Ne vjerujući glasinama o porastu mržnje u Hrvata, nabavio sam američki hatemeter s izraelskom nadogradnjom. Pokazuje da je mržnja u Hrvatskoj u dramatičnom porastu, a napose antisemitizam. Zanimljivo, američki originalni hatemeter daje posve drugi rezultat - prekomjerna količina nesnošljivosti u Hrvatskoj svodi se na bolesnu i prilično poremećenu mržnju premijera Andreja Plenković prema Mostu.
Kod nas najviši dužnosnici mrze zemlju koju predstavljaju. Uspinjali su se uglavnom kroz diplomatske poslove i provode, proputovali svijet, naučili strane jezike, postali građani svijeta. Njima je Hrvatska zabačena vukojebina, a svaka dužnost u Lijepoj našoj za njih je teška robija Bogu iza nogu. Spremni su prodati bilo koje naše poduzeće, pa i cijelu zemlju, za sitne novce. Eto, sve vlade RH pokušale su prodati HEP. Andrej Plenković, u daljnjem tekstu Prodavatelj, pokušao je prodati HEP kroz prividno vraćanje Ine u vlasništvo hrvatske države. Na kraju su Prodavatelj i ekipa krenuli drugim putem: HEP izlazi na burzu, pa će odlepršati kroz burzovne makinacije.
Poremećena lijeva simbolika
Prije pola godine Prodavatelj je pokušavao uvući Most u sve svoje crne trgovine. Nakon što se razišao s Mostom, Plenković često ostaje u prometnoj blokadi. Nekako se treba prevesti s lijeve obale Save na onu desnu, ali svaki put dođe do nekog mosta. Zbog toga često ima provale bijesa i bjesnila. “Ne, rekao sam ti da izbjegavaš mostove! Nikakav most ne dolazi u obzir!” – dere se na svog vozača. Odveze se na drugu stranu grada, a tamo ga ponovno dočeka neki most. Na kraju pozove helikopter. Most je simbol povezivanja i komunikacije, a zidovi su tu da ih rušimo, uključujući još uvijek prenosivi Živi zid. Navodno je Plenković održao predavanje jednom slabo informiranom dužnosniku, koji mu je za roćkas poklonio roman “Na Drini ćuprija” Ive Andrića. “Koja ćuprija? Koje povezivanje civilizacija? To je povezivanje vukojebina! Preko Ćuprije nam danas pristižu imigranti! Tko god je srušio Most u Mostaru, svaka mu čast! Nije Tito bio blesav kada je srušio most kod Metkovića!” – derao se Prodavatelj. Neki je dan Plenković potvrdio da smo trebali srušiti i most kod Batine. Zaista je u pravu – preko tih mostova dolaze nam agresije, uvozna roba, imigranti. Koliko bi u Zagrebu bilo manje tih Bandića, da nisu izgrađeni mostovi preko Save?
Nedaleko groba Mile Budaka
U zagrebački Maksimir najčešće ulazim sa sjeverne strane, od Bukovca. Pored osnovne škole dođem do Mogilske ulice, pa onda prođem pored ovršene kuće Marije Cvjetković i njene obitelji, pa onda uđem u predivni Maksimir Lijepe naše. Svi misle da obožavam prirodu, a zapravo odajem pijetet žrtvama obavljenog posla iz svibnja 1945. Na Staru godinu dočekala me straža. Ispred okupirane kuće Cvjetkovića sjedio je osobno Andrej Plenković, šef ovršene hrvatske države. Termosica s čajem, dekica na koljenima. Ne postoji zaduženiji čovjek od njega, a ipak se cerekao, bio je dobre volje. Naravno da sam s njim ušao u komunikaciju. Takvo je ovo doba. “Od kuda Vi, gospodine predsjedniče Izbjegličke vlade RH?” – izrecitirao sam pristojno, kao da zaista držim do te bagre. “Pa, evo, došao sam dežurati ispred obiteljskog doma Cvjetkovića. Zar nisu tako političku karijeru izgradili Ivan Vilibor Sinčić i Ivan Pernar? Evo, potpisujem da ću obećati sve što obećava Živi zid.” Malo me zatekao. “Oprostite, gospodine premijeru, Cvjetkovići su davno deložirani, svih njih devetero. Znate, simbolički, kao najavu demografskog pada cijele zemlje” – ukratko sam objasnio što se dogodilo. “Znači da su u Irskoj?” – suosjećajno je upitao pritajeni živozidar, koji se slučajno učlanio u HDZ, nakon što je dobio košaricu u HNS-u. “Ne, Cvjetkovići su ostali u Hrvatskoj, ali se bore za golo preživljavanje. Marija vam je zaposlena baš u ovoj školi Bukovac, prema kojoj Mogilska izlazi.” – objasnio sam. “Ali, mi smo socijalna država, koja pomaže takve kao što su Cvjetkovići” – čudio se premijer. “Ne, gospodine Plenković, Cvjetkovići nisu socijalni slučaj i odbijaju takvu kvalifikaciju. Oni su žrtve pravosudne mafije i ovakvog Ovršnog zakona.” – objasnio sam našem genijalnom suverenu.
Nova demografska politika
Čestitao sam Prodavatelju na njegovoj genijalnoj ideji da demografske probleme prevali na poslodavce. “Naravno da sam u pravu” – samouvjereno će premijer. “Tko drugi treba mlade? Moramo im graditi dječje vrtiće, dječje bolnice, škole, sportske dvorane, radno ih osposobljavati na fakultetima, a poslodavci se onda s njima direktno cjenkaju oko njihovog rada i njihovih plaća.” Pokušao sam ga nekako odvući od problema Cvjetkovića, ali nije prošlo. “Ponudit ću Mariju Cvjetković da prijeđe u HDZ!” – živnuo je Plenky. “Preko Mosta?” – pitao sam. “Kako to mislite?” – Plenky je bio zbunjen. “Pa, malo ste zakasnili, već je ušla u Most!” Plenković je naprosto skočio nekih desetak metara u vis. “Ne! Samo ne u Most!” Podigao je šake, čupao vlastitu kosu, šamarao se. Bože, koliko Andrej Plenković mrzi Most! To postaje njegova dijagnoza. Koliko je pogriješila Marija Cvjetković? Iako je u Mostu aktivna, njena sudbina i simbolika te sudbine jednostavno ne prolaze. Traži se laž o našoj svijetloj budućnosti. Nema ništa od Trećeg puta, jer kod nas nova ponuda okošta već u godini osnivanja. Imamo fenomen da je Most osnovan jučer, a vrh Mosta traži dugogodišnju lojalnost svojih novih kandidata za članstvo. Vrh Mosta usporava omasovljenje stranke, što je teško razumljiva stranačka politika. U Mostu se boje novih članova, a potrese izazivaju oni stari, osnivači te stranke. Valjda će se u Mostu dozvati pameti kada padnu ispod 5%. Kada sam se vraćao iz Maksimirske šume, policajci su odnosili novog živozidara Plenkovića. Suveren je postao kralj.
Taj prokleti Most
Skoro svi naši mostovi nalaze se u stanju raspadanja. “Jeli most kod Metkovića srušio Tito?” – pitao sam premijera. “Naravno, Tile je znao što treba učiniti s mostovima. Sjećam se kao danas, kada je djed Bože Petrova uručio Titovu poruku Yul Brynneru: Most mora pasti!” – Plenky je u mislima odlutao, čeznutljivo, s nekom zagonetnom nasladom. “Most nije simbol povezivanja, nego koloniziranja” – dokučio je naš premijer. Kada Plenković govori o počecima lex Agrokora, koji će po svemu sudeći zaviti zemlju u crno i dovesti do konačnog bankrota, onda mrmlja nešto bez veze, nitko to više niti ne sluša, a svako svoje isprazno izlaganje završi s tvrdnjom: “Sve je to skuhao Most!” Ili s nekim sličnom obrazloženjem, a redovno je krivnja na Mostu. Nisam posve siguran što napraviti s Plenkovićem, ali je jako važno ne dopustiti njegovo uskrsnuće. Dakle, ako ga razapnemo, kao odgovor carskom Bruxellesu, trebamo ga rasčetvoriti poput Ivana. Trupinu ostaviti na Mostu, ruke i noge baciti negdje ispod Mosta, a glavu najprije izložiti ispred Banskih dvora, i nakon tjedan dana istu predati znanstvenicima, na analizu – nešto u njoj ne štima. Ovdje sam zamalo skrenuo u (izvrsnu) islandsku kriminalističku seriju “Trapped”, koja počinje slično.