Osvrnut ću se na težak položaj političkih uznika u okrutnoj kaznionici u Staroj Gradiški u gluho, olovno i nedemokratsko doba Titova političkog jednoumlja. Učinit ću to parafrazirajući potresna, publicistički zabilježena sjećanja korjenitog hrvatskog domoljuba, Drage Sudara (1930.-2011.), kojeg su kaoosamnaestogodišnjaka uhitili komunisti i u svibnju 1949. osudili na trinaest godina strogog zatvora, s prisilnim radom
Mjesto Stara Gradiška nalazi se u Brodsko-posavskoj županiji, u istočnoj Hrvatskoj. Leži četrnaest kilometara jugoistočno od Okučana, na obali Save, nasuprot Bosanskoj Gradiški. U doba Rimljana, Stara Gradiška je bila vojno uporište, a i kasnije u razdoblju Osmanlijskog carstva. Potom je bila Napoleonova vojna kaznionica, a tijekom opstojnosti monarhističke i komunističke Jugoslavije – Stara Gradiška bila je strogi zatvor za političku oporbu i sve proturežimski raspoložene osobe.
U ovom prilogu, osvrnut ću se podrobno na vrlo težak položaj političkih uznika u ovoj okrutnoj kaznionici u gluho, olovno i nedemokratsko doba Titova političkog jednoumlja. Učinit ću to parafrazirajući potresna, publicistički zabilježena sjećanja korjenitog hrvatskog domoljuba, Drage Sudara (1930.-2011.), kroz prikaz njegovih grozomornih uzničkih uspomena iz Stare Gradiške. Kao osamnaestogodišnjeg mladića, uhitili su ga komunisti i u svibnju 1949. osuđen je na trinaest godina strogog zatvora, s prisilnim radom.
U Staroj Gradiški je robijao do prosinca 1952., kada je prebačen u Lepoglavu. Sudar je potanko opisao brutalnu provedbu menticida u starogradiškoj tamnici ljudskog duha, u dokumentarnom djelu – „Odrastanje u Titovim zatvorima“ (Zagreb, 2014.).
Osim zločina genocida, postoje i zločini menticida, ali se o njima manje govori i piše. Riječ menticid znači ubijanje duše, to jest sustavno psihološko djelovanje na skupinu ljudi, s glavnim ciljem nametanja i održavanja isključivo vlastitog utjecaja. Mjere menticida su 1950. uvedene u jugoslavenske komunističke kaznionice.
Najprije su uvedene upravo u Staru Gradišku. Ta za brutalni komunistički režim „najefikasnija preodgojna metoda“, kojoj su bili podvrgnuti svi politički zatvorenici u komunističkoj Jugoslaviji, nosila je službeni naziv – „revidiranje stava“. Provodila se kroz bestijalna duševna mučenja političkih zatočenika.
Zatočeni domoljubi, seljaci, informbirovci…
Pravila „kućnog reda“ u svim zatvorima u Jugoslaviji, određivao je zloglasni „srpski Berija“, Aleksandar Ranković. Prvi upravitelji u Staroj Gradiški bili su partizanski „visoki oficiri“, a njihovi zamjenici bili su partizanski politički komesari.
U samom početku djelovanja komunističke kaznionice, u zatvoru je bilo najviše zatočeno Hrvata: ustaša, domobrana, dužnosnika NDH, legionara, oružnika… Godine 1949., u ovom logoru bilo je zatvoreno 180 katoličkih svećenika, a u istoj godini Stara Gradiška se počela puniti seljacima koji su odbili ući u seljačke radne zadruge, te velikim brojem stvarnih i navodnih pristaša Staljina, tzv. ibeovcima ili informbirovcima..
Kada su informbirovci u većem broju pristigli u kaznionicu „svoji su se pozabavili svojima“, pa je kratkotrajno drugim političkim zatvorenicima bilo dopušteno razgovarati sa zatvorenim katoličkim svećenicima. Prije toga razgovori su kažnjavani dvotjednom samicom, te tromjesečnom zabranom posjeta rodbine i primanja pošte.
Zatočene informbirovce stražari su tjerali klicati parolu: „Tito – partija!“ Prisiljavani su da u pognutom položaju, u zatvorskom dvorištu, traže kamenje, kojega tamo opće nije bilo… U tom apsurdnom traženju kamenja nadzirali su ih ibeovci koji su prethodno „revidirali stav“…
Velika hrabrost zatočenih nacionalista
Poslije odlaska informbirovaca iz kaznionice, hrvatski politički zatvorenici 1951. pokazali su na djelu veliku hrabrost, jer su odbili staviti osobne potpise na Rezoluciju za izručenje Ante Pavelića i Andrije Artukovića Jugoslaviji. Stoga su svi bili zatvoreni u posebnu prostoriju, s natpisom – „Argentinci“.
Svi oni bili su podvrgnuti groznim psihičkim mučenjima. Zatvorska uprava ih je prisiljavala, u zatvorskom dvorištu, igrati Kozaračko kolo i pjevati partizanske pjesme. Pune tri godine tako su u strogoj izolaciji kaznionice stara Gradiška bili: dr. Bruno Nardelli, Jerko Artuković, fra Mamerto Margetić, Kornelio Filipi, Ante Prlić…
Metoda ‘prijevozne grupe’
Politički zatvorenici, koji su odbijali „revidirati stav“, unatoč svakodnevnom menticidu, bili su uključeni u „prijevoznu grupu“. Ta grupa se sastojala od duge dvoredne kolone, koja je u kolicima vozila zemlju za nasipe izvan zatvorskih zidova. Od nasipa su morali voziti natrag staru ciglu. Kolica nikada nisu smjela biti prazna!
Oni što su se nalazili na čelu prijevoznika zemlje i cigle nisu smjeli stajati, a politički zatvorenici iza njih morali su ih požurivati. Budući da taj usiljeni tempo rada svi nisu mogli izdržati, padali su uslijed premorenosti. Njih su zatvorenici koji su već „revidirali stav“ polijevali vodom, da se osvijeste i ponovno prionu teškom radu…
U prijevoznoj grupi osobito je bilo nesnosno raditi ljeti, kada je vladala velika vrućina. Uslijed toga vozači kolica trpjeli su neizdrživu žeđ. Teški posao radili su dvokratno: najprije neprestano osam sati, te poslije podne, nakon kratkog odmora, još dva puna sata.
Budući da se radilo bez odmora, zatočenici starije dobi i slabijega zdravlja, obolijevali su od srčanih bolesti. Oni koji torturu nisu više mogli podnositi, odlučili su „revidirati stav“. Pripadnike „prijevozne grupe“, koje zatvorska uprava nije uspjela „slomiti“, čekala je teška kazna stroge izolacije.
Prisilne ‘ispovijedi’
„Revidiranje stava“, početkom pedesetih godina prošlog stoljeća, odvijalo se u zloglasnoj sobi broj 51. U Staroj Gradiški, u toj sobi, osuđenici su sjedali za poseban stol. Dobili bi olovku i listove papira. Trebali su napisati sve što su prije bili zatajili u istražnom zatvoru, sve što se u zatvoru govorilo protiv „narodne vlasti“…
Onima koji su se odlučili revidirati stav u sobi broj 51., nakon ‘ispovijedi’, zatvorska uprava, obećala je bolju hranu, pravo na slobodnu šetnju dvorištem, lakše poslove. Ukoliko budu dobri doušnici, obećano im je i smanjenje zatvorske kazne.
„Revidirani“ su u zatvoru pristali uhoditi dojučerašnje svoje najbolje prijatelje i druge političke uznike. Zatvorsku upravu svakodnevno su informirali tko se s kim druži i tko što govori od političkih zatvorenika.
Tako su oni koji su „revidirali stav“, postali ljudi bez vlastitog mozga, dostojanstva i uvjerenja. U „revidiranju stava“ zatvorska uprava bila je puno učinkovitija kod informbirovaca, nego kod drugih političkih zatvorenika.
Oni koji nisu pristali „revidirati stav“, unatoč psihičkim mučenjima, izabrali su radije duhovnu samoću nego li mrsko im doušništvo. Izbjegavali su, koliko god su mogli, druženje s prijateljima, kako ne bi dali povoda doušnicima da ih prijave zatvorskoj upravi.
Druge metode zatvorskog režima
Dio političkih zatvorenika u kaznionici stavljan je pod „bojkot“. Dok su bili pod „bojkotom“, nitko s njima nije smio razgovarati. Bili su primoravani ponovno napisati osobnu ispovijed. Nakon što bi pisanje završili, predavali su ga sobnom starješini, a ovaj je napisano dostavljao pomoćniku zatvorskog upravitelja.
On je, pak, napisanu „ispovijed“ pomno uspoređivao s drugim „ispovjedima“ koje su napisali oni s kojima se „bojkotirani“ u zatvoru najviše družio. Na temelju usporedbi, odlučivalo se, je li „ispovijed“ valjana. U suprotnomu, postupak pisanja „ispovijedi“ vraćan je na početak.
To je bio dobro oprobani recept sustavnoga duševnog mučenja „bojkotiranih“ političkih zatvorenika. „Ispiranja mozga“ na taj način, ne bi se postidio ni zloglasni Staljin i nadilazi mračne stranice Orwelove „Životinjske farme“.
U smišljeno stvorenom okružju psihoze i straha, „bojkotirani“ politički osuđenici o sebi i drugima su pisali sve što bi im palo na pamet, prestrašeni „preobrazbom“ koja je morala biti potpuna. U tom ozračju izvan ljudske pameti, preobrazbu političkih zatvorenika, zatvorska uprava je provodila tzv. političkom i ideološkom izgradnjom. S tim ciljem politički su zatvorenici svake večeri morali slušati čitanja iz Marxova „Kapitala“, dijelove „ekspozea“ Josipa Broza Tita, tekstove iz „slavnih dana socijalističke revolucije“… Poslije pročitanih „komunističkih bajki“, slijedila je obvezna diskusija. Diskutirati su morali svi, pa i nepismeni politički zatvorenici.
Vrhunac podlosti zatvorske uprave bio je u prisiljavanju političkih uznika da jedni druge nemilosrdno mlate. Ovakva teška zbilja u zatvoru dovodila je do čestih pokušaja samoubojstava političkih zatvorenika. Unatoč svemu, bilo je političkih uznika, koje zatvorska uprava nije mogla slomiti, jer su se vjerno držali pravila: „Možete me staviti na sve muke i lomiti me, ali me ne možete slomiti!“
Završna analiza
Nikada u cijelosti neće biti moguće posve shvatiti sav užas što su ga prošli brojni politički osuđenici u okrutnom jugoslavenskom gulagu – zatvorskoj kaznionici Stara Gradiška. Razuman čovjek, koji te zatvorske patnje nije prošao, teško ih može shvatiti. Sustavni duševni teror slomio je u zatvoru brojne političke zatvorenike i od normalnih ljudi napravio ljude-biljke, osobe bez vlastitog stava. Premda su komunistički sustav prezirali svom dušom, zvjerske metode mučenja su ih slomile… Najžilaviji su izdržali sve psihičke torture u kaznionici, ali su žrtvovali najbolje godine života, zbog vjernosti vlastitim idealima.
Kada se nepristrano analizira zatvorski postupak „revidiranja stava“, može se zaključiti da su jugoslavenski komunisti bili u daleko boljem položaju u zatvorima Kraljevine Jugoslavije, nego li njihovi politički zatvorenici u komunističkoj Jugoslaviji. Komunisti su u zatvorima monarhističke „tamnice naroda“ imali partijske kružoke i predavanja; Moša Pijade je slobodno prevodio Marxov „Kapital“…
U tzv. socijalističkoj Jugoslaviji, politički uznici bili su kažnjavani tijekom robije novim zatvorskim kaznama zbog jedne izgovorene riječi suprotne komunističkoj ideologiji i politici KPJ, premda izgovorene proturežimske riječi unutar zatvorskih zidina nisu mogle imati nikakav odjek izvan kaznionice.
Duševna mučenja političkih zatvorenika ne mogu posebno iznenaditi istinoljubive povjesničare, iz nekoliko razloga. Menticid u komunističkim kaznionicama provodile su strukture trajno protuhrvatski raspoložene. Komunisti u Jugoslaviji nisu demokratskim putem došli na vlast, već su ju uzurpirali. Politički su progonili sve neistomišljenike, a cilj bezuvjetnog opstanka na vlasti bio im je opravdanje za korištenje svih sredstava u postupanju s podanicima. Budući da su i od vlastite partije stvorili zvjerinjak nemilosrdne frakcijske borbe – provedba menticida u komunističkim zatvorima može samo neupućenim osobama biti neshvatljiva.
Jednoumni komunistički režim odnosio se apsolutno okrutno prema svim političkim zatvorenicima – kao faraoni prema robovima, nekoć u drevnom Egiptu. Budući da komunistički faraoni, u drugoj polovici 20. stoljeća, nisu mogli ni znali graditi piramide, širili su blaži vid menticida u „socijalizmu s ljudskim licem“ i izvan zatvorskih zidina, dajući boljševičke nazive gradovima: Titograd, Pucarevo, Titov Drvar, Kardeljevo, Rankovićevo, Titov Veles, Titovo Užice, Titova Korenica…
Mudri ljudi odavno su utvrdili da je istina – najoštrija, ljubav – najljepša, a sloboda – najbolja. Gdje nema slobode – ubijaju se istina i ljubav! Stoga je sloboda dragocjenija od svega blaga i zlata na ovomu svijetu!
U mračnom jugoslavenskom komunističkom sustavu, od 1945. do 1990., zbog „političkog delikta“, procesuirano je pred jugoslavenskim „narodnim sudovima“, više od sto pedeset tisuća Hrvata i Hrvatica. Kroz Staru Gradišku sveukupno su prošli „zemaljski pakao“ 31.204 političkih zatvorenika, od kojih su politički osuđenici hrvatske nacionalnosti stalno činili više od tri četvrtine zatočenih „narodnih neprijatelja“.