Ovako zamišljam osobu zbog koje mi je blokiran Facebook…

wikipedia

Srednjih je godina, zagazio/la u tridesete. Još uvijek studira, živi na grbači roditelja koji ga hrane, a kad roditelji polude, ideološki aktivist vadi iksicu i jede pizzu u menzi

Osim makljaže na beogradskom derbiju Partizana i Zvezde koju su uveličali i neki štemeri iz Hrvatske te hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja se fotkala sa devom, ovaj tjedan na mene nije ostavio nekakav naročit dojam.

Naravno, ako izuzmeno činjenicu da je Facebook stranica mog portala kao nakratko i moja osobna – bila bešćutno blokirana, srušena, izbrisana.

Bez objašnjenja.

Ruku na srce, objašnjenje nam nije bilo ni potrebno. Bilo je dovoljno da nekolicina ljudi zaključi kako je portal neprimjeren, nepoćudan, zlonamjera, kako „zvecka oružjem” i tko zna što sve ne. Treba jasno naglasiti da je portal Dnevno u ovim vrućim danima nakon haške presude bio „hladnije glave” nego ikad.

Osim profesionalnog pristupa poprilično dramatičnim događajima koji su se događali u haškoj sudnici, naš je portal jedan od rijetkih koji je osjetio kako međuljudski odnosi idu u krivom smjeru, kako situacija u Hrvatskoj izmiče kontroli te kako sve skupa postaje – opasno.

Kod nas ste, također, za razliku od drugih medija, mogli pronaći tekstove, komentare i apele izrazito pomirljivog i antiratnog karaktera.

Na našim stranicama jednako su „stradali” i lijevi i desni i centralni, ukoliko su zaslužili, a mi to uspjeli dokazati.

Širok je, dakle, spektar ljudi, pojedinaca, skupina, udruga i ostalih samozvanih vertikala koje su združenim snagama i neviđenom upornošću prijavljivale „sporne” sadržaje sve dok konačno nije došlo do blokade.

Ono što mene osobno fascinira kod ideoloških aktivista jest…

Gdje pronalaze slobodno vrijeme za borbu protiv „nevidljivog” neprijatelja te čime bi se ti ljudi bavili kada bi im sve bilo po „ideološkoj mjeri”?

Ja sam čvrstog stava da bi takvi ljudi bili potpuno izgubljeni.

I ne znam jesam li u pravu i imam li predrasude kad takve „borce za pravdu” i poštenjačine s viškom vremena zamišljam ovako:

Srednjih je godina, zagazio/la u tridesete. Još uvijek studira, živi na grbači roditelja koji ga hrane, a kad roditelji polude, ideološki aktivist vadi iksicu i jede pizzu u menzi. Dok tako isfrustruran žvače, proklinje životne nepravde zbog kojih je tu gdje jest, u malom stanu sa starcima, bez svoje sobe, negdje u Novom Zagrebu. Dolazi do zaključka da je za njegovo beznađe krivo društveno uređenje, političke stranke, ustaša, četnik, Domovinski rat. Precizira krivca, odabire stranu, odlučuje „djelovati” a borbu započinje (baš kao što je njegov predak letkom) najmoćnijim oružjem današnjice – statusom. Pronalazi istomišljenike koji isprva bojažljivo lajkaju, a zatim i dijele mrziteljski status, te tako dolazi do grupiranja nesretnih skorojevića koji žive za zajednički cilj: nauditi neistomišljeniku koji je kriv za njihov jad i bijedu.

Eto, tako zamišljam borca za pravdu koji misli da će živjeti bolje ako drugima nanese nepravdu.

Ne znam jesam li napomenula, takav najčešće studira na Filozofskom…

Shvaćam, dakle, da se pojedinci mogu osjećati ugroženim i uznemirenim određenim sadržajem, ali treba imati na umu da smo različiti i da nas različite stvari i situacije čine nervoznim.

Meni, recimo, nije palo na pamet da Facebooku prijavim fotografiju predsjednice s devom iako me izuzetno uznemirila…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI