Izjave poput ove posljednje Vučićeve koristan su podsjetnik – osobito za one koji njeguju iluzije o mogućnosti bilo kakve uspješne suradnje s ovakvom političkom garniturom u Srbiji
Povjesničar dr.sc. Trpimir Vedriš, docent je na Odsjeku za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Doktorirao je na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. U svojim znanstvenima istraživanjima uglavnom se bavi poviješću kršćanstva, hrvatskim srednjovjekovljem, a iza sebe ima više znanstvenih radova.
Za portal direktno.hr komentirao je nove, žestoke i ratnohuškačke poruke koje dolaze iz usta Aleksandra Vučića, a kojima, među ostalim, sramotno poručuje ‘da Knin nikada nije bio hrvatski’.
Vedriš u razgovoru za direktno.hr odmah na početku poručuje: Vučiću ne treba davati previše pozornosti.
“Ponajprije, mislim da izjava srpskog predsjednika (o Kninu) ne zaslužuje da joj se posvećuje pretjerana pažnja. Radi se, naime, sasvim očito, o provokaciji što ipak ne umanjuje važnost razumijevanja konteksta u kojem je izjava izrečena. Predsjednik Vučić je u neugodnoj situaciji da svojim glasačima mora objasniti da se mora pomiriti s gubitkom Kosova.
Pokušaj stvaranja pomutnje prizivom na potrošene velikosrpske tlapnje odraz je njegove drskosti, a besmislenost izjave zaista ne zavrjeđuje puno riječi. No, ono što vrijedi naglasiti jest činjenica da ta izjava – kao i niz drugih javnih nastupa visokopozicioniranih političara iz Srbije – odražava iracionalan i po hrvatsko-srpske odnose nezdrav okvir mišljenja koji je kod tamošnjih političkih elita očito preživio raspad Jugoslavije.
‘Vučićeve izjave koristan su podsjetnik, osobito za one koji njeguju iluzije o uspješnoj suradnji s ovom garniturom’
Drugim riječima riječ je o odbijanju prihvaćanja stvarnosti u kojoj više nisu u poziciji uredovati na prostoru kojeg su unutar Jugoslavije smatrali srpskim. U tom smislu čini mi se da na taj tip provokacija ne treba nasjedati, točnije, nema potrebe polemizirati s besmislicama”, kaže Vedriš, dodajući sljedeće:
“Mišljenje gospodina Vučića i njemu sličnih na više je načina u suvremenoj Hrvatskoj irelevantno, odnosno – trebalo bi biti irelevantno. Žalosno je, naravno, da se mentalni sklop tih ljudi nije promijenio, no izjave poput ove posljednje Vučićeve koristan su podsjetnik – osobito za one koji njeguju iluzije o mogućnosti bilo kakve uspješne suradnje s ovakvom političkom garniturom u Srbiji.”
Ono što je posebno pogodilo Hrvate i sve one koji doživljavaju Hrvatsku kao svoju Domovinu, jest Vučićeva izjava o Kninu. Naime, ilustrirajući posljedice ratova po Srbe, rekao je kako se “danas u kninu vijori šahovnica koje tamo nikada nije bilo, u Sarajevu je broj Srba 50 puta manji, a u Prištini ih živi svega nekoliko”.
Vedriš je iznio povijesni pregled događanja na tome području.
“Bez obzira na prijepore o točnom vremenu doseljenja Hrvata, odnosno tijeku procesa nastanka hrvatske ranosrednjovjekovne države – neupitno je da je Knin u 9. st. bio jedno do središta Hrvatske kneževine. Najstariji pisani izvor koji ga spominje, spis poznat kao „O upravljanju carstvom“ bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta svjedoči da je Knin krajem 9. st. bio jedno od središta Hrvatske, točnije sjedište jedne od hrvatskih županija.
Kombinacija pisanih izvora i arheoloških istraživanja dopuštaju nam u osnovnim crtama rekonstruirati povijest Knina u ranome srednjem vijeku. Nastao kao kasnoantička, odnosno bizantska utvrda sagrađena sa svrhom kontrole važnih strateških pravaca, Knin je barem od 9. st. bio jedno od političkih sjedišta hrvatskih vladara.
‘Knin tijekom 1. stoljeća jedno od sjedišta hrvatskog kralja’
Tu se nalazio značajan (kneževski) kraljevski samostan sv. Bartola. U Biskupiji kraj Knina nalazio se dvorski kompleks s crkvom sv. Marije i mauzelejem hrvatskih vladara. Crkva je u drugoj polovici pretvorena u katedralu novo-osnovane biskupije.
Naime, tijekom 11. st. Knin se u izvorima javlja kao jedno od sjedišta hrvatskoga kralja, a osnutkom biskupije (na čelu koje se nalazio ‘hrvatski biskup’ kako ga nazivaju onovremeni izvori) sredinom stoljeća postao je i značajno crkveno središte. Knin je kao sjedište bana i banovca ostao jednim od najznačajnijih središta srednjovjekovne Hrvatske sve do provale Osmanlija u 15. st. Iako relativno oskudni izvori iz razdoblja između 13. i 15. st. dopuštaju rekonstrukciju života razvijenog srednjovjekovnog grada”, navodi Trpimir Vedriš te dodaje:
“Provale osmanskih martologa (akindžija) u 15. st. označile su ne samo početak raspada srednjovjekovnog svijeta već i prvu pojavu pravoslavnih došljaka na kninskom području. Iako je bio izložen pljačkaškim upadima tijekom čitavog 15. st., Osmanlije su osvojili Knin tek 1522. Uslijedila je islamizacija gradskog naselja tako da se procjenjuje da je krajem 16. st. stoljeća u gradu živjelo preko 90% muslimana.
‘Broj Srba u Kninu nadmašio Hrvate tek 1953. godine’
U gradskoj okolici počeli su se – uglavnom tijekom 17. st. intenzivnije naseljavati i pravoslavci podložnici Pećke patrijaršije osnovane 1577. Prvi pećki patrijarh Genadije bio je rođeni brat velikog vezira Mehmed Paše Sokolovića što mnogo govori o statusu pravoslavne zajednice pod osmanskom vlašću u nedavno osvojenim krajevima. O percepciji kninskoga kraja od strane osmanskih vlasti najbolje govori činjenica da je Knin s okolicom bio dio privremene vojno-upravne jedinice nazvane ‘vilajet Hrvati’. Mletačko–turski rat Kandijski rat (1645.-1669.) i slamanje osmanske opsade Beča (1683.) doveli su do sloma osmanske vlasti na kninskom prostoru.
Ponovno naseljavanje Knina – kojeg su muslimani uglavnom napustili nakon mletačkog osvajanja grada 1688. – tijekom kasnog 17. i znatnog dijela 18. st. dovelo je do priljeva stanovništva iz Like, Bukovice i Bosne. Znatan broj pravoslavaca među tim doseljenicima podložnih crkvenoj hijerarhiji čije se središte nalazilo na području Osmanskog carstva stvarao je probleme novo-uspostavljenoj mletačkoj vlasti tako da je mjesna pravoslavna hijerarhija – uz snažan otpor katoličkih biskupa iz dalmatinskih gradova – uspostavljena tek 1808. u vrijeme francuske uprave.
Pravoslavni manastiri na tome području (Krka, Krupa, Dragović) postali su središta duhovnog, ali i političkog života koja će doprinijeti integraciji mjesnog pravoslavnog stanovništva. Iako se ne može reći da su odnosi između katoličkih i pravoslavnih podanika Mletačke republike (do njene propasti), odnosno Habsburške monarhije uvijek bili loši, pojava kneževine Srbije kao novog političkog čimbenika doprinijela je širenju i jačanju srpskog identiteta među pravoslavnim stanovništvom kninske okolice.
Kako god bilo, Knin je tijekom intenzivnijeg razvoja u 19. st. kao gradsko središte bio i ostao prevladavajuće hrvatski grad o čemu svjedoče popisi stanovništva provođeni od 1830. Prema tom prvom popisu u Kninu je bilo nešto manje od 20% ‘pravoslavnih’ i – iako je njihov udio rastao tijekom čitavog 19. i ranog 20. st. – broj Srba u gradu nadmašio je broj Hrvata tek prema popisu stanovništva iz 1953″, zaključuje Vedriš za direktno.hr.