Hrvatski narod i Katolička crkva bili su i ostali žestoki protivnici sotonske, nečovječne i mračne ideologije nacionalsocijalizma!

U jeku Drugoga svjetskog rata, u glasovitoj propovijedi u Zagrebu, 31. listopada 1943., zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, nedvosmisleno je osudio nacionalsocijalistički rasizam: 'Svaki narod i svaka rasa ima pravo na život dostojan čovjeka… Nitko nema pravo da na svoju ruku ubija ili na drugi način oštećuje pripadnika druge rase ili narodnosti.' Stepinac je to isticao u nizu drugih javnih prigoda, te je mnogim Židovima spasio život. Ni Ustaški pokret nije bio ni fašistički ni nacionalsocijalistički...

U burnom dvadesetom stoljeću, koje su obilježila dva svjetska rata, sotonsko djelovanje se očitovalo, ne samo kroz globalne pošasti komunizma, japanskog militarizma i talijanskog fašizma, nego zacijelo i kroz njemački nacionalsocijalizam, koji je poražen u proljeće 1945., te kroz masonstvo ili Slobodno zidarstvo, koje do dandanas ima veliki negativan utjecaj na događanja u svijetu.

Mitologija, astrologija i okultizam doprinijeli su dobrim dijelom nastanku mračne, nenaravne nacističke ideologije, koja je stanovite narode držala „nižom rasom“, te pripadnike tih naroda „manje vrijednim bićima“, što je nedvojbeno suprotno katoličkom pogledu na svijet. Nacistička bizarna kvazireligija pokrenula je čak iracionalne potrage za mitskim zemljama poput, Tule, Atlantide, Hiperboreje…

Nacisti su poduzimali zasebne, skupo plaćene i dobro opremljene ekspedicije u Tibet, u potrazi za izgubljenim podrijetlom arijske rase. Uporno su godinama tražili različita magijska značenja: u drevnim spisima, poganskim običajima, starim pismima i germanskoj tradiciji.

Apsolutni totalitarizam nacističkog režima

Od 1906. do 1912., Adolf Hitler je živio u Beču, gdje se kao propala osobnost napajao poganskim mitovima i protužidovskim parolama. Poslije svršetka Prvoga svjetskog rata, nezaposlen, počeo se baviti politikom. Stupio je u „njemačku radničku stranku“, koja se od 1920. nazvala Nacionalsocijalističkom strankom. Na njezino stranačko čelo od 1921. došao je upravo Hitler. Povijest stranke pratili su teror i krv. Hindeburg je imenovao Hitlera 30. siječnja 1933. za kancelara Reicha, čime je započelo najsramnije i najmračnije razdoblje u njemačkoj povijesti.



Nacionalsocijalisti su nemilice ubijali Židove. Govori se o oko šest milijuna ubijenih Židova. Bešćutno je ubijeno i oko pola milijuna Roma, diljem europskog kontinenta. Većina nacionalsocijalističkih prvaka mrzila je sve slavenske narode – poglavito Poljake i Ruse.

Nacionalsocijalistički režim u Njemačkoj (1933.-1945.) nastojao je svim raspoloživim sredstvima zahvatiti i kontrolirati cjelokupnu zbilju. Nije podnosio nikakvu oporbu, pa tako ni u znanstvenom pogledu. Nacistička bizarna pseudoznanost zrcalila se poglavito u kozmogoniji, koja je odbacivala dotadašnje znanstvene spoznaje, poglavito hebrejske provenijencije.

U rečenom smislu nacistički kvaziznanstvenici iznijeli su nevjerojatno apsurdnu teoriju o postanku planeta Sunčeva sustava. Tvrdili su da su planeti našeg sustava nastali uslijed mnogobrojnih sudara velikih komada leda s ogromnom zvijezdom.

Nacionalsocijalisti su bili doslovno opsjednuti izradbom zasebnih tajnih oružja. U vlastitoj bizarnosti, nacizam je nenaravno nastojao spojiti okultizam i pseudoznanost u jednu racionalnu cjelinu. Koncem Drugoga svjetskog rata, nacisti su uspjeli dovršiti leteće bombe FAU 1 (V1) i leteće rakete FAU 2 (V2), te konstruirati specijalni ratni zrakoplov (preteču F 117), potom tip velike ratne podmornice, te veliki niz specijalnih borbenih letećih oružja specifičnih oblika i raznovrsnih namjena.

Nacionalsocijalistički simbol, kukasti križ ili svastika, nije izvorni njemački znak. Nacisti su ga preuzeli od starih Indijaca. Izokrenuta svastika, zloporabljeni indijski sveti simbol, predstavljala je nacističku namjeru izrugivanja svetinji kršćanskog križa. Povijesno točno datirati simbol svastike nije moguće. Prastari korijeni svastike sežu u peto tisućljeće prije Krista, kada se taj simbol nalazio na keramici, u starodrevnoj Mezopotamiji.

Rašireni znak svastike, od Kine do Skandinavije, nacionalsocijalisti su preuzeli iz Indije, jer su se stari Indijci, kao i stari Iranci, nazivali – arijcima. Inače, riječ svastika u Indiji ima plemenito značenje, a znači – dobrobit. U Indiji se stoljećima rabio simbol svastike, tijekom indijskih svetkovanja. Svastika u Indiji ima duboku religioznu simboliku.

Nacionalsocijalizam je vrvio bizarnostima. Državni odjel za nasljeđe promicao je bizarnu tvrdnju po kojoj Nijemci arijevskog podrijetla potječu iz Indije i s Tibeta, te da su njihovi prethodnici bili nadljudi s Atlantide. Nacistički bizarni fanatizam ogledao se i u upornoj potrazi za izgubljenim svetim gralom, na području Južne Francuske.

Ustaše nisu bili nacionalsocijalisti

U sljedećim rečenicama, nastojat ću činjenično objasniti zašto je posve neutemeljeno povezivati hrvatski narod s nacionalsocijalizmom. Hrvate s nacionalsocijalizmom povezivali su, što i danas smišljeno čine – hrvatski petokolonaši, podmukli neprijatelji hrvatskog naroda projugoslavenske provenijencije, koji su povijest posve jugoideologizirali.

U jeku Drugoga svjetskog rata, u glasovitoj propovijedi u Zagrebu, 31. listopada 1943., zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, nedvosmisleno je osudio nacionalsocijalistički rasizam: „Svaki narod i svaka rasa ima pravo na život dostojan čovjeka… Nitko nema pravo da na svoju ruku ubija ili na drugi način oštećuje pripadnika druge rase ili narodnosti.“ Slično rečenomu, Stepinac je isticao u nizu drugih javnih prigoda, te je mnogim Židovima spasio život. Ni Ustaški pokret, po naravi, nije bio ni fašistički ni nacionalsocijalistički.

Izvorno ustaštvo počivalo je na istinskim domoljubnim temeljima, što zorno dokazuju ključni ustaški dokumenti: ustav i načela. Stožerni cilj ustaške borbe bio je uspostava hrvatske države, svim raspoloživim sredstvima. I prije i poslije osnutka Ustaškog pokreta, koji je utemeljen 7. siječnja 1929. u Zagrebu, postojali su ustaše (još jedna lijepa hrvatska riječ za ustanike – op. I. K.), što nisu žalili ni vlastite živote žrtvovati, u nesebičnoj borbi za obranu pogaženih prava hrvatskog naroda, primjerice: Petar Berislavić, Nikola Šubić Zrinski, Fran Krsto Frankopan, Petar Zrinski, Eugen Kvaternik, pa branitelji Klisa, Sigeta, Fazlagića Kule, Odžaka, Dubrovnika i Vukovara, te naravno Bugojanski vitezovi.

Ustaše su svojedobno pravilno uočili, da je svako jugoslavenstvo smrtni neprijatelj Hrvatske i hrvatskog naroda, što je apsolutno aktualno, nažalost, i danas. Stoga su, s punim pravom, hrabro ustali boriti se nesebično protiv nesmiljenog tlačenja našeg naroda u monarhističkoj Jugoslaviji, ponajprije Velebitskim ustankom 1932., te potom atentatom 1934. na velikosrpskog tirana, jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića.

Na tragičnu rasnu politiku u NDH, prvotno prema Židovima i Romima, prema svjedočenju visokog sudbenog dužnosnika NDH, Petra Petrica, stožerni utjecaj je imao zagrebački Gestapo, odakle su Petricu dolazile zapovijedi za slanje nearijevaca u logore u Njemačku, specijalnim noćnim vlakom. Glede ustaških odmazdi prema Srbima, slobodan sam podvući, da su ih nelojalni Srbi sami isprovocirali, jer su do prve ustaške odmazde 28. travnja 1941. u Gudovcu kod Bjelovara, u prvim tjednima opstojnosti hrvatske države, ubili više od tri stotine nedužnih Hrvata i Hrvatica.

Srpskom, kronično protuhrvatski raspoloženom stanovništvu, dr. Pavelić je pružio ruku pomirenja u lipnju 1942., osnutkom Hrvatske pravoslavne crkve, a srpski odmetnici su na to odgovorili još većim pokoljem hrvatskih civila. I Pavelićevu širokogrudno ponuđenu amnestiju u rujnu 1943., poslije kapitulacije fašističke Italije, odbacili su dalmatinski partizani. Brojni ugledni inozemni povjesničari (Kočankov, Hory, Cvetkov, Broszat, Tomasecich, Seton-Watson, Ljubomirova, Rotschild, Seizov, Đilas, Conen, Warwick, Patee, Ficher-Galati,. Shaw, Sadkovich) ustaštvo ne ubrajaju ni u nacističke, ni u fašističke, već u nacionalno-osloboditeljske revolucionarne pokrete.

Premda je NDH bila na papiru saveznica nacističke Njemačke i fašističke Italije, u onodobnoj Hrvatskoj među Hrvatima nije bilo ni pedeset uvjerenih nacionalsocijalista (parafraziram riječi Franje Tuđmana – op. I. K.) i u NDH nije nikad djelovala hrvatska politička stranka nacističke i(li) fašističke orijentacije. Ustaška nadzorna služba onemogućila je šačicu hrvatskih nacionalsocijalista, predvođenu Stjepanom Bućem i Slavkom Govedićem, utemeljiti Hrvatsku nacionalsocijalističku partiju.

Da je „fašizam pogazio slobodu pojedinca“, javno se izjasnio ustaški dužnosnik, dr. Julije Makanec, a da predstavlja „negaciju životnog smisla i apsurd“, ustvrdio je zapovjednik ustaške mladeži, prof. Ivan Oršanić, a za ustaški opredijeljenog sveučilištarca, Franju Nevistića, „nacionalsocijalizam je gori i od komunizma“.

Ni Generalski zbor NDH nije bio jednoznačan. Uz devedesetoricu generala katoličke vjere, još su ga činili trojica generala islamske, dvadesetosmorica židovske, te desetorica ustaških generala pravoslavne vjeroispovijedi.

Katolička crkva i nacionalsocijalizam

U vrijeme nacističkog režima u Njemačkoj, Katoličkom crkvom su upravljali pape Pio XI. i Pio XII. Papa Pio XI. (1922.-1939.), poznat po uvedbi blagdana Krista Kralja 1925. i uspostavi – prema Lateranskim ugovorima – punog Papina suvereniteta nad malom vatikanskom državom, sklopio je 22. srpnja 1933., Konkordat s Njemačkom. Oni što to Svetoj Stolici prigovaraju, zaboravljaju kako Papa onodobno nije mogao ni naslutiti da je njemačka politika lažljiva, podmukla i bešćutna, niti u što će se nacionalsocijalizam izroditi. Osim toga, stožernim neprijateljem katoličanstva, u ono doba, smatrao se ateistički komunizam. Konkordatom je Papa pokušao „smekšati“ Hitlera, kao što mu je uspjelo s Mussolinijem, potpisivanjem Lateranskih ugovora.

Njegova nasljednika na Petrovoj stolici, papu Pija XII. (1939.-1958.) dočekalo je grozno vrijeme bijede i tjeskobe, u kojem je Papa neumorno, ali nažalost uzaludno, pozivao čovječanstvo na pravednost i poštivanje kršćanskih načela. Početkom svibnja 1939., Papino diplomatsko zauzimanje kod Hitlera, u sprječavanju nadolazećeg rata, nije uspjelo, a u međuvremenu su se pogoršali odnosi između Italije i Svete Stolice.

Papa je u Drugom svjetskom ratu bio prinuđen zauzeti neutralni položaj, ne samo zbog Lateranskih ugovora, nego zbog vlastita položaja poglavara vjerske zajednice, čiji su pripadnici međusobno ratovali. U onodobnoj Crkvi, osim toga, vladao je prioritetni opravdani strah od nadiruće pošasti bezbožnog boljševizma. Ali, ni nacistička Hitlerova politika nije bila nimalo prijateljski raspoložena prema Katoličkoj crkvi.

U godinama prije 30. siječnja 1933., kada je Hitler došao na vlast u Njemačkoj, katolički krugovi otvoreno su se borili protiv nacionalsocijalizma. Iz njemačke Katoličke crkve čula se osuda navještaja spasenja svijeta, s pomoću germanske rase i krvi. Isusovac Muckerman tu je tešku zabludu nazvao – „herezom 20. stoljeća“. Njemački biskupi zabranili su 1930. katolicima pristupanje Hitlerovoj stranci.

Dva dana poslije dolaska na vlast, 1. veljače 1933., Hitler se pokazao „vukom u janjećoj koži“. Licemjerno je objavio, da će njegova vlada uzeti u čvrstu zaštitu kršćanstvo. Prijetvorno je nagovijestio borbu jedino protiv anarhizma i komunizma. Hitlerova perfidna laž jamačno je potpomogla potpisivanje Konkordata Svete Stolice s nacističkom Njemačkom, jer onodobno nitko iz Katoličke crkve nije ni naslućivao da je Konkordat za Hitlera samo taktički potez – da se učvrsti na vlasti, te prijevarom pridobije katoličko biračko tijelo u Njemačkoj.

Hitler je u „konačnom rješenju“ htio iskorijeniti kršćanstvo – jednako kao i židovstvo. Iz bilježaka iz „Hitlerovih razgovora za stolom“, u povijesno nasljeđe – za ozbiljnu opomenu, ostale su sljedeće grozomorne Hitlerove izjave: „Moja pedagogija je nemilosrdna. Sve što je slabo, mora se čekićem dotući. Znanje mi upropaštava mladež.“. U Hitlerovo vrijeme, nastojalo se svim sredstvima odgojiti novi nordijsko-germanski rasni tip, te ustrojiti pogansko-germanski državni poredak.

U okružju najbližih suradnika, u travnju 1933., glede Konkordata Njemačke sa Svetom Stolicom, Hitler je izjavio: „Neka nacizam zaključi svoj mir s Katoličkom crkvom. Ja ću to i uraditi. To me neće zadržati da kršćanstvo kasnije iskorijenim iz Njemačke…“

Hitlerova borba protiv Crkve odigravala se u tri razdoblja. U prvom razdoblju (1933.-1934.), Hitler se prema širem općinstvu držao rezervirano, ali je ipak u tom razdoblju, u kom se provodila kamuflirana borba protiv Katoličke crkve, zapovijedio ubiti dvojicu uglednih katoličkih laika: Junga i Klausenera. U drugom razdoblju (1935.-1939.) počela je otvorena nacistička borba protiv Crkve, zabranom crkvenih udruga u Njemačkoj. Crkvene socijalne ustanove izgubile su pokrovitelje, katolički tisak je potisnut, uslijed jake nacističke promidžbe, propovijedi su zabranjivane, a počeli su se uhićivati svećenici i katolički intelektualci. Posljednje katoličke škole dokinute su 1939. u Njemačkoj. U trećem razdoblju (1940.-1945.), unatoč ratu, Crkvu se nastavilo nesmiljeno progoniti.

U zaposjednutoj Poljskoj, gotovo je iskorijenjeno katoličko djelovanje i crkveni život. U Njemačkoj su nacisti reducirali broj studenata teologije. Martin Bormann, državni vođa SS-a, slovio je kao jedan od najžešćih protivnika kršćanstva. Uz katoličku krijepost milosrdnosti, nacionalsocijalisti su prezirali hebrejske korijene kršćanstva, sadržane u Starom zavjetu Svetoga pisma.

Nacisti su bili zadojeni germanskom mitomanijom ratne provenijencije. Prema kršćanskim Crkvama generalno nisu bili prijateljski raspoloženi. Štoviše, brojni katolici, pa i protestanti, navlastito ugledni i zauzeti kršćanski laici, završili su zatočeni u koncentracijskim logorima. Mnogi se iz njemačkih logora nikada nisu vratili. Najmanja kazna, osobi nesuglasnoj s politikom nacionalsocijalističke vlasti – bila je premlaćivanje.

Poslije svršetka Drugoga svjetskog rata, nakon zamišljene njihove pobjede, nacisti su namjeravali posve uništiti Katoličku crkvu i cijelo kršćanstvo – na cjelokupnom području nacističke vladavine. Hitlerov režim je podjednako progonio sve kršćane, pa su se stoga kršćani, pritisnuti zajedničkom nevoljom, međusobno ekumenski približili.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI