Ideološka borba protiv trulog profita

Wikipedia

Predsjednica i savjetnici

Reklo bi se da je Predsjednica izgubila dio simpatija na desnici, a zasigurno ih nije stekla na ljevici — koja ionako jako dobro zna tko je njihov, i znaju da Grabar-Kitarović to nije – kad je reterirala oko pozdrava „Za dom spremni” i rekla da su je savjetnici pogrešno savjetovali oko toga, te kako to nije stari hrvatski pozdrav.  Je li njen potez iznuđen od strane veleposlanstva SAD-a, koje je to odmah pozdravilo, ne znam, a niti se kanim svrstavati u tabore tipa „mrzim Kolindu jer nas je izdala”. No, ovdje valja razjasniti zašto je u Hrvatskoj, zemlji s tisuću problema, taj pozdrav tako visoko na listi svačijih prioriteta – i onih koji bi slali u gulag za pozdravljanje tim pozdravom i onih koji bi ga učinili službenim. Uostalom, Srbija je dobar dio četničkih simbola proglasila službenim simbolima Republike Srbije, na što sam se osvrnuo niže.  Za Hrvatsku bi svakako bilo bolje da nikakvi pozdravi niti insignije koje se mogu povezati s ustašama nisu korišteni u Domovinskom ratu. No, jesu, a jesu zato jer su se Srbi furali na to da su oni kao „partizani”, antifašisti i oslobađaju Jugoslaviju od ustaša, pa mi onda naravno moramo biti fašisti. Uostalom, svaka težnja samostalnosti i neovisnosti u Hrvata je, u antifašističkoj paradigmi, samo i jedino ustaštvo. To se uvijek koristilo da bi se Hrvatima sporilo pravo na neovisnost, kao i određeni proustaški sentimenti kod dijela populacije kojoj su partizani pobili obitelji nakon rata, jer je netko bio u ustašama ili čak samo regularnoj vojsci domobranima.  Nakon rata je poraženim antifama bilo najvažnije pobjedu pretvoriti u poraz, a to je najlakše tako da se izokrenu stvari: Nisu negativci bili oni koji su rat osmislili, diplomatski i propagandno pripremili i poveli ga, nisu negativci oni koji su ubijali po tuđim zemljama da bi stvorili Veliku Srbiju genocidom i etničkim čišćenjem, nego su oni antifašisti jer su nosili petokraku i 4c, a oni koji su se branili su fašisti jer su pozdravljali sa ZDS.

S jedne strane, nismo reagirali na vrijeme i pustili smo srpskoj propagandi da rastrubi da je to ustaški pozdrav, a ne i pozdrav iz Domovinskog rata (pri čemu je nebitno je li stari hrvatski ili ne) a istovremeno smo dozvolili, bez da smo reagirali, da Srbija u potpunosti sudski rehabilitira četništvo i četnike od Draže do Kalabića. Naravno, mogli bismo sad pričati i o tome da bi bilo najbolje da ga prestanu koristiti oni koji ga koriste, ali tu ima jedan problem.

Time ste već poraženima u ratu zapravo dali priliku da vam određuju što smijete, a što ne, a to je jako loša pozicija. Ako smo porazili Srbiju u ratu, pa onda dozvolili da simboli pod kojima su oni osvajali budu legalni i legitimni, od petokrakte do kokarde, a da simboli pod kojima smo mi ratovali budu zabranjeni i zločinački, onda se jasno postavlja pitanje – tko je tu bio zločinac? Hrvatska, jasno, a Srbija je bila u pravu i nepravedno je poražena. Sile mraka i nacizma su se nadvladale nad poštenom Miloševićevom antifašističkom nejači. Prvo, to im daje moralno pravo na osvetu, koje će zacijelo kad-tad iskoristiti, za sto, dvjesto ili petsto godina, jer Srbi poraz u zadnjem ratu doživljavaju kao nepravdu, a ne kao normalnu posljedicu svojih agresivnih postupaka.  I drugo, kako ćemo svojoj djeci i unucima objasniti da smo mi bili na pravoj strani u ratu, ako su naši simboli zabranjeni kao zločinački, a njihovi ne? Situacija, dakle, nije takva kako si neki misle — „zabranit ćemo ZDS i sve će biti u redu”. Neće. U politici bi trebalo gledati i malo dalje od nosa.

