Između dvaju krila bivše partije, HDZ-a i SDP-a, nema više svjetonazorske razlike, osim što SDP nije u koaliciji s Pupovcem

screenshot

Jamranje kao nacionalni sport

Novi val zgražanja o skupoći izazvala je fotografija cjenika restorana „Gariful” na Hvaru, gdje doručak – obične pahuljice ili tost – košta drskih 120 kuna, jaja čak 180. „Evo zbog čega nam brojni turisti dolaze tri puta: prvi put, zadnji put i nikad više. Ovo je osvanulo ispred jednog najprosječnijeg restorana na Hvaru”, napisala je moja facebook prijateljica koja je fotografiju i objavila.

Istina, te su cijene ekscesne. Ali „Gariful” nije prosječan restoran, nego „restoran za šeike” i „kultno mjesto međunarodnoga jet-seta”, kako ga je još 2014. okarakterizirao Jutarnji list, intervjuirajući vlasnika tog vrlo uspješnog i sad već dugovječnog ribljeg restorana. Tada je vlasnik rekao kako njegova klijentela troši i po nekoliko stotina tisuća kuna na riblju večeru, a na rijetka i čuvena vina koja drži u podrumu, još i više. A tko je ta njegova klijentela? Roman Abramovič, princ Harry, Bill Gates, Bernie Eclestone i slični. Ruski oligarsi, naftni šeici, europska visoka aristokracija. Najbogatiji ljudi svijeta, oni koji u sat vremena zarade više nego vi i ja za čitav život, i to bez da se maknu s jahte.

„Gariful” je najskuplji restoran u najskupljem gradu na hrvatskoj jadranskoj obali. Restoran kojem je krenulo kad se od tipičnog turističkog svaštarenja okrenuo isključivo vrlo bogatim gostima. I koliko god cijene zvučale sulude – a vidio sam, da budem iskren, i veće u Monacu, Ezeu i Antibesu – dok god su one jasno istaknute i svima vidljive i dok god ima i drugih, jeftinijih restorana, one su posve u redu. Ako restoran uspješno posluje, a posluje, onda cijene nisu sporne.

Ima, međutim, istine u tome da neki gosti zbog takvih cijena dođu na Hvar tri puta – prvi, zadnji i nikad više. Ja sam jedan od njih. Jer sam, kad sam pred desetak godina ljetovao tamo, shvatio da to nije mjesto za ljude moje platežne moći, najblaže rečeno. I da u „Carpe Diemu” brojni gosti za jednu večer pošmrču kokaina u vrijednosti moje plaće. Ja, osobno, ne bih platio tost 120 kuna ni lud ni pijan, ni da imam novca, niti bih i da mogu ikad platio butelju vina nekoliko tisuća, ili desetaka tisuća kuna. Ali, zato ja nisam klijentela na koju Hvar kao destinacija cilja. On cilja na ljude kojima potrošiti sto kuna znači koliko i meni potrošiti papirnatu maramicu iz džepa.

Hvar je elitna destinacija za elitne goste, a takvi ne žele doći na ljetovanje tamo gdje si ga može priuštiti i njihova tajnica. I koje god danas bile popularne mantre o ravnopravnosti, pravdi, jednakosti, oni ne žele uopće udisati isti zrak koji diše sirotinja. Zato su cijene prohibitivne i prilagođene ciljanoj klijenteli, onoj koja dolazi na jahtama od bar 30 metara. I takve da odbiju i otjeraju sve druge. Pogledajte susjednu Crnu Goru – oni su još u socijalizmu zabranili dolazak na Sveti Stefan bilo kome. Žao nam je, samo za bogate!



Teško je Hrvatima udovoljiti u bilo čemu. Godinama slušamo žalopojke kako smo jeftina destinacija za trećerazredne češke paradajz-turiste koji ništa ne troše, koji u prtljažnicima svojih Škoda karavana nose i krumpire na more, kako je prije rata bilo bolje jer su dolazili Nijemci koji su trošili… A sad, kad imamo nekoliko elitnih destinacija poput Hvara, Dubrovnika i dijelova Istre, kad nam dolaze ljudi s megajahtama veličine Titanica i privatnim jumbo-jetovima, ljudi koji potroše desetke tisuća eura samo na šampanjac za jednu večer, ljudi koji imaju takvu platežnu moć da mogu kupiti omanju državu, jamramo kako je sve skupo. Pa, šeik Thani sigurno neće doći tamo gdje je jeftino.

Planska pizza-ekonomija

Hrvatska je javnost suočena s egzistencijalnim pitanjem koje mediji svakog ljeta ponavljaju: Koliko bi trebala koštati pizza na jadranskoj obali? Ili ćevapi, bijela riba, kroasani, i što god već turisti jedu. To pitanje je pokrenuo načelnik Murtera, Toni Turčinov, koji je dijelio kroasane lokalcima i turistima. Slobodna piše: „Ovaj se pekarski proizvod na otoku u sezoni prodaje, naime, po devet kuna, a na kontinentu je maksimalnih pet. Kako cijene ljeti ne dižu samo pekarnice, već i svi trgovački lanci osim ‘Lidla’, pojedinim artiklima čak do 50 posto, Turčinov je odlučio pokrenuti inicijativu kojom bi se stalo na kraj ovakvoj praksi.

„Domaći turist mi prije neki dan govori kako je kilogram istog sira u Zagrebu 90 kuna, a na Murteru 140! To je prestrašno, ne samo za lokalno stanovništvo, već i za same turiste. Kako bi se trebao osjećati jedan Zagrepčanin koji ovdje dođe ljetovati? Neće on razmišljati na način da ga dere trgovac i Vlada koja je to dozvolila, već mi Murterani, pa iduće godine neće doći.”

On je tako odlučio pokrenuti inicijativu za ujednačavanje cijena na sjeveru i jugu države, zajedno s drugim načelnicima. Turčinov navodi i kako cijene nisu, kako on kaže, „neopravdano visoke” samo po trgovinama, već i u ugostiteljskim objektima po otocima. „Jedna miješana pizza košta, primjerice, od 90 do 100 kuna, što je pretjerano”.

No, takvo ujednačavanje nije moguće niti poželjno i načelnik bi to trebao znati. Trgovcima nije moguće, po zakonu, nametnuti obavezu da prodaju proizvod po istoj cijeni na različitim lokacijama, niti zakoni EU-a dozvoljavaju mogućnost takvog socijalističko-administrativnog određivanja cijena. Trgovci imaju i zakonsko i moralno pravo formirati cijene prema potražnji, i prema vlastitom nahođenju, sve drugo je socijalizam i vodi u crno tržište, šverc i nestašice. Usto, nije ni posve pošteno, jer u Slavoniji ljudi većinom zarađuju kudikamo manje nego u turističkim mjestima ljeti: Oni nemaju mogućnost rentati apartmane po sto eura dnevno.

I što znači – „neopravdano visoka” cijena? Što znači „pretjerano”? Je li sto kuna za pizzu pretjerano? Stranom gostu očito nije, jer tamo odakle oni dolaze, pizza košta dvadesetak i više eura, dvostruko više nego na Jadranu. Domaćem možda jest, ali zašto biste spuštali cijenu da biste prodali nešto domaćem gostu, ako imate dovoljno stranih? Treba li zaposliti u Zagrebu još sto birokrata koji će određivati cijenu kroasana u Makarskoj i pizze u Trogiru? To smo već imali u socijalizmu: Pekari bi ih ionako mimo računa prodavali po „punoj” cijeni. Cijenu u stvarosti nikad ne određuju birokrati, niti na nju utječe cijena rada i sirovina, nego isključivo potražnja. Kupci, i to koliko je njih spremno platiti neku cijenu za neki proizvod ili uslugu. Jer svatko normalan pokušava na onom što radi zaraditi najviše što može, ili bar najmanje izgubiti i dok god postoji konkurencija, dok god u svakom turističkom mjestu postoji desetak lokala koji služe pizzu i koji nisu u međusobnom dogovoru oko cijene, cijena je poštena.

Što nas dovodi do pitanja koja je prava – i fer – cijena pizze na Murteru? Odgovor je vrlo jednostavan: Ako vam gosti stoje u redu pred picerijom i nemate dosta stolova, onda znači da je prejeftina. Ako vam je pola stolova prazno za večeru u kolovozu, onda je preskupa za ono što vrijedi. Ako su svi stolovi u udarno vrijeme puni i mogli bi prodati samo još jedan stol da ga imate, onda je cijena taman kakva treba biti. To je optimum. Kad jedan stol ostane prazan, to već nije tako dobro, lošije izgleda i odbija goste. A sve ostale teorije o pravednoj cijeni su jednostavno plod nepoznavanja ekonomije i toga kako ona u stvarnosti funkcionira.

Još turizam ni propal…

Gornje priče o cijenama potpirile su mali milijun komentara o konačnoj propasti hrvatskog turizma: Evo, turizam samo što nije propao, sad ćemo se vratiti svi lijepo u tvornice i proizvoditi brodove, glinicu, aluminij, pomidore. Skupo je, pljačkaju turiste, e, sad će oni otići i neće se više nikad vratiti, tako i treba.

Zluradost i zloba većine tih komentara je šokantna i dosta govori o tome, zašto smo kao nacija uglavnom bili neuspješni i zašto smo na državu morali čekati skoro do 21. stoljeća. Nema solidarnosti među Hrvatima, kamoli želje da Hrvatska bude uspješna: većina će, između zajedničkog uspjeha i toga da susjedu crkne krava, izabrati potonje, pa makar zato nemao gdje djetetu nabaviti mlijeko.

No, propada li hrvatski turizam? Definitivno, ne. Godina, možda, neće biti rekordna, kao prethodnih sedam-osam, jer su se na mediteransko turističko tržište vratili Grčka, Turska, Španjolska, Maroko, sve redom zemlje koje su zbog terorizma, neovisnosti Katalonije, bankrota države i sličnog, zadnjih godina imale velikih problema, što je i te kako pomoglo hrvatskom turizmu.

No, cijene sigurno nisu razlog nikakve „propasti”. Zašto? Pa zato jer su prazni apartmani u pravilu oni – najjeftiniji i najlošiji – a slično je i s restoranima – prazni su samo oni ne baš kvalitetni. Zadnjih su godina, potaknuti bumom turizma, brojni Hrvati na obali i zaobalju pokušali staviti u rentu sve i svašta, često u zabiti daleko od mora i bilo čega, slabo uređeno, i bez ikakvog znanja o turizmu i tome kako funkcionira. Ono što je skupo, uglavnom se sasvim dobro prodaje, dok god je ponuđena kvaliteta donekle u skladu s cijenom: Što god mi mislili, Hrvatska je, s izuzetkom spomenutih elitnih odredišta – i dalje razmjerno povoljna europska destinacija – čak je i Crna Gora u pravilu skuplja.

No, to potiče jamranja kako si „prosječni Hrvat to više ne može priuštiti”. Stvarno, cijene na većem dijelu obale su više prilagođene standardu zapadnjaka, a ponegdje i ruskih oligarha. Naravno, „prosječni Hrvat” si tako nešto ne može priuštiti, ali može li si prosječni Talijan priuštiti Capri, ili Sardiniju? Prosječni Francuz, ljetovanje na Azurnoj obali? Ne, jasno, za prosječne Francuze je Normandija, Deauville i slična mjesta. St. Tropez i Cannes su samo za bogate, tamo piva u nekim klubovima košta trideset eura. Ali nitko ionako ne naručuje pivu, samo šampanjac po 2000 eura. A zapadni tisak je već odavno proglasio Hvar konkurentom upravo Azurnoj obali, i ne bez razloga. Ista klijentela dolazi na oba mjesta sa svojim jahtama. Za „prosječnog Hrvata” je Crikvenica, bila i ostala. I slična mjesta.

Uostalom, prosječan Hrvat si ne može priuštiti niti Rimčev auto od dva milijuna eura, kao što si niti prosječan Francuz ne može priuštiti Bugattija, niti Talijan Ferrarija. To nije razlog da se te aute ne bi radilo za one koji si to mogu priuštiti, ako se na njima lijepo zarađuje. Ne vidim razloga da se od toga što su neka odredišta Hrvatima postala nepristupačna, radi drama. Ili netko stvarno želi povratak na jeftilen-turizam u kojemm su jedini stranci oni iz BiH i Srbije?

Cijena sladoleda po ‘Večernjaku’

Primjer gore navedene malicioznosti i hračkanja po turističkim cijenama, čisto zato da bi se hračkalo, je tekst u Večernjaku naslovljen – „Njemačka obitelj razočarana: Odlazak na sladoled u Zadru stajao ih je 1200 kuna”. Poznato je da su naslovi ti koji kreiraju kod čitatelja sliku o događaju, pa tako i po toj tipičnoj navlakuši od naslova, ispada da su, evo, neki zli Hrvati opet orobili kakvog jadnog Nijemca. A kad kliknete na navlakušu, saznate da je Nijemac pogrešno parkirao, dobio globu i dnevnu kartu, pauk mu je odnio auto, a usto je dizao novac na nekom od onih bankomata koje treba svakako izbjegavati, pa platio pozamašnu naknadu za dizanje gotovine i usto zamijenio novac po groznom tečaju na istom tom bankomatu (pametni znaju koje bankomate moraju koristiti, a ima ih posvuda, a ni mjenjačnica s normalnim tečajem ne nedostaje).

A o svemu je medije izvijestio stanoviti SDP-ov lokalni vijećnik, Radeta, ujedno vlasnik turističke agencije preko koje su Nijemci (valjda, ako nisu neki naši) odsjeli u Zadru.

I kad vidite da je to udarni članak u, inače do nedavno, ozbiljnim novinama, morate se zapitati – kako se zove ta naša hrvatska kolektivna bolest. Nije Nijemce sladoled koštao 1200 kuna, već pauk i pogrešno parkiranje, koji u Njemačkoj koštaju malo više. Koja je poanta takvih razmišljanja, da Nijemcima na godišnjem ne treba naplaćivati globe za pogrešno parkiranje, niti im pauk treba odnositi auto ako ometa promet? Nijemci nama uredno globe naplaćuju. I nitko u tome ne vidi problem.

Ispada da mi sami sebe svodimo na nekakve indijance, da zakoni kod nas ne važe za Nijemce, dok obratno, naravno, važe. S takvim načinom razmišljanja kakav demonstrira Radeta, očito nećemo daleko.

Mala velika koalicija

Za Plenkovićevu, po tko zna koji put presloženu vladu, glasalo je, među ostalima, i pet bivših SDP-ovaca, od kojih su neki pod istragom DORH-a, poput Sauche. On i nije iznenađenje, njegova je politička karijera završila već odavno i samo ga još saborski mandat spašava od neminovnog pada u zaborav, a možda i odlaska u zatvor.

Veće je iznenađenje, Milanka Opačić, nekadašnja v.d. predsjednice SDP-a. A tu su i SDP-ov disident Ronko, te Mario Habek i bivši ministar Siniša Varga. Zbog svega toga ovo više nalikuje na ljetni prijelazni rok u nogometu, nego na ozbiljnu politiku. Klubovi kupuju, igrači su na prodaju.

Ponižavajuće za SDP? Da, i ne samo za njih. Iako će, naravno, preostali SDP-ovci sad s gađenjem komentirati izdaju bivših drugova, stvar je, zapravo, još više ponižavajuća za Plenkovića, koji vlada uz pomoć odmetnutog krila partije. Doduše, i sam HDZ kao takav je nešto slično.

No, najviše je, zapravo, poražavajuće za demokraciju u zemlji to, što smo na mala vrata dobili – veliku koaliciju. Plenković je ideološki HDZ priveo SDP-u, ili bar tamo gdje je SDP nedavno bio, dok SDP ni sam ne zna gdje svjetonazorski luta. Ali, činjenica je da između dvaju krila bivše partije, HDZ-a i SDP-a, više nema neke velike svjetonazorske razlike, osim što SDP nije u koaliciji s Miloradom Pupovcem. Zašto bi još i njega plaćali i namirivali kad imaju dosta vlastitih „etnobiznismena”?

Priziv policijske savjesti

Organizacije koje su inače protiv prava na priziv savjesti, sad ga najednom podržavaju. No, samo kad se radi o policiji: Navodno je neki policajac, potpisan pluralom kao „nezadovoljni policajci”, u anonimnom pismu čija autentičnost nije zasad potvrđena, ispričao srcedrapateljnu priču o tome kako njih ova ustaška hrvatska država tjera da mlate jadne male imigrante na granici, da im oduzimaju novac i mobitele i da moraju „nezakonito protjerivati migrante”.

Pismo je pisano na pisaćem stroju, što mu daje dašak prošlih vremena, konspiracije i tajne policije. I ostavlja dojam vjerodostojnosti kao i Plenkovićev HDZ. Unatoč tome, ova vjerojatna krivotvorina je dobila velik publicitet u medijima, a lovci na „lažne vijesti” nisu zainteresirani provjeriti autentičnost.

No, o tome koliko je stvar autentična, vjerojatno posve dovoljno govori to što se u cijelu priču uključio notorni CMS, koji uvijek ispliva kad se rovari protiv interesa Hrvata i njihove države. Ovaj put traže – a što drugo – istragu policajaca i njihovo sankcioniranje. No, oni isto tako govore o „ilegalnim protjerivanjima”! Oni isti koji su do jučer lamentirali kako „nitko nije ilegalan”.

Naravno, ne postoje ilegalna protjerivanja imigranata, postoje samo ilegalni prelasci granice na što policija ima pravo i obavezu reagirati. Tko želi azil, slobodan je doći na granični prijelaz, a za one koji granicu prelaze u šumi, policija ima pravo i obavezu pretpostaviti da su teroristi i kriminalci, te ih vratiti natrag odakle su došli. No, nevjerojatno je s kojom drskošću CMS laže i izvrće činjenice, a još nevjerojatnije s kojom lakoćom HINA i mediji prenose tako „autentična” anonimna pisma u kojima se optužuje hrvatsku policiju da radi svoj posao, tako i razna priopćenja raznih nebitnih Sorosevih udruga, poput CMS-a.

Sajam pravaške taštine

Jedna stvar je sigurna – HDZ-u od desne opcije ne prijeti nikakva opasnost, iako je otklizao daleko u lijevo. Nakon što je Bruna Esih organizirala stranački sabor Neovisnih za Hrvatsku (NHR) u Zadru, a Hasanbegović ostao u Zagrebu, jasno je da ćemo dobiti još dvije pravaške strančice od kojih niti jedna ne može prebaciti 1 posto glasova.

No, to je samo nastavak diletantizma kojom je, nekad obećavajuća stranka, vođena. Nastala de facto kao spin off HDZ-a, koji je napustio desnu ideološku poziciju i ostavio je u amanet NHR-u, i već samim tim je imala divnu i rijetku priliku oteti HDZ-u jedan velik dio, ne samo birača, nego i članova.

Ali sve je palo tamo gdje kod pravaša inače pada – na taštini, na osobnim ambicijama, na nemogućnosti postizanja sporazuma. Još malo pa će svaki desno orijentirani političar u Hrvatskoj imati vlastitu stranku, u kojoj će jedini član biti on sam, i možda njegov komični pobočnik. Nešto kao – Zagorov Čiko.

Pravaška opcija, očito, ništa nije naučila iz vlastite povijesti. Ovako, prvo smo imali samoubilački potez odbijanja koalicije s Ružom Tomašić, ali i to što nitko nije pozvao Marijanu Petir u stranku kad ju je Beljak izbacio iz matičnog HSS-a. Zašto? Jer se, možda, netko bojao za lidersko mjesto, jer je Marijana političarka s imenom i prezimenom? To je završilo tako što je Ruža dobila mjesto u Europarlamentu, NHR nisu, a usto im je popularnost s manje od pet posto, pala na manje od četiri posto, jer nitko ne voli sektaše ni gubitnike…

Što ostaje kad se to podijeli u dvije strančice, uz dodatni pad potpore i Bruni i Hasanbegoviću, koji doduše, zasad, ne najavljuju osnivanje nove stranke niti nove poteze? Jedno veliko ništa. Uz ovakvu oporbu, kako lijevu – SDP-ovce koji glasaju za HDZ-ovu vladu, tako i desnu – gdje svatko glasa isključivo sam za sebe, kao u „Piratima s Kariba”, čak i ovakav jadan i moralno propali Plenkovićev HDZ može posve mirno spavati.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI