Zbog cijene projekta kupnje izraelskih zrakoplova - od 500 milijuna do čak više od milijardu dolara - pokrenuta je ogromna PR mašinerija kako bi se javnost uvjerila u opravdanost takve vojne nabave. U startu je trebalo razlučiti kako Hrvatskoj treba ratno zrakoplovstvo, pa je svaki dodatni angažman, medijski i javni - dobrodošao. Osim toga, tolika PR mašinerija nije djelovala samo edukativno prema narodu, već je nabavu pokušala opravdati i stvarnim i izmišljenim vojnim prijetnjama iz okruženja...
Možda ste pomislili kako je ovaj tekst podređen lingvističkim temama koje u posljednje vrijeme paraju uši i doslovno kidaju živce svakome tko se i u pučkoj školi susreo sa standardnim hrvatskim jezikom, međutim, lingvističke akrobacije tek su polazna točka za mnogo ozbiljniju priču – onu o Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu. Doduše, slušajući u posljednje vrijeme izjave najviših državnih dužnosnika, analitičara i novinara, pomislili bismo kako Hrvatska nikada nije ni imala ZRAKOPLOVSTVO, već – AVIJACIJU!
Jer, kako drukčije objasniti konstantno ponavljanje, i to od prvih ljudi Vlade i ministarstava, riječ avion, avion, avion…, a u hrvatskom standardnom jeziku postoji tako lijepa riječ – zrakoplov. Ovo je samo sitnica u usporedbi s tisućama stvari i problema koje se javljaju prilikom složenog posla, kao što je nabava vojnih zrakoplova, međutim, ona je itekako bitna kao polazišna točka cjelokupnog procesa.
Sukus cijele ove priče je, kako hrvatski zrakoplov u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu treba štititi hrvatsko nebo, te kako se takav zrakoplov nabavlja zbog hrvatskog naroda, a ne zbog nikakvog savezništva, prestiža ili zato što nam je netko tako naredio…
Dimenzije hrvatske nabave vojnih zrakoplova
U trenutku kada se zakotrljala cijela priča o nabavi vojnih zrakoplova, Hrvatska je već cijelo desetljeće kasnila s tom odlukom. Doduše, odluka se pokušala svojedobno premostiti, ali ne baš najbolje realiziranim remontom prastarih MiG-ova 21 u Ukrajini. Prilikom donošenja odluke o pokretanju postupka nabave nove eskadrile, Hrvatska je nakon cijelog desetljeća, pokazivala tek prve naznake popravljanja gospodarske situacije i izlaska iz dugotrajne recesije.
Zbog cijene cjelokupnog projekta – tada se, a i danas, barata cifrom od 500 milijuna do čak više od milijardu dolara – pokrenuta je ogromna PR mašinerija kako bi se javnost uvjerila u opravdanost jedne takve vojne nabave. Angažiranje PR mašinerije takvih razmjera imalo je dvojak učinak. Prvo, u startu je trebalo razlučiti kako Hrvatskoj treba ratno zrakoplovstvo i kako je svaki dodatni angažman, medijski i javni, kojim se narodu daju dodatne informacije – dobrodošao.
Ruku na srce, iako živimo u informatičkom dobu, malo ljudi shvaća bit i smisao ratnog zrakoplovstva, obnove flote, resursa… Ljudima su, opravdano, mnogo bliže teme poput zdravstva, školstva, socijale…, dakle, teme s kojima se svakodnevno susreću. Iz tog razloga treba razumjeti i dio javnosti koja je pozivala na gradnju novih škola i bolnica, a ne u obnovu vojne eskadrile.
Drugo, kada je pokrenuta tolika PR mašinerija, ona nije djelovala samo edukativno prema narodu, već je takvu nabavu pokušala opravdati, prezentirajući stvarne i izmišljene vojne prijetnje iz okruženja. Tako su Srbija i njeni pokušaji nabave prastarih zrakoplova iz Rusije i Bjelorusije, predstavljeni kao smrtonosna prijetnja opstanku Hrvatske njenoj vojsci.
Srbiju nikako ne treba prekrižiti kao potencijalnu ugrozu hrvatskom suverenitetu i teritorijalnom integritetu, pogotovo dok joj je na čelu sadašnja pročetnička vlast. Međutim, pretvarati Srbiju u neku super silu dok pokušava sklepati i u funkciju staviti eskadrilu prastarih MiG-ova 29 s radarom i oružjem jedva dostatnim za air policing, neozbiljno je i štetno.
PR kao bumerang…
Veliko angažiranje PR-a u poslu opravdavanja procesa obnove HRZ-a, izazvalo je golemo zanimanje i medija i javnosti. Gotovo da nema novinara u Hrvatskoj koji se nije referirao na ovu temu. S vremenom je cijela ta priča dovela i do zamora javnosti, a sve nedostatke pretjerane uporabe PR-a, vidjeli smo u trenutku kada je posao s nabavom zrakoplova krenuo nizbrdo. Bilo je jasno kako je posao iz čisto stručne domene, kliznuo u dnevnopolitičku, a tome je uvelike pomogla već ranija priprema javnosti kroz pretjerano PR bombardiranje. Na koncu, zbog loše postavljenog kriznoga komuniciranja, na svoje su došli i oni koji godinama ustrajno navijali za demilitarizaciju i razoružanje Hrvatske…
Međutim, propast posla s Izraelom nije kraj svijeta – i mnoge druge zemlje su ponavljale natječaje za nabavu vojnih zrakoplova. Međutim, ne moramo zbog propasti jednog ugovora srljati u novi posao samo zbog toga kako bi – sklopili novi ugovor…!
‘Barak’ je bio dobar posao
Gledajući sa sadašnje distance, posao s Izraelcima bio je najbolji posao koji smo u tom trenutku mogli sklopiti. Priču o zrakoplovima starim 30 godina, mogu plasirati samo oni koji o nadogradnjama i obnovi resursa zrakoplova ne znaju ama baš ništa. Nažalost, u Hrvatskoj je većina tzv. stručne javnosti takva. Pritom, najveća prednost posla s Izraelcima nije bio sam zrakoplov, iako se radi o moćnom stroju s izvrsnim radarom, sustavom za protuelektronsko djelovanje, avionikom i naoružanjem. Najveća prednost sklopljenog ugovora bila je činjenica da je sa zrakoplovima dolazio i puni paket naoružanja kao i potpuna prilagodba zemaljske infrastrukture – hangari, piste, centri za održavanje….
Dakle, Hrvatska je za manje od 500 milijuna dolara trebala dobiti izvrstan borbeni zrakoplov 4 + generacije, sposoban za zračne, ali i kopnene udare s velikim paketom naoružanja. Također, ono što je prošlo ispod radara u hrvatskoj javnosti, bila je vijest kako je na temelju tog posla, Izrael u Hrvatskoj trebao izgraditi tvornicu streljiva. Vjerojatno na području Karlovca u sklopu pogona HS Produkta. Radilo se o investiciji koja je po svom značenju bila u rangu nabave novih zrakoplova…
Naime, u strateškom obrambenom smislu, niti jedan obrambeni rat nije moguće voditi na duže razdoblje, bez domaće proizvodnje streljiva. Ukoliko se prilikom razgovora o izgradnji tvornice streljiva eventulano razgovaralo i o licenciranoj proizvodnji Spike protuoklopnih raketa, onda je propast posla s „Baracima“ – dvostruka katastrofa. Uspoređujući ostale zrakoplove iz sada već propalog natječaja za nabavu novog zrakoplova, jasno je kako je, cjenovno i opremom, F-16 Barak bio logičan izbor za novi zrakoplov HRZ-a.
Jer, švedski Gripen, iako novi zrakoplov, dolazio je u golom paketu, bez naoružanja, sa cijenom od 900 milijuna dolara. A novi F16 Viper sa cijenom od 1,4 milijarde dolara, jednostavno je nedostižan za hrvatski vojni budžet. O prastarim grčkim F-16 bez bilo kakve nadogradnje, ne treba trošiti riječi.
Dakle, Hrvatska je izabrala odličan stroj s punom paletom oružja i s izvrsnim povratnim ulaganjima za prihvatljivu cijenu. Politika je spriječila realizaciju posla. I što sada?
Ne smijemo brzati s novom odlukom
Od vremena kada se razmišljalo o nabavi F4 Phantom iz Njemačke ili MiG-ova 29 iz Mađarske, te čak Kfirova iz Izraela, Hrvatska je napravila ogroman iskorak u promišljanju o budućnosti svog ratnog zrakoplovstva. Ovim natječajem pokazala je kako zna što hoće, kako zna ispregovarati cijenu i kako želi najbolje za svoje zračne snage. Stoga bi, nakon jednog ovakvog iskustva, bilo tragično odbaciti sva dragocjena stečena iskustva i jurnuti u novu nabavu samo – zbog nabave.
Propali natječaj ne znači poraz i to netko treba objasniti ministru obrane, a pobjeda, pak, ne znači brzo sklapanje ugovora o novoj nabavi. Moram priznati da mi je izjava ministra Krstičevića, nakon konačne potvrde o propasti posla s Izraelcima, kako preferira nove F-16 Viper zrakoplove i to u manjem broju bila – ishitrena, nedefinirana i štetna. Ukratko, šokantna! Jedno je preferencija ministra koji je tu izjavu dao kao da sutra ne postoji i kao da ništa drugo nije bitno nego da već sutra dobijemo novi zrakoplov, a nešto sasvim drugo su mogućnosti hrvatskog vojnog proračuna i potrebe svih drugih sastavnica oružanih snaga.
Shvaćamo kako je stanje sa MiG-ovima 21 u HRZ-u očajno, ali čak ni to nije razlog da se preko noći ide odmah u nove nabave. Pogotovo što se zadnjem natječaju pristupilo izuzetno ozbiljno, studiozno i detaljno. Umjesto da sada planiramo, bogatiji za sva stečena iskustva i znanja, mi smo odlučili – zgrabiti prvu ponudu koja nam dođe… I ni više ni manje, nego zrakoplov čija je cijena, prijateljski spuštena na 90 milijuna dolara po primjerku.
Dakle, Hrvatska bi za 6 do 8 zrakoplova platila između 550 i 720 milijuna dolara. Vrlo vjerojatno za goli zrakoplov, bez naoružanja i prilagodbe zemaljske infrastrukture. Iako je Viper sjajan zrakoplov koji u sebi sadrži sve najbolje što Amerikanci trenutno posjeduju od znanja i tehnologije, nama ta cijena – ne odgovara! A broj zrakoplova koji možemo nabaviti, tako je malen da jedva možemo održavati sustav air policinga…
Budućnost razvoja cijele vojske
Ukratko, zbog goleme cijene, u pitanje bi došli svi projekti nabave, modernizacije i opremanja Hrvatske vojske. Daljnje opremanje Patrija protuoklopnim sustavima – samo ih je osam naoružanih – mogli bi zaboraviti. Modernizacija tenkova ili uvođenje novog tenka bilo bi – na čekanju. Mornarica bi se mogla pozdraviti s nabavom novih protubrodskih projektila ili nabavom novih brodova, a i u zrakoplovstvu bi u pitanje došao projekt zamjene istočnih helikoptera novim zapadnim ili projekt nabave protuzračnog sustava za potrebe PZO-a.
S druge trane, 6 ili 8 zrakoplova jedva bi bilo dovoljni za air policing, pa je pitanje -koliko bi patila obuka mladih pilota i koliko bi sati naleta novi piloti uspjeli ostvariti na ovako malom broju zrakoplova? Također, zbog prirode rasporeda našeg državnog teritorija u studijama rađenim prije otpočinjanja pregovora o nabavi „Baraka“, utvrđeno je kako je i eskadrila od 12 zrakoplova nedostatna za kvalitetno pokrivanje i obranu nacionalnog teritorija. Tada smo utvrdili kako nam je potrebno, minimalno, 16 zrakoplova, a idealno bi bilo njih – 20. Kako smo onda došli do toga da se zadovoljimo sa 6 zrakoplova?
Za sada u procesu modernizacije vojske računamo na konstantan rast državnog proračuna, pa samim time i na povećana izdvajanja na vojsku. Međutim, dobar strateg uvijek uračuna i onih „sedam gladnih godina“, jer će prije ili poslije stići. Stoga bi ovakva nabava novih F-16 Vipera bila moguća kada bi u svim ostalim sastavnicma oružanih snaga vladala idila, odnosno kada bi ostale sastavnice bile potpuno opremljene novim sustavima. Kada to nije slučaj, onda je nerazumno uništiti budućnost razvoja kompletne vojske zbog – šest zračnih strojeva…
Eskadrila lakih jurišnika…
Prije više od pet godina, kada je prijetila realna opasnost da se pristupi gašenju lovačke komponente HRZ-a, predlagao sam niz rješenja za spas ratnog zrakoplovstva. Tada sam predlagao da se nabavi eskadrila lakih jurišnika, sposobna za zadaće air policinga. Ta eskadrila imala bi mogućnost nositi i široku paletu borbenih sredstva, od sustava zrak – zrak, do sustava zrak – zemlja i zrak – brod. Takvi sustavi, zapadne proizvodnje, na tržištu se mogu naći po cijeni od 20 do 30 milijuna dolara. Potpuno naoružani s najmodernijim radarima.
Jedan od takvih jurišnika bio je i sudionik prve faze hrvatskog natječaja. Bio je to korejski KAI FA 50 ili „mali F-16“, kako mu vole tepati. Taj bi izvrsni zrakoplov stajao HRZ oko 30 milijuna dolara po primjerku. Druga mogućnost je bila nabava talijanskih Alenia Aermacchi M 346 FA, također lakih jurišnika, koji bi stajao oko 20 milijuna po primjerku. Kada već nismo u stanju nabaviti punokrvni zrakoplov i u broju koji nam odgovora, trebali bismo nabaviti novi zrakoplov koji može obavljati sve zadaće koje su nam trenutno potrebne.
Navedena cijena otvara mogućnost da se nabavi i veći broj zrakoplova, njih 16, što bi zadovoljilo sve operativne potrebe. S ovom vrstom zrakoplova, koji se klasificira kao trener-laki jurišnik, bez problema bismo osigurali doovljan broj letačkog osoblja. Također, navedeni tip zrakoplova nam je trenutno i više nego dostatan za sve zadaće koje stoje pred HRZ-om…