Bavi li se itko u ovoj državi ‘najvećim hrvatskim otokom’?

Ovih dana MOST i zastupnik Miro Bulj u Saboru, ali i u medijima, iznose gotovo identičnu ideju iz moga autorskoga teksta od prije dvije godine, s tim da su samo izmijenili naziv tijela - oni traže osnivanje Savjeta za Dalmatinsku zagoru, dok sam ja tražio osnivanje uprave. Međutim, nevažno je čija je ideja, važno je da se konačno starta od nule i da se spasi ono što se još spasiti može...

Krajem 2016. objavio sam na portalu Makarska post, autorski članak „Traži se osnivanje uprave za Dalmatinsku zagoru“ namijenjen prije svega stručnoj javnosti, ali i kao upozorenje vlastima da pod hitno donesu program, odnosno, objedine niz mjera u konkretan program za Dalmatinsku zagoru. Program sam izložio na Radio Splitu i na Mreži TV. Trebalo je proći više od dvije godine kako bi netko od političkih čimbenika, shvatio nužnost objedinjenog pristupa Dalmatinskoj zagori.
Ovih dana MOST i zastupnik Miro Bulj u Saboru, ali i u medijima, iznose gotovo identičnu ideju iz moga autorskoga teksta s tim da su samo izmijenili naziv tijela – oni traže osnivanje Savjeta za Dalmatinsku zagoru. Međutim, nevažno je čija je ideja, važno je da se konačno starta od nule i da se spasi što se spasiti može…
Niz mjera objedinjenih u članku „Traži se osnivanje uprave za Dalmatinsku zagoru“, navedeno je u povodu tadašnje inicijative Ministarstva regionalnog razvoja koje je pripremalo niz zakonskih mjera za osnivanje Uprave za otoke. Odakle misao o Dalmatinskoj zagori, kao – najvećem hrvatskom otoku? Dalmatinska zagora je zaista – otok unutar kopna. Ova definicija geografskog dijela Dalmacije, od Priobalja odvojenog visokom fasadom gorja i planina, a od prirodnog bosansko-hercegovačkog zaleđa oštrom linijom državne granice, najbolje opisuje sadašnji položaj preostalog stanovništva na području Dalmatinske zagore.

Odvojeni programi ograničenog dosega

Misao o osnutku jedinstvenog tijela, zvalo se ono Uprava ili Savjet manje je važno, potaknuta je činjenicom što država, županija i jedinice lokalne samouprave na tom području provode niz odvojenih programa koji zbog nekoordiniranosti, ograničenog dosega i nepovezivanja ukupnosti mjera i ciljeva, daju ograničene rezultate koji ne mogu odgovoriti na kronične probleme s kojima se suočava Dalmatinska zagora. Usporedba s hrvatskim otocima načinjena je iz jednostavnog razloga – problemi stanovništva s ovog područja istovjetni su, ako ne i veći, onima koje imaju stanovnici na otocima…
Iako se geografski Dalmatinska zagora proteže od Ravnih kotara do delte Neretve, ilustrativan je podatak koji se odnosi samo na dio Zagore koji obuhvaća dvije županije Splitsko-dalmatinsku i Šibensko-kninsku. Tako je u 36 gradova i općina koje su smještene u ovom dijelu Zagore živjelo, prema popisu iz 2011., 143 tisuće stanovnika. Samo pet godina kasnije, prema podacima s kraja 2016., s tog područja iselilo je čak 26 tisuća ljudi. Ako ovo nije razlog za uzbunu ne znam što je…
Niz je faktora koji priječe razvoj ili bolje rečeno opstanak života u Dalmatinskoj zagori. Jedan od glavnih je – prometna izoliranost. U prvi mah djeluje čudno, pogotovo ako znamo kako je ovim dijelom države nedavno prošla moderna autocesta. Međutim, autocestu ne prati mreža radijalnih cesta koja bi raštrkana naselja Dalmatinske zagore kvalitetno vezala na autocestu. Drugi, veliki problem vezan za prometnu izoliranost je nepostojanje javnog linijskog prijevoza na tom području. Zbog malog broja stanovništva koji konstantno opada, ne postoji ekonomski opravdan interes za održavanje komercijalnih linija javnog prijevoza. Stoga bi država, kao što je to slučaj s obalnim linijskim brodarima, trebala subvencionirati javni linijski prijevoz u Zagori.

Od države se očekuju mjere…

Prostori Dalmatinske zagore tradicionalno su percipirani kao iseljenički. Stanovništvo je s ovih prostora iseljavalo kroz cijelo 19. i 20 stoljeće, kao što iseljava i danas. Osnovni razlog iseljavanja, nekada i danas je – gospodarska situacija. Depopulaciju je nemoguće zaustaviti ili kontrolirati bez uspostavljanja održivog gospodarskog modela. Diljem Zagore propalo je devedesetih godina prošlog stoljeća niz velikih socijalističkih poduzeća koja su zapošljavala i po više stotina radnika. Propašću tih poduzeća, uglavnom iz tekstilne i prerađivačke djelatnosti, nastao je svojevrstan vakuum.
Uslijed propasti planskog ekonomskog modela propali su i veliki socijalistički gospodarski subjekti, a novca za ulaganja i samoinicijativne ekonomske iskorake pojedinaca – jednostavno nije bilo. Tu i tamo bi se pojavio poneki uspješni gospodarski subjekt, ali njihov broj mogao bi se zabilježiti na prste jedne ruke.
Problem depopulacije više je problem budućnosti, nego sadašnjosti. Na području Zagore uskoro neće biti moguće pokrenuti bilo kakvu složeniju gospodarsku proizvodnju, iz jednostavnog razloga što će za bilo kakvu proizvodnju nedostajati kvalificirane radne snage. Tu država mora odlučiti što želi, ukoliko ne želi ostati bez strateške dubine uz granicu i koncentrirati sve stanovništvu u uskom priobalnom pojasu, stiješnjenom između prazne Zagore i praznih otoka. Mora donijeti i niz mjera za kakvo takvo oživljavanje gospodarstva na tom području. Jedna od mjera, koja zahtjeva koordinaciju svih triju razina izvršne vlasti, mogla bi biti – da se svi novi poslovni subjekti na ovom području oslobode svih davanja državi, ne kraće od pet godina. Tu se misli na porez, prirez, te na izdvajanja za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.



Oživljavanje poljoprivrede

Iako to u prvi mah zvuči čudno – najbrži gospodarski i populacijski oporavak Zagore moguće je provesti kroz oživljavanje – poljoprivrede. Na području Zagore postoji mnoštvo malih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva čijom bi se aktivacijom najbrže stvorila dodatna vrijednost i oživio prostor. Međutim, prije toga je nužno stvoriti određene preduvjete. Pored stavljanja u funkciju mnoštva neobrađenih poljoprivrednih površina, potrebno je i izgraditi nove irigacijske sustave, što uopće nije problem zbog relativne blizine vodenih tokova. Također, nužna je zakonska stimulacija proizvodnje.
Primjerice, u Zagori je zbog malih obradivih površina pogrešno primjenjivati poticaje na temelju obradivih površina, već bi trebalo stimulirati proizvodnju temeljem količine proizvedenih poljoprivrednih proizvoda. Kao što smo već kazali, za bilo kakvu ozbiljniju inicijativu na ovom području potrebna je potpuna koordinacija svih državnih ureda, ustanova i ministarstva kroz jedinstvenu Upravu. Primjerice, veće cestovne zahvate nemoguće je planirati na razini općina i gradova, pa čak ni županija.
Hrvatske vode moraju provesti jedinstven projekt izgradnje irigacijskih sustava za sva obradiva područja od Ravnih kotara, Skradinskog i Petrovog polja do Sinjskog, Imotskog i Vrgoračkog polja. S druge, pak, strane, vodoopskrbne sustave na tim područjima potrebno je uvezati u jedinstven sustav ili barem okrupnjivati postojeće. Ove mjere je potrebno provesti kako bi se rasteretile jedinice lokalne samouprave koje sve teže podnose održavanja velikih sustava vodoopskrbne mreže, često dugih i nekoliko stotina kilometara, a s malim brojem potrošača.
Dodatni problem predstavlja velika raščlamba reljefa, odnosno velike visinske razlike između izvorišta s kojih se crpi voda i stanovništva do kojeg treba dovesti vodu. Te visinske razlike, koje na koncu iziskuju veći utrošak električne energije za prepumpavanje vode, često sežu i do 500 metara razlike. Na koncu se događa da stanovnici Dalmatinske zagore, zbog neodrživog sustava plaćaju jednu od najskupljih cijena vode u Hrvatskoj. Okrupnjavanjem vodovoda u veće sustave, što opet treba raditi na razini županija ili mikro regija, izbalansirala bi se cijena vode. Također, potrebno je uskladiti mjere koje na ovom području s ciljem poticanja poljoprivrede i gospodarstva provode jedinice lokalne samouprave, županije i država.

Čvrsta granica pogubna za stanovništvo

Povijesna je istina kako je do gospodarskog razvoja i napretka u Dalmatinskoj zagori dolazilo svaki put kada bi nestala neprirodna granica prema Bosni i Hercegovini. Dogodilo se to nakon Austro-Ugarske okupacije BiH, pa i nakon, ma koliko nama to bilo teško priznati – formiranja jedne i druge Jugoslavije. Dalmatinska zagora je prirodna poveznica Bosne i Hercegovine s dalmatinskim priobaljem i svaka administrativna granica između tih prirodnih cjelina, teško pogađa svaki vid života u Zagori. Iako će sadašnja međudržavna granica između RH i BiH uskoro postati vanjska granica EU-a, odnosno Schengenska granica, u nacionalnom je interesu RH da pod hitno omogući svom stanovništvu što bezbolniji pogranični režim kretanja.
Prema sadašnjem međudržavnom sporazumu RH i BiH, samo građani koji žive 5 kilometara od državne granice mogu dobiti propusnice. Međutim, pogranični pojas je masovno iseljen, a stanovništvo, koje je preselilo u Priobalje, i dalje obrađuje imanja u pograničnom pojasu koja nerijetko sječe državna granična linija. Zbog nemogućnosti dobivanja propusnica, ovakva imanja je praktički nemoguće obrađivati, jer bi za prelazak s jedne parcele na drugu, koje su udaljene nekoliko metara, a sječe ih državna granična linija, trebalo, u praksi, kružiti 30-50 kilometara do prvog graničnog prijelaza.
Ukoliko se ogluše na sadašnju regulativu, posjednicima zemljišta prijete kazne od 2 tisuće do 10 tisuća kuna. Zbog toga, ionako iseljen pogranični pojas Zagore, postaje još pustiji i zapušteniji. Međutim, pravila Europske komisije dopuštaju proširenje pogranične zone u kojoj se mogu izdati pogranične propusnice na pojas od 30 do 50 kilometara od granice. Uzimajući u obzir zračnu udaljenost, pojasom bi bilo obuhvaćeno gotovo čitavo priobalje i sami granični pojas ponovno bi oživio.

Crna budućnost ostane li sve na obećanjima

Ostane li sustav gluh na upozorenja s terena, Zagori se crno piše. Bude li se sustav bazirao na nizu malih, odvojenih akcija i mjera, Zagora će propadati na očigled – svakodnevno. Ono što sad sa sigurnošću možemo kazati, je da život neće potpuno nestati. Broj od sadašnjih 100-tinjak tisuća stanovnika će se postepeno smanjivati, ne tempom kao do sada (jer je fertilni dio uglavnom već otišao), ali će smanjivati.
Vrlo bi se lako moglo dogoditi da se Zagora, u konačnici, za par desetljeća, svede na broj stanovnika koji je imala u vrijeme prvog masovnijeg naseljavanja nakon povlačenja Osmanlija poslije poraza od Mlečana. Dakle, stanovništvo više nećemo računati u desecima tisuća na ovom području, već u – tisućama.
I još jedna briga bi trebala moriti naše vlastodršce. Naime, nakon Morejskih ratova, područje Zagore je naseljeno katoličkim hrvatskim življem iz Bosne i Hercegovine. Međutim, sadašnje projekcije pokazuju kako hrvatski živalj na tom području nestaje brže nego u Zagori. Stoga se nameće logično pitanje – tko će i odakle naseliti Zagoru?

Facebook Comments

Loading...
DIJELI