Rasprava koja bi se mogla okarakterizirati i kao svojevrsna borba, oko LNG terminala na Krku ne jenjava. Kada se prizemno sagleda kompletna priča, postaje jasno kako se radi o višim interesima, odnosno sudaru ruskih i američkih interesa oko opsrkbe plina. Koliko priča ima dimenzija otkriva i činjenica da se u nju upetljao nekadašnji ministar i jedan od najmoćnijih Hrvata Miomir Žužul koji se oglasio za američki The Wall Street Journal. Nekadašnji ministar vanjskih poslova koji se morao povući zbog optužbi za korupciju i sukob interesa, ustao je u obranu američkih interesa u našoj zemlji što nije odveć čudno imajući u vidu činjenicu da je riječ o američkom lobistu, koji se ”preko bare” i školovao. U opsežnom tekstu Žužul zajedno s Davidom Rivkinom objašnjava važnost toga da Hrvatska uvozi preko LNH-a Krk američki plin. Inače, Rivkin je američki pravnik i medijski komentator o pitanjima ustavnog i međunarodnog prava, vanjske i obrambene politike. Prema napisima ovog dvojca Rusija financira nevladine udruge na Krku, koje se opiru gradnji terminala preko kojeg bi u Hrvatsku tankerima stizao plin iz Amerike iz kojih bi balastane vode zagađivale Jadran. Kako stoji u njihovom tekstu, nužno je da Europa prestane ovisiti o ruskom plinu, budući da je ta zemlja do sada desetak puta ucjenjivala EU upravo isporukom plina uskraćivanjem opskrbe i to preko Sjevernog toga koji vodi preko Ukrajine. Amerikanci zato daju potporu Inicijativi tri mora, za što se uostalom zalaže i predsjednica Kolinda GrabarKitarović. Žužul i njegov američki kolega pišu i da je tijekom posjeta predsjednice Rusiji njihov predsjednik Putin našoj šefici države ponudio partnerstvo za plinifikaciju Hrvatske, no ruski, konkretnije Gazpromovo plin znatno je skuplji. Kome u ovoj priči vjerovati, i gdje je uistinu istina teško je rasuditi. No, činjenica jest da je Žužul i mimo ovog teksta osebujan tip. Naime, Žužul i njegova obitelj svojevremeno su posjedovali tvornicu čarapa Sloboda u Samoboru.
Zbog nerazumnog i neracionalnog poslovanja, prije svega Žužulove supruge i njenih ortaka, 200 ljudi iz te tvrtke ostalo je bez posla, a nakon deset godina istrage velikogorički Županijski sud aktere ove priče kaznio je s 11 mjeseci uvjetne zatvorske kazne s rokom kušnje od pet godina. Tatjana Žužul tada je bila primorana vratiti 628 tisuća kuna, koje je od tvrtke dobila koncem 1998. godine, ali je svakako zanimljivo kako je Žužul paralelno s financijskim krahom njegovih tvrtki stekao niz nekretnina, a ujedno je pokrenuo i privatno sveučilište u Dubrovniku.
Tek je ovo dio njegove intrigantne životne priče. Svojedobno je protiv Žužula, koji je karijeru brusio i kao političar često spominjan u korupcijskim aferama, prijavu podnio Ivo Capurso, predavač na njegovom Sveučilištu, stoga što mu nekoliko mjeseci nije isplatio plaću. Od njega je potraživao i naknadu za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, o čemu je naš portal ranije izvještavao.
Capurso je Žužula prozvao zbog rada na crno jer mu je u jednom periodu rekao da će mu to isplatiti tijekom ljeta, tako što će ga voditi kao da radi, a zapravo nije ni trebao dolaziti na fakultet. Pojedini mediji prenosili su i Capurosvu izjavu da se tijekom potpisivanja ugovora s njime osjećao kao da pristupa nekom mafijaškom sindikatu. Inače, ovaj Sanaderov ministar vanjskih poslova nekadašnji je hrvatski diplomat u Washingtonu, a bio je i lobist Bechtela, Podravke te mnogih drugih velikih korporacija.
Prema posljednjim informacijama, Žužul posjeduje vilu u zagrebačkoj Kozarčevoj ulici, vlasnik je stana u Gundulićevoj ulici od 130 metara četvornih, a na popisu nekretnina je i kuća u Dubrovniku s pogledom na staru gradsku jezgru. U Americi posjeduje raskošan stan. Karijeru su mu često pratile kontroverze. Nakon što je 1993. godine postao hrvatski veleposlanik u SAD-u, svoju kuću u Zagrebu dao je u najam za izdašan iznos, što ne bi bilo sporno da u javnost nije dospio podatak kako nije plaćao porez na prihode od najma. Na koncu je retroaktivno platio neki iznos pa je priča gurnuta pod sag.
Pod sag je gurnuta i priča o namjeri hrvatske vlade da Bechtelu bez natječaja dodijeli posao izgradnje dionice autoceste od Dugopolja do Šestanovca vrijedan oko 2 milijarde kuna, a kada je javnost doznala da je Žužul svojedobno radio kao lobist za spomenutu tvrtku počelo se govoriti o sukobu interesa, budući da je tada bio ministar u Vladi, pa se, zamislite čuda, morao raspisati natječaj na kojem su pobijedili drugi izvođači. Nedugo potom, konkretnije 2006. godine Žužul je bio primoran napustiti Sanaderovu vladu zbog afere Imostroj, gdje se otkrilo kako je ta tvrtka prodana njegovom rođaku Ivanu Karinu, koji je poslovno partnerstvo ostvarivao s njegovom suprugom.
Iako je Žužul u javnosti tu vezu sporio, u medije su procurile uplatnice od 143 tisuće kuna koje je Karin inkasirao na račun njegove supruge. Žužul napušta Sanaderovu vladu i tu svaka priča o ovoj priči staje. On nakratko odmrzava zastupnički mandat, ali se ubrzo vraća u svijet biznisa podižući na noge Dubrovačko sveučilište čiji je većinski dio prodao Zagrebačkoj poslovnoj školi Libertas, nakon čega se zaputio u SAD zaposlivši se kao lobist nekih tvrtki.
Da mu, međutim, lobiranje dobro ide pokazuje i Podravka od koje je za lobističke usluge od 2002. do 2003. godine dobio 96 tisuća eura. Uloga mu je bila provedba različitih projekata za ovu kompaniju koja mu je plaćala putovanja, smještaj u hotelima i ostale potrebe, a negdje usput zanemario se podatak kako je te godine Podravka zabilježila pad prodaje od 46 posto. Rano je Žužul počeo graditi svoju putanju pa je tako prema vlastitom priznanju bio član Saveza komunista, gimnaziju je završio u Imotskom, studij psihologije u Zagrebu, a godinu kasnije bio je zaposlen u imotskoj srednjoj školi.
Potom se na Filozofskom fakultetu penjao od asistenta do redovnog profesora. Početkom 90-tih ulazi u HDZ preko kojega je gradio diplomatsku karijeru, a oženjen je s Hercegovkom iz okolice Ljubuškog. Imaju četvero djece te je u prijateljskim odnosima s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović.
Nekretnine koje posjeduje:
– vila u Washingtonu od 250 četvornih metara vrijedna više od milijun dolara;
– vila u Kozarčevoj ulici u Zagrebu od 300 četvornih metara;
– dva stana u Gundulićevoj ulici u Zagrebu od 138 kvadrata;
– stan u Dubrovniku od 90 kvadrata s pogledom na staru gradsku jezgru.