logora za Nijemce nakon rata bili su sabirni logor Velika Pisanica, sabirni logor Josipovac, radni logor Valpovo, Logor Knićanin (Rudolfsgnad) i logor Krndija u Hrvatskoj, te još brojni logori u Srijemu, Bačkoj i Banatu, piše Petar Horvatić.
Prema njemačkim službenim izvorima u Titovim konclogorima umrlo je od gladi, bolesti i maltretiranja od 1944. do 1948. između 50.000 do 80.000 Podunavskih Nijemaca („Švaba“). Naravno, još je desetine tisuća drugih ubijeno u tim logorima, pa i u samom Jasenovcu, a sve nakon završetka rata kao odmazda nad nevinim civilima. Velika brojka za koju nitko još nije pozvan na odgovornost – niti od političara u današnjoj Srbiji niti u Hrvatskoj. Pretežno su to bila djeca i žene, budući da su partizani za zarobljene podunavske njemačke muškarce (civile ili vojnike), u dobi od 16 do 60 godine, imali „specijalni“ tretman.
Hoće li o tome konačno biti javno progovoreno, osobito jer se samo kod ubijenih Nijemaca radi o većem broju žrtava nego u logoru Jasenovac?
Prema popisu stanovništva iz 1931. na području bivše Jugoslavije živjelo je 497.000 Nijemaca, najveći dio u Vojvodini i Slavoniji. Sljedeći popis koji je obavljen 1948. popisao je svega 55.000 Nijemaca. Od 100.000 Nijemaca u Hrvatskoj na posljednjem prijeratnom popisu 1991. živjelo je samo 2.600 Nijemaca.
Ovi podaci svjedoče da je komunistička diktatura na čelu sa Josipom Brozom Titom počinila genocid nad Nijemcima. To je bila i službena odluka AVNOJ-a iz 1944, što potvrđuje i rasistički karakter jugoslavenske države.
Odlukom Predsjedništva AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. svi se Nijemci stavljaju van zakona i proglašavaju državnim neprijateljima kojima se oduzimaju sva građanska prava, oduzima im se sva pokretna i nepokretna imovina te ih se protjeruje iz države, a do protjerivanja se zatvaraju u radne logore. Tom je odlukom AVNOJ-a nad ovom zaslužnom narodnom grupom i najvećom nacionalnom manjinom u Jugoslaviji, a ponajviše nad civilima, ženama i djecom, počinio genocid za kojega nitko nije odgovarao.
Genocid nad Nijemcima na isti zločinački način proveden je i u drugim komunističkim zemljama (Čehoslovačka, Poljska, Bjelorusija, Ukrajina), dok su neke kao Rumunjska zaštitile svoje građane njemačke nacionalnosti od brutalnih ubijanja koja su dolazila od nalogodavaca iz Moskve.
Koncentracijski logori su patološka tvorevina koju su prvi izmislili internacionalni socijalisti, boljševicim u Rusiji (SSSR-u), a njihov koncept samo su preuzeli i usavršili drugi nacionalni-socijalisti – Hitlerovi socijalisti iz Njemačke. Stoga partizani, kao vjerni sljedbenici internacionalnog socijalizma iz Moskve, uspostavljaju diljem Jugoslavije sustav koncentracijskih logora koji su djelovali u razdoblju od 1945. do 1951. Tu je stradala većina podunavskih Nijemaca.
Konfiskacija imovine – rasističke odredbe partizani uzeli iz Čubrilovićevog Memoranduma!
Titova vlast je otišla i korak dalje: konfiscirala je svu njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu, pa čak i onu koja se nalazila u inozemstvu! To je pokriveno zakonskom formom i sadržano u dokumentu nazvanom: Odluka o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile.
Što je najtragičnije, temelj ovih rasističkih odredbi pronađen je u srbijanskom “Memorandumu” koji je Titovoj komunističkoj vlasti listopada mjeseca 1944., odmah po ulasku partizanskih i sovjetskih trupa u Beograd, uputio srpski akademik i ekstremni srbijanski radikal dr. Vasa Čubrilović, autor rasističko-šovinističkog projekta iz 1937. naslovljenog „Iseljavanje Arnauta (Albanaca)“. Njegov prijedlog sastojao se u tome da se nesrpsko stanovništvo s područja Kosova, Vojvodine, Crne Gore i Makedonije protjera iz tih krajeva ili pozatvara u koncentracijske logore.
Taj projekt je sadržavao etničko čišćenje Albanaca, ali i drugih naroda za koje su velikosrbi smatrali da trebaju nestati s teritorija njihove zamišljene Srbije: Nijemaca, muslimana, Hrvata, Mađara i drugih.
Nije li i to jedan od dokaza da je velikosrpska ideja u svojim temeljnim odrednicama ne samo preživjela u “novoj” komunističkoj Jugoslaviji, nego i nastavila ostvarivati svoje političke ciljeve sve do današnjih dana, vrlo vješto se prilagođujući sustavima, ideologijama i vremenima.
”Austreibung” – protjerivanje, bio je uobičajeni izraz Podunavskih Nijemaca za konačno uklanjanje iz njihovih domova i potpunu evakuaciju folksdojčera iz njemačkih sela. To je bio rezultat odluke ”Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije” (AVNOJ), privremenog partizanskog zakonodavnog odbora. Odluka je objavljena 21. studenoga 1944. godine.
Jednim ”izvansudskim rješenjem” folksdojčeri su proglašeni za ”narodne neprijatelje” i propisan je „gubitak svih građanskih prava“. Dalje se određuje „potpuna eksproprijacija sve njihove pokretne i nepokretne imovine“. Lišeni imovine i svih prava, mogli su biti protjerani iz svojih domova i internirani u koncentracione logore koji nisu imali nikakve uvjete za preživljavanje zatočenika – komunistički plan nije ni bio njihovo preživljavanje, nego likvidacija.
Na taj način mogla se sprovesti potpuna internacija. To je zahvatilo 167.000 folksdojčera. Sposobni za rad smješteni su u u radne logore širom Slavonije i Vojvodine, a nekoliko tisuća mlađih muškaraca i žena poslano je na najteže radove u bratski SSSR.
Radno nesposobni: majke sa malom djecom do 2 godine, djeca do 14 godina, odrasli preko 60 godina i nemoćni, poslani su u neki od 6 logora za likvidaciju u Vojvodini, 2 u Slavoniji i 2 u Sloveniji. Protjerivanje je dovršeno od kraja studenoga 1944. do kolovoza 1945. godine
Tako su Podunavski Nijemci nestali s teritorija bivše Jugoslavije.
A Hrvati su dva puta u dvije Jugoslavije bili žrtvom rasističkih ideja iz Srbije – hoće li nešto naučiti iz ne tako davne povijesti?, pita se Horvatić.
Izvor:
Vladimir Geiger, Nestanak folksdojčera, izdanje: Nova stvarnost – Zagreb, 1997.