Loše režirana predstava
Da je Hrvatska ozbiljna država, protiv službenog posjeta predsjednika susjedne, prijateljske i nesvrstane Srbije, Aleksandra Vučića, bi prosvjedovalo jedno četiri milijuna građana Hrvatske, a ne par stotina „marginalaca“, kako ih je nazvala predsjednica, ljudi koji su ionako prezreni i odbačeni od ovog društva. Minus eventualno srpska manjina. Jer, da je ovo ozbiljna država onda bi svojim građanima, pa i manjinama, nešto i značila, a ne samo „marginalcima“. Ali, da je Hrvatska ozbiljna država – ili barem država, do tog posjeta nikad ne bi ni došlo. Ili bi barem bio uvjetovan time da se Vučić javno pospe pepelom u ime Srbije za rat, i svoju ulogu u njemu.
A zašto je do posjeta uopće došlo, jasno je. Namjesnici Srbije i Hrvatske su dobili partijsku direktivu iz veleposlanstva koje ih je demokratski i postavilo: vi ćete ga pozvati, on će se odazvati. S tim da je Vučić iskoristio situaciju da bi, s jedne strane, zavadio svoje neprijatelje – Hrvate, po onoj staroj – zavadi pa vladaj – a s druge strane tim posjetom zacementirao sebi status u Srbiji. Ej, koja faca, hrabro ide u Zagreb gdje „ustaše ‘oće da ga genocidišu“, bar je takvu priču, Sloba nakon Slobe, preko svog Šešelja Vulina pustio u režimske medije u Srbiji. A kako tamo vlada ista histerija i paranoja koja je vladala i osamdesetih, Srbi su to popušili. S te strane, najveći gubitnik ovog posjeta nisu ni Hrvati niti Hrvatska, već Srbi koji se Vučića neće riješiti dok je živ. Dobitnik je, naravno, Vučić. A iza njega SAD i EU.
No, zašto bi Hrvati trebali prosvjedovati protiv tog posjeta? „Pa zar nemamo većih problema u državi?“, pitaju kmetovi. Pa zašto ne prosvjedujemo protiv HDZ-a, privatizacije, pitaju kmetovi. Kmetove podržavaju i mainstream mediji, koji oduševljeno pišu o tome kak’ je mlađarija koju su na ulici pitali o Vučiću, pametnija od političara, jer misli da to nije važno i vrijedno prosvjeda.
To je trolanje, jasno. Vučićev posjet je aktualan i konkretan povod, ovo ostalo su uopćena jamranja. „Možda nešto skrivaju, ko zna kaj oni mute“, mudruje jedan mladac. „To su normalni diplomatski odnosi, to tak treba bit“, filozofira drugi. Možete li si zamisliti da bi u državnički posjet Izraelu došao predsjednik Njemačke koji je u ratu čistio Mengeleu čizme i nosio mu pivo, kao Vučić Šešeljugi, galamio kako će ubiti sto Židova za jednog ubijenog Nijemca, koji i dalje smatra da su si Židovi sami krivi za to što im se desilo i da to prođe bez prosvjeda? Ili da bivši nacist dođe u službeni državnički posjet Velikoj Britaniji u svojstvu predsjednika Austrije? Pa Waldheim je bio smijenjen kad je otkrivena njegova nacistička prošlost koju je tajio! Stvarno, zamislite da je Kurt Waldheim ikad posjetio Izrael i tamo im držao prodike pravdajući holokaust!
Najtragičnije u svemu je da su Hrvati senzibilizirani tako da na prosvjed, koji je normalna stvar u demokracijama, gledaju kao na nešto moralno neprihvatljivo, a na otvoreni šovinizam Aleksandra Vučića gledaju kao na širenje bratstva i jedinstva, te uspostavu dobrosusjedskih odnosa. Jer, zna se tko u Hrvatskoj smije prosvjedovati, pa i nasilno, a zna se tko mora tražiti dozvolu za prosvjed, što je nešto što se inače izdaje samo u diktaturama.
Dodatna je tragedija da EU sotonizira jednog Putina jer kontrolira medije i krši demokratska pravila igre kako ih zapad vidi, a jede iz ruke jednom Vučiću koji isto tako kontrolira medije i krši ta ista pravila. Jer im treba Srbija u njihovom taboru, a protiv Putina. Principi su za budale.
Dakle, zašto bi svi trebali izaći na prosvjed protiv Vučića, da smo normalni? Jer bi Francuzi to uradili, jer bi Englezi to uradili, jer bi Amerikanci to uradili, jer bi Rusi to uradili, na našem mjestu. Bar kao sredstvo pritiska na Vladu. Jer narod bez dostojanstva i samopoštovanja, narod koji samog sebe doživljava kao manje vrijednog, nema budućnost niti perspektivu.
I zato jer je Vučić uspio poniziti i posvađati Hrvate, što mu je i bio cilj. Nije bilo teško, sve mu je išlo na ruku. Predsjednica i premijer ne mogu iz svoje kože, a Vučić je bizantinac, lukav i prijetvoran. Riječ „bizantinski“ (byzantine) inače na engleskom označava spletkaroški i zavjerenički način djelovanja. Usto, i legendarni hrvatski jal mu je pomogao. Kmetsko-podanički mentalitet još i više…
Hrabrost, ljubav, glupost
To sad dolazi na naplatu u najgorem mogućem obliku. Dio Hrvata je protiv Predsjednice RH, jer zašto je uopće zvala Vučića, pitaju, koja je svrha te loše predstave koju kao da je Frljić režirao? Dokumente o ona tri Hrvata je mogao poslati i poštom, kad već nije donio ništa važno!
Očito, zato jer joj je tako naređeno iz nekog centra moći, nije teško pretpostaviti kojeg. Pa kad već nije imala hrabrosti poručiti našim saveznicima i prijateljima koji su nas ponovo natjerali da pojedemo velikom žlicom ono što nije za jelo, da si ga uzmu doma ako im je tako dobar, kao što je njoj poručio Miro Bulj, izvezla je riječ „hrabrost“ na rukave sakoa. I to glagoljicom. Valjda zato da Vučić ne uspije pročitati, i oni iz EU-a. A kad je bila u Beogradu, na inaugraciji dotičnog, imala je izvezenu riječ – „Ljubav“.
Hrabro bi bilo da se Vučiću smjelo postavljati neugodna pitanja, recimo o govoru u Glini. Grabar-Kitarović je, stvarno, trebala imati hrabrosti i odbiti uljudnu zamolbu zapada da pozove u goste čovjeka koji je devedestih dolazio kao nezvani gost i Šešeljev posilni, a danas se buni – zašto u Zakonu o braniteljima piše da je Srbija bila agresor… Ako nije, otkud onda matične knjige općine Dvor, koje nam je vratio, u Beogradu? Ovako, ne samo da se Kolinda morala ispričavati (srpski: izviniti) Vučiću, nego se našla na udaru manje-više svakog, od prosvjednika, preko Plenkovića, do jednog Bojana Glavaševića.
I s razlogom. Apologetici tog njenog poteza tu nema mjesta, kao ni infantilnim „tko je za Kolindu, a tko protiv“ prozivkama, jer se tu ne radi o tome tko je za ili protiv nekog osobno, nego o tome da je poziv Vučiću koristio samo Vučiću, a štetan je za Hrvatsku. Višestruko. Naime, Vučić je došao, izvrijeđao Hrvate i zdravu pamet i vratio se kao narodni heroj u Srbiju, a nama ostaju neugodne podjele i gorak okus u ustima.
Mi, naravno, možemo konstatirati kako je Bojan Glavašević licemjer, jer se sprdao s braniteljima, pitao kako to da samo hrvatski veterani imaju PTSP, a srbijanski ne (jer je Srbija vjerojatno jedina zemlja na planetu koja tu bolest poznatu pod raznim nazivima još od antike ne priznaje, Bojane!) sugerirajući da su simulanti i prouzročivši time braniteljski prosvjed, a sad drži govorancije o Vučićevom ratnohuškačkom govoru u okupiranoj Glini 1995. godine, kad je obećavao Srbima Veliku Srbiju. Pa sada prilikom posjeta hladno slagao o tome što je tada lagao. I o tome da je u Skupštini Srbije još 2000., godinama nakon rata, laprdao kako želi mijenjati granice Hrvatske po velikosrpskim mokrim snovima. I kako prijateljuje s vukovarskim krvnikom Veselinom Šljivančaninom i postavlja se kao njegov odvjetnik.
„Takvog čovjeka naša predsjednica pozvala je u Hrvatsku, bez suglasnosti i znanja predsjednika hrvatske Vlade i tretirala ga kao uvaženog gosta. U tome leži poniženje, predsjednica Hrvatske stavila je interese i pritisak međunarodne zajednice ispred interesa vlastite zemlje, i to je učinila na najsramotniji mogući način“, kaže mladi „Thule“ Glavašević.
Ja uopće ne sumnjam u licemjerje Bojana Glavaševića i u to da bi on prvi palamudio kako moramo održavati dobrosusjedske odnose sa susjedima (srpski: komšijama) da je kojim slučajem Vučića u goste pozvao Ivo Josipović. Pazite, to je isti onaj Glavašević koji je branitelje ponižavao na sve mile načine u suradnji s Documentom („Busovača, zdravo!“), koji je na pitanje tko mu je ubio oca odgovorio s – „neki metak“. Isto tako, ne sumnjam niti najmanje da bi i Miro Domobulj pjevao posve drugu pjesmu da je Vučića pozvao Petrov.
Glavašević je nesporno u pravu. Ali to ne znači da su njegovi motivi pošteni: tu se, kao i kod brojnih drugih, radi o napadaju domoljublja kojeg dobivaju samo kad domoljublje mogu upotrijebiti protiv političkih suparnika. To, naravno, ni malo ne oslobađa predsjednicu od odgovornosti za neodgovoran politički čin. Sama je otvorila bok napadima „marginalaca“ kojima je danas izložena.
‘Muve’ i marginalci
Što se izjave predsjednice o marginalcima tiče, političar se nikad ne bi smio dovesti u položaj da mora objašnjavati na koga (ni)je mislio kad je nešto rekao. Jedino što je bilo jadnije od toga kako je Vučić ponizio Hrvatsku, bio je pokušaj predsjednice da objasni kako nije rekla ono što je rekla i nije mislila ono što svi misle da je mislila, kad je izrekla kako su svi koji se protive posjetu Vučića – marginalci.
Budimo realni, oni jesu marginalci i to je ono što je žalosno, da je Hrvatska toliko indoktrinirana i do te mjere iskompleksirana da su stvarno politički marginalci uglavnom i bili prisutni na prosvjedu. Nije tu bilo naročito jakih imena. No, vaditi se na to da je netočno preneseno ono što je rekla i da nije istina da je ikoga nazvala političkim marginalcem, a onda dodati da su prosvjedi normalna stvar u demokraciji, te da su „pojedinci s rubova političkog spektra oni koji se nauštrb naroda trude zaustaviti pomak između dviju država“ – je posve jadno. Još je jadnije u sav taj misaoni kupus ubaciti i kako ona o braniteljima i udovicama ima najbolje moguće mišljenje. Ne samo zato jer među njima ima i ovakvih i onakvih, nego prije svega zato što ti „pojedinci s rubova političkog spektra“ i jesu branitelji i udovice.
Zašto su na rubu političkog spektra, kako su tamo dospjeli i kako su u centar političkog spektra dospjeli ljudi koji su rat proveli na sigurnom u Londonu i Bruxellesu – malo je teže pitanje. No, činjenica je da je ona dodala povredu na uvredu, odnosno na konstataciju euročetnika – ili eurovelikosrbina, jer on kaže da nije četnik – Vučića da se radi o „muvama“ dodala i to o marginalcima. A onda još u Lisinskom, na skupštini Srpskog narodnog vijeća, ustvrdila kako u Hrvatskoj ne smije biti građana drugog reda.
U Hrvatskoj, dakle, nitko ne smije biti građanin drugog reda, ali smije biti marginalac. Pri čemu su Srbi ti koji ne smiju biti građani drugog reda u Hrvatskoj, a veterani Domovinskog rata smiju biti marginalci po kojima se svatko smije istresti kako ga volja i nazivati ih krezubim šatorašima i sličnim imenima. A da stvar bude zabavnija, Hrvati u Srbiji mogu biti i građani petog reda, jer biti Hrvat je odavno u Srbiji nešto društveno neprihvatljivo, to je isto što i biti ustaša. Zato se sve manje Hrvata u Vojvodini izjašnjava kao Hrvati, a da stvar bude bolja, ubuduće se Bunjevci i Šokci neće niti voditi kao Hrvati u Srbiji, kako je bilo od 1945. godine. To što brojni Bunjevci danas niti ne žele da ih se povezuje s Hrvatima je svakako, prije svega, posljedica politike pritiska na Hrvate u Srbiji koji traje od 1945. godine.
Đavolji odvjetnici
Kao što ne sumnjam da bi ekipa iz SDP-a i Mosta pjevala drugu pjesmu da je ne-četnika Vučića pozvao netko drugi, netko njihov, tako ne sumnjam niti da bi HDZ-ov Miro Kovač pjevao neku drugu pjesmu, a ne pravdao Vučićev posjet time, da ga je izabrao narod Srbije. Je, i Miloševića je izabrao narod Srbije. I Šešelja u parlament, evo ga još uvijek tamo, onda možemo pozvati i njega u posjet, kao dio parlamentarne delegacije, kad već zovemo njegovog šegrta koji mu je donosio pive dok se bavio planiranjem i provođenjem genocida. Uostalom, i Hitlera je izabrao njemački narod.
Ne sjećam se da su Amerikanci zvali bilo Miloševića bilo Hitlera u posjet nakon što su krenuli bombardirati njihove zemlje: jednom kad je krenuo rat, oni su bili i ostali samo neprijatelji. Ne zove nitko ni ludog Kima, a na zapad ne zovu ni Assada. Jer ga smatraju neprijateljem.
Vučić je to oduvijek Hrvatskoj bio, i ostao. Neprijatelj. Vučić nas pak pokušava uvjeriti kako on nije četnik, a predsjednica kako je to neki novi, europski Vučić, a ne onaj Vučić koji je u Glini obećavao sto glava za jednu srpsku glavu. Ali, Vučić nije bio u Glini, bio je u Lisinskom.
A tamo mu je sekundirao Milorad Pupovac. Koji nije marginalac. Kako je odlično primijetio kolumnist Večernjeg, Marinko Jurasić, dok u Beogradu srbijanski političar Čedomir Jovanović za RTS upućuje na licemjernost Vučića koji nakon što je postavio izložbu o Jasenovcu u New Yorku (uz staru srpsku istinu o 700.000 Srba stradalih u tom logoru, od ukupno oko 500.000 Srba poginulih u ratu na svim stranama, uključujući civile i travanjski rat!), dotle Pupovac, sjedeći kraj njega, svim silama brani Vučića, lupetajući kako svaka država ima suvereno pravo postaviti izložbu kakvu god je volja, da bi minutu nakon što je izrekao uobičajenu žalopojku, rekavši kako je „stradanje Srba i historijski genocid nad Srbima u Hrvatskoj za vrijeme NDH istaknuto kao međunarodno relevantna činjenica u kontekstu obnavljanja revizionizma“, pohvalio Vučićevu ideju o tome da se na pola godine dana stavi moratorij na povijesne teme. Koje forsiraju upravo njegovi ministri, koji još uvijek, skupa s njim, a izgleda i Pupovcem, žive u 41. kad im odgovara biti ugroženi, a u 45. kad im odgovara šefovati Hrvatima. A 95. im je isto što i 41.
