Logor u Jasenovcu višestruko je veća ljaga Titove Jugoslavije, nego li Pavelićeve NDH!

Za razliku od komunističkog Jasenovca, koji je trajao dvije godine dulje od ustaškoga radnog logora Jasenovac u razdoblju od 1941. do 1945., Jasenovac u ustaškim rukama bio je prvotno kažnjenička radna ustanova, dok je rečeni logor pod komunističkom šakom prvenstveno bio - logor smrti

Podastirem naprijed niz dokaza i svjedočenja o dugo prešućivanoj problematici postojanja poslijeratnoga logora u Jasenovcu, na temelju podataka objelodanjenih u znanstvenoj knjizi skupine autora (Vladimir Horvat – Igor Vukić – Stipo Pilić – Blanka Matković), „Jasenovački logori – istraživanja“ (Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, drugo izdanje, Zagreb 2015., str. 268), iz kojih će se zorno vidjeti dva jasna zaključka.

Za razliku od komunističkog Jasenovca, koji je trajao dvije godine dulje od ustaškoga radnog logora Jasenovac u razdoblju od 1941. do 1945., Jasenovac u ustaškim rukama bio je prvotno kažnjenička radna ustanova, dok je rečeni logor pod komunističkom šakom prvenstveno bio – logor smrti. Osim toga, i u ustaškom i komunističkom Jasenovcu smrtno su stradali najviše Hrvati, a u Titovu Jasenovcu puno više, osobito u razdoblju od 1945. do 1948., kada se poratni komunistički režim u Jasenovcu doslovno iživljavao na prethodno zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima, te kasnije uhićenim ”narodnim neprijateljima“.

Poratni komunistički logor smrti

Nakon nazovi-oslobođenja 1945., partizanski ‘antifašisti’ uzurpirali su svu vlast te su kroz „komunističku revoluciju“ i „diktaturu proleterijata“ započeli otvoreni „crveni teror“ nad svim političkim i svjetonazorskim neistomišljenicima. Za provedbu rečenoga mračnog cilja, komunistima u Hrvatskoj poslužila je većina nekadašnjih ustaških radnih logora, pa tako i Jasenovac. Komunistički vlastodršci jugoslavenske provenijencije u poratnom Jasenovcu dosljedno su provodili Lenjinov naputak: „Revolucionarna diktatura proleterijata je vlast koja je stečena i koja se održava nasiljem proleterijata protiv buržoazije, vlast koju ne obvezuje nikakav zakon.“

Masovno istrjebljenje Hrvata i svih drugih ideoloških protivnika komunizma, komunisti su od 1945., u Jasenovcu i drugim kazamatima smrti, provodili kroz partijske vojne, prijeke i tzv. narodne sudove, što su donosili smrtne presude, bez mogućnosti priziva ili žalbe, a rečenim nazovi-sudovima predsjedali su ideološki zaslijepljeni partijski poslušnici. Ovu tvrdnju bjelodano potvrđuju riječi visoko pozicioniranog komunističkoga sudskoga dužnosnika iz 1945., Miloša Minića: „Naša partija rukovodi, kako javnim tužilaštvom, tako i OZN-om, tako i svim drugim državnim ustanovama.“

U Jasenovcu se nalaze objektivni dokazi partizanskih poslijeratnih zločina: masovne grobnice s ustaškim i domobranskim znakovljem, s civilnom muškom i ženskom obućom i odjećom, te s nakitom i dukatima slavonskih snaša. Rečene činjenice potvrdila su započeta i potom žurno zabranjena tri iskapanja u logoru Jasenovac, a vrlo znakovita je i izjava Josipa Manolića: „Poznato je da je Jasenovac bio logor do 1948. godine.“

Jasenovački logor u komunističkim rukama nije djelovao samo od 1945. do 1948., već i od 1948. do 1951., kao logor za Staljinove pristaše, informbiroovce, do njihova preseljenja na Goli otok. Rečenu činjenicu je potvrdio, između ostalih, Antun Miletić u monografiji „Koncentracioni logor Jasenovac“, pišući o rušenju logora između 1948. i 1951. godine.

U drugomu razdoblju logora Jasenovac, od 1945. do 1948., na samom početku djelovanja, logorski strojevi su poslani u Srbiju i Crnu Goru, jer komunistički Jasenovac, kao prvenstveno likvidacijski logor, nije trebao ni strojeve ni radnike. U komunističkom paklu Jasenovca i Stare Gradiške, uz druge brojne hrvatske žrtve, ubijeno je ili umrlo zbog neljudskih uvjeta sljedećih deset katoličkih svećenika: fra Leonardo Bajić, isusovac Franjo Bortas, fra Anselmo Canjuga, vlč. Stjepan Gabrić, mons. Karlo Gruičić, vlč. Mihovil Kolarić, vlč. Stjepan Kovačić, vlč Vendelin Kristek, vlč. Ivan Perhač i fra Petar Turkalj.

Tito nikada nije posjetio Jasenovac

Zvonko Ivanković – Vonta je 1992. javno istaknuo da su brojne kolone Križnog puta prolazile kroz Jasenovac gdje su ubijani „bez ikakve istrage i suda, a broj ubijenih se kretao između sedam i osam tisuća.“ Potom je javnosti, Drago Ercegović, iznio vlastito potresno svjedočenje o kanalima u kojima su bili pobijeni mrtvaci u civilnim i vojnim odijelima, a egzekutori su bili partizani. Nedugo iza toga, Ljubica Štefan, javno je objelodanila zaključak da su iskopani ostatci iz 1964. u Jasenovcu, zapravo, žrtve poratnoga komunističkog logora.

U svom svjedočenju, Slavko Bašić, govorio je o gomili trupala, sudionika Bleiburga, na livadi u Jasenovcu. Drugi svjedok, dr. Ivan Paspa, svjedočio je o pronađenim grobovima ubijenih Hrvata prilikom rušenja južnog zida logora. Vide Pavlović posvjedočio je kako je 40 hrvatskih časnika kopalo za se grobove, prije smaknuća…

Godine 1996., onodobni hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, na komemoraciji žrtvama u Jasenovcu je izjavio: „Polažem vijenac svim žrtvama (…) u jasenovačkom logoru, jer ne treba zaboraviti da je Jasenovac od 1945. do 1948. bio komunistički logor u kojemu su skončali mnogi Hrvati… To je razlog zbog kojeg Tito nikada nije posjetio Jasenovac…“

Druga svjedočenja o poslijeratnom logoru

U lipnju 1945., u rijeci Savi, pojavila su se brojna ljudska trupla. Budući da je od svršetka rata prošlo više od mjesec i pol dana, plivajuća tjelesa u Savi jamačno nisu mogla biti žrtve „ustaškog terora“. Odgovor na način stradanja ovih žrtava, po svemu sudeći, leži u svjedočenju Ivice Rivića. On je dao sljedeću izjavu prof. dr. Krunoslavu Draganoviću: „Iz Novske u Jasenovac stiglo je oko tri stotine zatvorenika, te su ondje predani kapetanu… On im je potom vezao ruke i noge, te oko vrata objesio tikve i bacio ih u Savu.“ U Draganovićevoj arhivi, o istoj problematici, sačuvana je i izjava Matije Mačkovića iz Jasenovca: „Vozeći se čamcem na Savi, zapazio sam da trupla plove rijekom…“

O opstojnosti komunističkoga poratnog logora u Jasenovcu, vlastita svjedočenja također su dali: Boško Dragičević, Ante Prlić i Eduard Mikša. Boško Dragičević, koji je u „četveroredu smrti“ proveden do Jasenovca, dao je sljedeći iskaz: „Naša je kolona krenula prema Jasenovcu, u pratnji mladih partizana – provodnika, koji su nas svakih desetak kilometara zaustavljali i svlačili s nas što god su zdravo našli. Cijelu su nas noć mučili i udarali. Unaprijed su nam rekli da idemo prema Jasenovcu i da ćemo ondje zauvijek ostati. Sutradan oko podne stižemo u Jasenovac… Jadnici su bili tako umorni, kada su nas dotjerali u Jasenovac, da su popadali kao snoplje. U Jasenovcu su nas, kao i obično, razvrstali na ranjene, tifusare i na zdrave. Zdrave su odmah razvrstali na mlađa i starija godišta. Starije su ostavili na prisilnom radu u Jasenovcu.“

Ante Prlić posvjedočio je sljedeće: „Jedna skupina zatočenika, iz logora Viktorovca kod Siska, u srpnju 1946., otpravljena je na jednomjesečni rad u Jasenovac (…) Dobro znam da su ti ljudi, po povratku iz jasenovačkog logora, izbjegavali pričati o tomu što su tamo radili, jer im je to bilo zabranjeno.“ A nekadašnji domobranski časnik, inače ratni vojni invalid, Eduard Mikša, dao je još potresniju izjavu: „Javljali su mi se prijatelji iz logora u Prečkom, koji su pukim slučajem preživjeli Jasenovac. Oni svjedoče da su kolone Križnoga puta, koje su se od Siska dolinom Save kretale prema istoku zemlje (…) vojnici 21. srpske divizije (…) odvodili u Jasenovac, gdje su pobijeni bez istrage i suda.“

Facebook Comments

Loading...
DIJELI