Facebook policija
Volio bih vidjeti da bijeli Europljanin, Nijemac recimo, uđe u džamiju u Turskoj, krene bacati kamenje na vjernike vičući „Faljen Isus”, i da mediji kažu da to, ne samo da nije teroristički čin, nego nije niti napad, a da onima koji kažu da možda ipak jest Facebook zablokira objavu jer šire lažne vijesti.
No to se upravo dogodilo kad je vijest da je više od 20 Hrvata u Njemačkoj ozlijeđeno kad su pokušali pobjeći iz crkve u koju je ušao Somalijac koji je, prema izjavama svjedoka, vikao „Allahu Akbar” i gađao ih kamenjem, a o kojoj sam pisao prošlog tjedna, u Hrvatskoj službeno proglašena lažnom iako policija Somalijca optužuje za opasni napad i drži u pritvoru. Neki su skočili na njega, zadržali ga do dolaska policije i predali njima. Policija u Njemačkoj je izdala priopćenje u kom po svom običaju izbjegava spomenuti terorizam ali potvrđuje napad. No svi znaju kako policija u Njemačkoj funkcionira, tamo dobiju otkaz zbog „rasizma” kad krivo pogledaju Somalijca koji krade, pa radije pendreče pijanog Poljaka i žmire na oba oka na ono što rade gosti Angele Merkel.
Tvrditi da je „lažna vijest” da je izveden napad na Hrvate u crkvi u Njemačkoj, i da su pobude vjerojatno terorističke, je gore nego tvrditi da napad u Christchurchu nije bio teroristički jer ga je počinio psihički poremećeni pojedinac, koji nije bio član niti jedne grupe. Što je u skladu s istinama mainstream medija o napadima islamista u Europi, koji jadni redom pate od depresije, pa kad ih ulovi sevdah, zabiju se autom u prolaznike.
No za nas to nije toliko bitno, već to što je posao cenzure Facebooka dobio portal „Faktograf”, kojeg su osnovale dvije udruge — jedna koja uglavnom okuplja hrvatske ekstremne ljevičare, GONG, a druga koja uglavnom okuplja Srbe, bar u čelništvu udruge u kom je sad potpredsjednica Pupovčeva supruga, a donedavno ga je vodio beogradski novinar Saša Leković (Hrvatsko novinarsko društvo).
Portal kojeg nitko ne čita, na kom je jedino novinarsko ime za koje je itko ikad čuo ono Ane Benačić, bivše novinarke portala lijevih radikala „Lupige”, a još prije toga „net.hr”, kojeg je pomogla svesti na irelevantnost, je dakle postao najutjecajniji mediji u Hrvatskoj jer im je Zuckerberg povjerio posao određivanja koje su vijesti lažne, a koje su istinite. Za početak, lažna je vijest da će one označene kao „lažne” biti „niže u news feedu”, naprotiv, njih se briše, korisnike koji ih dijele eventualno sankcionira, a portalima s kojih dolaze de facto daje „shadow ban”, koji ovdje neću objašnjavati — ukratko, tu su ali ih ne vidite.
Naravno, ako ste mislili da je Faktograf kao lažnu vijest ikad označio onu o nestanku sirijske djevojčice, griješite. Nije, jer su Maja Sever, koja je tu izmišljotinu o nepostojećoj sirijskoj curici danima pumpala u medije, i ekipa s „Faktografa” frendice, pa je spomenuta Benačićka, inače predmet sprdnje i u dijelu lijevih novinarskih krugova, svojevremeno često gostovala kod Maje Sever na HRT-u. Inače je ostala upamćena po tome što je proglasila grafit na školi na Jarunu ustaškim (inkriminirana slika je inače izvorno američkog vojnika iz Drugog svjetskog rata kojem su američke insignije zamijenjene hrvatskim grbom, šahovnicom, i nije dodan nikakav ZDS niti slično), te po kasnijoj polemici na TV oko toga s Ivanom Zvonimirom Čičkom, pri čemu je pažnju gledatelja više od onog što je pričala plijenila njena kosa koja je vapila za šamponom.
Isto tako kao lažna vijest nije označena ni ona o „šrafima” Saše Lekovića, kako i bi kad je njegov HND bio među osnivačima Faktografa!? Da vas podsjetim, njemu je njegov automehaničar iz Rume ili Stare Pazove rekao da su mu ustaše olabavile kotače na starom renaultu četvorki jer ‘oće da ga ubiju… na stranu što ni u najgorem trash romanu nitko ne bi na takav način pokušao nekog ubiti, naročito ne u autu koji ne ide niti sto na sat i u kom vjerojatno nećete odmah ni primijetiti da vam je otpao kotač, problem je što Leković to nikad nije prijavio policiji niti predočio te „šrafe”, pa se stvar ima smatrati izmišljotinom.
Dati ideološki zadojenoj ekipi ekstremista, „pravih vjernika” idiotskih pseudoreligija poput političke korektnosti, da cenzuriraju hrvatski medijski prostor, a da država uopće to ne pokušava regulirati, je posve suludo. To je ko da vođi Bad Blue Boysa date da sudi utakmicu Dinamo-Hajduk.
Put prema raspadu mirovinskog sustava
Neću staviti potpis na zahtjev za raspisivanje referenduma o izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju kako bi se spriječilo dizanje dobne granice za odlazak u punu mirovinu na 67 godina. Zašto? Prvo, smatram da je prerani odlazak u mirovinu krađa od naše djece, a za one, brojne, koji nemaju djecu, krađa od tuđe djece. Sa 65 godina se odlazilo u mirovinu kad je životni vijek bio desetak godina kraći nego što je to danas. Hrvati provode na poslu gotovo najmanje od svih europskih nacija, od preko osamdeset godina života radimo tek trideset. Pedeset godina smo ukupno uzdržavani, preko dvadeset godina provedemo u mirovini. Jasno da na taj način mirovine ne mogu biti velike, jer svaki zaposleni mora zaraditi za još dva koja ne rade — za jednog učenika ili studenta, s tim da njih ima sve manje, i za jednog umirovljenika. Kad računate samo one zaposlene u realnom sektoru, koji stvarno i privređuju, onda svaki zaposleni Hrvat ima na grbači bar trojicu. Nije čudo da nam djeca bježe u Njemačku.
Drugo, u Njemačkoj i drugdje se isto tako radi dulje od 65. U Irskoj, gdje nam ljudi najviše bježe, se granica za mirovinu pomiče na 71 godinu. Island, Danska i Nizozemska su zemlje koje volimo isticati kao primjer kad su u pitanju plaće i socijalna prava, ali ne i kad je u pitanju produktivnost, radna etika, poštivanje zakona i odsustvo bilo kakve zloporabe povlastica: Tamo će se raditi čak do 72. godine života. Njemačka je bolja: radit će se do 67 godina, a tridesetih će se to pomaknuti na čak 69 godina.
Je li logično da kao zemlja s praktički najmanjim mirovinama, s kretenskim mirovinskim sustavom zasnovanom na generacijskoj solidarnosti — kao da ima mlađih generacija koje mogu zarađivati za naše mirovine! – ide na dalje smanjivanje mirovina, je li logično da zemlja s najnepovoljnijim odnosom zaposlenih i umirovljenih — praktički jedan na jedan — ne pokušava to popraviti? Svatko tko tvrdi da skraćenje ili produljenje radnog vijeka nema utjecaj na visinu mirovina — ili na to koliko moramo iz plaća izdvajati za umirovljenike — jednostavno laže. Zašto onda ne bismo svi studirali do 35., kao prosječan lijevi student FFZG-a, i otišli u mirovinu s 45?
Ne, problem nije s koliko se godina ide u mirovinu, već socijalističko nasljeđe koje je preneseno u ovu državu. Tamo je bio običaj ići na bolovanje kad su poljski radovi ili kad je potrebno, i to se toleriralo. Bio je običaj ići u invalidsku mirovinu s 55 godina, doktore bi se namjestilo preko veze, i to se toleriralo. Bio je to i jedini način da se socijalistička poduzeća riješe starih alkoholičara i zaposle nekog mladog, jer u Jugi niste mogli izgubiti posao kad ste ga jednom dobili, ali ga niste mogli niti dobiti ako niste imali debelu vezu pa je nezaposlenost među mladima bila među najvećima u svijetu.
Tuđman je, na žalost, nastavio s tom politikom pa je omogućio odlazak u mirovinu velikom broju ljudi koji su to jedva dočekali, iz sličnih razloga — stari i besperspektivni kadrovi su otišli da bi se napravilo mjesta za mlađe, ali tu je bio i element toga da se riješi komunističkih kadrova. Račanova je pak vlada jedva dočekala da otpusti desetke tisuća branitelja iz ministarstva obrane, unutarnjih poslova, državne službe. Ciljano. Kad je Tuđman umro, umirovljenih je branitelja bilo desetak tisuća, a na kraju njegovog mandata nekih četrdesetak tisuća. Mirovinski se sustav u ovoj zemlji desetljećima, kroz vlade i režime, koristio za rješavanje socijalnih tenzija i ekonomskih problema, prije svega zapošljavanja, i on je kao i zdravstvo pred kolapsom. Ili ćemo ga rasteretiti, ili će se raspasti i neće ga biti. Jer niti jedan sustav ne može takav teret umirovljenika podnijeti, ni uz puno jače gospodarstvo od ovog.
Prekomjerno granatiranje Brkića
Nemoguće je ne primijetiti obrazac: Nacional je sredstvo za odstrel nepoćudnih političara. Čije? Veleposlanstva u Buzinu i stranih obavještajnih službi? Mafije s kojom je osnivač tog tjednika bio i te kako povezan? Pukanić nije bio samo novinar koji se bavio temama mafije, već je njegov Nacional aktivno spinao protiv ili u korist nekih mafijaških grupa, ovisno kako je već vlasniku odgovaralo. Kako god, malo je čudno da tjednik koji od prodane naklade ne bi mogao platiti ni čistačicu, kad se odbiju troškovi tiska, distribucije i režijski troškovi, uvijek ima neke „ekskluzive”, i to su u pravilu dokumenti koji su procurili iz državnog odvjetništva ili policije — a ne bi smjeli niti trebali.
Nacional je tako velikim dijelom zaslužan za uklanjanje Karamarka, preko afere za koju se pokazalo da ne postoji i preko tadašnje predsjednice Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa, a sadašnje ljevičarke, Dalije Orešković, što je otvorilo put uništenju bilo kakve desne opcije u Hrvatskoj unutar ili van HDZ-a, i pretvaranju Hrvatske u buduću eurointegriranu Venezuelu ili Kubu (ljevičarske politike su uvijek i svugdje donosile samo propast). A sad su se dohvatili — Milijana Brkića.
Pokušali su mu smjestiti da je odavao dileru podatke iz istrage, nije išlo. Da je kontrolirao kog mu bivša žena zove, nije išlo. Sad je u igri neka mlada nadobudna HDZ-ovka s kojom izgleda isto nema ništa, bar ne u smislu Billa i Monice, ali već će se naći nešto.
Izgleda da je Nacional trenutno Plenkovićev medij za specijalne zadatke, teško je reći kome bi drugom bilo toliko stalo da izbaci Brkića iz igre. Drži li ga Plenković da mu ponovo dovede biračko stado na pojilište / biralište kad ovog mjeseca izađemo na euroizbore? I kontrolira li Brkić uopće još HDZ-ove birače na terenu? I ako da, hoće li Milijan ovog puta imati hrabrosti uraditi ono što nije nakon pada Karamarka – odvesti HDZ-ovo stado na neku drugu livadu? Jer, tu gdje je mu očito rade o glavi.
Hrvati, glasajte za kriptočetnike
“Na mnogim izborima dosad mnogi Srbi i drugi ‘manjinci’ glasali su za kandidate koji su Hrvati, bez ikakvog problema. Očekujemo da bude i obrnuto: da mnogi Hrvati 26. 5. glasaju za nas. Da srušimo nevidljivu a snažnu mentalnu prepreku koja onemogućuje integraciju i ravnopravnost”, napisao je na Twitteru Dejan Jović, drugi Srbin u Hrvatskoj. Prvi je Pupovac. Usput su oblijepili Hrvatsku plakatima – „Znaš li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?” Znam.
Na primjeru Pupovca i Jovića se dobro vidi kako je lijepo biti ugroženi Srbin u Hrvatskoj. Dobiješ službeni audi, ako te netko krivo pogleda to nije zato jer si đubre ili si mu nešto zgriješio nego jer je ustaša i mrzi Srbe. Možeš, poput Dejana kandidata ugroženih, kao mladi skojevac i partijac zdimiti u London (kao i većina onih koji nešto predstavljaju u ovoj državi u zadnjih desetak godina) kad je započela agresiju na Hrvatsku, vratiti se u tu istu ksenofobnu i nacionalističku Hrvatsku koja ugnjetava manjine, ekspresno postati savjetnikom ministra, pa profesorom na fakultetu, pa savjetnikom Predsjednika Republike. Možeš u slobodno vrijeme zastupati tezu da je osamostaljenje Hrvatske od Jugoslavije bilo nelegalno i nelegitimno, istovremeno sporiti legitimitet postojanju Republike Hrvatske i vući iz nje debele novce i sinekure. Legitimitet postojanja Srbije nije naravno upitan. I onda iz udobne fotelje seruckati o svojoj ugroženosti „ustašama” koji su nerijetko ugroženi i egzistencijalno i na svaki drugi način, ponižavani od medija i političara, siromašni, odbačeni i zaboravljeni. Srbi su u Hrvatskoj, dvadesetak godina nakon kraja rata, ponovo na pragu toga da postanu vladajuća kasta temeljem svoje vječne ugroženosti od ustaša. A najjače od svega što Jović čak niti ne laže da kani nešto raditi za Hrvatsku u Bruxellesu, nego kani tamo gurati (anti)fašističku i propalu Šešeljevu i Vučićevu Srbiju, za koju državni njemački DW ovih dana piše da joj nije mjesto u EU i da zapravo treba zaustaviti prijemni proces. No, ja ću, kao Hrvat, vrlo rado glasati za Srbina na idućim izborima. Ako se taj Srbin bude zvao Predrag Mišić – koji je drugi na Ružinoj listi suverenista – ili Borislav Ristić. Nema problema. A za Jovića ne bih glasao ni da opstanak države ovisi o tome.
Lažni profesori
Izgleda da je u školama u Hrvatskoj došlo do vala otkaza. Profesori s dugogodišnjim iskustvom odjednom daju otkaz. A mediji to nerijetko povezuju s istragom lažnih diploma, kojih je dosad pronađeno 13.
Tijekom desetak godina hajke na „lažne branitelje”, kako su podlo nazvani ljudi koji su zloupotrebljavali povlastice na koje nisu imali pravo, kako bi se bacila ljaga na cijelu veteransku populaciju, nije ih pronađeno puno više. Istina, našlo bi se više da se bolje tražilo, jer svi znamo da smo kao nacija skloni zloupotrebi povlastica koje nam ne pripadaju. Lažna bolovanja, lažne dijagnoze za invalidsku ili prijevremenu mirovinu, lažne komplikacije u trudnoći za ostanak „na čuvanju”, u Hrvatskoj je jako puno toga — lažno. Lažne su tako i brojne diplome, ne samo profesora u školama nego i liječnika, inženjera, stručnjaka svih vrsta.
Ali nitko ne govori protiv profesora u školama generalno zato jer među njima ima onih koji tamo ne spadaju i koji su varali. Jer, to ipak nisu, jelda, branitelji. Kao što se i pedofilija u državnim školama, uostalom, ignorira, kao i državno zataškavanje iste u svim državama zapada dok se Crkvi (samo katoličkoj, ne džamijama i islamu) iskopavaju 50 godina stari slučajevi. I ovdje imamo situaciju iz koje se jasno vidi da su priče o lažnim braniteljima koje su trajale godinama bile uglavnom sredstvo kojim se postiglo da cijela ta populacija bude omražena u narodu: drugdje se istom problemu pristupa — drukčije. Nisu krivi oni koji ne varaju, pravi profesori, nego oni koji su se uvukli tamo. A branitelji su, što se medija tiče, vjerojatno svi lažni.
Prijeti li HDZ-u potop na euroizborima?
Prema istraživanju agencije 2×1 komunikacije — koja se do sada u predviđanjima većinom pokazala dosta boljom od Ipsosa i sličnih — HDZ je tek nešto malo ispred SDP-a. A SDP vodi tip koji je u politiku – zalutao. A Plenković je na glasu kao ultrasposoban birokrat koji zna kad što treba reći, smuljati, pogurati.
Prema rečenom istraživanju, posve je moguće da HDZ dobije samo 4 mandata na izborima za europarlament. Što je najgore, postoje i interna istraživanja u HDZ-u koja su, koliko mi je poznato, također razlog za paniku. Jer, s pet mandata, Plenković ostaje na svom mjestu. Sa šest bi bio više nego siguran. Ali četiri? Plenković je do samog kraja zavlačio Marijanu Petir, obećavajući joj mjesto na listi, no ona je ipak uspjela u zadnji trenutak, kad je shvatila (konačno!) da je Plenković vjerodostojan koliko i ulična prostitutka (političar je, to je slično), skupiti potpise. Na listi nema ni Ruže Tomašić, koja je prošli put dobila najviše preferencijalnih glasova na toj listi. Tradicionalno HDZ-ovo biračko tijelo baš ne voli previše Plenkovića i njegove politike, i on bi se mogao suočiti s velikim bojkotom HDZ-ovaca na izborima, tim više što ovaj put, po svemu sudeći, neće biti Milijana da rješava stvari na terenu.
Uz to, Živi zid ulazi sigurno, a vjerojatno i Most i Amsterdamska. A kandidati s njegove liste su unisono od medija i javnosti označeni kao bezveznjaci čija je jedina kvaliteta da su lojalni njemu osobno. Sve to miriši da bi HDZ mogao ostati na četiri mandata, a tada bi se Plenkovićevo radno mjesto našlo pod velikim upitnikom, i njegov kapacitet da dalje vodi HDZ: protivnike u HDZ-u je počistio, no birači su ipak nešto drugo.
Slučaj obrovačkog liječnika
Da s dr. Jusupom nešto nije bilo u redu, bilo je očito već neko vrijeme, ali nitko se izgleda nije usudio dirati u do nedavno dobrog i sposobnog liječnika. No, novinari su ga se dograbili, i razapeli ga. Srećom, čovjek — koji ima velikih medicinskih problema, od kojih PTSP zarađen u ratu nije najmanji — dovoljno je svjestan svog stanja pa je odustao od liječenja. Kako od svog, jer mu je bolest neizlječiva, tako i od liječenja pacijenata.
Dežurni je negativac ispao na kraju, kao i inače – Kujundžić – više zato jer je antitalent za PR nego zbog nečeg drugog. Njegova inspekcija, naravno, nije našla ništa spornog osim što doktor nije imao medicinsku sestru — čisto zato jer oni promatraju stručnost, ne i higijenu i ostale stvari koje nemaju veze sa strukom, npr. je li doktor lud.
No, inicijalni progon dr. Jusupa je bio prilično žestok u medijima. A s druge strane, jedan drugi doktor kojem nisu sve daske u glavi na broju — i koji za razliku od Jusupa nije vrijeđao Srbe u razgovoru, nego Hrvate, naročito branitelje koje je kao psihijatar trebao liječiti od PTSP-a, nazivajući ih klerofašistima, notorni jugofil i kroatofob, naišao je na veliko razumijevanje medija nakon nekoliko svojih prilično suludih izjava na društvenim mrežama. Osnovana je i Facebook grupa podrške, urađeno sve da se dr. Horvata spasi od otkaza. Sve u svemu, i ovdje imamo staru priču. Nije bitno jesi li lud, nego čiji si.