Iako Pravoslavna crkva službeno nije bila 'srpska', njezino svećenstvo je uz pomoć politike 'podzemno' gradilo 'srpsku crkvu' koja će kasnije 'osvanuti zajedno s pojavom Jugoslavije' i tada dobiva 'autokefalnost' na području cijele Jugoslavije, a tu 'autokefalnost' kupio je (!) Karađorđevićev režim za novac od Carigradske patrijaršije, što se u pravoslavlju naziva -- 'simonija' (težak prekršaj crkvenih pravila)
Hrvati pravoslavne vjere doista nemaju sreće sa svojom Crkvom. U vrijeme Austrijskog, pa kasnije Austrougarskog carstva, njihova Crkva nazivala se po gradovima u kojima joj je bilo sjedište, pa se tako službeno nije zvala Hrvatska, nego Karlovačka arhiepiskopija grčkoiztočne crkve. Nije riječ o gradu Karlovcu, nego o Srijemskim Karlovcima, mjestu koje je sve do pojave Jugoslavije bilo u sastavu Hrvatske, odnosno Austro-Ugarske.
Kada bi se u to vrijeme Crkva nazivala po državi, bila bi Hrvatska grčko-iztočna (pravoslavna) crkva. Srpske pravoslavne crkve (SPC) tada uopće nije bilo ni u Hrvatskoj, ni u Austro-Ugarskoj. Naime, nakon što je 1766. godine propala Ipekska (Pećka) arhiepiskopija (nikada nije bila „patrijaršija” kao što danas tvrdi SPC), njeni vjernici ostali su izravno pod upravom Carigradske patrijaršije.
Npr., otac slavnog izumitelja Nikole Tesle, svećenik Milutin, u krsnom listu svoga sina napisao je „vjeroispovjedanie – vostočnopravoslavnoe” (istočno-pravoslavna vjera). Iako je Milutin točno napisao, jer tako su oni službeno zvali svoju Crkvu, ona je u stvari djelovala u sastavu već spomenute Karlovačke episkopije (Srijemski Karlovci), koja je postojala sve do osnutka Kraljevine Jugoslavije.
U vrijeme rođenja Nikole Tesle nije uopće postojala Srpska pravoslavna crkva, a i sama Srbija je još bila vazalna turska kneževina. Srbija je kao neovisna država priznata tek na Berlinskom kongresu 1878. godine, a odmah zatim, 1879. godine, dobila je i crkvenu autokefalnost na svom teritoriju, a tada je izumiteljev otac već bio mrtav.
Nisu Srbi, nego – pravoslavni Hrvati
Iako Pravoslavna crkva službeno nije bila „srpska”, njezino svećenstvo je uz pomoć politike „podzemno” gradilo „srpsku crkvu” koja će kasnije „osvanuti zajedno s pojavom Jugoslavije” i tada dobiva „autokefalnost” na području cijele Jugoslavije, a tu „autokefalnost” kupio je (!) Karađorđevićev režim za novac od Carigradske patrijaršije, što se u pravoslavlju naziva – „simonija” (težak prekršaj crkvenih pravila).
Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, Srpska pravoslavna crkva bila je zabranjena, ali je od 1942. do 1945. godine djelovala Hrvatska pravoslavna crkva, čijem osnivanju je bitno doprinio jedan istinski Srbin iz Srbije, Miloš Obrknežević, pravnik koji je bio pravni savjetnik Srpske pravoslavne crkve. Krajem rata, Obrknežević je shvatio što mu slijedi ako ostane u Zagrebu, pa je preko Novog Sada i Budimpešte pobjegao čak u Venezuelu, gdje je i umro.
Takve sreće nije bio mitropolit (nadbiskup) Hrvatske pravoslavne crkve, Germogen (rodom Rus imenom Georgij Ivanovič Maksimov), kojega su partizani kao 83-godišnjeg starca hladnokrvno ubili zajedno s ostalim svećenicima i nekolicinom vjernika. Na zagrebačkom groblju Miroševec postoji spomen-obilježje tim ljudima, ali ne i grob, jer su partizani njihove ostatke zametnuli da ih se ne može otkriti…
U novije vrijeme sve više pravoslavnih vjernika počinje istraživati svoju obiteljsku povijest, pa dolaze do spoznaje da nisu Srbi, nego – pravoslavni Hrvati. Takvih pravoslavaca danas ima već više od 16.000, a koliko ih točno ima, može pokazati sljedeći popis pučanstva koji bi se trebao održati 2021. godine. Tu godinu i masoni smatraju svojom, pa je teško reći što će se sve do tada događati.
