Javna šutnja o suđenju Juri Šimiću, nije nimalo slučajna…

bjeloravac.hr

U ponedjeljak i utorak (3. i 4. prosinca 2018.), u Županijskom sudu u Rijeci - Odjel za ratne zločine - možda bi moglo bez gotovo ikakave javne pozornosti završiti prvostupanjsko suđenje protiv magistra veterine, Jure Šimića, koji je optužen da je krajem rujna 1991. u Bjelovaru, navodno, počinio teški ratni zločin nad trojicom pripadnika agresorske srbijanske vojske. Već na prvi pogled je iznimno znakovita odsutnost medijskog i drukčijeg javnog interesa za ovaj sudski proces, koji je pokrenut prije čak devet godina. Javna šutnja o ovom suđenja je još čudnije kad se zna da su sva dosadašnja suđenja za ratni zločin (koja su u Hrvatskoj i izvan Hrvatske vođena protiv hrvatskih branitelja) imala iznimno veliku, agresivnu i dugotrajnu mas-medijsku pratnju...

Bez gotovo ikakve javne pozornosti, za nekoliko dana, tj. u ponedjeljak i utorak (3. i 4. prosinca 2018.), u Županijskom sudu u Rijeci – Odjel za ratne zločine – možda bi moglo završiti prvostupanjsko suđenje protiv magistra veterine, Jure Šimića, koji je optužen da je krajem rujna 1991. u Bjelovaru, navodno, počinio teški ratni zločin nad trojicom pripadnika agresorske srbijanske vojske. Već na prvi pogled je iznimno znakovita odsutnost medijskog i drukčijeg javnog interesa za ovaj sudski proces, koji je pokrenut prije čak devet godina (2009.) “temeljem kaznene prijave policijske uprave Bjelovarsko-bilogorske”. Javna šutnja o ovom suđenja je još čudnije kad se zna da su sva dosadašnja suđenja za ratni zločin (koja su u Hrvatskoj i izvan Hrvatske vođena protiv hrvatskih branitelja) imala iznimno veliku, agresivnu i dugotrajnu mas-medijsku pratnju.

Međutim, kad se uđe u pravosudne spise i povijesne dokumente koji se odnose na ovaj proces, te još više kada se uvaži njihova povezanost sa širim aspektima Hrvatskog domovinskog rata, onda postaje razvidno da javna šutnja o suđenju Juri Šimiću, nije nimalo slučajna. Odnosno, suđenje Juri Šimiću najkonkretnije i u potpunosti razobličuje ne samo tzv. Bjelovarski slučaj nego i sve krivotvorine, paradokse i perverzije koji se kroz državne inistitucije RH kontinuirano iskazuju prema događajima i vrijednostima Hrvatskog domovinskog rata, te zorno pokazuje zbog čega su ogorčeni hrvatski branitelji i velika većina stanovnika Hrvatske…

Osnivača HDZ-a pretvorili u ratnog zločinca

Javna šutnja o suđenju Juri Šimiću mogla bi navesti na pogrešan zaključak kako je on nebitan i nezanimljiv povijesni akter. Šimić se u proces velikih povijesnih promjena uključio 1989. godine, te je bio jedan od glavnih aktera na, u svakom pogledu nezgodnom području Bjelovarsko-bilogorske regije. Početkom studenog 1989. u polukonspirativnim je okolnostima organizirao osnivanje Općinskog ogranka HDZ-a u Bjelovaru, u kojem je izabran za predsjednika. No, zbog toga je prekršajni sudac u Bjelovaru pokrenuo prekršajni postupak i u ožujku 1990. donio rješenje kojim je proglasio Milana Bengeza i Juru Šimića krivima i izrekao im novčane kazne.

Nakon prvih demokratskih izbora, u proljeće 1990., Šimić je izabran za predsjednika “Izvršnog vijeća Skupštine Općine Bjelovar”. U srpnju 1991., kad je srbijanska agresija prerasla u totalni rat protiv Hrvatske, Šimić je odlukom Franje Tuđmana postavljen za predsjednika Kriznog štaba Bjelovarsko-bilogorske regije, a u rujnu Šimić je imenovan za predsjednika Kriznog štaba općine Bjelovar. Osim toga, Jure Šimić je bio i član Središnjeg odbora HDZ-a, pa je na temelju svega navedenog pripadao krugu najistaknutijih novih hrvatskih političara.



Na prve ozbiljnije probleme Šimić je naišao već tijekom rata, kad se suprotstavljao kriminalnim djelatnostima koje su bujale unutar nove-stare vladajuće strukture, te je postupno eliminiran iz upravljačke strukture. Nova dimenzija problema počela se sručivati na Juru Šimića 1997., nakon što je objavio dokumentarnu knjigu “Bjelovar u Domovinskom ratu”, u kojoj je imenima i prezimenima dokazao tko je prema Hrvatskoj postupao kao prema domovini, a tko kao prema imovini. Potom je Šimić još otvorenije i žešće javno progovarao o “psima rata” i od tada na njega počinju sve vrste sofisticiranih i fizičkih napada.

Sve je to 2009. godine preraslo u pokretanje službene istrage Državnog odvjetništva (DORH-a) protiv Jure Šimića, “zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika”, a ova istraga je pokrenuta temeljem spomenute “kaznene prijave PU Bjelovarsko-bilogorske”. Nakon pet godina istrage, tj. 2014., Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci podiglo je optužnicu protiv Jure Šimića da je – nakon što se neprijatelj u vojarni predao 29. rujna 1991., “između 18 i 19,30 sati” – “izdvojio Kovačević Rajka – komandanta 265. mehanizirane brigade …, Vasić Miljka – pomoćnika komandanta za vaspitanje … i Jovanović Dragišu – oficira bezbednosti … te zapovjedio grupi od više naoružanih za sada nepoznatih pripadnika hrvatskih vojno-redarstvenih snaga, da ih odvedu na stranu i ubiju, što su ovi i učinili pucanjem iz vatrenog oružja”.

Optužnicu protiv Jure Šimića, potpisao je Doris Hrast, zamjenik županijske državne odvjetnice.

‘Bilogora 1’ i ‘Bilogora 2’

Istraga DORH-a i sudski proces protiv Šimića za sada ukupno traju preko devet godina. Tijekom toga razdoblja predočeni su mnogobrojni izvorni dokumenti, a saslušani su brojni svjedoci i nekolicina vještaka različitih specijalnosti. Na taj način su do detalja utvrđene iznimno značajne i zanimljive činjenice i podaci, u rasponu od makro ratnih i političkih zbivanja u Hrvatskoj, do mikro situacija na bjelovarskom području, uključujući i događaj za koji je optužen Jure Šimić.

U ljetnim je mjesecima 1991. izgledalo da Hrvatska nema nikakvih izgleda obraniti se od srbijanske oružane agresije. Naime, Hrvatska je između dva izborna kruga (proljeće 1990.) bila potpuno razoružana, a s druge strane, srbijanski je agresor raspolagao s ogromnom vojnom silom u vojarnama u Hrvatskoj, na prostoru BiH i u Srbiji, te je s tim snagama – u srpnju i kolovozu 1991. – krenuo u presjecanje i okupaciju hrvatskog teritorija.
U takvoj očajnoj situaciji, sredinom rujna 1991. započeo je rat za vojarne, tj. poluspontani napadi hrvatskih redarstvenika, dragovoljaca i civila na neprijateljska uporišta s ciljem osvajanja oružja i streljiva. Posebno veliki značaj imale su bjelovarske vojarne i spremišta u kojima je agresor raspolagao s golemom količinom svih vrsta oružja. Kad su hrvatski stručnjaci dešifrirali neprijateljski plan o spajanju njihovih snaga, najprije iz Bjelovara i Koprivnice, a potom i na širem prostoru, tada (27. rujna) Anton Tus, načelnik tjedan dana ranije osnovanog Glavnog stožera Hrvatske vojske izdao je zapovijed da se po svaku cijenu moraju žurno (29.-30. rujna) osvojiti vojarne i skladišta u Bjelovaru, a odmah potom (30. rujna-2. listopada) i u Koprivnici. Kodna imena ovih operacija bila su “Bilogora 1” i “Bilogora 2”, a za glavnog zapovjednika postavljen je pukovnik, Želimir Škarec.

Hrvatske vojne i redarstvene snage u Bjelovaru uspjele su, nakon žestokog oružanog okršaja, već do večeri 29. rujna realizirati “Bilogoru 1”, te su se na tu vijest predale bez borbe i neprijateljske snage u Koprivnici. Tijekom sukoba za bjelovarske vojarne, agresorska vojska je topništvom razorila niz civilnih objekata u Bjelovaru i okolnim selima, a jedan je neprijateljski vojnik izazvao eksploziju u dijelu golemog skladišta streljiva “Barutana”, pa je poginulo i 12 hrvatskih vojnika. Velike količine osvojenog naoružanja s bjelovarskog područja dale su znatan prinos obrani drugih napadnutih hrvatskih područja, a korištene su i u prvoj osloboditeljskoj operaciji u zapadnoj Slavoniji.

Uviđaj i nalazi vještaka

Tijekom dovršetka zauzimanja bjelovarske vojarne tadašnjeg naziva “Božidar Adžija” (29. rujna između 18,00 i 19,30 sati) smrtno su stradala i trojica ranije navedenih neprijateljskih zapovjednika, za čiju je smrt tek od 2009. godine optužen Jure Šimić. O njihovoj su smrti nadležna državna tijela radila uviđaj u vojarni, od 30. rujna do 3. listopada, a već prvog dana uviđaja tijela su prevezena na Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu.

Obdukciju su izvršili liječnici vještaci, Dušan Zečević i Josip Škarić, koji su za sva tri leša zaključili da se radi o eksplozivnim ozljedama. Isti je zaključak imao i Marin Marinović, vještak balističar, koji je kod ubijenih utvrdio eksplozivne ozljede koje su “nastale djelovanjem krhotina rasprsnutog eksplozivnog sredstva (mine, topničkog projektila)”. Potpuno isti nalaz imali su i vještaci, Vedran Petrovečki i Davor Mayer.

No, Županijski sud u Bjelovaru nije imao povjerenja u nalaz čak petorice vještaka iz Hrvatske, pa je uputio zamolnicu i pribavio “mišljenje Zorana Stankovića, specijalista sudske medicine iz Beograda”, koji “ukazuje na neke stručne propuste iz zapisnika o obdukciji”. Međutim, vještaci iz Hrvatske nisu se dali poljuljati teoretskim relativizacijama Zorana Stankovića, koji je već u prijašnjim slučajevima bio kompromitiran, te su u osvrtu na njegove primjedbe dodatno obrazložili svoje nalaze i čvrsto ostali kod svojeg ranijeg zaključka da su sve ozljede “nastale djelovanjem krhotina eksplozivnog sredstva.”

Nalazi vještaka o eksplozivnim uzrocima smrti agresorskih zapovjednika potiču iz vremena kad nitko nije spominjao Juru Šimića kao moguće odgovornog za smrt trojice agresorskih zapovjednika, a to je značajno za naknadno suđenje Šimiću, jer nekoliko svjedoka iz Srbije (koji su bili agresorski vojnici) govore o tome da su čuli isključivo pucnjeve kao mogući uzrok smrti.

Svjedoci

Tijekom istrage i suđenja, protiv Jure Šimića je svjedočilo nekoliko desetaka osoba, koje se može razvrstati u dvije osnovne skupine. Jednu skupinu čine različiti vojni i civilni akteri koji su u bjelovarskim ratnim događajima sudjelovali na hrvatskoj strani, a drugu skupinu čine uglavnom agresorski, tj. srbijanski vojnici. Među svjedocima civilima svakako su najvažniji oni koji su 1991., zajedno s Jurom Šimićem bili članovi Izvršnog vijeća ili Kriznog štaba općine Bjelovar ili jednog i drugog. Radi se o osobama različitih zanimanja i posebno velikog društvenog ugleda. Svi kategorički prisežu da je Jure Šimić inkriminiranog 29. rujna 1991. cijeli dan, uključujući predvečernje i večernje sate, bio neprekidno zajedno s njima u podrumu općinske zgrade, koja je istodobno bila i sjedište Kriznog štaba.

Posebno je značajno, što upućuju i na podatak da se njihove tvrdnje mogu provjeriti i na audio zapisima snimljenog programa Radio Bjelovara, u čiji se program Šimić javljao uživo iz prostorija Kriznog štaba, i to naročito intenzivno kad se saznalo da su vojarnu zauzele hrvatske postrojbe, a upravo je to bilo inkriminirano vrijeme (između 18,00 i 19,30 sati). U tom vremenskom rasponu bio je i veliki broj telefonskih poziva iz Zagreba i drugih gradova radi provjere točnosti informacije da je zauzeta vojarna ili iskazivanja zadovoljstva zbog toga. A na sve te pozive odgovarao je Jure Šimić kao predsjednik Kriznog štaba.

U svjedočenjima niza zapovjednika različitih hrvatskih vojnih i policijskih postrojbi koje su sudjelovale u zauzimanju bjelovarskih vojarni, nedvojbeno su potvrđivane i obrazlagane činjenice da predsjednik Kriznog štaba nije imao nikakave formalne ovlasti zapovijedati bilo kojom vojnom ili policijskom postrojbom, niti se to događalo. O tome je nedvojbeni iskaz dao i Želimir Škarec, član Glavnog stožera Hrvatske vojske koji je bio zapovjednik operacija “Bilogora” i čije se zapovjedno mjesto nalazilo u Vatrogasnom domu. Isto tako, svi vojni i policijski zapovjednici tvrde da tijekom bitke za vojarnu i neposredno po njenom zauzimanju, na tom prostoru nisu vidjeli Juru Šimića, niti su tamo mogle pristupati civilne osobe.

Osim toga, u “Operativnom dnevniku zapovjedništva Zapadne Slavonije”, koji je iz minute u minutu vođen tijekom 29. rujna 1991. vezano za zauzimanje bjelovarskih vojarni, nigdje se ne spominje Jure Šimić…

Ivan Grbavac Kobra

Opsežno i sustavno svjedočenje Ivana Grbavca Kobre bilo je značajno i zanimljivo, ne samo za saznavanje događaja koji se odnose na zauzimanje bjelovarske vojarne, nego i za otvaranje zatajenih i krivotvorenih tema o ustrojavanju Vojne policije Hrvatske vojske. On je najprije bio “Komandir 1. čete jedinice za posebne namjene Rakitje MUP-a RH“, a potom “Zapovjednik 1. bataljuna 1. A brigade ZNG-a Tuškanac”. Iza toga je bio “Zapovjednik Zaštitnog bataljuna Zapovjedništva ZNG-a”, a potom se ova postrojba transformirala u “Zaštitni bataljun Glavnog stožera Hrvatske vojske” (GSHV), te “Bataljun vojne policije pri GSHV”, te na koncu u “66. Bojnu Vojne policije Ministarstva obrane RH”.

Kobra je isplanirao i s dijelom svoje postrojbe (14. rujna 1991.) osvojio veliko skladište oružja Prečec kod Ivanić grada. Zaštitni bataljun GSHV-a pod zapovjedništvom Ivana Grbavca sudjelovao je potom u osvajanju bjelovarske vojarne, a zapovijedi je dobivao izravno od Želimira Škarca. Kobra je detaljno opisao planiranje, pripreme i izvođenje operacije “Bilogora”:

“Na sastanku koji je organiziran prije napada bili su svi zapovjednici … Dogovoreno je da se ponudi šansa opkoljenoj vojarni, pa su poslani naši predstavnici na pregovore da urazume zapovjednika i kažu mu da nećemo dozvoliti da se pola tenkovske brigade priključi glavnini snaga koje su napadale Hrvatsku … Krizni štab u to vrijeme, a i prije, nije imao nikakvu zapovjednu funkciju, sve se odvijalo preko ZNG-a i policijskih postrojbi … uloga gospodina Šimića nije bila nikako zapovjedna, kao niti ostalih članova kriznog štaba … vojarna je pala kada smo uništili zadnji tenk…”

Kobra je i u vezi suđenja Juri Šimiću bio jasan: “Na kameri imam snimljene tri ubijene osobe. Kameru mi je bio dao ravnatelj Hrvatske televizije, a snimak je njemu i predan. Ravnatelj je bio Antun Vrdoljak i HRT raspolaže s tom snimkom … sudi se pogrešnom čovjeku, koji u to vrijeme nije imao zapovjednu funkciju, niti je imao postrojbu kojom je zapovijedao. Smatram da je sve ovo, kao i ostalo u Hrvatskoj – farsa … Nakon pada vojarne u vojarnu je mogla ući samo organizirana postrojba, nitko od civila, jer je vojarna bila blokirana i osigurana, te nitko sa strane nije mogao ući…”

Ključni svjedoci – optuženici za ratne zločine

Usprkos navedenim nalazima vještaka, Doris Hrast, zamjenik županijske državne odvjetnice, nevjerojatnom lakoćom svojeg konstruiranja tvrdi da je “verzija … o tome da su ozljede utvrđene na pokojnima nastale od minsko eksplozivnih sredstava – neodrživa”…
Zatim, usprkos izvornim i službenim dokumentima i svjedočanstvima brojnih najviših časnika Hrvatske vojske da je operaciju “Bilogora” planirao i pisanim putem zapovijedio Anton Tus, načelnik GSHV-a, Doris Hrast u optužnici protulogično tvrdi kako “se nameće jedini logičan zaključak da je napad naredio okrivljeni”, jer je, prema nastranoj logici Dorisa Hrasta “okrivljeni”, tj. Jure Šimić – “htio slavu, miris baruta, ljudske krvi i mesa”.

Isto tako, Doris Hrast odbacuje iskaze hrvatskih časnika neutemeljenom tvrdnjom da “su oprečne i kao takve izazivaju sumnju u njihovu istinitost”, te u svojem stilu zaključuje: “…smatramo dokazanim da je okrivljeni Jure Šimić tu večer bio u vojarni i izdao naredbu pripadnicima vojno-redarstvenih snaga Republike Hrvatske da likvidiraju oštećene.”
Dokazi na koje se s punim povjerenjem oslanja Doris Hrast jesu iskazi nekolicine svjedoka koji su saslušani “zamolbenim putem u Republici Srbiji.”

Pritom, najstrašnije i najznakovitije u cijeloj ovoj priči iz Hrvatske jest to što Dorisa Hrasta – iz Državnog odvjetništva Republike Hrvatske – uopće ne zanima što su njegovi ključni svjedoci – vjerovali ili ne – istodobno optuženici za ratne zločine u Hrvatskoj!? Odnosno, protiv jedinih svjedoka koji terete Juru Šimića za ratni zločin, istodobno postoje pravomoćne optužnice za ratne zločine…

Na koncu, ostaje nam pratiti što će se za nekoliko dana događati u Rijeci na suđenju Juri Šimiću, te hoće li se glede ove važne javne stvari napokon očitovati i jedna institucija koja je odgovorna štititi europsku pravnu stečevinu, te ustavni i pravni poredak Republike Hrvatske…

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI