Čižek se otvoreno suprotstavljao Titu kao totalitaristu, a zagovarao je - ovo što danas imamo: demokraciju i slobodu svakoga naroda, osobito vlastitog. Uključujući i vlastitu državu, naravno. Za to je svjesno robijao. E, sad - da je živ i da mogu još jednom s njime popričati, rado bih ga pitao: 'Je li i Tebe stigla kletva - dabogda Ti se ostvarili snovi!?' Mislim da bi mi odgovorio po prilici ovako: 'Kakav je demos - takva je i demokracija, a slobode svaki narod ima onoliko i onakve koliko je i kakve je - izborio...!'
Vjenceslav Čižek (Đenovići, Boka Kotorska, Crna Gora, 28. veljače 1929. – Dortmund, Njemačka, 25. studenog 2000.) malo je poznat hrvatski pjesnik, ali i satirik, oglednik, te društveni i politički djelatnik. U dva navrata u bivšoj državi Jugoslaviji suđen je ukupno na sedamnaest godina robije. Prvo dvije godine u Beogradu, gdje je studirao, za aforizam u rukopisu, dakle – neobjavljen: „Svatko od nas/ po glavu da ima/ s kojim pravom?/ Priznajte sami – / posve je dosta/ narod s jednom glavom“, a drugi put u Sarajevu, petnaest godina za „protudržavnu djelatnost“, kako je doista i bilo.
Čižek se, naime, otvoreno suprotstavljao Titu kao totalitaristu, a zagovarao je – ovo što danas imamo: demokraciju i slobodu svakoga naroda, osobito vlastitog. Uključujući i vlastitu državu, naravno. Za to je svjesno robijao. (E, sad – da je živ i da mogu još jednom s njime popričati, rado bih ga pitao: „Je li i Tebe stigla kletva – dabogda Ti se ostvarili snovi!?“ Mislim da bi mi odgovorio po prilici ovako: „Kakav je demos – takva je i demokracija, a slobode svaki narod ima onoliko i onakve koliko je i kakve je – izborio!“)
Postoji ideja da se o „hrvatskome Mandeli“ snimi dokumentarni film, ali bi – prema mome sudu – mnogo veći učinak mogla imati napeta biografsko-kriminalistička tv-serija, jer njegov je život uistinu „pravi krimić“, a zainteresirane bi mogle biti televizije država u kojima je djelovao i živio: Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Srbija, Njemačka i – Hrvatska, u kojoj nije živio, ali za čiju se slobodu jest borio i u kojoj ovaj bokeljski Hrvat i „hrvatski Mandela“ – po majci Konavljanin – vječno počiva.
Hrvatskim Mandelom nazvao sam ga u pogovoru Bosonogoj prašini, zbirci njegovih stihova (Zagreb, Školske novine, 1995.) zbog njegove dugotrajne robije, te borbe za slobodu i demokraciju. Evo, dakle, dopunjene verzije Kratka osvrta…
Vjenceslav Čižek piše:
“Smisao života nije u borbi za život, nego u borbi za slobodu (…) kao temeljni uvjet ljudskosti. A bori se tako što sebe žrtvuje.”
(Hrvatski put, Toronto, Kanada, 1974., br. 141, str. 1)
Prkosio Udbi, sukobio se s Titom…
„Nema časnije zgode ni prilike nego kad pred pojedinca stane čitava država sa svojim cjelokupnim nasilničkim aparatom, kad vas želi poniziti, zdrobiti, uništiti, a vi stojite smireno i samouvjereno. To je doista čast. Nekoliko puta pokušao sam sebe ispitivati, dokučiti, otkud u meni ta snaga, otkud ta postojanost, i zaključio sam da je temelj moja uvjerenost da se borim za istinu. To je dakle bilo i ostaje moje duhovno poslanje. Za tu istinu, a to je sloboda čovjeka i naroda, svakoga čovjeka i svakoga naroda, spreman sam i sada podnijeti svaku žrtvu.”
(Borba za istinu, Hrvatska republikanska zajednica, Zagreb, 2001., str. 8)
„Jugovino ne stoji ti fino
ni kokarda niti avangarda.
Jugovino tanka hladovino
za lopove i druge nitkove.(…)
(Vjenceslav Čižek, Jugobećarac, Ljekovito trnje, Društvo hrvatskih književnika, Mostar, 2000., str.59.)
“Tito je genij, ali ja mu želim smrt, kao i svakom diktatoru”
(Vjenceslav Čižek na suđenju u Sarajevu 1978., Moje tamnovanje, Borba za istinu, Hrvatska republikanska zajednica, Zagreb, 2001., str. 58)
“Da sam imao mogućnosti opozicijski djelovati, ne bih nikada napustio domovinu, jer domovinu ljubim iznad svega”.
(Vjenceslav Čižek, Borba za istinu, HRZ, Zagreb, 2001, str. 13.)
Tko je, dakle, taj Vjenceslav Čižek, čovjek koji se usudio stati nasuprot i prkositi Upravi državne bezbednosti (UDB – Udbi), to jest, tajnoj političkoj policiji u komunističkoj Jugoslaviji, te čitavu njezinu policijskom represivnom sustavu, pa i sukobiti se više puta izravno s Titom dok je još bio živ, sprdajući se s njim u satiričnim stihovima?
Na suđenju u Sarajevu 1978., otvoreno je rekao da mu – „kao i svakom diktatoru” – želi smrt, a čitavim je svojim satiričkim djelom („Jugo-ustav”, „Samoupravljačka gramatika s rječnikom”, „Narodni narod”, „Jugobećarac” itd.) ismijavao komunistički („socijalistički i samoupravni”) sustav i Josipa Broza Tita kao njegova nositelja, nazivajući ga „Je-Be-Te”.
Zagovarao je višestranačje. Obrazovanjem profesor filozofije – pisao je gorljive političke oglede o komunizmu, o domovini, o tuđini, o ateizmu, o slobodi … Bez obzira možemo li i u kojoj mjeri prihvatiti njegove političke stavove, i politički i moralni postulati koje je emanirao svojim djelom i životom – svakako nas nukaju zapitati se – kako je i zašto postao „hrabriji od zbilje”? Kako je došlo do toga da „hrvatski Mandela” kaže: „Zatvor je pravo mjesto za susret s državom. Tu ste oboje goli, i ona prema vama i vi oprema njoj.”
Zašto se sukobio s moćnim „državnim aparatom” i dospio u haps? U egzilu, kada mu je bilo očito da ga jugoslavenska tajna policija nadzire, da mu se priprema obračun, a to je moglo značiti i ubojstvo, što je Udba prakticirala i za manje „delikte” od njegova, on postupa ovako: „Bilo mi je jasno da moram podnijeti žrtvu. Kleknuo sam ispod raspela u svojoj sobi, zaplakao, zaridao i nakon nekoliko minuta molitve osjetio sam se preporođenim, spreman na sve.”
Dugogodišnji uznik jugokomunističkih kazamata
Vjenceslav Čižek je danas u Hrvatskoj, pa i u rodnoj Crnoj Gori, te u Bosni i Hercegovini, gdje je živio, i inače, gotovo posve nepoznat, osim u uskom političkom ili literarnom, mahom iseljeničkom krugu. Čovjek „spreman na sve” u svojoj „borbi za istinu”, kako je naslovljena i jedna od njegovih knjiga, za demokraciju, za slobodu „svakoga čovjeka i svakoga naroda” (vidi uvodni citat!) zaslužuje (bolje!) poznavanje njegove političke borbe i poštivanje njegove časnosti koju ničim nije okaljao te junaštva koje nadilazi uobičajene ljudske snage i granice.
To tim više što se za svoje ideale istine i slobode, i pojedinačno i na razini naroda, a protiv komunističkih dogmata – svjesno zalagao još od mladosti. Prvi je put zatvoren još kao dvadesettrogodišnji mladić, 1952. godine u Cetinju, gdje je urednik omladinskoga tiska i otkud je dvije godine kasnije, 1954., protjeran zbog antistaljinističkih stavova, a 1955. – u Beogradu već dobio dvije godine robije za „širenje neprijateljske propagande”.
On se, dakle, usudio suprotstaviti dogmi i „diktaturi proletarijata” u trenutku kada je Jugoslavija, i kao država i kao komunistički sustav u njoj, bila vrlo moćna i kada nije bilo izgleda za ikakav rezultat u borbi protiv nje, priznate u svijetu, kao i Tita osobno, koji je bio iznimno cijenjen kao državnik. No, Čižek mu nije negirao sposobnosti, nazivao ga je čak „genijem” (vidi uvodni navod!), ali nije pristajao na komunistički sustav vrijednosti i na diktaturu; protiv toga se borio, kao i protiv diktatora osobno, kako je on vidio Tita.
Dočekao je ostvarenje svojega sna, Titovu smrt (1980.), nestanak komunizma i raspad Jugoslavije, slobodnu i samostalnu hrvatsku državu (1991.) – čemu je osobito težio i za što se beskompromisno zalagao – te demokratski sustav u Hrvatskoj, ali – „…ne dao ti Bog da ti se ideali ostvare…”, kaže poznata uzrečica. To je i u njegovu slučaju tako!
Osim Čižekova protudogmatskoga i protudiktatorskoga, protukomunističkoga političkoga djelovanja, ogledništva i memoaristike, poznavanje te vrednovanje zavređuje i njegov nevelik, ali ne i beznačajan književni, pjesnički, pa i likovni opus.
Vjenceslav Čižek je Bokelj, Hrvat, prema očevoj lozi – što je iz prezimena vidljivo – češkoga podrijetla, dakle: pjesnik, oglednik, filozof, satirik, memoarist, likovni umjetnik i politički djelatnik, te dugogodišnji uznik jugokomunističkih kazamata, u dva navrata, U Beogradu, pa u Sarajevu, suđen je ukupno na sedamnaest godina, ali je ipak oslobođen prije punog izdržavanja druge, zapravo treće, petnaestogodišnje tamnice (ako računamo i rano cetinjsko iskustvo zatvora).
Na udaru Udbinih doušnika…
Rođen je u Boki, u Đenovićima, 28. veljače 1929. godine. Otac Gracija tamo je došao iz Dobrote pokraj Kotora. Majka mu je bila Katica Opušić iz Konavala (Hrvatska), selo Popovići. Školovao se u rodnom mjestu, u Kumboru (niža gimnazija) i Herceg Novom (učiteljska škola). Priključio se, dakle, tadašnjoj književnoj omladini Crne Gore, pisao pjesme koje je još kao srednjoškolac objavljivao u časopisu Stvaranje. To je bio ugledan crnogorski književni mjesečnik u koji se netko mlađi teško mogao probiti, ako nije bio iznimno talentiran. U Cetinju je uređivao, dakle, časopis Omladinski pokret, nakon što mu je obitelj već 1947. iz Boke preselila u Sarajevo i nakon što je odslužio obvezni vojni rok. No, to uređivanje nije mu donijelo samo političke optužbe i uhićenje, nego i izgon iz Crne Gore (1954.). Crna Gora je bila njegov zavičaj i on se kasnije, kao srednjoškolski profesor, tamo ipak vratio, u Kotor i u Podgoricu. Međutim, kada je govorio o domovini, onda je to uvijek bila – Hrvatska.
Nakon izgona iz Crne Gore otišao je roditeljima u Sarajevo, pa u Beograd na studij svjetske književnosti (1955.) Zanimala ga je posebno književnost Dalekoga istoka. Pisao je i dalje stihove, i satirične. Naravno, satire nije objavljivao, jer mu ih, takve kakve su bile, nitko nije htio, ali ni smio objaviti, ali – pokazivao ih je najbližima iz svojega književnoga okruženja. No, naravno, Udbini tajni doušnici su bili posvuda, i to im nije promaklo. On je tako jednoga svog druga, koji se jedne večeri, navodno, zatekao bez prenoćišta, primio u svoju sobu u studentskom domu i u svoj krevet da prenoći. (Taj koji je konačio inkognito kod nekoga zvao se „ilegalac”, a smatralo se sramotom ne primiti prijatelja na „ilegalčenje”, ako je ovaj bio bez prenoćišta; neki su imali ilegalce cijele godine!).
Ujutro je Čižek otišao na predavanje, a taj njegov drug, navodni ilegalac, također student, ostao je u sobi, prekopao njegov kufer i našao što je i tražio: rukopis one Čižekove kratke satire u stihovima koju je recitirao prijateljima. Tako je vlast imala – corpus delicti. Stvar je, dalje, iste te 1955., završila na sudu. Čižek je bio osuđen na dvije godine zatvora, koje je – nakon polugodišnje samice u beogradskom pritvoru (prije suđenja) – proveo u Sremskoj Mitrovici (nakon suđenja), gdje je upoznao brojne komunističke disidente, također političke zatvorenike, neke ranije visoko pozicionirane glavešine koje je represijski ustroj – pozatvarao.
„Neprijateljska propaganda”, dakle, nije bila objavljena, nego samo napisana i čitana u intimnom društvu, a naslov joj je:
Narodni vođa
Svaki od nas po glavu da ima
s kojim pravom?
Priznajte sami,
sasvim je dosta:
Narod s jednom glavom.
„Narodni vođa” je u Jugoslaviji mogao biti samo Tito.
Marksizam predavao kao – antimarksizam…
Tko mu je otuđio rukopis i tko ga je prokazao, Čižek kasnije, koliko mi je poznato, nigdje nije zapisao, niti javno izrekao, ali mi je, ujesen 1996., u Dortmundu, kada sam desetak dana proveo kod njega da bih uredio i kasnije priredio za tisak njegove pjesme – jer već je bio posve slijep – kazao da je taj kasnije na suđenju (1955.) bio glavni svjedok optužbe te „da se to već i tako zna”. A kako je ime potkazivaču, zna, uvjeren sam, i njegova najbliža rodbina. Narodni vođa ili „narod s jednom glavom” koštao je, eto, Čižeka ne samo dvogodišnje robije, nego i neshvatljive torture, i tjelesne i duševne, koja je bila svakidašnja. To mu je promijenilo život i konačno ga posve usmjerilo u borbu protiv komunizma.
Nakon izdržane kazne vratio se u Sarajevo i tamo upisao studij filozofije, jer je htio, prema vlastitim riječima, izučiti marksizam i prodrijeti u biti te doktrine, da je pokuša razumjeti. I to mi je osobno rekao u napomenutom susretu. Završio je, dakle, taj studij u kojemu je marksizam i lenjinizam bio poseban i protežiran dio u obrazovnim procesima.
Po završetku studija zaposlio se kao srednjoškolski profesor filozofije, ali nigdje zadugo. Tih su se (prošlostoljetnih sedamdesetih) godina u srednjoškolsku nastavu uvela i dva nova predmeta – „Osnove marksizma”, te „Teorija i praksa socijalističkog samoupravljanja”. No, „marksističko obrazovanje” je i prije toga bila obveza u okviru predmeta filozofije.
Ubrzo se svugdje shvatilo da Čižek predaje učenicima više antimarksizam, nego li zaduženi predmet, odnosno „marksizam” i „socijalističko samoupravljanje”, prema čemu je bio još snažnije i još uvjerenije kritičan. I bio je – otpuštan. Međutim – nastavnika filozofije je bilo malo, a škole, koje su sve u to doba imale obvezu „marksističke izobrazbe” trebale su takav „nastavni kadar”, te je Čižek boravio i predavao „osnove marksizma” i „društveno uređenje” u više gradova i srednjih škola: Kakanj, Kotor, Titograd (danas opet Podgorica), Foča, Sarajevo. Svugdje, uglavnom ne duže od godine ili godine i pol, a u Foči je priredio samostalnu izložbu svojih skulptura (1967.). Naime, osim što je slikao, u bosanskim je šumama tražio i nalazio zanimljive panjeve i grane, koje je zatim likovno obrađivao i oblikovao od njih skulpture.
U Sarajevu se „preko prijatelja” (kako mi je osobno rekao), uspio zaposliti kao „savjetnik” u Ministarstvu znanosti, prosvjete i kulture, što se tada drukčije zvalo. Naoko, sve su nevolje tada bile iza njega, imao je dobar posao, čak je stanovito bio i etabliran, ali – „narod s jednom glavom” je još postojao, a – s druge strane – dogodilo se i tzv. Hrvatsko proljeće, bunt studenata i naroda u Zagrebu 1971. godine.
Zapravo, sve je to bilo u procesu „decentralizacije” Jugoslavije, s Titom na čelu, ali – hrvatski su komunistički moćnici, na valovima narodne želje za ravnopravnosti hrvatskoga naroda s ostalima u Jugoslaviji i u težnji pravednije raspodjele na zajedničkim jaslama – otišli su stanovito „predaleko” pa je sve to kasnije glatko osuđeno kao „nacionalistički i separatistički” ispad, a vođe studentske i političke pobune pozatvarani su, nacionalne institucije, i hrvatske i srpske u Hrvatskoj (Matica hrvatska i Prosvjeta), ukinute su.
Ostale su djelovati samo kao izdavačka poduzeća, ali bez mogućnosti nacionalnog i političkog iskazivanja. Da se suzbije „nacionalističko”, suzbijalo se i sve nacionalno, do apsurda. Osim jugonacionalizam, koji se čak i poticao.
Bijeg i politički azil u Njemačkoj
Vjenceslav Čižek, premda je bio neustrašiv borac za hrvatsku nacionalnu državu izvan Jugoslavije, te oslobođenu totalitarizma i premda je mogao objavljivati jedino u nacionalnim glasilima izvan domovine, u osnovi svojega bića nije bio nacionalist; što je i sam potvrđivao. On je, naime, kao gorljivi promidžbenik višestranačja i demokracije, nasuprot jugoslavenskome jednopartijskom sustavu, u Domovini i slobodi, jednome od temeljnih svojih političkih ogleda pisao: „ …višestranačnost je zaštita od nacionalizma i šovinizma”. Zatim je dodao: „Ne želimo, naime, da buduća hrvatska država nosi u sebi ugrađenu mržnju prema svojim građanima, niti prema susjedima”.
Dakle, govorio je jasno NE i mržnji na druge i drukčije u vlastitoj državi i nacionalizmu i šovinizmu, ali – „vlastitost kao načelo državnoga života” izražavao je – „Hrvatska i hrvatsko prije svega”. No, dodao je: “…tom načelu – volji ne mora i ne može biti sve podređeno, ali sve od toga mora polaziti…”
Slobodoumlje ili „drukčije mišljenje” u politici nakon 1971., a osobito već i spominjanje višestranačja, čemu je Čižek svojim političkim promišljanjima težio – proganjalo se u Jugoslaviji još i snažnije nego dotad. Budući, dakle, da nije mogao oporbeno djelovati, a u svakom mogućem samostalnom javnom iskazivanju je bio sputan, 12. svibnja 1972. Vjenceslav Čižek je pobjegao u Njemačku i živio u Säckingenu, gdje je dobio politički azil.
Premda, načelno, hrvatskom emigracijom nije bio zadovoljan, a kamoli oduševljen, to mu je ipak bilo jedino moguće mjesto djelovanja. Vezao se uz Hrvatsku republikansku zajednicu, političku stranku kojoj je u programu bilo ono što je i on inače zastupao i koju je smatrao najintelektualnijom među brojnim hrvatskim iseljeničkim političkim udrugama ili strankama…
Započeo je žestok verbalni rat protiv Tita i Jugoslavije: pisao je u emigrantskom tisku članke, političke oglede, satirične pjesme, osobito u ciklusu „Narodni narod” (gdje je konačno i onaj „Narodni vođa” iz 1955. bio objelodanjen), pisao je i „Jugo-ustav”, to jest, parodiju, izrugivanje s njim; od postojećih karikatura iz tadašnjih novina na tzv. „hrvatskosrpskom” pravio je i objavljivao kolaže koji su optuživali Tita kao diktatora i komunizam kao izopačen sustav. U ogledima je zastupao samostalnu i demokratsku hrvatsku državu…To njegovo snažno djelovanje među Hrvatima izvan domovine, bilo je vrlo zapaženo, ali nije promaklo ni jugoslavenskim diplomatskim predstavništvima posvuda po Europi i drugdje, te Udbi, a trajalo je do 11. studenog 1977. godine.
Naime, toga dana je iz Njemačke putovao u Italiju. Pozvala ga je tamo Ina Ovadija Musafija, tada docentica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, njegova „prijateljica iz studentskih dana”, kako je za nju rekao, koja je u Milanu – tobože ili stvarno – imala nekakav znanstveni skup. (Čižek je bio markantan, zgodan muškarac, žene su mu lako „zapinjale za oko”, a ovu je htio “vidjeti i s njom popričati”!) Ponudio mu se da će ga tamo povesti, jer ide posjetiti prijatelja u Italiji, pa mu je usput, neki Hasan Milić, glasan među emigrantima i „veliki Hrvat”. (U memoarskom tekstu Moje tamnovanje, koji je zapravo sinopsis za vrlo napet i uzbudljiv film, politički triler, Čižek je imenovao te Udbine doušnike.
Otmica i tajni povratak u Jugoslaviju
Na autocesti prema Milanu, kod izlaza za grad Como, noću, očito prema dogovoru, vozač Milić je zastao, a udbaši, iskočivši iz drugoga vozila koje ih je pratilo, odjednom su otvorili vrata njihova automobila i slijeva i zdesna, zgrabili svoj plijen, tukući ga nemilice. „I ja sam jednoga drmnuo”, pisao je u životopisnom zapisu, premda protiv njih četvorice, a i onoga petoga, koji ga je vozio – nikakva izgleda nije imao.
„Tko ste vi?, upitao ih je Čižek, dok je još bio pri svijesti. „Mi smo banda. Hoćemo lovu.” „Istinito su se predstavili” – zaključio je Čižek. Tako ga je Udba uhitila, noću, bez svjedoka i tajno ga, bez znanja talijanskih vlasti – vratila u Jugoslaviju. Kako i kojim putom, to su samo oni znali… Ima li o tome zapisa negdje u Udbinim arhivima, to je dvojbeno, ali teško je povjerovati da su oni te vrste sačuvani i dostupni., premda bi svakako bilo zanimljivo usporediti njihov i Čižekov pisani trag o tome. Ovdje se možemo osloniti samo na zapise neposrednoga protagonista, a oni su činjenični: doista je bio otet i doista mu je kasnije suđeno…
Tijekom tajnoga prebacivanja u Jugoslaviju omamljivan je bio sustavno, a probudio se nakon nekoliko (ni sam se ne sjeća koliko!) dana, opet u automobilu koji je drndao negdje po makadamu. Bio je i oslijepljen, što je kasnije svakako dovelo do ubrzanja njegove sljepoće, tim više, jer je bio već narušena vida. Bio je toliko premlaćen da nije mogao ni hodati, pa su ga unijeli u neku baraku – kasnije se ispostavilo negdje u šumi iznad Risna.
Tamo su brojni iz državne „bezbednosti”, s „generalom Herljevićem” (inače Hrvatom) koji je tada bio „savezni ministar unutrašnjih poslova”, dolazili vidjeti ga kao kakav krupan trofej u lovu, što je i bio, a Duško Zgonjanin, tada visokopozicionirani komunistički moćnik, šef Udbe BiH, rekao mu je: „Ne zna se što će s tobom biti, hoćemo li te predati sudu ili nećemo. O tome se još vijeća. Što se mene tiče, ne bih te htio imati na savjesti.” (Da ga nisu „predali sudu”, bili bi ga – najvjerojatnije – anonimno smaknuli, a „nestanak” prikazali kao “međusobni obračun ustaške emigracije”; to je bio u više poznatih slučajeva potvrđen uzorak djelovanja te službe!)
Navodno je to „vijećanje” išlo čak do Tita i navodno je Tito rekao: „Sudite mu prema zakonu!” Međutim, to su samo Čižekove pretpostavke, na osnovi onoga što je čuo od svojih „isljednika”, ali moguće su, s obzirom na to da mu je bilo suđeno, a nije bio likvidiran, što se itekako moglo dogoditi.
Razobličavao komunistički politički ‘sustav’
„Prema zakonu” – to je značilo optužbu za „verbalni delikt”, to jest za „neprijateljsku propagandu” u inozemstvu, a to je – prema tadašnjemu zakonu – bilo kažnjivo s najviše petnaest godina zatvora. Točno toliko (maksimum predviđenoga!) je i dobio na suđenju u Sarajevu, 8. kolovoza 1978. godine. Budući da se presuda unaprijed znala, suđenje je bilo formalnost, zapravo – farsa. Branitelja je imao „po službenoj dužnosti”. Na suđenju je rekao samo da je sve već zapisano tijekom istrage (bilo je toga oko tristo stranica!) i da bi rado popio kavu, koju su mu i donijeli, te ono o Titu, da je diktator i da mu zato želi smrt, što je bio odgovor na izravno sučevo pitanje: „Što misliš o našemu predsjedniku”.
Prethodno je prošao kalvariju. Mrcvarili su ga i tjelesno i duševno, osobito u istražnom zatvoru u Sarajevu, kamo je prebačen nakon što je „izvijećano” da ga se ne smakne, nego da mu se sudi. Lažna strijeljanja, e, da bi iznudili priznanje, bila su u njegovu slučaju posve suvišna, jer on doista nije imao što „priznavati”: i što je radio i kako je radio, sve se znalo, jer je sve napisao i objavio, ono najvažnije u pet svojih temeljnih političkih ogleda: Domovina i tuđina, Domovina i sloboda, Državni ateizam, te dva koji se izravno bave komunističkim sustavom: Političke ustanove u komunističkom političkom “sustavu” i Fenomen političkog otuđenja u uvjetima komunističke diktature.
Čižek je, dakle, poznavao marksizam, naravno – studirao ga je, kao i jugoslavensko društveno uređenje tako da su njegove analize i opaske bile stručne, te su razarale taj sustav iznimno kvalificirano. Vjenceslav Čižek je stoga za komunističke vlasti u Jugoslaviji doista bio posebno neugodan i opasan protivnik. Ali, samo kao autor eseja – „emigrantsko podzemlje” nikada ga i nije zanimalo, niti je o tome išta znao. No, to je zanimalo njegove mučitelje!
U zadnjemu od navedenih ogleda (Fenomen političkog otuđenja u uvjetima komunističke diktature), Čižek je pisao: „Svaki pa i jugoslavenski tip komunističke diktature upravljen je protiv čovjekove vlastitosti. (…) U toj ideološkoj ograđenosti čovjek nije javna osoba, nema pravo odluke niti mogućnost izbora. (…) U rukama političko-upravno-vojnog sloja usredotočena je cjelokupna vlast i moć odlučivanja, a na drugoj strani su oni koji su pozvani samo da se s tim odlukama slože i da se u skladu s njima ponašaju. U takvom stanju pocijepanosti koja nije ni klasna, ni staleška, ni kastinska, ni rasna, ni vjerska, nego nasilnička, manifestacije otuđivanja vidljive su kao:
– osjećaj nemoći,
– stanje nepovjerenja i
– obezličavanje (…) U jednopartijskom, dakle, nužno birokratskom i birokratiziranom društvu, čovjek se otuđuje i od svih drugih ljudi.“
Pišući, pak, o političkim ustanovama u komunističkom političkom „sustavu”, Čižek je, uz pomoć znanosti i stručne literature, razobličavao taj sustav, koji je već u naslovu stavljao u navodnike, te tvrdio: „Komunizam ili ‘socijalizam’, kako je dosad vidljivo, nezamisliv je bez diktature (…) U teoriji i praksi komunista, marksizam je, kao povijesno-humanistička pobuna protiv vladavine okolnosti nad čovjekom, preoblikovan u afirmativnu političku ideologiju, koja izjednačuje radničku klasu s vladajućom partijom, a društvo s državom.
Time je Marxovo učenje doživjelo pozitivističku degradaciju, pretvorivši se u apoteozu totalitarne vlasti gdje je politička empirija uzdignuta na razinu teorijskog načela: državna moć proglašena je vrelom istine, a partijski ‘um’ kriterijem istinitosti”.
Nakon Zenice, gotovo potpuno oslijepio…
Dakle, Čižek je uistinu odlično poznavao ono o čemu je pisao, te je argumentirano razlagao i razobličivao jugoslavenski komunistički režim kao nehuman i nasilnički.
Znali su to i njegovi istražitelji, pa i onaj neposredni i očito najvažniji u čitavome procesu istrage, pa i na suđenju – neki Vinko. Predstavljao se kao Hercegovac, kojemu Čižek nikada nije saznao prezime, a možda je i ime bilo kodno. On mu je – što je Čižek zapisao kao anegdotu – jednom rekao: „Profesore, (tako su ga „isljednici” oslovljavali, sa stanovitim poštovanjem, op. aut.) Bog te jebo, što nisi naš!”
Slijedio je zatvor u Zenici, odnosno „kazneno-popravnom domu”, koji je Čižek opisao kao – „logor, ludnicu, stočnu farmu i školu kriminala istodobno.” Stalno je bio ili u samici ili u velikoj prostoriji s najtežim kriminalcima; neki su ga od njih i štitili od drugih, a upoznao je i neke „političke” („političkih” je bilo više od pola, najviše Hrvata, zatim Albanaca, te pokoji Srbin – bilježio je Čižek u prisjećanju na tamnovanje). Nije imao nikakve liječničke pomoći, tako da je od batina, mrcvarenja, prljavštine i medicinske zapuštenosti posve oslijepio, a kada su mu, nakon osam godina tamnice, u higijenski i u svakom drugom pogledu krajnje neljudskim uvjetima, ponudili pomoć zatvorskoga liječnika, odbio je, nemajući u nj povjerenja. No, ionako je bilo kasno. Kasnije, na slobodi, ipak je potražio okulista, ali – do kraja je života mogao razaznavati samo svjetlost od tame.
To strašno mjesto najteže je podnosio stoga što nije mogao „ni čitati, ni pisati”. Time je cilj osude, što se tiče onih koji su mu sudili, bio u potpunosti postignut – Čižekovo je političko djelovanje bilo posve onemogućeno. Ali, i književno. Nekolike je pjesme iznio iz zatvora tek „u glavi”. Razvio je, naime, poseban način mnemotehnike, pamteći i često ponavljajući kraće poetske sastavke. Ipak, toga je bilo malo. Ali je, osim što je umjetnički dojmljivo, ujedno i dokumentarno, te je svjedočilo o stravičnu iskustvu neshvatljivo okrutna kazamata.
U međuvremenu, kazna mu je bila smanjena na dvanaest godina, te mu je, još i prije toga, 29. srpnja 1988., rečeno da je – pomilovan.
Međutim, koliko je sve to s njime u komunističkoj („socijalističkoj”) Jugoslaviji ostalo gotovo posve anonimno, u tadašnjoj zapadnoj Europi je odjekivalo… Zanimala se za njega organizacija Internacional Amnesty, kao za „zatočenika savjesti”, zatim Međunarodno društvo pisaca PEN (tako sam i ja za njega čuo, negdje oko 1985., kada smo mu u Hrvatskom PEN-u u Zagrebu izglasovali neku manju novčanu pomoć; tada je bio predstavljen kao „neki bosanski profesor kojega štiti Amnetsy International”, pa smo, eto, i mi obvezni to poštivati; Hrvatskome je PEN-u to bilo naloženo iz svjetske središnjice, kako se o njemu izrazio i kako nas je o tome obavijestio Predrag Matvejević, u tome trenutku predsjednik Hrvatskog centra PEN-a…). Osobito se njemačka država zanimala za njega kao za svoga azilanta.
Šeks mu nije omogućio život u Hrvatskoj…
Jugoslavija je u to vrijeme trebala kredite, a Njemačka, posebice Hans Dietrich Genschner, tadašnji ministar unutarnjih poslova Njemačke, to je uvjetovao puštanjem Čižeka (dakle njemačkog azilanta) na slobodu. Njemu je, iznenada i neočekivano, smanjena robija, a zatim naglo i prekinuta. Od ukupno dosuđenih sedamnaest, odležao je, sve zajedno, s onim ranijim zatvorom – dvanaest i pol godina. (Doista ga se može usporediti s u svijetu poznatim Mandelinim dugim političkim tamnovanjem…)
Ljudska prava u socijalističkoj Jugoslaviji u vrijeme Čižekova robijanja, štitio je Vladimir Šeks, predsjednik Hrvatskog sabora (2007. godine), pa potpredsjednik (2008.). Šeks ga je, prema osobnome Čižekovu svjedočenju, i dočekao u Sarajevu, nakon izlaska na slobodu. Stoga sam se 1996. i 1997. njemu, tada također potpredsjedniku Sabora Republike Hrvatske, i pokušao obratiti u želji da pomognem Čižeku kako bi došao živjeti u Hrvatskoj, ali nisam u tome uspio.
No, vratimo se kronološkom slijedu događaja: nakon puštanja na slobodu i kraćega boravka u Sarajevu, 1988., Čižek je otišao u Zagreb, gdje ga je primio Njemački konzulat, kao svog azilanta. Ali, do putovnice je bio još relativno dug put – njemačka je diplomacija morala oštro reagirati na odugovlačenja i opstrukcije toga postupka.
U Zagrebu je otišao po pomoć i razumijevanje i u Društvo književnika Hrvatske (kako se Društvo hrvatskih književnika tada zvalo). Tamo je sreo trojicu uglednih hrvatskih pisaca. Iako su dvojica od njih slovili kao izrazito nacionalno orijentirani u svojemu književnom djelu, Čižek je tvrdio – da su se svi razbježali od njega! Citirao je Njegoša: „Strah životu kalja obraz često.” Činilo se još uvijek preopasnim, čak i sresti ga! A i bilo je tako…!
Konačno (7. studenog 1988.) dakle, ipak, (drugi put) otišao je u Njemačku, gdje je kao azilant dobio stan u Dortmundu, blizu svoje sestre, jer mu je – obnevidjelu – trebala stalna pomoć. Uskoro seo ženio Zorom Trek, posve novom osobom u svom životu, koju je isprva unajmio za pripomoć, ranijom tajnicom jedne sinjske osnovne škole, vrlo naočitom ženom, kakav je i on sam bio. Ona ga je vjerno pratila i u svakom smislu mu pomagala kroza tada smiren, ali od javnosti gotovo posve izoliran život. Još i u sljepoći, pričala mu je npr. što vidi dok šeću i tsl., sve do prerane i nenadane smrti od raka, u Dortmundu, 25. studenog 2000. godine.
Nekoliko dana kasnije, 1. prosinca 2000., pokopan je na groblju u Sinju, u grobnicu obitelji Trek, čemu je prisustvovao mali broj, uglavnom njezine rodbine i poneki prijatelji. U javnosti nigdje nije bilo ni glasa, u novinama nigdje ni retka o tome. Tipično hrvatska posla! Uostalom, za nj „nitko i nije znao”!
Zora Trek, za njegove bolesti i skupa s njim, skupljala je njegove rane ili najnovije pjesme, te je poslije povjerila rukopis Vjekoslavu Bobanu, tako da je zbirka stihova „Sok od kiše”, kojoj je sâm dao naslov, a s Bobanovim pogovorom Skica za portret, izašla 2000., u Zagrebu. Njegovu književnu i uopće pisanu ostavštinu, gospođa Čižek je sačuvala i predala ju Nacionalnoj sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu.
Posljedice ‘Tuđmanovih zanovijetanja’…
Uz zavidna filozofska znanja, posebno marksizma, Vjenceslav Čižek je u svojim ogledima bio i inače jedan od najobrazovanijih, ako ne i najobrazovaniji, jedan od najargumentiranijih, ako ne i najargumentiraniji, jedan od najžešćih, ako ne i najžešći, jedan od najbeskompromisnijih, ako ne i najbeskompromisniji, jedan od najdosljednijih, ako ne i najdosljedniji, jedan od najupornijih, ako ne i najuporniji … borac za samostalnu i demokratsku Hrvatsku. Uza sve to, on je i najviše propatio i najduže robijao za takvu državu…!
Pa, kada je 1991., na osnovi prethodnoga referenduma proglašena, a zatim (1992.) i međunarodno priznata samostalna hrvatska država, bilo bi očekivano da takav pregalac za nju bude pozvan u Hrvatsku, da bude poznat, priznat i slavljen na velika zvona. Ništa od toga! Nije mu uspjelo osigurati za sebe niti sobu u nekom staračkom domu u Zagrebu, što je pokušavao i za što bi rado bio zamijenio svoj azilantski stan među turskim, afričkim i drugim strancima i azilantima na otužnoj periferiji Dortmunda…
To je bilo tako – prije nego je sreo Zoru Trek. Nakon toga i pošto su se vjenčali, dolazio je skupa s njom povremeno do Zagreba, iako da utaži žudnju za Hrvatskom. Premda ju nije mogao vidjeti, osjećao ju je… Sjeo bi na neku terasu na Trgu bana Jelačića i uživao u zvukovima, u riječima prolaznika… (Sve to znam „iz prve ruke” – sjedio sam s njima…)
To što je ispalo tako da nije došao živjeti u Hrvatskoj, dijelom je bio, moglo bi se reći, i sam kriv. Izravan u ocjenama i otvoren u mišljenju, još i prije negoli je sve oko osamostaljenja Hrvatske ozbiljno krenulo, još 1989., kada je Franjo Tuđman obilazio emigraciju i izlagao im svoj politički program, Čižek je u časopisu Nezavisna Država Hrvatska u Kanadi, objavio članak naslovljen – Politička zanovijetanja Franje Tuđmana.
Nije trebalo ni pogledati što je ispod toga naslova pisalo, dostatan je bio sam naslov, odnosno riječ – „zanovijetanja”. Jer, Franjo Tuđman je bio „taštiji od Tita i Krleže zajedno”, te su zbog toga i on i Hrvatska imali nepotrebnih nevolja. Tuđman, pa da – „zanovijeta”!? Navodno je Tuđman to vidio i – naljutio se. Nitko od bližnjih mu i podčinjenih, a i od ulizica i prirepaka kojima je bio stalno okružen, nije se, siguran sam, niti usudio spomenuti mu Čižeka.
Barem, nisu se to usuđivali oni koji su bili oko njega u državničkom aparatu, a sam Čižek, skromni azilant, bez pomoći hrvatskih vlasti ili kakva moćna darovatelja (kojega tada još nema!) nije imao materijalnih mogućnosti doći u Hrvatsku i tu organizirati život. U tom bi slučaju, naime, ostao bez azilantske pomoći jer više ne bi bio azilant.
Nije ni približno odgovarajuće vrednovan…
Nitko iz vlasti ili iz, za njegov slučaj, relevantnih institucija u samostalnoj Hrvatskoj ili nikada nije čuo ili nije htio ni čuti za njega – , to je moje osobno iskustvo, sve zbog onih nesretnih „zanovijetanja”, ili moguće zbog straha da bi se Tuđman mogao okomiti na onoga koji mu spomene Čižeka. Premda za to nema, a teško da i može biti ikakva, osobito pisana dokaza, pa to dakle nije „znanstvena tvrdnja” – ipak sam posve uvjeren da je bilo upravo tako…
Tragično je to što su, glede samostalnosti Hrvatske, pa i načina da se to postigne (oružjem, borbom) Čižek i Tuđman bili istomišljenici (vidljivo je iz Čižekovih eseja!). Međutim – na predavanju u Kölnu 1989., očito nije bilo rečeno ono što je Čižek htio čuti, a Tuđman „samostalnu Hrvatsku” na tome predavanju moguće nije spominjao i iz taktičkih razloga…?! Tek brzopleto i bez provjere (bez razgovora s Tuđmanom, koji je u emigraciji tada još bio, zapravo, nepoznat, tek je krenuo „u akciju”) napisao je članak o Tuđmanovu „zanovijetanju” i pričanju o nebitnim stvarima, „velikosrpske laži” itd., ne spominjući bitno: samostalnu državu i borbu za nju. Taj, zapravo, usputni tekstić („oko kartice i pol”) poput one rugalice Titu u mladosti – bitno mu je utjecao na sudbinu…
Osim ogleda, članaka, kolažnih karikatura i satira, anegdota itd., koje je, pod svojim imenom i brojnima pseudonimima objavljivao po emigrantskom tisku, Čižek je između 1991. i 2001. godine, objavio šest knjiga, dvadeset i dva članka i ogleda, te je zabilježeno devet u tisku objavljenih razgovora s njim. Tri knjige su bile pjesničke, s time da je Bosonoga prašina donijela, zapravo, izabrane pjesme iz prve knjige Krvopisi predsvanuća (Buenos Aires, 1989.), a ostalo su satire, zapisi iz tamnice i politički ogledi.
Usuprot uvrštavanju njegovih pjesama u neke antologije hrvatskoga pjesništva, Vjenceslav Čižek ni u hrvatskoj književnosti, ni u političkoj esejistici, još nije ni približno odgovarajuće vrednovan; posve je postrance i uglavnom anoniman. U Crnoj Gori pogotovo, osim ako je još živ ponetko iz tadašnje književne omladine Crne Gore, pa bi se mogao prisjetiti da je Čižek ponešto objavljivao kao književni poletarac na Cetinju. Ali u sadašnjoj književnoj javnosti, kao ni u zapisima – ne postoji! Usuprot nekolikim odličnim, pa bez prigovora i antologijskim pjesmama, ukupno gledano – ostao je minoran i marginalan pjesnik – za što, nažalost, itekako ima opravdanja.
Ipak – u Hrvatskoj se to ponešto mijenja na bolje. Svejedno, mnogi, golema većina ljudi, pa i književnika – i ne znaju za Vjenceslava Čižeka…