Kada nije moguće pronaći prave riječi, onda su u pomoći citati. Za događaj pred Zagrebačkom katedralom pristaju Stepinčeve riječi iz Dnevnika napisanog davno prije 27. siječnja 2019. godine: 'Bože moj, kamo smo dospjeli? Da li ima još pravde na Zemlji? Kad si hrvatski narod vodio i spasio kroz 1300 godina, čuvaj ga i sada, jer na ovaj narod mogu se primijeniti riječi Mojsijeve pjesme - Bog sam njegov bijaše vođa!'
Zagrebačka katedrala je majka naših crkvi, kako je to volio govoriti blagopokojni kardinal Franjo Kuharić. Kako je ponosno i dirljivo u njoj ugostio našega papu Ivana Pavla II., koji nas je uvijek nazivao – dragim hrvatskim narodom.
Zdanje se dugo gradilo, dugo trajalo, dugo se obnavlja. Kamen po kamen se vadi i zamijenjuje novim da potraje, dok vrijeme prolazi urama sata na tornjevima, mjesecima, godinama i stoljećima omata Prvostolnicu duhovnosti hrvatskog naroda, stalni Kaptol, Kardinalsko katoličko sjedište, kulturno povijesni spomenik najviše kategorije.
… Netko se uspeo do najvišeg vrha zapadnog tornja naše Katedrale…
… nije vjetar – otkrio bi se šumom u krošnji ili kosi…
… nije oblak – ostala bi praznina na njegovu mjestu…
… nije zalutala pahuljica – jato bi diglo olujnu uzbunu…
… Netko se spustio do samoga podnožja zapadnog tornja naše katedrale…
… Da li je jeka iz molitvenika – zašto bi izlazila kada je unutra mirno lijepo, tiho sveto…
… Da li je sjena Stepinčevog kardinalskog ruha – nemoguće, eno ga netaknutog, nikada obučenog, u vitrini muzeja….
… Da li su zvonik obletjela anđeoska krila čuvara Pelješkog mosta, što rado svrate pozdraviti časnu sestru iz sakristije dok pogledom miluje ploču uz odar sa blaženikovom porukom: „U ljubavi prema hrvatskom narodu ne dam se od nikoga natkriliti“ – ne bi oni, dok Kinezi ne završe posao, napustili stražu…
Probušen kamen Božjeg hrama…
Pred Katedralu stigao je nečastivi sa svojom nezajažljivom potrebom mržnje – ubiti Boga u čovjeku, a čovjeka u Bogu. Dugo putuje, prijeti iz velikih daljina, prostora i vremena, kada je jeruzalemska rulja osudila na smrt Isusa iz Nazareta, koji je govorio da je sin Božji, brat ljudski i došao izreći Očeve poruke koje drugim putem nisu uspjele stići do čovjeka: „Ja sam put, istina i život“.
Sa pet čavala čekićem je probijen i pribijen u križ na kojem je preminuo i u času odvajanja duše izrekao božansku ljubav: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine.“ Potom je uskrsnuo u milijardama i milijardama ljudi kroz pokoljenja dvaju tisućljeća. Od tada Sotona sa novom ruljom sljedbenika juri uokolo i pokušava ubiti Boga zaklonjenog u ljudskom srcu, pa je na tom pohodu uputio jugokomuniste da je, osim cijeloga tijela Stepinca, po njegovoj smrti, potrebno spaliti i njegovo srce… Kršćani znaju da to nije moguće, ali bezbožnici nemaju čime spoznati istinu, jer umjesto srca, osjećaja i pameti njihove ljušture ispunjava praznina i tama. Povijest se stalno ponavlja, jer je stalna prilika novim ljudima izabrati u potpunoj slobodi – ili dobro ili zlo. Oni isti koji su ubili, probušili čavlima kosti Isusovog ljudskog tijela, ovih su dana bušilicom probušili kamen Božjeg hrama.
U ruci „majstora“ je alat naziva: „Elektropneumatski čekić – bušilica – SDS+“ snaga udara dijamantnog šiljka koji buši rupu u kamenu je 2,7 J (đula). Jedan J(đul) se mjeri snagom udarca željezne kugle od 10 dekagrama puštene s visine od jednog metra na tvrdu podlogu. Susretljivi pomagač u dućanu građevinskog alata napominje da snagu bušenja dodaje i pritisak bušača. Po nalogu (i po svojoj odluci da ne odbiju) na zvonik su se popeli alpinisti, koji će sutra sa svojim konopima i hvataljkama opet u prirodu, licem u lice sa kamenim stijenama, „katedralama“ prirodnih čudesa koje je stvorio Bog i poklonio ljudima. Stijene će ih gledati, iako bi se reklo da nemaju oči, stijene će ih pitati, iako bi se reklo da nemaju glasa, a čovjek, poslovnog duha i radne discipline, može se praviti da pitanja nema, pa se nema što odgovoriti. Očito nisu ništa naučili iz Enciklopedije prirode, poklonjenog udžbenika ljudskosti, ali valjda su čuli da postoje kazne za kulturocid i odgovornost za traumatiziranje cijelog naroda. Opravdanje da su oni samo radili svoj posao i da su odgovorni naručitelji, tanko je i glupo.
Hrvatski narod opet optužen…
33 rupe u kamenu Zagrebačke katedrale. Isusu je trebalo 33 godine života da počne propovijedati, govoriti ljudima da je Božji sin, ali i naš brat, prema tome smo svi Božja djeca.
Stepincu je trebalo 33 godine da se zaredi za svećenika, a za načelo uzeo je poruku sv. Pavla: „A ja, Bože sačuvaj, da bi se ičim ponosio osim križem našega Gospodina Isusa Krista, po kojem je meni razapet, i ja svijetu“ (Gal 6/14). Bušitelji rupa na katedrali nisu imali namjeru simbolizirati te začudne podudarnosti u brojkama, nego je namjera banalna – ugurati čelične nosače za neki poster sa zadanim, dogovorenim, odabranim sadržajem.
Treba uzeti malo vremena, doći do daha, pa saznati i objaviti: Tko se dosjetio, predložio (zahtijevao) i financirao, a tko je prihvatio (pristao), tko je organizirao i dopremio radnike, tko je svojim prisutstvom odobrio i podržao da se hrvatski narod, Katoličku crkvu, blaženog Alojzija Stepinca ponovno i ponovno optužuje za ludilo austrijskog Židova, Adolfa Hitlera i masovnu podršku njemačkog naroda genocidnom fašizmu i nacizmu Trećeg Reicha, a onda su slijedile druge fašističke države. Drugi svjetski rat pobio je desetke milijuna ljudi, među njima i, kažu, 6 milijuna Židova. Nismo primijetili da su natpisi „Dan sjećanja na Holokaust“ obješeni na toranj crkve sv. Stjepana u Beču, na njemački Bundestag u Berlinu, talijanski Coloseum u Rimu ili kakav važan simbolički objekt u Japanu…
Natpis Holokaust je opomena i poruka „ne ponovilo se“ i ona je opravdana i pripada cijelom čovječanstvu čija je povijest ispisana krvlju ratova, a posebno hrvatskom narodu koji jedini, jedini, jedini, nikada nije napadao prelazeći svoje granice, nikada se optuživao, nikada se osvećivao. Stalno i do danas samo smo se branili, gubili teritorij, ljude, prirodna i kulturna dobra – opraštali i nudili drugi obraz. Što su htjeli i kako misle da će završiti ova provokacija i udar na samu bit hrvatske duše, samu srž hrvatskog naroda? Bio je ispred katedrale i kardinal Josip Bozanić, Stepinčev nasljednik, čije riječi citiramo sa radošću: „Alojzije Stepinac je u teškim vremenima nosio križ hrvatske nacije te postao simbolom hrvatskog identiteta. Njegovo uzorno katoličko čovjekoljublje nastavlja ižaravati svjetlo, širiti nadu i poticati dobrotu, a posebno se očituje u njegovom odnosu prema potrebitima, bilo koje razine i njegovoj herojskoj čistoći od svake mržnje i neprijateljstva.“
Antisemitizma nikad neće biti u Hrvatskoj
To je citat govora od 4. studenog 2015. na jednom simpoziju Katoličkog bogoslovnog fakulteta. Međutim, 27. siječnja 2019. ništa od toga nije izrečeno, niti u stidljivim naznakama, jer se u plan organizatora i sav okupljeni auditorij uklapalo govoriti o „strahotama i krivnji“ u Hrvatskoj za Holokaust. Izvan ratnog konteksta i izvan omjera prema cjelovitom zlu. Netočno i podlo. Nedopustivo i iritantno. U takvim, na svaki način osjetljivim temama, jer je riječ o ljudskom stradanju, ljudskom zločinu i ljudskoj odgovornosti, izuzetno je važno što se kaže, jer se izrečena riječ prima kao istina, a prešućeno, zatomljeno, zatajeno je namjerno iskrivljavanje istine. Što se tiče globalnog Holokausta, velika većina hrvatskog naroda, posebno Katoličke crkve u Hrvata, i njegovog prvostolnika Alojzija Stepinca, suprotna je namjerama okrivljavanja svih sudionika događaja pred Stepinčevom katedralom, zapravo njegovim grobom iza glavnog oltara.
Hitler je na masovnim, deliričnim skupovima urlao: „Nijemci ne trebate Boga, ja sam vaš Bog“, a oduševljeno odobravanje i frenetični pljesak neće se nikada izbrisati iz uspomene čovječanstva, iako se u posljednje vrijeme čini da je kapital napravio monstruozna savezništva, pa se grešnicima oprašta i njihov grijeh prebacuje na nevine. Niti je NDH bila fašistička država, niti je narod i vlast prihvatio antisemitizam, a bilo je velikih pogrešaka i zala za svaku osudu. Stepinac je govorio i ponavljao: „Jasenovački logor je ljaga na obrazu hrvatskog naroda“. U Zagreb je stigao opasni Gestapo i njemački izaslanik Edmund Glaise von Horstenau, pouzdanik i sljedbenik Hitlera, koji je razbješnjen rekao: „Da je ovo Stepinac izgovorio u Njemačkoj, ne bi živ sišao sa propovjedaonice!“
A nije tako govorio njemački nadbiskup, nego hrvatski! Neuvijen i oštar, bio je Stepinčev prosvjed protiv nacionalsocijalističke ideje – koju su nacisti držali etički opravdanom, pravno reguliranom i politički korektnom – o nadmoći takozvane „arijevske rase“. Olovna je bila u svijetu i u Hrvatskoj godina 1943., a Stepinac je držao govor ispred Zagrebačke katedrale, koja je bila premala da primi golemo mnoštvo: „Mi smo uvijek naglašavali u javnome životu principe vječnoga zakona Božjega, bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili kome drugome… Katolička crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje; a ako koga više cijeni to je onaj koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu“.
A puno godina kasnije, 2019., mala ali odabrana skupina na istom mjestu pred Zagrebačkom katedralom nije se došla pokloniti i zahvaliti Crkvi i crkvenom velikodostojniku koji su napravili sve što su mogli, pa i više od toga, da bi spasili i umanjili patnje mnogih Židova i drugih stradalnika. Postalo je normalno (nije normalno) da Židovi u Hrvatskoj nikada ne govore o zahvalnosti za dobročinitelje, a stalno rogobore protiv Stepinca, naše vjere i našeg prava na svoju slobodnu državu. Nažalost, istina je da se antisemitizam širi Amerikom i Europom, pa je utoliko važnije da ga nema, i neće ga nikada biti u Hrvatskoj. Knjige su napisane o tome na koje je sve načine Stepinac pomagao Židove, čuvao starce i djecu, sakrivao poznate ljude u samostanima i organizirao njihov bijeg.
Nepoznata herojska pomaganja Židovima…
Kvaternik je u srpnju 1942. predstavniku Vatikana u Zagrebu dao poruku za Rim: „Njemačka vlada naložila je Eugenu Kvaterniku da u razdoblju od šest mjeseci svi Židovi koji borave u hrvatskoj državi moraju biti prebačeni u Njemačku, gdje su, po našem saznanju, u posljednje vrijeme ubijena dva milijuna Židova.“ Nadbiskupov prijatelj, zagrebački nadrabin Miroslav Šalome Freiberger, kojem je pomagao koliko god je mogao, dobio je jednoga dana poruku da će „sutradan nadrabin i supruga biti uhapšeni“ te je ponuđeno sakrivanje i organizacija bijega. Nadrabin je to prihvatio, ali je postavio pitanje – da li su na listi samo njih dvoje ili svi Židovi? Na odgovor – svi, odlučio je ostati kao časni kapetan sa posadom na brodu koji tone. Ubijeni su u njemačkom koncentracijskom logoru u Auschwitzu, za kojeg su Poljaci teškom mukom ipak izborili da se u javnosti ističe da je to njemački logor, a ne kao što su revizori povijesti uporno govorili o poljskom logoru. Mnoge nepoznate osobe i mnoga nepoznata herojska dobra djela pomaganja Židovima, usprkos prijetnji smrću, ne izazivaju interes Židova u Hrvatskoj, a niti se u nas autori dokumentarnih djela trude tu lijepu, humanu, ljudsku epizodu zapisati. O duplome dnu gornjega kreveta smišljenom u uredu „Spavaćih kola“ u Zagrebu, koji su vozili Židove u spas. O spašavanju 220 Židova iz raznih dijelova Europe u Veloj Luci, o obiteljima koje su usprkos smrtnom strahu pod krevetima, u udubinama iza ormara na razne načine čuvale Židove itd, itd, Branko Lustig, koji je u Zagrebu osnovao Židovski filmski festival, nije imao nikakvog interesa?
Hrvati su stabilan i plemenit narod, pa ni jedna mržnja ni provokacija ne može probiti našu opnu, ali ju je često (desetljećima je to trajalo) znao zagrepsti Slavko Goldstein, čovjek koji je prepotentno svoju srednjoškolsku diplomu nametnuo do titule poznatog intelektualca. Život je posvetio sotoniziranju Stepinca. Kada je posljednjih godina, pred kraj života, morao javno saslušati prave argumente, komentirao je to bahato i podlo – „Dobro, prihvaćam da je to istina, ali po mojoj prosudbi mogao je učiniti više.“
To podsjeća na arogantni i bezobrazni istup osobe, koja je predstavljena na skupu pred Katedralom kao predstavnica rabina (kojega, ima ih dva, jer su se podijelili), viče kako „neki govore da su neki pozdravi od starina, a ona zna da nisu, nego su ustaški, pa se moraju zabraniti!“ Ni manje ni više. Ti detalji bezobrazluka nalaze se i kod naših antiteističkih i antinacionalnih komunista, pa je tako Zoran Milanović, koji je progonio Hasanbegovićevu „ustašku kapu“ sa jedne fotografije u grupi HOS-ovaca, pretjerao toliko da su mu jednoga dana donijeli spornu kapu. On ju je pogledao i ne trepnuvši rekao: „Stvarno sam krivo vidio, nema na kapi slova U, ali ja znam da ga ima u njegovoj glavi.“ I tako to ide, dugo traje i nikako da prestane.
Neće biti dovoljno zakrpati rupe…
Odlukom Židovskog parlamenta u Izraelu, donesen je zakon da živi ne mogu opraštati u ime mrtvih. Što je najblaže rečeno – čudno. Prvo, živ čovjek o oprostu odlučuje sam, a ne po zakonu, dok mrtvi ne odlučuju ni o čemu, pa se čini da je to podloga pretpostavke da su mrtvi Židovi odlučili ne oprostiti, a danas živi Židovi u ime njih optužuju. Zapravo, kao što ne može oprostiti niti ne oprostiti onaj tko je mrtav, tako ne može biti kriv onaj tko u doba zločina nije bio živ.
Zamjena teza, pila naopako, kultura smrti, negiranje prirodnih zakona i ljudskih normi – ludi svijet. Ako je nekada Hitler htio stvoriti na području Europe arijevsku rasu, danas ljudski izrod i monstrum Soroš od cijelog čovječanstva stvara amorfnu, pogubljenu, uvrnutu smjesu globalnih seljaka. Isus u svoje vrijeme izbacio je trgovce iz Božjeg hrama. A Soroš svijet pretvara u hram „Boga Novca“ kojim mešetare trgovci. Taj je idiot i ružna ljudska spodoba također došao usred Zagreba prije izvjesnog vremena. U elitnom hotelu sakupio je gomilu ljudskih otpadnika, slugana, korisnih idiota, juda sa Matoševog štrika: „Radite točno po uputama, nemojte se dati fascinirati otporom, a kamoli omesti u provođenju dogovorenog. Neka vas kritika ne zaustavi, jer to nepotrebno troši energiju i vrijeme. Važno je ući u sve pore društva, posebno u institucije moći i odlučivanja i rastakati, rastakati, rastakati…“ Ušli su u institucije i rastaču – misle.
Eto ih pred katedralom, da bi kinjili i uspješno optuživali – misle. Bili su i otišli, od kuda su došli – ali trag ostaje. Na zapadnom tornju Katedrale 33 rupe ostaju kao svjedočanstvo što su napravili i što su time htjeli postići. Sasvim sigurno, vjerojatno poskrivečki, netko će se ovih dana ponovno uspeti na toranj sa posudom u kojoj je smjesa od kamene prašine i ljepila, pa njome zakrpati rupe, prikriti rane. To neće biti dovoljno. Ako zatvore rupe, one će kada Hrvatska uskoro postane suverena država, biti ponovo otvorene kao dokaz tko je pobijedio, a tko izgubio. Bog je u nama, a Sotona nad njima. Boji se krunice, boji se svjetla, a glup kakav jest – nikako da uvidi da plamičak svijeće ima moć razbiti tamu svemira, a mrak nema načina ugasiti svjetlo. Krevelji se, krevelji, puše li, puše, a plamičak zatreperi pa se uspravi.
Nismo ljuti, ali nismo glupi. Ne šutimo zato što nemamo što reći ili zato što smo kukavice. Nas je Krist naučio: Ne bojte se! mi samo strpljivo čekamo jer nam je žao posrnulih, kao što Stepinac reče o svojim mučiteljima: „Žao mi je toliko izgubljenih duša“.
Sinagoga u Praškoj i Zagrepčani
Židovima u Zagrebu valjalo bi pomoći da razumiju kako su poster koji poziva na sjećanje žrtava Holokausta mogli izvijestiti samo na jednom pogodnom mjestu, a to je pročelje židovske sinagoge u Praškoj ulici. Odgovor da to nije moguće, jer je sinagoga srušena, nije točan, niti pošten. Pravi odgovor je zato što nije obnovljena, jer je prevladala jagma za novac od parkirališta na tom mjestu, što razjedinjuje ionako, nažalost, malu židovsku zajednicu. Valjalo bi odlučiti i reći da žele svoju sinagogu, jednaku veliku i lijepu kao što je bila, pa će vidjeti kako će im radosno i izdašno Hrvati, Zagrepčani u tome pomoći. U svom naopakom načinu razmišljanja, kojega nije lako promijeniti, jer znamo da proizlazi iz dubokih osjećaja, Židovi na poseban način privlače našu pažnju i obogaćuju plemenitost naše duše. Kada se iz naroda, svakog naroda, pa i hrvatskog i židovskog, ukloni kukolj, onda ostaje njegova bit.
Osobno gajim posebne osjećaje prema Židovima, od prvih školskih dana, kada sam upoznala anonimnu djecu preživjelu iz logora, pa onda iz mnogih privatnih razloga, ali i onog potpuno općenitog, a to je da me do dna duše diraju njihove oči u kojima stanuje tuga. Ne može izaći jer je preduboko usađena. Tako je na svim kontinentima gdje sam ih sretala, sa svim osobama s kojima sam se družila, a posebno s mojim prijateljima, koje imam prilike češće promatrati u raznim situacijama. Smiju se licem i usnama, ponekad cijelim tijelom, ali oči gledaju u prošlost. Patnja tog naroda bila je očito preduga i preteška da bi se mogla negdje pohraniti, spremiti, staviti na stranu i prodisati na drugi način.
Obilježavanjem Holokausta ti se ljudi tuže na svoju sudbinu i traže sućut. Iskonski, bespomoćno se boje. Al zapravo se boje da se ne ponovi, jer je ukorijenjeni strah najopasnija ljudska osobina koja pohranjuje loša iskustva i potiče loša očekivanja, čini izglednim ponavljanje patnje. A svijeća im malim upaljenim vrškom govori da se neće ponoviti. Valja prigrliti njezinu poruku. Jedna od prilika je bila, ali je propuštena (što ne znači zauvijek izgubljena) da na Dan sjećanja na Holokaust osjete duboku zahvalnost za svaku pruženu ruku, da se pomole na grobu dobrog čovjeka i strašnog mučenika Alojzija Stepinca, a odmah desno od ulaza u uglu katedrale uvijek tako veselo i obećavajuće titraju male svijećice dušice. U toj katedrali zatitrala je mnoga inspiracija Matoševoga genija, pa je tako napisao i sljedeću poemu:
„U Katedralu, kad su teške noći,
Na Banov grob zna neka žena doći,
s teškim križem cijele jedne nacije,
a kip joj veli: Majko, audiant reges:
Regnum regno non praescribit leges.
I dok je srca, bit’ će i Kroacije.“
Ovaj latinski dio stiha je upotrebljen zbog originalnog pravila iz davnina: Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone!
Narod se moli u Zagrebačkoj katedrali…
Kada je početkom 17. stoljeća zapadna civilizacija i uljudba odlučila početi pisati Međunarodno pravo, uzela je temelj nepromijenjen do danas, a počiva upravo na toj rečenici: Suveren suverenu ne naređuje. Od toga je nastala izvedenica i riječ suverenitet. Današnje Međunarodno pravo čuva suverene države. Proglašenje državnosti i njeni najrazličitiji oblici pripadaju odluci naroda, a suverenitet pripada odluci cijelog čovječanstva. Nakon više od 13 stoljeća najrazličitijih oblika vlastite državnosti, hrvatska država dobila je suverenitet, kao ravnopravna članica Ujedinjenih naroda, u ni jednom pravu ni obavezi različita od drugih, mi danas imamo punu slobodu odlučivanja o svojoj sudbini. Iznad izvršnih vlasti koju narod bira demokratskim putem, ne postoji niti jedna nadvlast na svijetu.
Na nesreću, od slavnih ’90-ih (koje sotonisti zovu mračnim ’90-ima) mnogo se toga promijenilo. Naš suverenitet danas je suverenitet iznutra izjeden, uništen, izvitoperen do te mjere da je ostala samo opna, od veličanstvene pobjede naše briljantne diplomacije, koja je 22. svibnja 1992. izborila ravnopravno mjesto za hrvatski barjak na obali njujorške istočne rijeke ispred zgrade UN-a…. Narod čeka vođu i izlaz, narod se moli u Zagrebačkoj katedrali i njezinoj mnogobrojnoj „djeci“ po cijeloj domovini, pa je dobro vrijeme da se najavi jedno novo čudo, nešto što je hrvatska plemenitaška, znanstvena, kulturna, cjelokupna intelektualna elita propustila napraviti, a sada se to stubokom promijenilo. Umjesto jala i soliranja, mudre glave oko stola!
Rezultat će biti objavljen u danu najveće nade, a to je Uskrs. Ako se čuje, ako se prepozna, ako se izbori, ako se prihvati, onda će se u Hrvatskoj lijepo živjeti, a oni koji su zalutali krivim stazama i stranputicama imat će priliku odlučiti kako dalje. Pametni će prepoznati da ih od svih nedaća i zala čuva veliko srce Kroacije.