Kokarda nije ZDS, a crvena beretka nije ružna kapa

Ovih dana mediji se u Hrvatskoj natječu tko će objaviti više tekstova o Šabanu Šauliću, tragično preminulom pjevaču narodnjaka iz Srbije. Izgleda da tih tekstova ima čak i više nego onih o stanovitoj srpskoj plastičnjači Jeleni Karleuši, jer je njena afera s nekim četnikom koji igra nogomet i ima Dražu istetoviranog na ruci, iz nekog razloga Hrvatima jako važna.  Šabana je ubio pijani Turčin koji se svojim autom na njemačkoj autocesti zaletio u onaj u kojem se nalazio Šaulić. Za njega sam prvi put čuo osamdesetih, kad sam služio JNA. Nadao sam se da i zadnji, no onda je došao rat, a nakon rata su se cajke proširile Hrvatskom poput šumskog požara na vruć ljetni dan. Prije rata, oni koji su slušali takvu glazbu bi završili ekskomunicirani iz malo kulturnijih društvenih krugova, no vremena su se promijenila, a „narodnjaci” dobili pravo građanstva.

Naravno, pritom mediji zaboravljaju spomenuti da se Šaban 2015. na jednom nastupu na TV naslikavao sa crvenom beretkom s 4c, pa još i salutirao. To je ista beretka kakvu je nosio i ratni zločinac Arkan, inače veliki obožavatelj Šabana i navodno njegov dobar prijatelj, ako je za vjerovati srpskim i BiH medijima. Ista onakva pod kojom su Škorpioni pobili civile u Srebrenici, onakva kakvu je nosio „Kapetan Dragan” koji trenutno služi zatvorsku kaznu u Hrvatskoj, kakvu je nosio Milorad Ulemek – Legija koji je organizirao ubojstvo srpskog premijera Đinđića, i tako dalje. Ukratko, to je obilježje ratnih zločinaca koji su nanijeli jako puno zla i u Hrvatskoj i u BiH i koja preživjelim članovima obitelji žrtava srpskog „antifašizma” sigurno nije lako gledati.

Sad, mogao bi netko reći, o mrtvima sve najbolje. Ili, mogao bi netko reći da se Šaban nije bavio politikom nego je, kao pravi narodnjak, pjevao o alkoholu i nesretnim ljubavima. No, nošenje takve beretke na javnom nastupu nije modni detalj, već snažna politička izjava. I ne, nije da me je uopće briga što je Šaban nosio na svojim nastupima, ali me je i te kako briga za to što su mediji u Hrvatskoj kudikamo tolerantniji spram agresorskih obilježja, nego spram onih pod kojima se branila Hrvatska.  Sjetimo se stanovitog hrvatskog pjevača, kojem se sustavno zabranjuju nastupi zbog „ustašluka”, iako nikad nije nosio ustaška obilježja, bar ne javno. Ali je spominjao mrski ZDS. Što je definitivno fašizam, za razliku od 4c. Srbi su, naime, svoje simbole pod kojima su razarali Hrvatsku proglasili kasnije državnim simbolima, pa tako, eto, oni više nisu „zločinački”.  Ili, sjetimo se hrvatskog političara koji se kad mu je bilo 16 godina slikao s kapom s obilježjima regularne hrvatske postrojbe, HOS-a, pa je temeljem toga pokrenuta hajka na njega. Kod Šabana, četnička beretka je bila tako, jedan mali nebitni incident koji se nije ni dogodio.  O mrtvima, kažu, sve najbolje, no ovdje se ne radi o mrtvima — već o onima i te kako živima, o hrvatskim novinarima, intelektualcima, elitama. Svi oni tradicionalno imaju jako puno razumijevanja za „antifašističke” simbole poput kokardi, 4c, petokraka i svega onog pod čim je rušena Hrvatska i ubijana njena djeca. I nultu toleranciju spram nekih od simbola pod kojima je branjena. Da je Šaban na kapi imao šahovnicu s prvim bijelim poljem, bio bi proglašen fašistom od svih domaćih medija. Al,i crvena beretka, pa što onda…

HSS-ovac Tito

Novinarka Večernjeg lista, Petra Maretić Žonja, razgovarala je s predsjednikom HSS-a, Krešom Beljakom, i intervju objavila pod naslovom koji je ujedno i citat iz intervjua: „Da nam je jedan kao Tito danas, Tajani se ne bi usudio ni zucnuti”.

Bi, naravno, jer su Talijani i za Tita imali iredentu i ona je govorila što i sad. Ali se ne bi Hrvati usudili ni zucnuti, a kad bi kome palo na pamet osnovati stranku, pa još k tome HSS, stranku koja ima „hrvatska” u imenu, taj bi završio na dugogodišnjoj robiji. Čisto da čovjek Kreši poželi da mu se ostvare želje. Usput, Titu ipak valja priznati jednu stvar, a to je da sitni klošari i kokošari nisu predaleko dospijevali u partiji, od onih na dnu se očekivalo da budu pošteni i daju primjer, a u vrh se postavljalo ubojice i razbojnike, krupne krimose, ne ove sitne.

Dalje Krešo kaže: „Oni, u biti, i ne razumiju što kaže naš Ustav. Revitalizacija fašizma i ustaštva i negiranja antifašizma sada im se vratila kao bumerang s tom izjavom koja je na tragu fašističke, iredentističke politike Mussolinija iz 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća. To su saveznici ustaša. Prvi hrvatski predsjednik bio je istaknuti antifašist i partizanski borac, a kad to sve skupa negirate onda vam se to vrati kao bumerang i zato bi sad bilo zanimljivo čuti sve one koji jako glasno govore o karakteru ustaša, koji revitaliziraju, pokušavaju umanjiti zločin Jasenovca i sve skupa loše što se događalo.”  Uh-oh. Naš Ustav, suprotno spinu kojeg je Mesić svojevremenu pustio u javnost da spominje antifašizam, kao jedinu ideološku odrednicu spominje „odbacivanje komunističkog sustava”. Ti saveznici ustaša su u Dalmaciji zdušno pomagali antifašiste-četnike (ne zaboravite, svi Srbi su antifašisti, kako četnici tako i partizani, a samo „pošteni Hrvati” poput Beljaka mogu biti antifašisti).  Nadalje, prvi hrvatski predsjednik nije bio nikakav „istaknuti antifašist” nego ustaša, bar za antifašiste. Inače mu antife ne bi šarale po spomeniku, ne bi vikale da je ratni zločinac, i naravno, Beljak ne bi tada rekao da mu je, kako je u ovom intervjuu ustvrdio, Tito ipak puno pozitivnija povijesna ličnost od Tuđmana.  „Moj ukupni dojam o Titu je pozitivan”, kaže Beljak, a kod Tuđmana mu „ima i negativnih i pozitivnih stvari, ali kod njega ipak više negativnih”.

Dakle, predsjednik jedne stranke koja je praktički dovela u Hrvatsku kakvu-takvu demokraciju u pokušaju, pred stotinjak godina, jedne stranke koja je bila kroatocentrična i antijugoslavenska, smatra da je diktator Jugoslavije koji je njome, tu je Beljak u pravu, faraonskim stilom vladao 35 godina, i koji je usto bio jedan od većih masovnih ubojica i kršitelja ljudskih prava, Staljinov najvjerniji sluga do 48. i Staljinist koji je odbacio Staljina a zadržao staljinizam u dvadesetak godina nakon toga, bio pozitivniji od čovjeka koji je bio izabran demokratski, na slobodnim izborima i koji se borio za hrvatsku stvar. Bilo bi dobro da svi ti tuđmanomrsci kažu zašto ga mrze, a ne da kad god im odgovara ispale da je bio „antifašist”. Znamo da nije, znaju i oni.

A kao poseban biser, Beljak, to da je Tito bio veći od Tuđmana argumentira time, da su „Titu na pogreb došli svi svjetski državnici”. „I to govori o veličini čovjeka”, kaže Beljak. A takva argumentacija govori o veličini intelekta onog tko to tvrdi.

Samo još koja milijarda za Uljanik, pa smo gotovi

Koliko je još novca potrebno da bi se „spasio” Uljanik? To se ne zna, ali je ministar Darko Horvat najavio kako će od Europske komisije tražiti da mu dozvole da Vlada financira nastavak gradnje jednog broda, jaružala, kojeg je „Uljanik” porinuo još sredinom 2017., i koji je tada bio u visokoj fazi izgradnje od 70-80 posto. Po brodu u tih godinu i pol nije rađeno ništa jer nije bilo novca, svi rokovi za predaju broda su davno prošli, a naručitelj je raskinuo ugovor. A Vlada se nada da bi pristali platiti brod, ako bismo im ga ipak dovršili i predali. Radi se o brodu vrijednom 124 milijuna eura, oko milijardu kunica, pa nije teško izračunati da bi za završetak gradnje trebalo iskeširati još tristotinjak milijuna kuna.

E, da, ministar bi usput s EK-om dogovorio i da Vlada deblokira račune 3. maja i Uljanika, što je daljnjih jedno 200 milijuna kuna.  Ali, to još nije sve, tu su još i tri broda u niskoj fazi izgradnje koja bi Vlada rado završila, pa uvalila naručiteljima koji su već raskinuli ugovore, kako bi izbjegla plaćanje jamstava za te brodove, u iznosu od ukupno oko 1,6 milijardi kuna. Dodatno na one skoro tri milijarde koje smo već dali prošle godine za spas brodogradnje. Drugim riječima, navodno bi financijska šteta bila ako bi država sama financirala gradnju tih brodova.  Pri čemu ministar, izgleda, nije uzeo u račun da je Uljanik dosad sa svakim brodom debelo prešao planirane troškove gradnje, ponekad i za dvostruko. Pa čak i ako se desi čudo i kupci pristanu preuzeti ih s tri-četiri godine zakašnjenja, a EK pristane odobriti Vladi da to financira, i Uljanik koji je ostao praktički bez kvalificirane radne snage uspije te brodove nekako sagraditi, nema jamstava da će završetak gradnje tih brodova biti imalo jeftiniji nego da se jednostavno plate jamstva.

Dakle, da sumiramo: ministar Horvat će tražiti od Europske komisije dozvolu da utuče još koju milijardu u Uljanik, kako bi ovaj sagradio još tri-četiri broda s gubitkom. Velikim. I onda nastavio graditi brodove, s još većim gubitkom, jer nama baš jako treba brodogradnja. Bez nje smo izgubljeni, propali bismo kad ne bismo svake godine istresli par milijardi kuna za brodogradnju. Ali, to je OK. Jer je župan PGŽ-a, Komadina, koji također lobira za spašavanje brodogradilišta, nedavno rekao kako su ekstraprofiti, što su po njemu profiti veći od kamatne stope, nešto za njih socijaldemokrate – posve neprihvatljivi.

Pustimo sad na stranu jednostavno pitanje koje bi i dijete postavilo, a zašto onda riskirati ulažući u posao i mučiti se da bi posao uspio ako se više zaradi time da se jednostavno novac odnese na banku, položi na oročenje i svake godine digne kamata? Na stranu i to što Komadina lupeta napamet umjesto da provjeri što pojam „ekstraprofit” uopće znači.

Stvar je u tome da Komadina toliko uspješno vodi borbu protiv ekstraprofita da 3. maj već dugi niz godina nije sagradio brod s ekstraprofitom, ili bilo kakvim profitom. Komadina je iz bitke protiv profita izašao kao – pobjednik.

Neodgovorne države Engleska i Švedska

Na tragu te priče, spašavanja nerentabilne proizvodnje pod svaku cijenu, je i gradonačelnik Pule, Boris Miletić. On, kaže, vjeruje „da se niti jedna odgovorna država neće htjeti odreći jedne tako bitne industrijske grane kao što je brodogradnja”.  Engleska vam je jedna jako neodgovorna država, jer su gradili brodove još u vrijeme Rimljana, čak su jedno (dulje) vrijeme bili i najveća svjetska pomorska sila, a danas više nemaju niti jedno brodogradilište za civilne brodove. Godine 2014. je ugašeno posljednje britansko komercijalno brodogradilište u Portsmouthu, pa su toj neodgovornoj pomorskoj velesili ostala samo tri vojna brodogradilišta, dva u Glasgowu i jedno malo specijalizirano isključivo za podmornice u Barrow-in-Furnessu.  Neodgovorna je i Švedska, gore na sjeveru. Pred četrdesetak, pedeset godina su škverovi u Švedskoj bili takvi da bi na ulazu radnici zadužili bicikl da bi mogli doći do radnog mjesta, kažu mi. Uljanik je spram tih brodogradilišta izgledao kao seoski šloseraj. Ali su ih sjevernjaci, neodgovorni kakvi već jesu, sve pozatvarali. Umjesto da im daju da gube novac.

Vrhunski je, pak, bezobrazluk Miletićeva izjava da je Vlada mogla po postojećem modelu isplatiti plaće bez štrajka, a „tada se ne bi dogodilo otkazivanja narudžbi i brodova”. Njegov IDS je taj koji je kontrolirao Upravu, ne Vlada. IDS-ova je Uprava zatrpala knjigu narudžbi s čak 17 novogradnji, iako znaju da nisu u stanju porinuti više od dva broda godišnje, IDS-ova Uprava je ta koja je ugovarala brodove po posve nerealnim cijenama, a i da ih je uspjela prodati po tim cijenama, zaradila bi tek toliko da pokrije troškove, ne računajući oportunitetni trošak.

On, međutim, kaže da se država „nije dovoljno angažirala u strukturama upravljanja”, neovisno radi li se o Upravi ili Nadzornom odboru. Nije, jer je IDS kontrolirao oba tijela. A nisu se angažirali ni radnici, koji su vlasnici većine dionica, opet iz istih razloga. Dakle država je kriva jer je pustila da IDS-ova Uprava krade, a IDS s tim nema ništa. Odlično.

Oštećen još jedan partizanski spomenik

Oko spomenika Tuđmanu se najviše angažirao agent-provokator, Zoran Erceg. Njemu inače glumiti žrtvu dobro ide. Pa ju je tako glumio i pred nekoliko godina dok je trajao braniteljski prosvjed. Svugdje se naslikavao sa štakama, samo je zaboravio pobrisati status na facebooku iz 2015. u kojem je naveo da mu štake trebaju jer je pao u svom podrumu čisteći ga.

Mediji ga predstavljaju kao hrvatskog branitelja i hrvatskog ratnog vojnog invalida. Tvrdio je da je bio pripadnik Odreda naoružanih brodova u Dubrovniku, no jedini dodir s tom postrojbom je, prema svjedočenju njenih pripadnika, imao kad ga je zapovjednik Odreda naoružanih brodova, pukovnik Aljoša Nikolić, namlatio i bacio u more, oduzeo mu snimljene materijale i zabranio da im se ikad više približi. Na popisu 118 pripadnika te postrojbe ga nema, a pamte ga samo kao ratnog snimatelja koji nije imao svojih fotografija, pa ih je zamolio da mu ustupe njihove, te ih kasnije pokušao prodati.

Tvrdio je i da je bio snimatelj HRT-a, ali postoji trosatna snimka na kojoj se vidi kako na pregovore s hrvatskom stranom 1991. dolazi iz Knina zajedno s Ratkom Mladićem, u istoj kampanjoli, a nakon sastanka zajedno i odlaze. HV je sastanak delegacija snimala potajno, pa Erceg nije znao da ga snimaju. Priznao je da je on na snimkama, ali je ispričao neku neuvjerljivu priču da se, eto, nije sjetio predati snimke hrvatskim kolegama, a Mladić ga kao zarobio. Pa je pobjegao iz Knina pod paljbom u reno četvorki. Samo je zaboravio da se pobjeći tada iz Knina nije moglo, jer je do Sinja bilo pet kontrolnih točaka JNA, s balvanima.

Pored toga, bio je tajnik separatističke stranke „Dalmatinska Akcija” za koju se pretpostavljalo da ju je osnovao KOS, a 1994. mu je suđeno za podmetanje bombe u prostorije vlastite stranke, kako bi za to optužio „ustaše” i Tuđmana. Kod njega je nađena veća količina streljiva i eksploziva, ali je oslobođen jer je glavni svjedok optužbe na suđenju povukao iskaz. Kasnije je skupljao humanitarnu pomoć za jednu siromašnu Splićanku i opet privukao veliku pažnju javnosti, pa ga neki mediji krste i „humanitarcem”, no to je završilo tako da je morala intervenirati policija, jer je odbijao predati prikupljenu pomoć osobi za koju je skupljana, odnosno podvalio joj je da potpiše da će on raspolagati tim novcem. Novac je kasnije u prisutnosti policije predao, a neke predmete izgleda da nije nikad.  Spomenimo samo još da je status HRVI-a i mirovinu dobio kad je snajperskim metkom ranjen u Sarajevu. Što je tamo radio, ostaje tajna. HV nikad nije bila u Sarajevu. A Erceg, izgleda, nikad nije obukao uniformu HV-a, što ga ne smeta da glumi moralnu veličinu u državi i usput prima mirovinu kao HRVI.

Ono što ostaje nejasno je to što antifašisti kad god im to odgovara stavljaju Hrvatima pod nos da je Tuđman bio partizan i antifašit. A onda ti isti antifašisti galame da je bio ratni zločinac. Ispada da su partizani i antifašisti bili ratni zločinci. Isto tako ostaje nejasno zašto se antifašisti uvijek žale da se uništavaju antifašistički spomenici i da je to sramota, traže stroge zatvorske kazne za to, a onda sami zašaraju antifašistički spomenik. I onda još tvrde da se to ne smije kažnjavati, bar ne kad oni to rade.

Trump ucjenjuje i prijeti

Velika većina vijesti koje nam dolaze preko HINE su, zapravo, izvrnuta stvarnost koja je prošla kroz partijski filter, i to gore nego u komunizmu. Tamo su poštenije izvješćivali, naročito iz svijeta.  Jedna takva koja mi je privukla pažnju je ona: „Trump prijeti puštanjem 800 vojnika ISIL-a ako ih Europa odbije preuzeti”, odnosno kako je Jutarnji naveo: „TRUMPOVA NESKRIVENA PRIJETNJA EUROPI ‘Morate uzeti 800 džihadista Islamske države ili ćemo ih biti prisiljeni pustiti ih na slobodu'”.  Naravno, kad čovjek pročita takav naslov, pomisli, pa vidi ti gada što nam radi. Istina je u Hininom tekstu prešućena, odnosno izostavljena je bitna činjenica — da se radi o 800 građana EU-a, državljana Engleske, Belgije, Nizozemske, Njemačke. Deseci tisuća Europljana (novih) su išli u Siriju ratovati, što na strani ISIL-a, što na strani „Free Syrian Army”, što je u stvari rebrandirana (pod patronatom Hillary Clitnon kao tadašnje ministrice) Al Quaida. Assad nema dilema što s njima, ali Kurdi ih ne mogu predati vlastima, jer kao neprijatelji su, a ne mogu ih ni poslati za Europu.  No, ono što je najbijednije, je izgovor koji Europa nudi za to što ne želi preuzeti svoje građane teroriste i suditi im: strah ih je da će, ako budu sudili svojim ISIL-ovcima, doći do aktivacije terorističkih ćelija u zapadnoj Europi. Zato bi EU radije da oni sami lijepo dođu natrag iz Sirije i da se svi prave da se ništa nije dogodilo…

A mi takve beskičmenjačke politike EU-a slijepo slijedimo, pa i u medijma. Zanimljivo, kako od EU-a nikad ne preuzmemo ništa od onog što tamo vrijedi, uvijek pokupimo samo sve najgore.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI