Mario Plenković je nakon Hrvatskog proljeća bio društveno-politički radnik u Makarskoj. Moralno, politički, ideološki i društveno podoban, pouzdan, odgovoran, povjerljiv, suradljiv, budan, dinamičan, aktivan, ambiciozan, motiviran. No, za 'moralno-političke posrnule i nepodobne' kadrove i ostale sudionike Hrvatskoga proljeća, dojučerašnje radne kolege, suradnike, prijatelje i poznanike nije imao vremena, razumijevanja, suosjećanja i solidarnosti...
“Otac Andrije Plenkovića, Mario Plenković, sveučilišni je profesor komunikologije i informatologije na Fakultetu političkih nauka/znanosti kojemu je bio i direktor u razdoblju 1988.-1992. godine, te na još nekim fakultetima u Zagrebu. No, što je on bio, te gdje je i što radio prije sveučilišne karijere, u javnim dostupnim životopisima ne može se naći, što ne znači i da se može i smije zanemariti. Kao što će se to moći, ne samo pročitati, nego i vidjeti na u članku objavljenoj fotografiji, Mario Plenković je bio i „društveno-politički radnik“, a što to znači, može se djelomično saznati i shvatiti i iz te fotografije kao i iz njezine legende.
Na njoj su društvenopolitički radnici većinom i komunisti, te i političari, snimljeni na „okruglom stolu“ o informiranju (pri tome treba akceptirati politološku i sociolingvističku činjenicu da nominalno isti pojmovi nemaju potpuno isti sadržaj, odnosno značenje u totalitarnom i demokratskom političkom poretku i društvu!) kojeg je organizirala redakcija tjednog lista „Komunist“.
Snimljena je, vjerojatno, negdje u prvom dijelu 1985. godine u prostoriji za sastanke u zgradi Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, kolokvijalno zvanoj „Kockica“, smještenoj na Prisavlju u Zagrebu. U tu su zgradu, na sastanke, idejno-teoretski rad, „kurseve“, idejnopolitičke instrukcije i slično dolazili partijski, odnosno „društveno-politički radnici“, u pravilu iz hijerarhijski viših kadrovskih struktura Saveza komunista Hrvatske.
Crtice iz životopisa Marija Plenkovića
Godine 1970./71., hrvatski komunisti i patrioti, Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo, vodili su socijalistički, reformski, narodni, nacionalni i humanistički pokret Hrvatsko proljeće (udbaši su ga nazivali – „Maspok“), a podupirali su ga Matica hrvatska, hrvatski narod i dio Srba (potomci kojih su svoj patriotizam, čast i dostojanstvo pokazali i dokazali sudjelovanjem, te žrtvom i u Domovinskom ratu!). U okviru tada postojećeg političkog, državnog i društvenog uređenja, tražili su legalnim i standardnim političkim pristupom i metodama, malo više slobode mišljenja i govora, malo manje uhođenja i represije tajnih službi, malo više pravne države, a malo manje „revolucionarnog prava“, malo manje centralizma i hegemonije, te malo više federalizma i ravnopravnosti, te reciprociteta u financijskim i drugim odnosima među republikama.
I pod prijetnjom vojne intervencije i svekolike represije (koja je protiv Hrvatske i provedena trideset godina kasnije,1991. godine!), pučom u Karađorđevu, 1. „decembra“ 1971., Hrvatsko proljeće je ugušeno! I počela je duuuga, bolna, teška, ponižavajuća, te psihičkim i fizičkim torturama praćena hrvatska „Bartolomejska noć“. Kao vampiri iz tame (a danas iz tajkunske oligarhijsko-financijske medijske retorte „centara moći“ (kao razne jace, pusići, yosipovići, radmanobrozići, sašebamberunjići, psihopatomilanovići, beusrichemerghi, dejanojovići, kundak-jovanović-šprajc-podolnjaci i nakurnjaci, stevanovići, mažići, ikače-baničeki, orepine, oreskovichi, dalijaoreškovićletice, pubacerjani, plenkovići… itd.) nečovječnosti, podaništva, koristoljublja, karijerizma i moralnog rasula, iskakali su doušnici, konfidenti, potkazivači, denuncijanti, cinkeri, društveno-politički radnici. Ii počeo je „lov na vještice“…
Tisuće članova Saveza komunista Hrvatske, tisuće članova Matice hrvatske i ostalih građana dobili su otkaze na radnim mjestima i ostali bez izvora egzistencije, stotine ih je suđeno i osuđeno na višegodišnje i teške robije i gubitak građanskih prava zbog – „kontrarevolucionarnog djelovanja“. A ta sintagma znači da su slobodno mislili i govorili, te počinili „verbalni delikt“. Kršena su im temeljna ljudska i građanska prava i slobode, psihički i tjelesno su maltretirani, osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne: Marko Veselica (višekratno), Vlado Gotovac (višekratno), Šime Đodan, Hrvoje Šošić, Jozo Ivičević Bakulić, Franjo Tuđman, Zvonimir Komarica, Bruno Tandara, i stotine drugih manje znanih, ali ne i manje važnih i časnih!
Društveno-politički radnik u Makarskoj
Predstavnici studentske organizacije, Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Ante Paradžik, Goran Dodig, Stjepan Sučić, Ivica Biočić, Ante Štambuk i desetci drugih, usprkos tome što su tada bili u životnoj dobi od samo 23-24 godine, osuđeni su na stroge zatvorske kazne i do četiri godine! Predsjednik Matice hrvatske, karlovački dječak i šahist, znameniti lingvist, bohemist, humanist, haiku-poet, građanin Praga i svijeta, časni Ljudevit Jonke, bolovao je od teške maligne bolesti, ante finem. No, nije to bila ikakva moralna, emocionalna, suosjećajna, ljudska i ina inhibicija, te zapreka javnom i tajnom komunističkom represivnom aparatu, da ga kao zvijer okrutno progone do posljednjeg daha njegova života!
Mario Plenković je tada bio društveno-politički radnik u Makarskoj (a mogao je biti i u Splitu, Zagrebu, Babinoj Gredi, Mrduši Donjoj…, sve je to ionako bilo isto). Moralno, politički, ideološki i društveno podoban, pouzdan, odgovoran, povjerljiv, suradljiv, budan, dinamičan, aktivan, ambiciozan, motiviran. No, za „moralno-političke posrnule i nepodobne“ kadrove i ostale sudionike Hrvatskoga proljeća, dojučerašnje radne kolege, suradnike, prijatelje i poznanike nije imao vremena, razumijevanja, suosjećanja i solidarnosti.
Mnogobrojni „moralno-politički nepodobni“ su odstranjeni, a neki i osuđeni, tako da je nastao svojevrsni kadrovski „vakuum“ u partijskoj nomenklaturi i odgovarajućim službama, pa je to bila idealna prilika za napredovanje moralno i politički podobnih društveno-političkih radnika i suradnika.
A Mario Plenković je imao dvostruku podobnost i preporuku za napredovanje i karijeru, jer je bio i suradnik tajnog represivnog aparata kojem je uobičajeno da u svom djelovanju krši temeljna ljudska i građanska prava i slobode, a to je Služba državne sigurnosti (SDS), kolokvijalno zvana Udba! Pripadnost partijskoj nomenklaturi i suradnja u tajnoj službi, bile su izvrsne preporuke, ali i uvjet za društvenu promociju i afirmaciju, te i za buduću akademsku karijeru.
Naivni su, pak, mislili da će tim i takvim „kadrovima“, rušenje totalitarnih komunističkih režima 1989. zaustaviti napredovanje i karijere. No, suradnici, odnosno doušnici tajnih službi, u pravilu su osobe bez morala, čuvstava, suosjećanja i solidarnosti, jer da takvi nisu, ne bi ni mogli bez ikakva povoda i razloga drugim ljudima i njihovim obiteljima, a sve radi osobne koristi, stvarati tolike probleme, nevolje, boli i patnje.
Udbin cinični kadrovski inženjering
Potkazivači, doušnici, okrutni zlostavljači i provoditelji psihičkih i fizičkih tortura, serijski kršitelji ljudskih i građanskih prava i sloboda, kafkijanskim alegorijskim preobražajem, ali obratnim smjerom – od kukca u prividnog čovjeka, postali su 1990. godine – aktivisti za zaštitu i promicanje istih tih ljudskih i građanskih prava i sloboda! I ne samo to, nego i aktivisti udruga civilnog društva, globalisti, neoliberali, tajkuni i financijska oligarhija, te i njihova klijentelistička hobotnica.
Pa je tako Udbin gojenac Mario Plenković, pripremio svog gojenca Andreja („princa Karađorđevića“) kao kandidata za predsjednika nacionalne, narodnjačke i demokršćanske stranke – Hrvatske demokratske zajednice! No, nije to za čuđenje, naprotiv, to je samo logičan slijed Udbinog, Manolić-Gregurić-Mesić-Šeks brutalno ciničnog kadrovskoga inženjeringa kada su 1990. za predsjednika Hrvatske kršćanske(!) demokratske stranke instalirali Udbina suradnika, prof. dr. Ivana Cesara, koji je kao kadar od povjerenja tih istih Udbinih kadrovika, bio i ministar bez lisnice u Vladi demokratskog jedinstva, Franje Gregurića. Poznata je izreka da se povijest ponavlja samo kao farsa, no ovdje i sada, povijest se ponavlja kao ponavljanje, tj. repriza!
A na portalu Slobodne Dalmacije moglo se 22. lipnja 2016. godine pročitati: „S obzirom na obiteljski background moglo se očekivati da će Andrej Plenković, čiji je otac Mario imao niz istaknutih dužnosti nakon sloma Hrvatskoga proljeća, biti nekako bliži SDP-u“.