Drag i sjetan čovjek Draža
Ante Tomić je napisao dirljivu, patetičnu i manipulativnu kolumnu o svom pokojnom prijatelju, srbijanskom glumcu. „Nebojša Glogovac bio je đavolski duhovit. Onako kako to samo najbolji znaju, kao nemarno i nehotično“, naslovljava kolumnu Ante, pa kaže kako mu je Nebojša bio najdraži prijatelj od svih glumaca koji su glumili u filmovima po njegovim umotvorinama.
„Upoznali smo se prije deset godina, jedne ljetne večeri u Motovunu, kad je s Olegom Novkovićem, Milenom Marković, Snežanom Bogdanović i Uliksom Fehmiuom došao predstaviti film ‘Sutra ujutru’. Na hotelskoj terasi čitavu smo se večeri smijali njegovim šalama, a ja se više nisam mogao sjetiti zašto taj sjajni tip nije igrao u ‘Karauli’. Pamtio sam kako smo pokušali, ali ne i što je tada bilo krivo. Što god, morali smo se negdje ponovno sresti, neizbježno.
I onda, negdje početkom 2015., čini mi se, Rajko Grlić ga je probno snimio za ulogu Vjeke Kralja u ‘Ustavu Republike Hrvatske’. Kad mi je pokazao snimku, ja sam se, duše mi moje, prepao. Kad susjedu Srbinu kaže da su Srbi korov, Kralj je u Glogovčevoj interpretaciji spokojan, blag, gotovo nježan. Istina, sve je to stajalo u scenariju, ali nitko ga nije tako dobro pročitao, tako autentično prikazao kako se zlo katkad može činiti dobronamjerno i bezazleno, kako je mržnja u našem svijetu samorazumljiva, svakidašnja, banalna. Tek sam gledajući Glogovca zapravo shvatio kakvo smo čudovište napravili i lagano se naježio od njega“, kaže Tomić.
To je bio, rekao bi Bogart, početak jednog divnog prijateljstva. A mene nimalo ne čudi da je najdraži prijatelj Anti Tomiću bio upravo čovjek koji je u ratnom serijalu „Ravna gora“ glumio srpskog „Čiču“, Dražu, i povodom toga izjavio kako je Draža bio „drag, sjetan i tužan čovjek“ koji je „organizirao gerilu protiv fašista“. Usto, kao pravi srpski domoljub, odbio je nastupiti u filmu Angeline Jolie „U zemlji krvi i meda“ jer je smatrao da je – antisrpski. Za Čiču je još rekao kako je imao vrlo široko obrazovanje, te kako o njegovoj hrabrosti govore brojna odlikovanja, od onih u Kumanovskoj bitci do posthumnih. „Sve govori da je bio zanimljiv, drag i cijenjen čovjek, potpuno suprotan slici krvoloka kakvu su nam plasirali udžbenici iz povijesti i poslijeratna propagandna mašinerija“, rekao je Glogovac.
Nije da ja imam nešto protiv da Srbi štuju svog Dražu, da srpski glumci budu domoljubi, niti da se Ante druži s kim mu drago. Dapače, ja bih volio kad bismo mi imali takve glumce, koji bi odbijali glumiti u filmovima uperenim protiv Hrvatske, kao što je Glogovac odbijao glumiti u onima za koje je mislio da su upereni protiv Srbije.
Ali, sad bar znamo da je Tomić antifašist i protivnik povijesnog revizionizma samo kad je s ove strane Dunava. Kad je preko, kod svojih, onda mu je Draža antifašistički relativan, kao i kolegi mu sarajevskom hobitu. A znamo i koga hrvatski redatelji iz HAVC-a, za naše novce, angažiraju u „koprodukcijama“ i „hrvatskim filmovima“.
Novi veleposlanik, stara politika
Da je Hrvatska neovisna koliko i bilo koja bušmanska gubernija, dokazao je, pored Vučićevog posjeta, i novi američki veleposlanik kojeg je imenovao Trump. “Rusi nisu partner kojeg bismo voljeli vidjeti u Ini. Mislim da su oni proteklih godina bili disruptivna sila u regiji, te bi Ini i Hrvatskoj trebao kvalitetniji partner”, rekao je američki veleposlanik u Hrvatskoj, William Kohorst, odgovarajući na pitanja novinara. Glavna tema je, naravno, bio terminal za ukapljeni plin (LNG) na otoku Krku kojeg američka administracija smatra jednim od ključnih projekata u regiji, a financijski stručnjaci budućim Obrovcem, ali se razgovor dotakao mogućeg Rosnjeftovog preuzimanje MOL-ovog udjela u Ini.
Dakle, ako nekom dosad nije bilo jasno zašto su Antonio Alvarez i Sberbank morali otići iz Agrokora, a lešinari iz Knightgheada i Ramljak sa 140 razbojnika, pardon savjetnika, ući, sad bi mu konačno trebalo biti. I tako, nakon što je Agrokor poslan pod zemlju jer su Rusi “carstvo zla”, uskoro za njim, vjerojatno, ide i INA.
Što se Rusa tiče, njihov je veleposlanik odmah izjavio kako je ovo neviđeno uplitanje u unutarnje stvari jedne suverene države i narušavanje principa slobodnog tržišta. Dakle, živimo u vrijeme kad Rusi brinu o slobodnom tržištu, a SAD provodi Brežnjevljevu doktrinu „ograničenog suvereniteta“ i gurajkulturni marksizam, te nas ponovo gura Srbiji u zagrljaj. Da mi je netko u mladosti rekao da ću i to doživjeti, proglasio bih ga ludim. A ono što je posebno suludo je da, izgleda, ruski veleposlanik više brine o suverenitetu Hrvatske, nego oni koji su za to plaćeni. Da ne govorim o tome da u SAD žele smijeniti Trumpa zbog navodnog miješanja Rusa u izbore. Kod nas je, pak, miješanje Amerikanaca u izbore, nove izbore i sve ostalo, od toga kakve će se povorke održavati i kakvi će se brakovi sklapati do toga tko će biti vlasnik čega – postalo normalna stvar.
Profesionalac među diletantima
Vučić je tijekom posjeta Hrvatskoj napravio samo jednu malu grešku u koracima – pravdao se da nije četnik (kao da je bitno kako se zove to što on jest). Na njegove optužbe o ustašama koji ga čekaju u Zagrebu je pak Bandić odgovorio onako kako bi političari inače trebali na takve optužbe iz Srbije odgovarati – odbrusio je kako u Zagrebu nema ustaša i kako, dok god Srbi najavljuju da će Vučića u Zagrebu dočekati ustaše, ozbiljan dijalog nije moguć. I, naravno, ocijenio je da je dijalog dobar i potreban.
Očito da nije slučajno gradonačelnik metropole gotovo dva desetljeća. Badnić uvijek zna što i kad treba reći i kad i što treba prešutjeti, kad se kome ulizati, a kad koga bezobrazno otpiliti, kako kupiti birače i kako se nikom ne zamjeriti – a da se pritom ne mora truditi dopasti se nikom. Ne mora vam biti drag ni simpatičan, ali teško mu je odreći profesionalizam u politici. U moru diletanata koji politiku shvaćaju kao hobi, nešto fakultativno, Bandić je iznimka, on politiku shvaća striktno kao profesiju, kao zanat kao i svaki drugi. I drži se pravila zanata. Što je u zemlji u kojoj trenutno nema velikih vizionara, pa čak ni ozbiljnih državnika, dovoljno da ga izdigne iznad prosjeka, zajedno sa svim aferama koje se za njim vuku.