Slučaj s nekretninama upravo otišlog HDZ-ova ministra Lovre Kuščevića otvorio je Pandorinu kutiju i nametnuo pitanje - koliko u državi ima načelnika koji mešetare zemljištima i na tome se bogate preko leđa hrvatske sirotinje...?
„Mafija ima državu!“ – tako bi se u tri riječi mogla izreći istina o Hrvatskoj, državi za koju su ginuli mnogi očevi i sinovi, ostavljajući krv na ratištima, da bi na istoj toj hrvatskoj krvi preko noći niknuli tajkuni upitnih biografija, ali ogromnog političkog zaleđa. Mafija je u Hrvatskoj do te mjere rasprostranjena, da je nemoguće pronaći sektor u kojem umrežene strukture nisu pustile pipke svoje hobotnice, kojoj je glavna uloga – zgrtanje bogatstva.
Kako to izgleda kada pod upitnim okolnostima i u kratkom roku zgrneš impresivno bogatstvo, posljednjih nekoliko tjedana hrvatska je javnost svjedočila na primjeru sada već bivšeg HDZ-ova ministra uprave, Lovre Kuščevića, koji je tvrdio da mu – podmeću lijevi aktivisti. A ti lijevi aktivisti su – „Hvaljen Isus ministru“ – podmetnuli štošta, među ostalim i mogući sukob interesa zbog odluka o promjenama prostornog plana u općini Nerežišće, gdje je svojedobno bio načelnik.
Naime, ta je bračka općina u njegovom mandatu imala dvije promjene prostornog plana – jednu u 2011. i drugu u 2015. godini, a iako se iz prve odluke o prenamjeni, Kuščević kao bivši načelnik izuzeo, u pitanje se dovodi druga prenamjena u kojoj se nije izuzeo. Gurao je svoje projekte pod krinkom razvojnih projekata od sedam milijardi kuna, održavao video prezentacije plana na sjednicama Općinskog vijeća, te osobno jamčio za ozbiljnost ljudi koji stoje iza velikih projekata.
Kovačević razotkrio brojne afere…
Dakle, ne samo da se Kuščević nije izuzeo, već je i lobirao za ljude koji stoje iza projekata, a ti su projekti poslužili, pak, za operaciju masovnog okrupnjivanja zemljišta, na čemu se i dojučerašnji ministar – dobro okoristio. No, je li Kuščević bio jedini? Koliko u Hrvatskoj ima načelnika, gradonačelnika, župana i generalno drugih dužnosnika koji zgrću bogatstva mešetareći zemljištima? Vlada li Hrvatskom – građevinska mafija? Tema je to koju je bez fige u džepu načeo ugledni pravnik i hrvatski suverenist, Pero Kovačević, koji je u razgovoru za 7dnevno potvrdio da urbanistički kriminal i korupcija caruju u Hrvatskoj…
„Nažalost, susrećem se s time dugi niz godina i kao saborski zastupnik, gradski zastupnik, vijećnik Gradske četvrti Trnje i Mjesnog odbora Vrbik, a posebno svojedobno kao pomoćnik glavnog državnog inspektora, Branka Jordanića. Osobno sam razotkrio veliki broj afera, poput afere ispravaka GUP-a i UPU-a u Zagrebu, koji su bili pokušaji građevinske mafije da zauzmu pojedine dijelove glavnoga grada, što je i dalje trend. Proslijedio sam znatan broj informacija hrvatskih građana iz cijele zemlje u vezi građevinske mafije DORH-u”, kaže Kovačević.
Istodobno napominje kako je slučaj Kuščević ponovno aktualizirao temu ubranističkog kriminala i korupcije u zemlji: „Puno je takvih Kuščevića u Hrvatskoj, dok bi u uređenim zemljama takav ministar, odmah po saznanju da je umiješan u aferu, postao – bivši. No, u Hrvatskoj je to postao simbol uspješnosti, snalažljivosti i brzog stvaranja nove buržoazije”, smatra pravnik, koji je dobro upoznat i s metodama kroz koje se taj oblik kriminala provodi u našoj zemlji.
Moćni građevinsko-urbanistički lobiji
„Urbanistički kriminal i korupcija su premrežili Hrvatsku i Zagreb. Građevinsko-urbanistički lobiji i interesne skupine besprijekorno funkcioniraju. Stvorili su sustav i caruju u cijeloj zemlji, a naročito na obali i u velikim gradovima U njima kao da je simbol razvoja postalo – uništiti svaki komadić zelene trave i nabacati što više betonara po basnoslovnim cijenama, na postojeću nedostatnu infrastrukturu, bez ikakvih pratećih sadržaja…
Mnoge su se skupine i pojedinci, u tijeku i poslije Domovinskog rata, obogatile ili se i dalje bogate na takvom, već uhodanom obrascu. Pravna država je do danas pokazala svoju punu nemoć i neučinkovitost u borbi protiv toga. Istina, nije bilo, niti ima dovoljne političke volje za odlučnu borbu protiv urbanističkog kriminala, nepotizma i korupcije.
Naime, mnogi sadašnji i bivši dužnosnici su sudionici ili pomagači u većem broju poznatih afera urbanističkog kriminala. Institucije pravne države po običaju šute, to jest čine se da postoje govoto samo zbog forme”, kaže Kovačević, te opisuje kako taj kriminal funkcionira na razini Zagreba.
„Mijenjanje i dopunjavanje urbanističkih planova pod krinkom ispravaka, svakako je najnoviji i najsofisticiraniji oblik urbanističkog kriminala, koji sam sasvim slučajno otkrio i ustanovio još 2010. godine na slučaju UPU-a Vrbik i UPU-a Munja. Naime, malo građana čita Službeni glasnik Grada Zagreba, a još manje ispravke odluka UPU-a. Tako da sam i sam bio iznenađen kad sam to otkrio, kao što je bio iznenađen i sam tadašnji glavni državni odvjetnik, Mladen Bajić, kad sam mu podnio prijavu o nezakonitim izmjenama i dopunama UPU-a“, potvdio nam je Kovačević.
On tvrdi da su pod krinkom ispravaka, mijenjani i dopunjavani i GUP Grada Zagreba i pojedinačni detaljni planovi kojima je omogućena nova izgradnja. Nestajale su tako ulice i parkovi, mijenjala su se pravila o zaštićenosti pojedinih ulica i zgrada, mijenjala su se pravila o najmanjoj udaljenosti od sljedeće građevine, pravila o obveznoj udaljenosti građevina od međa itd. Ostali oblici i vidovi urbanističkog kriminala i korupcije su već duže vremena aktualni i dobro uhodani i besprijekorno djeluju, pogotovo u Zagrebu.
Država šuti, ‘odabrani’ se bogate…
Naravno da je šutnja pravne države davala i daje poticaj novim aktivnostima „sumnjivih“ investitora i netransparentnih izmjena i dopuna GUP-a Grada Zagreba, gdje se privatni interesi prikazuju kao javni ili opći interesi građana. pritom, predložene izmjene GUP-a Grada Zagreba neće poboljšati kvalitetu i kakvoću življenja građana, dapače, napunit će džepove samo – „odabranima“.
Jednaka je tako situacija, dodaje Kovačević, s pokrenutim postupkom izmjena i dopuna UPU-a Vrbik-središnji dio, gdje se opet udovoljavalo željama „sumnjivih“ investitora, za čije je potrebe nezakonito pod krinkom „ispravka“ izmijenjen i dopunjen UPU Vrbik – potezom pera od jedne zgrade su nastale dvije i povećana je izgrađenosti površina. Opet iste osobe nastoje „oplemeniti“ Vrbik, očito samo za potrebe svog „džepa“, a u sprezi s nekim gradskim uredima…
„To što čine dodatni urbanocid, što uništavaju zelene površine, guraju zgradurine na mjesta gdje ga nema, to što je kazneni postupak za aferu ispravaka GUP-a i UPU-a u tijeku, iako je donesena prvostupanjska presuda pokretačima, ništa ne znači, jednako kao ni nadležnim gradskim uredima”, opisuje naš sugovornik, koji je posebno skeptičan prema radu institucija, jer kako naglašava – pravna država zna za sve nabrojane oblike i vidove urbanističkog kriminala, nepotizma i korupcije, a ništa ne poduzima…
„’Pravna država’ šuti, šute institucije, a pojedinci se bogate i bogate. Dokad i zašto? Riječ je o organiziranom urbanističkom kriminalu u kojima su mnogi iz tih institucija umreženi. Naravno, upravo ta šutnja pravne države daje poticaj na nove aktivnosti ‘sumnjivih’ investitora i građevinske mafije. Bez temeljitog ‘provjetravanja’ institucija pravne države, bez korijenitih reformi i funkcijske lustracije u institucijama i pravosuđu, neće se stati na kraj urbanističkom kriminalu i korupciji, a ni bilo kojem drugom obliku kriminalnog bogaćenja u ovoj zemlji. Tamo gdje su pravo i pravda postali samo jezični pojmovi, nema napretka ni, po mjeri građanina, uređene države”, oštar je naš hrvatski suverenist, koji vjeruje kako je ovaj oblik kriminala aktualan u nizu općina i gradova uz more, ali i u unutrašnjosti, te u Zagrebu.
Građevinska mafija radi što ju je volja…
Model je lako prepoznati. Najrašireniji i dobro uhodani oblik, kao i u slučaju sada već bivšeg ministra, Lovre Kuščevića, svakako je kupnja negrađevinskog zemljišta po niskim cijenama, bilo da je riječ o zelenim površinama, šumskom zemljištu, pašnjacima ili poljoprivrednom zemljištu, a nakon toga se od gradske uprave dobije prenamjena u građevinsko zemljište, te obavi urbanizacija promjenom prostornog plana. Takvo zemljište u postupku prenamjene iz negrađevinskog u građevinsko zemljište, u konačnici udeseterostruči svoju prvotnu vrijednost, pa se pojedinci ili skupine obogate preko noći.
Kvaka u ovom obliku urbanističkog kriminala i korupcije je u tome, da se vlasnicima-starosjediocima ne dopušta prenamjena negrađevinskog u građevinsko zemljište, a novi kupci dobiju prenamjenu bez problema. Tako se ispunjavaju želje građevinske mafije koja radi što ju je volja.
U Istri je ovaj oblik urbanističkog kriminala posebno aktualan, jer su mnoge općine i gradovi, zbog nemara i nebrige države i nadležnih institucija, uzurpirali šumska i poljoprivredna zemljišta uz morsku obalu, koja su, prema zakonu – državno vlasništvo. Nakon toga, općine i gradovi prodavali su „odabranima“ ta zemljišta po bagatelnim cijenama i onda proveli urbanizaciju prodanog zemljišta koje je preko noći prenamijenjeno iz negrađevinskog u građevinsko područje. Cijena je preko noći skočila sa 10 kuna po kvadratu na 200 eura. Niz takvih slučajeva DORH „rješava“ još od 2003. godine, na temelju prijave Državnog inspektorata.
„’Mahom je riječ o nekim općinskim načelnicima i gradonačelnicima, njihovim vijećnicima u općinskim i gradskim vijećima, interesnim skupinama koje podupiru i surađuju s građevinskom mafijom. Te skupine raspolažu povlaštenim informacijama ili imaju moć negrađevinsko zemljište prenamijeniti izmjenom prostornog ili urbanističkog plana u – građevinsko zemljište. Kupuju za niske cijene pašnjake, pustare i negrađevinsko zemljište i potezom pera ga pretvaraju u građevinsko koje im donosi milijune”, tvrdi pravnik Kovačević.
Plemijerovo odobrenje za sumnjiva bogaćenja
A kako ta umreženost izgleda na djelu, hrvatska je javnost imala prilike svjedočiti ovih dana kada je premijer Andrej Plenković stao u obranu svojeg tadašnjeg ministra Kuščevića. „Plenković je u obranu svog ministra tada dao zastrašujuću izjavu – kako se svi medijski napadi odnose na razdoblje koje je bilo davno, davno prije nego što je Kuščević postao ministar. Dakle, ‘europski’ Plenković je time dao zeleno svijetlo svima da svoj položaj iskoriste za bogaćenje, a moral mu je očito na samom dnu liste pripriteta, kad su u pitanju njegovi ljudi od povjerenja, ujedno i oni koji nam upravljaju zemljom.“
Kovačević tako potvrđuje da je premijer poručio (grado)načelnicima i svim čelnicima trgovačkih društava, javnih tvrtki i agencija da rade što hoće i da to nije prepreka zbog koje inače ne bi mogli postati – ministri u Vladi. Istodobno je poručio institucijama da im je bolje da i dalje šute i štite kriminal svojim neradom i propustima. Tako je Plenković, srozao i ono malo pravne države i ono malo političke kulture u zemlji, što je još ostalo. U stvari, osnažio je tzv. „Sanaderov poučak“ koji je već dugo na djelu: „Stari, dokopali smo se vlasti, zgrabi što se zgrabit može, Bog zna do kad će to trajati”.
…..
A da se grabi na sve strane, tvrdi i istarski političar i bivši saborski zastupnik, Damir Kajin, koji na urbanistički kriminal u Istri već godinama upozorava. Kada je pak riječ o ministru Kuščeviću, naš sugovornik nudi zanimljivo riješenje: „Kuščević, ne da je već morao otići iz Vlade, već bi morao ostati bez svega do čega je došao. To bi bila poruka njemu, hrvatskoj javnosti, ali i 50-orici istarskih dužnosnika koji ulaskom u politiku nisu imali ništa, a danas su teži od dva, tri, pet milijuna eura”, upozorava Kajin.
Kajin: istarski model je morbidniji od bračkog…
Pritom Kajin prepričava precizno ono što se događalo na Istarskom poluotoku, a što je po njemu sto puta gore: „Na Braču se pretvaralo privatno u svoje, a u Istri javno u privatno… Dolje su državne tvrtke nekretnine oplemenjivale infrastrukturom, a u Istri bi to radile – komunalne. Princip je sličan, ali daleko morbidniji je naš istarski model. Nitko se protiv tih pojava nije borio poput mene, ali što sam imao od toga? Istra pokradena, Uljanik u bankrotu, Pula razorena, već šest godina smo prijestolnica droge, a mene zbog izgovorene riječi protežu po sudovima”, ističe Kajin.
On se na sudu našao s bivšim talijanskim ministrom, Giancarlom Galanom. ”Imam čast da me je tužio Giancarlo Galan, inače dobitnik najvišeg istarskog priznanja, a tužio me iz kućnog zatvora nakon što je Italiji morao vratiti tri milijuna eura. Tom istom, Jakovčićevom prijatelju, prije tri mjeseca našli su još 12,6 milijuna eura, od kojih je 1,4 milijuna eura skrivao u Zagrebu. Tužio me tip koji je od županije dobio koncesiju koju je potom za 500.000 eura ustupio trećima, a prije godinu dana završio je u pritvoru jer je masakrirao jednog svog djelatnika, i to zbog duševne boli”.
Kajin napominje da je na sudu i s Dankom Končarom, i to kako kaže, moguće stoga što je rekao da ne može pomoći posrnulom Uljaniku. „’Tužio me i tip koji je od jedne starice kupio tri hektara zemljišta za 21.000 kuna, a potom to zemljište urbanizirao. Nakon toga si je sam procijenio teren na 2,5 milijuna kuna, da bi potom jedan hektar založio kod jedne banke i dobio 250.000 eura kredita. Što je tu bit? Ne to što su 50 do 70 istarskih dužnosnika danas teži od dva ili pet milijuna eura, već što imamo jednu institucionalnu vertikalu. Danas gotovo da nije moguće krasti s ministarske razine, pa se krade na lokalnoj i u sustavima javnih i komunalnih tvrtki, to je danas matičnjak korupcije u Hrvatskoj”, tvrdi Kajin.
Istra sa čudnim pravosuđem i neslobodnim medijima
On upozorava da u ovom obliku kriminala lokalni dužnosnici odrađuju posao za one koji im daju novac. „Jasno, nije svaki prostorni plan namješten. Ima slučajeva da vas netko može zavesti, a sve ste učinili u dobroj vjeri. Međutim, u tim slučajevima plan se može promijeniti u roku od sedam dana, ali ako dobiješ novac i sebi pogoduješ – to postaje čvršće od stijene”, misli naš sugovornik koji je iznimno rezerviran prema hrvatskom pravosuđu.
”Govorio sam o svojim tužbama za izgovorenu riječ, može vam se dogoditi da je sve što ste rekli istina, ali na temelju dojma možete izgubiti spor. Toliko o našem pravosuđu, jer ako ja izgubim, a nisam krao, ja sam gotov, jebeš poštenje. Hvala Bogu, sin mi uz moj blagoslov ide u USA, dobio je stipendiju. Samo da se vrati, ali bolje ga je željeti, nego žaliti u ovoj žabokrečini u koju se pretvorila Istra sa čudnim pravosuđem i neslobodnim medijima. Jasno da ga želim tu gdje je rođen i gdje pripada, ali gdje je naš problem? Zakoni, DORH, sudstvo, kao nitko sam govorio o korupciji, i tih 90-ih i poslije, i dok sam bio u IDS-u i nakon toga”, žali se Kajin idodaje:
„Kuščević je mala beba za moje Istrijane. Tko se prvi borio protiv off shorea? Prvi ja, u slučaju buzetske kompostane, Dorhu su se oči otvorile samo u jednom slučaju”, poručuje Kajin dodajući da je off shore na Bralu otvorio oči hrvatskoj javnosti, no u Istri, gdje medije drže tvrtke registrirane na Cipru, to nije moguća opcija. ”Istra je bila i još je Bogom dana; nismo imali rat, dramatičnu izbjegličku krizu kao Slavonija, ili Konavle. Sudjelovali smo u svemu, ali bili smo pošteđeni razaranja i smrti naše mladosti.
Jasno, za vrijeme rata nismo bili pošteđeni privatizacije, ali HDZ-ovih tajkuna nekako smo se riješili, no ne i socijalističkih direktora koji su sudjelovali u pretvorbi. Kad bi danas pogledali tko drži istarsko gospodarstvo, vidjeli bi da HDZ u njemu nije prisutan ni deset posto, lokalnih, socijalističkih direktora 60 posto, dok fondovi koji su preuzimali turizam imaju nekih 30 posto. Pa nije Uljanikom nikad upravljao netko iz Zagreba, ne računajući Kopiniča, sve su to bili sami Puležani”, analizira stanje u svom kraju Kajin, uvjeren da vlast sve zna.
Još uvijek nema političke volje…
Problem su i provedbeni podzakonski akti koji su u nadležnosti ministara, a problem su i ljudi koji bez provjere ulaze u Vladu, ali i dolaze na vlast. „Da vam ispričam slučaj šefa IDS-a koji redovito ljeta provodi sa šefom DORH-a i istarske policije… Ali ako potom neki šef DORH-a postane pravni zastupnik istarskih općina ili gradova, onda je to problem”, uvjeren je Kajin koji sugerira ukidanje Zakona o obveznim odonosima povrede osobnosti, odnosno sramoćenja, jer ide na ruku – moćnicima. Uz to, po njemu, „lokalne šerife“ treba svesti na najviše dva mandata, a ukinuti dvije trećine općina.
„Sustav je banalan, antikorupcijski ne funkcionira, a onaj drugi funkcionira savršeno, jer svi smo samo ljudi. Ako netko očekuje da mu se dijete zaposli u javnim tvrtkama, o tome će odlučiti lokalna ili državna vlast”, objašnjava Kajin razine kriminala u Hrvatskoj, te dodaje da svi sve znaju – i Plenković i Milanović i šefovi u Državnom odvjetništvu i rukovodeći u policiji.
„Flego je molio Boga da pobjegne u Bruxelles, jer mu se u mandatu skoro sve urušilo, Jakovčić je model osmislio, patentirao i u njemu sudjelovao, ali je haračenje u Istri započelo nakon što su javnim novcem preuzeti mediji. I zato je moguće da u Istri odgovaraju oni koji govore, a ne oni koji su se obogatili pretvarajući javno u privatno, za tri, četiri generacije iza sebe, a to su mogli samo uz obnašanje izvršne vlasti. Da postoji političke volje problem korupcije tog tipa, ali i droge u Istri, riješio bi se za šest mjeseci. Jeste li čuli da je Miletić, tj. IDS, išta rekao o Kuščeviću? Ne…”, zaključuje Kajin, pogađajući u srž problema.
I Veljko Ostojić je znao kako se urbaniziraju zemljišta…
Obitelj bivšeg ministra kupila je 2004. zemljišta za oko milijun kuna, a nakon što je kupoprodaja izvršena – dogodila se urbanizacija. U skladu s time, Ostojićeva obitelj je isto zemljište prodala za basnoslovnih 25 milijuna kuna
Da u ovoj bari, u koju je upao i Kuščević ima puno krokodila, svjedočila je svojedobno hrvatska javnost u eri Zorana Milanovića, kada je tadašnji ministar turizma, Veljko Ostojić, pod pritiskom javnosti morao odstupiti. Podsjetimo, obitelj bivšeg ministra kupila je 2004. godine zemljišta u Balama za oko milijun kuna od obitelji Mitton, a nakon što je kupoprodaja izvršena – dogodila se urbanizacija. U skladu s time, Ostojićeva obitelj je to isto zemljište prodala za basnoslovnih 25 milijuna kuna. Sumnjalo se da je Ostojić osobno utjecao na urbanizaciju te parcele, pa se u priču uplelo i Državno odvjetništvo, ali se priča svela na onu – „pojeo vuk magare…“
Bogaćenje putem prenamjene, zamjene ili preprodaje zemljišta, vrlo je živa praksa na razini cijele države. Nemoguće je pronaći veći grad u Hrvatskoj gdje poslovi sa zemljištima, koji se mogu okarakterizirati kao sumnjivi, pojedincima nisu donijeli milijune. Znakovito je da se u tim poslovima nerijetko spominju, ako ne političari, onda barem članovi njihovih obitelji, ili pak poduzetnici, koji su im bliski.
Sumnjivi poslovi sa zemljištima u Zagrebu, jedno su vrijeme spominjani i u javnom prostoru, a u jednoj takvoj priči našao se nekoć najmoćniji hrvatski poduzetnik, Ivica Todorić, u tandemu sa šefom metropole, Milanom Bandićem. Podsjetimo, koncem srpnja 2006. godine, zagrebačko je Gradsko poglavarstvo predvođeno Bandićem, tvrtki Grokomp – čiji je osnivač bio Todorićev Konzum – dalo 10 tisuća četvornih metara atraktivnog građevinskog zemljišta na križanju Heinzelove i Vukovarske ulice. Zauzvrat je Grad dobio zgradu od 840 kvadrata poslovnog prostora u Mečarevoj ulici na Peščenici.
Trampe Milana Bandića i Ivice Todorića…
Svega godinu dana ranije, Grad je bio vlasnik te iste zgrade, ali vlasništvo je prepustio jednim djelom poduzeću Sajam automobila d.o.o., a drugim, pak, dijelom tvrtki Rabuc. U konačnici je zgradu otupio Todorićev Grokomp, te ju je vratio Gradu u zamjenu za atraktivno zemljište na jednom od najprometnijih križanja u gradu.
Zanimljivo je u tom kontekstu spomenuti i procjenu sudskog vještaka, Mirka Kožulja, prema kojem je zemljište procijenjeno na 230 eura po kvadratu, i to 2006. godine kad je zemljište na toj lokaciji vrijedilo znatno više. To je potvrdila i ponuda IGH-a za zemljište Zagrepčanke, smješteno u neposrednoj blizini zemljišta dodijeljenog Todoriću. Naime, IGH je za zemljište nudio 912 eura po metru kvadatnom.
U Zagrebu se u pitanje dovodila i razmjena gradskih zemljišta na periferiji, točnije u Sesvetskom Kraljevcu, gdje se spominjalo ime nekadašnjeg šefa Hypo banke, Heinza Truskallera, Vice Gulama, nećaka bivšeg Holdingova direktora Slobodana Ljubičića, ali i dvojice studenata, Mislava Nakića i Magde Jukica, koji su ovorili vlastite tvrtke i mijenjali zemljišta s Gradom. Recept je bio dobro poznat – Grad je navodno trebao zemljište za gradnju cesta u naselju Iver u Kraljevcu, a tamo je privatnik poželio podići naselje.
S tvrtkama koje su prethodno kupile zemljište u Kraljevcu, Grad je mijenjao parcele, te im je dao vrijedne nekretnine na atraktivnim gradskim lokacijama. pritom je zemljište na tim lokacijama procijenjeno na prilično niske cijene, a zemljište u Kraljevcu neobično visoko, pa su se odobrani poduzetnici domogli parcela u središtu grada. međutim, pod pritiskom medija obustavljene su dvije razmjene, ali apsurd te priče je bio u tome, što su tvrtke s kojima je grad imao namjeru mijenjati zemljišta pripadale studentima koji su kupili zemljište u Kraljevcu, te došli na ideju da ga zamijene za atraktivne gradske parcele.
‘Dobar poslovni potez’ Vladimira Severa…
Mediji su svojedobno pričali o tom fenomenu, koji se pojavio i u Karlovcu, u vrijeme kada je u gradu stolovao HDZ-ov, Damir Jelić, protiv kojega je na koncu kaznena prijava ipak odbačena, no usprkos tome priča je vrijedna spomena. Naime, krajem veljače 2008. godine, Grad Karlovac je u lokalnom tjedniku raspisao natječaj za prodaju deset tisuća kvadrata zemljišta s namjenom gradnje poslovne zgrade s kinom i dječjim vrtićem.
Na natječaj se javila samo jedna tvrtka, Centar gradnja, koju je par dana prije natječaja osnovao, Vladimir Sever, koji je za zemljište ponudio 900 kuna po kvadratu. Bio je dužan uplatiti i jamčevinu od 1,7 milijuna kuna, ali to se nije dogodilo, no Karlovačko gradsko poglavarstvo progledalo mu je kroz prste i prihvatilo njegovu ponudu.
Desetak dana prije sklapanja ugovora, Sever je svoju tvrtku prodao novom vlasniku za 16 milijuna kuna, a nova tvrtka je preuzela obvezu isplate zemljišta od 8,8 milijuna kuna, čime je Sever u svega nekoliko dana došao do 7,2 milijuna kuna. U konačnici, nakon kaznene prijave, Uskok je zaključio da je Sever napravio – „dobar poslovni potez“…!?
Dobrim poslovnim potezima mogla bi se u hrvatskim okvirima nazvati i manipulacija tzv. POS-ovim stanovima. Riječ je o nekretninama do kojih su građani dolazili po povoljnim cijenama, a potom bi se dio njih našao na tržištu nekretnina po tržišnim cijenama, ili bi se pak isti ti stanovi iznajmljivali. Tome na kraj nisu stale niti predložene izmjene Zakona o društveno poticajnoj stanogradnji kojim su najavljene rigorozne mjere. Usprkos tim mjerama, na internetskim stranicama na kojima se nude apartmani za najam, moguće je pronaći more POS-ovih stanova.
Primjerice, u splitskoj Brodarici, izgrađene su zgrade sa 384 POS-ova stana, u sklopu kojih su danas – deseci atraktivnih apartmana. Cijena četvornog metra prilikom gradnje iznosila je 907 eura, a država, odnosno hrvatska sirotinja, izdvojila je 65,461.127 kuna poticajnih sredstava za njihovu gradnju. pritom se dio tih POS-ovih stanova nudi za noćenja po cijeni od sedam tisuća kuna za tjedan dana.
Manipulacije POS-ovim stanovima…
I Makarska ima POS-ove stanove koji se mogu pronaći na stranicama poput Bookinga, gdje za noćenje valja izdvojiti oko tisuću eura. Slično je stanje i u Šibeniku, gdje je u Jelačićevoj ulici na Šubićevcu smješteno POS-ovo naselje, a ništa bolje nije ni na Malom Lošinju gdje je ukupno izgrađeno 20 stanova, za što je država dala gotovo dva milijuna kuna poticajnih sredstava. I ondje se objekti, odnosno POS-ovi stanovi nude kao apartmani po cijeni od 700 kuna za četiri osobe.
No, čemu se čudimo, kada je i sam bivši ministar Lovro Kuščević manipulirao POS-ovim stanovima. Naime, načelnik Nerežišća, također HDZ-ovac, Svemir Obilinović, vlasnik je stana u tamošnjoj POS-ovoj zgradi, a iznajmljuje ga turistima. Pravo na kupnju stana iz programa društveno poticane stanogradnje dala mu je općina, dok je njome upravljao načelnik Kuščević. Obilinović za stan otplaćuje kredit od 43.097 eura u OTP banci, a kada ga otplati, aktivirat će se i kredit od 142 tisuće kuna koji je dužan isplatiti Agenciji za pravni promet i posredovanje nekretninama.
Zanimljivo, gradnja POS-ovih stanova u Nerežišćima realizirana je u vrijeme u kojem je Kuščević upravljao tom općinom, pa se tim projektom posebno ponosio. Na natječaj za otkup stanova, koji je raspisala Kuščevićeva općina, javilo se 40 obitelji, a odabrano je 12 dobitnika, među kojima se našao i Kuščevićev šogor, Ivica Ćuvić, kojemu je Kuščević sudužnik za kredit…
HDZ-ov glavni državni inspektor, Mikulić, iznajmljuje svoju ‘Renatu’
Andrija Mikulić u Malinskoj, Nadan Vidošević u Gorskom kotaru i u Nemirima kod Omiša, Ante Đuzul u Deveruši kod Imotskog, Todorići u Hlevici u Gorskom kotaru i Zagrebu, Veljko Ostojić u istarskom Zamasku, Baldasarovi u Brštanovu – svi oni iznajmljuju svoje velebne nekretnine i – zarađuju…
Osim što se bave upitnim poslovima, kada je u pitanju mešetarenje zemljištima, dio tajkuna i političara svoj budžet podebljavaju iznajmljivanjem apartmana diljem Jadrana. Jedan od onih koji od toga biznisa neloše živi, svakako je i HDZ-ov glavni državni inspektor, Andrija Mikulić, nekadašnji čelni čovjek zagrebačke Gradske skupštine.
Mikulić, osim što posjeduje dvije kuće u zagrebačkoj Dubravi kojima je suvlasnik sa suprugom, u Malinskoj na Krku posjeduje kuću od 180 kvadrata. A na internetskim stranicama brojnih agencija i portala moguće je pronaći Apartmane Renata, koji po svemu sudeći nose ime po Mikulićevoj supruzi.
Iznajmljivanjem apartmana bavio se Mikulićev pokojni otac Drago, pa je po svemu sudeći posao preuzeo sin, ili snaha, po kojoj apartmani nose ime.
Kod Vidoševića u Gorskom kotaru i Nemirima
I Nadan Vidošević bavi se najmom svojih triju vila na moru, a osim toga iznajmljuje i svoje raskošno imanje u Gorskom kotaru. Riječ je inače o imovini koja je pod blokadom suda do pravomoćne presude. To znači da nekretnine nema pravo prodati, ali može ih koristiti i od toga profitirati. Inače, raskošno imanje okruženo je šumom i registrirano kao – planinarski dom – čime je vješto izbjegao plaćanje 500 kuna poreza državi. Poželite li se vjenčani na Vidoševićevom imanju, za najam od petka do nedjelje potrebno je izdvojiti 2500 eura.
Breza, Jela i Smreka nazivi su triju drvenih kuća za odmor koje su na raspolaganju posjetiteljima imanja. Jela je najveća kuća koja prima šestero gostiju, druge su pak kuće predviđena za četvero ljudi. Posjetiteljima Jele na raspolaganju su sauna i zatvoreni bazen, a na samom ranču smješteno je i jezero okruženo kućom za roštilj, a osim toga tu je i prostor za mali nogomet i roštilj.
Vidošević iznajmljuje i vile na moru. Jedna od njih locirana je u Nemirima, u blizini Omiša, a stekao ju je malo prije spektakularnog uhićenja. Tri vile koje posjeduje bivši šef HGK-a, nude se na mnogim stranicama za najam sezonskog smještaja, a dade se naslutiti kako se radi o atraktivnim nekretninama smještenim uz more.
Villa Marija udaljena je samo desetak metara od plaže, Apartmane Inu i Villu Zrinku od mora dijeli sto metara. Za uživanje u tom luksuzu treba iskeširati 1500 kuna po danu.
Ante Đuzel ima basnoslovan pogled na Imotsko polje
I bivši HDZ-ov gradonačelnik Imotskog, Ante Đuzel, ima se čime pohvaliti. U svojem je kraju s bratom sagradio ozbiljno zdanje, Đuzelove dvore, kako mještani nazivaju nekretninu smještenu u Deveruši kod Imotskog, gdje je nikao objekt od 500 kvadrata.
Sedam soba, osam kupanica, teniski tereni, teretana, sauna, bazen od sto kvadrata, masažna kada – sve su to luksuzi u kojima možete uživati na Đuzelovom imanju, koje među ostalim nudi i šest parkirnih mjesta. Đuzel je u gradnju u suradnji s bratom investirao skoro pola milijuna eura, a u vrijeme kada je kuća podizana obnašao je gradonačelničku funkciju za plaću od 12.556 kuna. Valja, međutim, znati, da je baš u to doba gradnju tog velebnog zdanja s basnoslovnim pogledom na Imotsko polje i Biokovo sufinancirala čak i Vlada.
Ako vam je dah zastao i poželjeli ste odmoriti mozak u Đuzelovim dvorima, još jednom duboko udahnite, jer tjedan dana u špici sezone stoji 51.760 kuna. U drugim terminima možete proći i za 23.879 kuna.
Na tortu kod Todorićevih u Čarobnoj kolibi
Oni željni luksuza uživati mogu i u nekretninama Ivice Todorića pa se osim Kulmerovih dvora možete odmoriti i u Čarobnoj kolibi smještenoj u Gorskom kotaru, odnosno u Hlevici.
Riječ je o biznisu kojega je pokrenula njegova kći Iva, a koliba pak odiše luksuzom, te je dostupna za dnevni ili tjedni najam. Moguće ju je pronaći i po akcijskim cijemama, pa se gorskokotarska vila za tri noćenja može iznajmiti za 4387 kuna, a ugošćuje do osam osoba.
Posjetitelje, pak, po dolasku očekuje torta, dok saunu mogu koristiti bez limita.
Ispod Ostojićevih pet zvjezdica Vile Viste u Zamasku
Bivši, aferama obilježeni ministar turizma, Veljko Ostojić u istarskom selu Zamasku podigao je Vilu Vistu, kategoriziranu s pet zvjezdica.
Riječ je o kući u kojoj možete uživati uz kamin ili uz bazen, a tu je i privatni vrt s povrćem. U špici sezone za čari Ostojićeve vile valja iskeširati 41 tisuću kuna za tjedan dana odmora.
Ipak je riječ o 250 kvadrata, oko kojih se bivši ministar dobrano oznojio, jer kako drukčije objasniti činjenicu da je svoje raskošno zdanje gradio u vrijeme dok mu je plaća bila 18.600 kuna…
Kod Baldasarove Snježane u Brštanovu – 1500 kuna za noć
Da mu u politici baš i ne ide, shvatio je nedavno SDP-ov bivši splitski gradonačelnik Ivo Baldasar, a iako mu nos za politiku šteka, nos za biznis radi kao švicarski sat.
Nedaleko od Splita, u Brštanovu, u Dalmatinskoj zagori, sagradio je vilu koja se reklamira kao open space kuća. Uz bazen i voćnjak, posjetitelji se mogu osladiti i u vinogradu.
Desetak tisuća četvornih metara, na koliko se imanje prostire, zapravo je obiteljska imovina Baldasarove žene Snježane, a poželite li ondje predahnuti – ponesite oko 1500 kuna za noć.