Odlazak PR čarobnjaka
Krešimir Macan je razriješen na vlastiti zahtjev, kaže se u službenom priopćenju. Neslužbeno, podnio je zahtjev za vlastitim razrješenjem nakon što ga je Premijer ljubazno zamolio da to učini ljubaznim psovanjem majke i ljubaznim bacanjem stolice, uz ljubaznu zamolbu da u roku od 15 minuta pokupi svoje krpice i napusti Banske dvore zauvijek. Barem tako tvrde „izvori“.
A svemu je krivo to, što je novinar švedske državne televizije SVT, koji u toj antifašističkoj državi živi već 40 godina, Tonči Percan, izvalio na tweeteru kako su Zlatko Dalić i ekstremna desnica preko dovođenja Thompsona na doček pokušali „državni udar“. „Znači, Francuze je dočekao Predsjednik, HNS nije dozvolio ni Vladi ni Plenkoviću ni Predsjednici da budu na dočeku, ali su zato ugurali Thompsona i ustaštvo“, izvalio je Percan. „Meni ovo miriše na meki državni udar“.
Ispada da u ovoj zemlji ima onih koji smatraju da je slušati Thompsona, isto što i organizirati državni udar. Da je ovo stvarno demokratska i slobodna država, takvog državnog udara se nitko ne bi trebao bojati! Samo paranoični, fašistoidni i staljinistički režimi izjednačuju pjesme s državnim udarima.
Na tu staljinističku paranoju se nalijepio, kao muha na drek, Premijerov spin doktor, napisavši – „koji nije uspio“. On bi, kao profesionalac, trebao znati kakav će učinak u javnosti izazvati izgovorena ili, još gore, napisana riječ. Kasnije se vadio da nije on to tako mislio i trudio se objasniti što je mislio, no ako ste PR stručnjak, a morate objašnjavati što ste mislili i kako ste mislili, onda niste stručnjak.
A što se Percana tiče, valjalo bi mu znati kako stoje stvari u Hrvatskoj. Prvo, da je Dalić htio bilo kakav državni udar, meki, tvrdi, pečeni, kuhani, bilo bi dovoljno da je pred pola milijuna ljudi pozvao na rušenje Vlade i ona bi pala do jutra. Da je pozvao okupljene da krenu na Banske dvore, cigla na cigli ne bi od njih ostala. I za to mu nije trebao Thompson.
Što se poziva političarima tiče, oni se obično pojavljuju i nepozvani, no ovaj put se nisu pojavili jer su, vjerojatno, ipak svjesni kako bi im prepun Trg zviždao. I bacao cipele i razne druge predmete prema njima. Kad bi poletjela prva cipela, doletjelo bi njih još pet tisuća. Ovaj put su bili dovoljno inteligentni da se drže podalje od pozornice. Ovo nije bilo slavlje njihovih neuspjeha, nego nečijih uspjeha s kojima oni nemaju veze.
No, meni je, ipak, žao da je Macan smijenjen. Za njegovog kratkog stolovanja u Banskim dvorima, Plenkoviću je rejting pao za 15 posto. Šteta da nije ostao barem još toliko…
Thompson razjedinjuje Hrvate – tko ih onda ujedinjuje, Frljić?
Jadranka Kosor je veleumno ustvrdila kako Thompson nije taj koji može ujediniti Hrvate. To baš nije posve točno, Thompson može ujediniti ako ne sve, ono dobar dio Hrvata, a mislim da ne postoji stvar koja bi ujedinila bilo koju naciju bez ostatka. Naročito Hrvate, koji se tradicionalno ne mogu dogovoriti ni oko čega. Uskoro ćemo, vjerojatno, imati više stranaka nego razreda u osnovnim školama, kako je krenulo.
Ona kaže: “Pratila sam doček na televiziji, ali paralelno i komentare na Twitteru. Vladali su radost i iskren ponos. Reakcije su bile jedinstvene, dok se nije u busu ukazao Thompson. Reakcije su se tada apsolutno podijelile. Jedan dio ljudi je odmah zahvalio na prijenosu i rekao da to neće više gledati. Thompson sigurno ne spada među ljude koji ujedinjuju Hrvate.
Dio javnosti nikad neće pozitivno misliti o njegovim pjesmama i njegovu pozivu. Možda se on trebao zahvaliti na pozivu. To što su ga zvali igrači i gospodin Dalić, treba gledati isto u kontekstu činjenica kako ti ljudi žive. To su sjajni individualci, sportaši koji dugo žive izvan Hrvatske i mislim da velik dio njih ne zna zašto je to postao problem u Hrvatskoj. Oni njega smatraju oličenjem domoljublja, u najboljem smislu te riječi, i vjerojatno ne znaju da to za jedan dio javnosti nije i neće biti tako zbog svih kontroverzi. Neke zemlje su zabranjivale koncerte. On je i u dijelu europske javnosti doživljavan kao netko tko može remetiti mir, ustavne vrijednosti i tako dalje. Vatreni sigurno nisu imali loše namjere”.
Implicirati da su Vatreni debili koji nisu imali pojma koga zovu i kakvo je stanje nacionalne (ne)svijesti u Hrvatskoj je i za jednu Jadranku Kosor, malo previše i malo preglupo. Kao prvo, ni Jadranka Kosor ne spada među ljude koji ujedinjuju Hrvate. Protiv nje su prosvjedovali deseci tisuća ljudi, i to vrlo nasilno, napadajući policiju i razbijajući glave prolaznicima.
Ona nije uspjela ujediniti Hrvate. Ili bar ne onaj dio Hrvata koji smatra da je bolje biti antihrvatom. Jer, ti koji su prosvjedovali protiv nje su manje-više isti oni koji danas jamraju protiv Marka. Oni kojima tada nije odgovaralo da „odlepimo“ od regiona i uđemo u EU mimo njih, a danas im ne odgovara da se ponašamo kao pobjednici. S tim da je razjedinila i one regularne Hrvate.
Neke zemlje su zabranjivale koncerte? Da, zbog domaćih denuncijanata i petokolonaša udruženih sa srpskim antifašistima, koji su vršili pritisak na neke gradonačelnike nekih gradova u EU da se koncerti otkažu! Pa, zar netko misli da je Newsweek slučajno objavio da je reprezentacija dočekana „ustaškim poklicima“? Sve to što strani mediji pišu, ne pišu sami! Oslanjaju se na svoje izvore ovdje: na naše, „hrvatske“, novinare. Koji lažu kao psi.
Takve kampanje denunciranja i difamiranja su, inače, tipične za fašistoidne režime. Kad pjevači i pjesme postanu opasnost za režim, znači da nešto ne valja s režimom, ne s pjevačima. Jer, tamo gdje postoji sloboda, nitko se ne boji izgovorene riječi. Uostalom, ja sam se osobno uvijek zalagao – a i većina „krvoločnih desničara“ – da se Frljiću dopusti da režira što god ga volja, sam, ne za moj novac. Eh, ali kad se spomene da on, možda, ne bi trebao dobivati državna sredstva, da bi trebao režirati za svoje novce i novce sponzora i publike s plaćenim kartama, onda je to cenzura i fašizam!
Ali, nikad nisam čuo da „Frljić razjedinjuje Hrvate“. Kad on provocira, onda je provokacija nešto umjetničko, pozitivno. Kad Marko samo želi pjevati na zahtjev publike, onda nije cenzura kad ga se zabranjuje, nego antifašisti brinu da on ne bi slučajno razjedinio Hrvate. To sad pišu oni koji to isto inače rade već 27 godina i kojima je jako stalo do jedinstva Hrvata. A da se Hrvati ujedine, ne bi bilo dovoljno rupa u koje bi se mogli posakrivati!
Da, znate, njima je strašno stalo do našeg jedinstva. Od 95., Tomići, Jergovići, Maje Sever, Štefanići, Blagonići i ostali rade na jedinstvu Hrvata. Pa ih sad srce boli kad vide kako Thompson razjedinjuje Hrvate – na Hrvate i „Hrvate“.
A koliko Thompson stvarno razjedinjuje Hrvate, vidjeli smo u Livnu. Suprotno narativu o razjedinjavanju, vidjeli smo, uz Thompsonovo pjevanje, zajedništvo Dalmatinaca, Slavonaca, Bosanaca, Međumuraca, Hercegovaca i drugih dobronamjernih Hrvata. Može se kad se ne nasjeda propagandi i crnilu koje pušta soroščad!
Srebrni nogometaši i zlatni rukometaši
Nećete vjerovati – ali istina je. Indeks, pišući o dočeku naših šampiona uz Thompsonovu „Lijepa li si“, navodi: „Što god o Thompsonu mislili, činjenica da je nastupio usprkos prvotnom protivljenju gradskih vlasti, ide u prilog demokraciji.“
I dalje: „Thompson je nastupio na inzistiranje rukometaša, usprkos navodnom protivljenju gradskih vlasti. Thompson, uz prateće vokale članova hrvatske rukometne reprezentacije, otpjevao je neslužbenu himnu Hrvatske, ‘Lijepa li si’.
Nakon toga i Goluža se zaželio pjevanja, pa je s Thompson otpjevao ‘Iza devet sela’, pjesmu inače neslužbeno posvećenu generalu Gotovini. Voditelj programa, Mirko Fodor, zamolio je Thompsona da otpjeva još i ‘Moj Ivane’.
Thompsona je dio publike dočekao s oduševljenjem, dok ga je manji dio publike s oduševljenjem ispratio.“
A da vic bude bolji: U istom članku je fotografija Stipe Mesića kako slavi s „ustašama“, Červarom i ostalima na dočeku! „50.000 navijača na Jelačićevom trgu dočekalo je zlatne rukometaše“, piše u tekstu naslovljenom – „Rukometaši slavili s Thompsonom i Mesićem“.
Stvar je u tome da je to sve napisano 2003., prije 15 godina. Od onda, demokracija, izgleda, neprestano napreduje. Rukometaši su tražili iste izvođače, iste pjesme, na istom trgu. Isti voditelj, Fodor. Nitko nije vidio problem u tome, ni Indeks ni Mesić.
Što se u međuvremenu dogodilo, da pjevati mimo odluke vlasti više nije demokracija? Kako i zašto su onda te pjesme postale ustaške, a Thompson neprihvatljiv? U tih 15 godina, fukara se obogatila, oni koji su se borili su došli na stup srama, a Hrvatska se podijelila i danas je podjeljenija nego ikad, no za to stvarno nije kriv Thompson.
Nego, oni koji žele oteti pobjedu u Domovinskom ratu Hrvatima i pobjednike pretvoriti u gubitnike i obratno. Danas su militantniji nego ikad, jer su moćniji nego ikad. A nama je za misliti kako smo dobili rat i izgubili ono nakon njega…
Proslava u Kninu
Definitivno najbolji dio dočeka na Trgu je bio taj, što nije bilo političara. Zato oni sve to namjeravaju nadoknaditi u Kninu, u kolovozu. Za razliku od Trga u Zagrebu, gdje im je moguće zviždati, dobacivati, i gađati ih trulim povrćem i rajčicama, na Tvrđavu u Kninu stane tek stotinjak ljudi – taman za političku svitu s tjelohraniteljima. Vlada, Predsjednica, i to je otprilike to. Pa nisu ludi da idu među ljude!
No, braniteljske udruge su protiv takvog protokola, jer smatraju da je Tvrđava, ne samo nedostupna mnogim invalidima, nego da vladajući izbjegavaju stati pred širok krug ljudi na glavnom gradskom trgu. Smatraju da su proslava i podizanje zastave namijenjeni svima, ne samo njima. Tim više, što među „njima“ baš i nema onih koji su sudjelovali u „Oluji“. Neki su imali problema s anemijom, neki su imali neodložnih poslova po Londonu i drugdje, uglavnom Hrvatskom već gotovo 20 godina vladaju oni koji mogu slobodno, poput Alije Izetbegovića, reći: „To nije bio naš rat“. Oni samo dođu u Knin popit i pojest…
A što se straha od zviždanja tiče, braniteljske udruge ističu da je čak i Milanović imao hrabrosti doći na glavni gradski trg i – biti izviždan.
„Nismo dobili ni jedan argument zašto se izbjegava glavni kninski trg. Proslava Oluje ne bi trebala biti namijenjena politici. Smatramo da svaki građanin i svaki branitelj treba biti u prilici doći na trg u Kninu i tamo prisustvovati protokolu. Na Tvrđavu stane mali broj ljudi, a ni uspinjanje do platoa nije moguće svima. Treba misliti na 100-postotne invalide, ti ljudi ne smiju biti folklor ni jednoj politici. A politika je zamislila kako će podići zastavu, ispričati svoju priču i odaslati lijepu sliku uz pomoć televizije. Neka podignu zastavu i onda se spuste među ljude, a ako će netko biti izviždan, to je njihov, a ne naš problem“, poručio im je Zoran Maras, predsjednik Udruge Specijalne policije.
Maras bi, možda, najpametnije uradio da se uopće ne sekira oko toga. Jer, središnja proslava u Kninu je ionako samo za fukaru od političara i TV kamere. Prava proslava je, ionako, ona u Čavoglavama. Tamo će biti narod, branitelji i Thompson. Možda bi im bilo najbolje da jednostavno puste da Plenković blebeće svoje pred deset kamera i četrdeset svojih uguza. U režiji Krešimira Dolenčića.
A, možda je i Plenkoviću najpametnije da ne dođe uopće ni u Knin, ni u Čavoglave, jer bi se koalicijski partner mogao naljutiti.
Livno metropola, Zagreb provincija
Doček Zlatka Dalića u provincijskom mjestu Livno, u susjednoj, prijateljskoj i nesvrstanoj BiH, primjer je kako se to radi i kako se režira doček. Doček u Zagrebu je bio primjer kako se to – ne radi.
U Zagrebu je jedan jedini bend – „Zaprešić boys“ – vrtio svoj repertoar od tri pjesme jedno šest sati dok se na Trgu čekalo Vatrene, što režisera prijenosa, Krešu Dolenčića, nije pretjerano smetalo. Sama organizacija je bila katastrofalna, jer nitko nije postavio ograde uz trasu, iako se tjedan dana ranije znalo kuda će se vraćati, pa se autobus morao probijati satima, dok su ljudi na Trgu završavali na hitnoj zbog vrućine, umora i žeđi.
Kad se vidjelo da program kasni – a znalo se da će kasniti, jer je i avion kasnio – trebalo je nazvati telefonom dva, tri raspoloživa benda koja mogu u roku dva sata doći na binu, ili dobrog DJ-a i animatora. Umjesto toga, sve se svelo na histerične pokušaje Kreše Dolenčića da spriječi dolazak Thompsona na pozornicu, kojeg su nogometaši, svjesni da nikako drukčije neće moći doći, morali švercati u busu k’o nekad traperice iz Trsta. Otpjevao je jednu pjesmu, koja je ujedno i himna reprezentacije, na drugoj mu je ugašen mikrofon, matrica je „netragom nestala“, iako ju je svaki od klinaca na Trgu imao na mobitelu…
Unatoč tome, Krešo Dolenčić, ovih dana govori kako je ponosan na režiju dočeka. Iskreno, nema na što biti ponosan. A da su pustili Marka da na miru otpjeva svoje, ne bi se dogodilo baš ništa. Kao što se nije desilo baš ništa, niti u Livnu. Nitko nije isključivao mikrofone i jasno se vidjelo tko su stvarno marginalci, a tko uzor hrvatskog društva.
No, strah da će Marko viknuti: „Za dom“, a sto tisuća ljudi na Trgu uzvratiti: „Spremni“, očito je bio prejak, pa su vlasti u Zagrebu, u suradnji s Krešom Dolenčićem, namjerno sabotirale najveći spektakl desetljeća – koji se ovako, u konačnici, održao u Livnu, u formi u kojoj je trebao biti organiziran u Zagrebu. Svaka čast, drugovi!
EU je zadnja nada za spas Hrvatske od Uljanika
Spašavanje propalih kompanija je specijalnost Hrvatske, bez da se itko pita – zašto su uopće propale i što se dobiva time, da se kroničnog gubitaša spašava, ako će on i dalje raditi gubitke. „Ali treba promijeniti upravu i provesti restrukturiranje, dovesti poštene, pametne i sposobne, pa više neće raditi gubitke,“ ide mantra.
Eh, da, socrealistička pastorala u kojoj radnici rade i proizvode, onda se to proda, i onda se zaradi. Godinama i desetljećima pokušavam osvijestiti osnovni problem hrvatske opjevane brodogradnje, a sad je to, izgleda, konačno, uspjelo Uljaniku. Problem nije posao, problem nisu narudžbe, problem čak nije toliko niti korupcija, niska tehnološka razina, višak zaposlenih i njihova ekstremno niska učinkovitost. Jer, sve se to može makar teoretski riješiti.
Ali, postoje problemi na koje nitko u Hrvatskoj ne može utjecati. Cijena čelika, recimo. Pa kad se piše o tome kako je Hrvatska nekoć, u SFRJ, bila čak peta na svijetu (ili treća, po nekima, no to je zapavo izmišljotina) po tonama isporučenih brodova, razmislite zašto?
Jer je ulagala u nova brodogradilišta, nove kapacitete, navoze, tehnologije? Jer su svi bili ludi da naruče brod made in SFRJ? Ne. Nego, jer su svi drugi na zapadu u međuvremenu uzeli u ruke kalkulatore i izračunali da im se to s brodovima – više ne isplati. Da jednostavno više ne mogu napraviti tanker koji bi mogli prodati po cijeni koja bi pokrila trošak proizvodnje, jer dalekoistočnjaci to isto mogu jeftinije. Tako su Englezi, Nijemci, Talijani, Španjolci, pozatvarali stoljećima stare škverove, jer je matematika bila neumoljiva.
Jugoslavija je, pak, s ponosom isticala velike uspjehe brodogradnje, brojeći milijune dolara – tako nasušne devize! – i hvalila se Amorelama i Izabelama, zaboravljajući pritom napomenuti gledateljima TV dnevnika, da su na svakom od tih brodova izgubili desetke milijuna dolara. Jer, brod košta koliko košta, ne možete ga kupcu naplatiti više jer niste dovoljno učinkoviti. Ali, možete platiti penale ako kasnite, što se redovito događalo.
I tako su tonuli ponosi jugo-brodogradnje, poput Berge Istre, zbog konstrukcijskih grešaka, ali tonuli su i škverovi. A onda je netko pametan odlučio da je bolje da solidarno potone cijela država nego škver, pa je odlučio spašavati ih državnim novcem. Trideset milijardi kuna samo do 2011. godine. Naravno, „spašena“ brodogradilišta su nastavila gomilati gubitke, kao i spašeni Agrokor, a i dalje se nitko ne pita – koji je cilj spašavanja?
Radna mjesta? Kad bismo konačno zatvorili gubitaške industrije, od rafinerija do škverova, možda bi ti ljudi radili negdje drugdje, gdje se može zaraditi, možda bi plaće porasle jer građani ne bi morali pokrivati gubitke državnih poduzeća od HAC-a i šuma do… do Uljanika. Koji nije državni, nego privatni. U vlasništvu Danka Končara.
Ali Vlada ga želi spasiti, jer je nesposobna uprava uglavnom IDS-ov kadar, a glasovi u Saboru su glasovi u Saboru. A da stvar bude gora, oko Uljanika je građen mit „uspjeha“, godinama su lažljivi socrealistički mediji palamudili kako je „Uljanik dokaz da brodogradnja u Hrvatskoj može biti uspješna“ i kako mi koji tvrdimo da bi bolje bilo novac bačen u rupu bez dna potrošiti na nešto profitabilno, recimo hotele, lažemo i – narodni smo neprijatelji. Jer, nećemo valjda biti konobari i sobarice. Ne, nego ćemo bit fizički radnici u škveru.
Tako je „uspješnom“ Uljaniku po starom hrvatskom receptu, uvaljen i neuspješni riječki 3. maj, koji je Uljaniku posudio stotine milijuna kuna od državnih poticaja, koje mu sad Uljanik ne može vratiti. Dugovi Uljanika su oko tri milijarde kuna, a ako sagradi ugovorenih 17 brodova, gdje će na svakome od njih izgubiti desetke milijuna dolara, oni će se popeti na blizu pet milijardi kuna. Tvrtka više nema novca ni za gradnju tih brodova, što znači da će sav financijski teret sjesti na središnji državni proračun Hrvatske.
No, Hrvati i dalje smatraju da moraju spašavati sve što je davno trebalo propasti, a vlade i dalje kupuju socijalni mir i partnere (u ovom slučaju IDS) bacanjem novca u propale tvrtke.
Nada je jedino da će EU, vjerojatno, ipak odbiti plan sanacije Uljanika i time nama, poreznim obveznicima, uštedjeti pet milijardi kuna. I još pet za pet godina, kad Uljanik ponovo bude potrebno spašavati.
Gdje je mjesto Thompsonu?
Najednom, svi u Hrvatskoj opet posvuda vide ustaše. Izvlače se i prastare snimke iz devedesete kad je Marko, navodno, pjevao negdje privatno „Jasenovac i Gradišku Staru“. Mesiću su takve pjesme davno zaboravljene, iako postoje video snimke i nitko ne smatra da se radi toga ne bi smio pojavljivati u javnosti.
Anka Mrak Taritaš, pak, kaže da Thompsonu, ne samo da nije mjesto bilo u autobusu, nego da mu nije mjesto nigdje. Gdje je mjesto graditelici Gunje, ženi koja zna gdje je moguće kupiti četku za WC od 280 kuna i kako sagraditi septičku jamu za više od 10.000 eura? Osobno, mislim – u svlačionici francuske reprezentacije pred finalnu utakmicu. Da je bila tamo i izljubila njihove igrače, zacijelo bismo ih pobijedili.
A javio se i notorni srpski propagandist, Zuroff. “Thompson ne bi nigdje trebao biti počastan gost, a kamoli na jednom od najvećih okupljanja u hrvatskoj demokratskoj povijesti, na slavlju veličanstvenog sportskog postignuća. Luka Modrić, možda, uistinu jest zaslužio titulu najboljeg igrača prvenstva, ali zbog poziva Thompsonu da pjeva, zaslužuje crveni karton”, poručio je Zuroff.
Centar Simon Wiesenthal je opisao Perkovića Thompsona kao “ozloglašenog simpatizera pronacističkog hrvatskog režima za vrijeme Drugog svjetskoga rata, čije pjesme pozivaju na ubijanje srpske manjine”. Sad, nisam stručnjak za Markove pjesme, ali volio bih čuti koja to njegova pjesma poziva na ubijanje srpske manjine? Ono, „…zapalit ću dva tri srpska štaba…“, nema veze s manjinom, očito, jer je štab vojni objekt okupacijske vojske, kao da ste rekli dva, tri njemačka štaba, za pojašnjenje nekim Židovima koji se prave blesavi. Jednom, konkretno.
Ili, možda, misli na ono: „…stići će vas naša ruka i u Srbiji…“? Zanimljivo da to smeta Zuroffu koji je život posvetio tome da naciste stigne njegova ruka i u Njemačkoj. Ako ne vidi sličnosti između nacista u Drugom svjetskom i antifašista – četnika i JNA u našem ratu, to je njegov problem. Uostalom, ionako takvima poput njega, kao ni četnicima, nema smisla objašnjavati, jesmo li ustaše ili ne, za njih jesmo i ništa to ne može promijeniti.
No, možda bi one, koji svugdje u Hrvatskoj vide ustaše, trebalo podsjetiti da ako netko dovoljno dugo priziva vraga, na kraju ga obično i prizove…