Velik broj Hrvata pravoslavne vjere doveo je do osnivanja Hrvatske pravoslavne zajednice u Zadru, za koju je najzaslužniji bio Ivo Matanović. Budući da on osobno nije svećenik, a niti pravoslavac, bilo je potrebno naći svećenika sposobnog voditi pravoslavnu crkvu. Matanović je tako došao do bugarskog svećenika, Aleksandra Ivanova, koji je obiteljskim vezama bio povezan sa Zadrom.
Aleksandar je Hrvatsku autokefalnu crkvu osnovao tako što je krajem prosinca 2013. godine dobio „tomos” (ukaz) o priznavanju Hrvatske pravoslavne crkve od patrijarha Europske pravoslavne crkve, Nicolasa. HPC je „autokefalna” jer je Hrvatska neovisna država i članica EU-a. Ipak, ona priznaje vrhovništvo patrijarha Nicolasa. To vrhovništvo je, međutim, samo simbolično i sastoji se u tome da svećenik HPC-a treba njega spominjati na liturgijskim molitvama. Godinu dana kasnije (13.12.2014.) Hrvatska pravoslavna crkva bila je registrirana i kod institucija Europske unije pod nazivom Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj — Hrvatska pravoslavna crkva, pod identifikacijskim brojem HPC-a u registru u EU-o: 461157715249-43.
U početku je Matanović djelovao u suglasju s Aleksandrom, jer je upravo on supotpisao dokument patrijarha Nicolasa. Prema riječima Aleksandra, do razlaza je došlo kada je Matanović zatražio podložiti Crkvu autoritetu Pape s čime se Aleksandar nije složio, a nije ni logično, jer ni jedna pravoslavna crkva nema Papu kao vrhovnika. Izuzetak je mala zajednica u sjevernoj Hrvatskoj koja se naziva Grko-katolička crkva.
Prema tvrdnji Aleksandra, Matanović nije svećenik, a nije čak ni pravoslavac. Na nekim mjestima, Matanović se predstavljao kao „akademik” zbog članstva u HAZUD-u (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori). No, počasni predsjednik HAZUD-a, Dragan Hazler, napisao je da je Matanović isključen iz HAZUD-a. Zbog tog neslaganja, Matanović je Aleksandra „otpisao“, nazivajući ga „lažnim svećenikom“, a pariškog patrijarha – „izmišljenim patrijarhom“.
Srpska pravoslavna crkva osjetila je da joj svijest pravoslavnih Hrvata izmiče tlo pod nogama, pa se žestoko usprotivila novoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi. Šibenski vladika Fotije, čak je pisao bivšem predsjedniku Josipoviću, zalažući se „da se ta crkva ne prizna jer se nastavlja na ustaške zločine i progon Srba”.
Odvojiti pravoslavno žito od kukolja…
U novije vrijeme pojavljuje se još jedna osoba koja tvrdi da je arhiepiskop HPC-a, a tvrdi da je bio i dragovoljac Domovinskog rata. On je vrlo zanimljiv lik. Nema ga u registru hrvatskih branitelja. Godine 2015., bio je svećenik Stare rimske crkve (Old Roman Church). Istodobno, bio je i fratar benediktinac i predstavljao se kao fra Bonifacije. Javno je molio za pomoć u obnovi samostana sv. Ivana Trogirskog u Trogiru u iznosu od 65.000 eura.
No, na internetu se može naći u Trogiru samo benediktinski samostan sv. Nikole. Ali, to je ženski samostan i u sasvim dobrom je stanju. Točka na „i” je presuda Općinskog suda u Rabu od 30. ožujka 2011. godine, kojom je Andrija Škuljić, rođen 1970. godine, vozač sa završenom srednjom školom, osuđen na jednu godinu i 8 mjeseci zatvora uvjetno, zbog prijevare vezane uz trgovinu nekretninama. Od tada pa do danas taj čovjek „boravi” u raznim crkvama, a u posljednje vrijeme je – „arhiepiskop”.
Zanimljivo je da SPC o aktivnostima HPC-a šuti, odnosno ne spominje više „ustaške pokolje” i slično i to baš otkad se je pojavio Škuljić. To nije dokaz da je Škuljić njihov „igrač”, ali ova šutnja SPC-a izaziva – sumnje.
Nakon svih tih događaja Ministarstvo uprave ima vrlo važan zadatak – odvojiti pravoslavno žito od kukolja. Tu treba pažljivo pregledati dokumente konzultirajući stručnjake za pravoslavlje koji znaju francuski, grčki i crkvenoslavenski jezik, da ne bi došlo do pogrešne procjene.
Hrvatski pravoslavni vjernici zaslužuju pravu i kvalitetnu Crkvu koja će im biti na čast i u cijelosti zadovoljiti njihove vjerske potrebe. HPC je potrebna i Hrvatskoj kao državi, jer je ona autentična hrvatska Crkva na čijim liturgijama se moli za hrvatski narod, dok je SPC strana Crkva u Hrvatskoj, koja ne priznaje cjelovitost Republike Hrvatske, moli samo za srpski narod, budući da nema u Hrvatskoj neki izdvojeni dio, nego funkcionira kao da Hrvatske — nema.
Osim toga, HPC je prirodna brana velikosrpskom agresivnom ekspanzionizmu kojeg SPC donosi sa sobom. Pravoslavni Hrvati, naime, vole i poštuju svoju domovinu Hrvatsku. Vole ju i mnogi Srbi u Hrvatskoj, ali im u tome smeta upravo njihova Crkva.
U spomen na mučenike Hrvatske pravoslavne crkve
Trećega lipnja 1942. službeno je prihvaćen Ustav Hrvatske pravoslavne crkve, a 5. lipnja 1942., Vladika Germogen biva ‘imenovan za čelnika HPC-a u dostojanstvu mitropolita zagrebačkog i cijele Hrvatske pravoslavne crkve’. HPC dobija priznanje i izravnu pomoć od Bugarske i Rumunjske pravoslavne crkve. Katolička crkva u Hrvatskoj priznaje HPC — Zagrebački nadbiskup, Alojzije Stepinac, podupirao je obnavljanje samostalne HPC
Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom njihove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patrijarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba, pod predsjedanjem zločinca, partizanskog kapetana, Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i danas nosi jedna ulica.
Sudilo se na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patrijarh Germogen je bio proglašen ‘krivim’ — ‘jer je primio položaj, ime i naslov metropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj’. Dapače vojni sud je kažnjavao pravoslavne svećenike, ne zbog vjernosti državi i narodu, već što su iznevjerili Srpsku pravoslavnu crkvu…
Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. ‘otpadnicima’ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju iste vjere, pokazuje svu apsurdnost komunističkog pravnoga sustava i pruža na uvid javnosti glavnu ideju koja stoji iza partizanskog pokreta, a to je – služenje genocidnoj velikosrbijanskoj ideji…
Danas je Hrvata-pravoslavaca dovoljno da ponovno postanu utjecajna društvena i vjerska skupina — druga po veličini vjerska zajednica, koja okuplja Hrvate-pravoslavce. Svim pravoslavcima hrvatskog podrijetla, državljanstva i jezika upućujemo trajni poziv na povratak i trajno pridruživanje Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi
U zemlji u kojoj je teško ratno stanje, nastupa potreba za normalizacijom pravoslavnog crkvenoga života. Tada laički predstavnici pučanstva, P. Lazić, T. Vukadinović, D. Jakić i predstavnik Crkve o. Vasilij Šurlan, podastiru zahtjev Ministarstvu pravde i bogoštovlja za registraciju, u skladu sa zakonima uspostavljene hrvatske države i kanonima Pravoslavne crkve, u ime Pravoslavne crkvene općine grada Zagreba.
HPC u vrijeme NDH
Odlukom državnog poglavara dr. A. Pavelića od 3. travnja 1942., osnovana je samostalna Hrvatska pravoslavna crkva. Na čelo osnivačke komisije postavljen je Miloš Obrknežević, bivši pravni savjetnik Patrijarhije Ujedinjene SPC Kraljevstva SHS, a nakon toga tajnik vladike Germogena.
U međuvremenu, izaslanstvo Ministarstva vanjskih poslova NDH je u Carigradu dobilo prethodnu suglasnost Carigradskog patrijarha za osnivanje nove Crkve u novoj državi. Zapravo, obnavljanje Crkve u obnovljenoj državi (osnivanje samostalne države je vezano za stvaranje samostalne crkve – a.p. pr. 34).
U svibnju 1942. arhiepiskopa Germogena, koji se u tom času nalazio u manastiru Hopovo, hrvatske vlasti pozivaju na sudjelovanje u pregovorima o uspostavljanju Hrvatske pravoslavne crkve i njenog Ustava. Tim povodom, u svom pismu mitropolitu Anastasiju (RPCZ), on je među ostalim napisao, da „ništa nekanonsko ne čini u odnosu na Srpsku pravoslavnu crkvu”.
U međuvremenu je arhiepiskop Germogen zatražio i dobio odobrenje od ruskog patrijarha Sergija, preko jednog ruskog arhimandrita, koji je tada bio u Beču. Tako on 29. svibnja 1942. stiže u Zagreb i sudjeluje u radu spomenutoga savjetovanja. Ovdje se susreće i s predstavnicima vjernika iz redova ovdašnje ruske kolonije. U tom času on doznaje u kakvom se teškom položaju našlo ovdašnje pravoslavlje, te je i to pridonijelo njegovoj odluci u vezi s prihvaćanjem poglavarstva nad Hrvatskom pravoslavnom crkvom.
Tada je, kako ustvrđuje Obrknežević (“Razvitak pravoslavlja u Hrvatskoj“) koji je predvodio pregovore sa Srpskom pravoslavnom crkvom, patrijarh Gavrilo Dožić dao svoju suglasnost arhiepiskopu Germogenu da stane na čelo Hrvatske pravoslavne crkve u dostojanstvu mitropolita, ali se i kategorički pritom usprotivio uspostavi „patrijarhije” rekavši, „da će se o tomu raspravljati po završetku rata”. Vrativši se u manastir Hopovo, arhiepiskop Germogen prima vijest o suglasnosti patrijarha SPC-a, Gavrila i tek tada odlučuje prihvatiti poziv hrvatskih vlasti da stane na čelo Hrvatske pravoslavne crkve.
Trećega lipnja 1942. službeno je prihvaćen Ustav Hrvatske pravoslavne crkve, a 5. lipnja 1942., Vladika Germogen biva „imenovan za čelnika HPC-a u dostojanstvu mitropolita zagrebačkog i cijele Hrvatske pravoslavne crkve”.
U svom pismu patrijarhu Rumunjske pravoslavne crkve, presvetom Nikodimu, vladika Germogen je napisao: “Voljom božjom moja skromnost je prizvana da stane na čelo HPC. U vremenu velikih kušnji, koje su se obrušile na čast svetoga pravoslavlja, meni je bilo suđeno napustiti tišinu manastirske osame, prihvatiti se ove dužnosti koju sada obnašam, latiti se kormila pravoslavne crkve i skupljati djecu njenu u jedno stado, po riječima njena osnivača Gospoda Isusa Krista, uspostavljati mir i blagostanje, ljubav i pravovjerje pravoslavlja u Hrvatskoj, gdje je vihor svjetskoga rata uskolebao i uzburkao pravoslavlje te proizveo rastrojstvo, obeščašćenje i potpuno bezumlje“.
HPC dobija priznanje i izravnu pomoć od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve. Katolička crkva u Hrvatskoj priznaje HPC — široj javnosti je poznato da Zagrebački nadbiskup, Alojzije Stepinac, podupirao obnavljanje samostalne HPC.
Svojim dubokopravoslavnim duhom crkovnog bratoljublja, vladika Germogen uspio je okupiti svećenstvo. Za kratko vrijeme 70 osoba u crkvenoj službi prišlo je obnovljenoj Crkvi, koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i 19 privremenih općina. Mnogi od njih do 1918. prebivali su unutar jurisdikcije Karlovačke Mitropolije (koja je bila kanonski priznata Hrvatska pravoslavna crkva), a drugi su pripadali Carigradskoj. Očigledno, oni su proveli svoj izbor u 1942., pobuđeni kršćanskim načelima — očuvanja pravoslavlja i pastve koja im je tada bila povjerena. Slijedili su primjer vladike Germogena, smatrajući ga vjerodostojnim hijerarhom.
Dolaskom partizana, HPC prestala djelovati
Dana 8. svibnja 1945., Njemačka je kapitulirala i njeni saveznici znaju da je to kraj II. svj. rata u Europi. Pripadnici vojske NDH dan ranije su krenuli prema Austriji da bi se predali 8. britanskoj armiji. Morali su to učiniti jer su znali da su Britanci potpisali Ženevsku konvenciju, a SSSR — ne, te su se nadali da će biti smješteni u britanske zarobljeničke logore, kao i Nijemci.
Kako u Zagrebu više nije bilo vojske, u njega ulaze Titove komunističke bande i započinju aristocid i genocid: masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i pljačkanje njihove imovine, naravno, sve pod pokroviteljstvo SSSR-a i uz izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III. ukrajinskog fronta. Oni drugi „antifašisti” — Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju razoružanu Hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbjeglica (ukupno 10% hrvatskog naroda) natrag u ruke krvoloku Titu. Na taj način svi „antifašisti” zajednički sudjeluju u ubijanju stotine tisuća Hrvata nakon završetka rata, što je završilo kao desetkovanje hrvatskog naroda.
Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom njihove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patrijarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba, pod predsjedanjem zločinca, partizanskog kapetana, Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.
Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patrijarh Germogen je bio proglašen „krivim” — „jer je primio položaj, ime i naslov metropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.
Presuda koja se odnosi na osuđene zbog sudjelovanja u radu Hrvatske pravoslavne crkve, pokazuje da su novi komunistički vlastodršci posebnu pažnju posvećivali hrvatskim pravoslavnim svećenicima, optužujući ih zbog kršenja Ustava Srpske pravoslavne crkve (kojoj nisu pripadali), a što predstavlja unutar crkveno-pravnu regulativu, a ne može se odnositi na svjetovni, dapače vojni sud, koji kažnjava pravoslavne svećenike, ne zbog vjernosti državi i narodu, već što su iznevjerili Srpsku pravoslavnu crkvu. Niti u Ustavu SPC-a ne postoji smrtna kazna za bilo koji prekršaj…
Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima” jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju iste vjere, pokazuje svu apsurdnost komunističkog pravnoga sustava i pruža na uvid javnosti glavnu ideju koja stoji iza partizanskog pokreta, a to je – služenje genocidnoj velikosrbijanskoj ideji, to više što nisu donijeti dokazi da je i jedan svećenik Hrvatske pravoslavne crkve sudjelovao u bilo kakvim kaznenim aktivnostima, već se kao „zločin” proglašava samo postojanje crkvene organizacije HPC i načelno ju se svrstava među „zločinačke organizacije” i tako osuđuje i crkve i svećenike koji nisu bili u službi SPC.
U noći na 30. lipnja 1945., ubijeni su 85-godišnji patrijarh Germogen, svo svećenstvo HPC-a i desetak istaknutijih pravoslavnih vjernika. Patrijarh Germogen, jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na taj način — ubijanjem cijelog klera…
Vojni sud nije onaj, koji je stvarno djelovao u tadašnjoj državi, nego se pod tim imenom krio politički sud, čiji sudci nisu bili pravnici, pa i nisu sudili na temelju zakona, nego su ispunjavali političke naloge.
Upozorenja patrijarha Germogena
Ustav Republike Hrvatske, koji je trenutačno na snazi, nikako ne bi mogao priznati navedene presude Vojnog suda Grada Zagreba od 29. lipnja 1945. godine. Još više, kad znamo da je zakonodavstvo EU-a proglasilo komunističke režime „zločinačkim” i tako, zapravo, proglasilo junacima sve one koji su se protiv njih borili!
Evo kao je patrijarh Germogen upozoravao o opasnosti koja svijetu prijeti od bezbožnog komunizma u Uskrsnoj poslanici (1945.):
„Čuvajte se, djeco moja duhovna, onih koji vam se u sveštenoj odeždi obraćaju umjesto sa križem — sa krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i da otruju duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zviezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda — huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga.”
Danas je Hrvata-pravoslavaca dovoljno da ponovno postanu utjecajna društvena i vjerska skupina — druga po veličini vjerska zajednica, koja okuplja Hrvate-pravoslavce. Svim pravoslavcima hrvatskog podrijetla, državljanstva i jezika upućujemo trajni poziv na povratak i trajno pridruživanje Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi.
Naše današnje molitve upućene su, kako svim Hrvatima pravoslavne vjere poginulim u Drugom svjetskom ratu i poraću, tako i svim pravoslavnim hrvatskim bojovnicima Domovinskog rata, poginulim za Hrvatsku.
Vječni im spomen!
Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar