Mišljenja sam da bi pod određenim kondicijama i kod nas trebalo dopustiti, barem, prekršajno kažnjavanje djece. U mnogim američkim saveznim državama to je i dopušteno, a u nekima suci odlučuju hoće li ih se procesuirati prema zakonima za odrasle ili za djecu. Pa kako to da pravni sustav s više od 300 miljuna stanovnika dopušta kazneno procesuiranje djece? Zar su oni neki 'zaostali' svijet u odnosu na nas Europljane? Pa kako su onda tako 'zaostali' postali jedno od najrazvijenijih gospodarstava svijeta? A mi u Hrvatskoj, ovako 'napredni', tavorimo na dnu najnerazvijenijih europskih zemalja...
Već godinama u Hrvatskoj djeca i maloljetnici rade različite kriminalne radnje i prolaze bez ozbiljnih kazni, ili bez ikakvih, jer naše zakonodavstvo takvo kakvo je, nije u suglasju sa zakonodavstvima nekih znatno većih europskih zemalja koje su već odavno prepoznale ozbiljnost takve situacije i počele dječje i maloljetničko nasilje i kriminal shvaćati krajnje ozbiljno, te sustavno i pravodobno kažnjavati mlade počinitelje najtežih kaznenih djela.
Kod nas su djeca osobe do 14 godina, pa nisu odgovorni i protiv njih se ne može pokrenuti nikakav postupak, već se postupa u sklopu nadležnosti službe za socijalnu skrb. Malodobnici su osobe od 14 do 18 godina i kao takvi su kazneno i prekršajno odgovorni, a mlađi su punoljetnici osobe od 18 do 21 godine i također su kazneno i prekršajno odgovorni. Maloljetnicima se najčešće izriču odgojne mjere, sudski ukori i posebne obveze, te pojačana briga i nadzor, a upućivanje u maloljetnički zatvor – iznimno rijetko.
U našem zakonodavnom i pravosudnom sustavu postoje stalno jedni te isti apologeti maloljetnih počinitelja kaznenih djela, koji zagovaraju stav da maloljetnike ne treba kažnjavati zatvorskim kaznama, ma što god učinili i upućivati ih na odsluživanje kazne u specijalizirane maloljetničke zatvore koji su, zapravo, nekakav spoj popravnog doma i psihijatrijske ustanove. Ali, s iznimno strogim, sigurnim i gotovo pa zatvorskim režimom, a ne poput hrvatskih odgojnih domova iz kojih maloljetnici bježe kad god im se prohtije.
Barem prekršajno kažnjavaje djece
Takvi domaći stručnjaci u nedogled vrte jedne te iste, već davno potrošene argumente i obrasce, koji nisu u suglasju s vremenom i trendovima koji se već dugo primjenjuju u nekim razvijenijim i mogoljudnijim europskim zemljama. Djecu do 14 godina se uopće ne može procesuirati, ni prekršajno ni kazneno, iako su mnoge razvijene zemlje zapada suočene sa sve mlađim počiniteljima najtežih kaznenih djela (razbojstva, pljačke, ubojstva), već revidirale svoj zakonodavni okvir, tako da djeca kod njih ne uživaju apsolutnu zaštitu od kaznenog progona.
Mišljenja sam da bi pod određenim kondicijama i kod nas trebalo dopustiti, barem, prekršajno kažnjavanje djece. U mnogim američkim saveznim državama to je i dopušteno, a u nekima suci odlučuju hoće li ih se procesuirati prema zakonima za odrasle ili za djecu… Pa kako, onda, da pravni sustav s više od 300 miljuna stanovnika dopušta kazneno procesuiranje djece? Zar su oni neki „zaostali“ svijet u odnosu na nas Europljane? Pa kako su onda tako “zaostali” postali jedno od najrazvijenijih gospodarstava svijeta? A mi u Hrvatskoj, ovako “napredni”, tavorimo na dnu najnerazvijenijih europskih zemalja…
Istodobno smo preplavljeni pseudostručnjacima koji paradiraju u medijima, pomno sređeni i dotjerani, no nespremni ni za pedalj izmijeniti svoje već odavno zacementirane i okoštale stavove. Stoga imamo slučajeve da je trinaestogodišnje dijete registrirano kao počinitelj više od stotinu kaznenih djela, dok sedamnaestogodišnjak ima više od dvije stotine počinjenih kaznenih djela, uključujući i brojna razbojstva!
Engleska, kao zemlja s 53 milijuna stanovnika, već je odavno shvatila ozbiljnost te dugoročno neprihvatljive pravne situacije, jer maloljetnici su, pa čak i djeca, zadnjih desetljeća sve gori i bešćutniji počinitelji najtežih kaznenih djela. Kao jedna od prvih, ako ne i prva od razvijenih europskih zemalja, poduzela je konkretne pravne korake da izmijeni takvo, za njih neodrživo stanje. A koji je bio povod tome?
Naime, dvojica malodobnih desetogodišnjih monstruma (jer za takve ne postoji druga odgovarajuća riječ), Jon Venables i Robert Thompson, u Liverpoolu su 1993. godine, iz jednog trgovačkog centra oteli dvogodišnjeg, Jamesa Patricka Bulgera, i satima ga divljački mučili, da bi ga potom ubili i njegovo beživotno tijelo ostavili na željezničkim tračnicama da ga pregazi vlak.
Zločinci bez grižnje savjesti…
Zločin je zgrozio Englesku i cijeli svijet, a nakon, za javnost mučnog suđenja, dvojica su poremećenih dječaka, osuđeni na desetogodišnje zatvorske kazne maloljetničkog zatvora. Pred početak suđenja čak se i tadašnji engleski premijer, John Major, zalagao za iznimno oštre kazne. U Hrvatskoj ne bi dobili nikakvu kaznu, jer kazneno ne bi bili ni procesuirani… Nakon odležanih kazni u posebnim maloljetničkim zatvorima, jer su tijekom izdržavanja kazni bili razdvojeni, dobili su i doživotne uvjetne kazne i s izmijenjenim identitetima krenuli u novi život.
No, već 2010. godine, policija je ponovno uhitila Venablesa i pretragom njegova kompjutera utvrdila da je preko raznih društvenih mreža vrebao i mamio maloljetne dječake. Računalo mu je bilo prepuno pedofilskog sadržaja, pa je engleska javnost tražila njegovo hitno vraćenje u zatvor. Thompson, pak, prema izvješću osoblja maloljetničkog zatvora u kojem je izdržavao kaznu, nikad nije pokazao kajanje niti osjećao i najmanju grižnju savjesti zbog ubojstva nedužnog dvogodišnjeg djeteta. Najbolji mu je prijatelj u zatvoru bio dječak koji je ubio – svoju majku! Tijekom godina boravka u zatvoru postao je zvijezda ustanove i omiljeni lik zatvorskog osoblja, a svojom se snagom i autoritetom nametnuo svim ostalim maloljetnim kriminalcima. Po izlasku iz zatvora više nije bio problematičan.
Dakle, u jednoj mnogoljudnoj Engleskoj, koja ima neusporedivo više vrsnih stručnjaka raznih profila koji se bave maloljetničkim kriminalom – jer su za obradu takvih slučajeva potrebni iznimno stručni multidisciplinarni timovi – moguće je kazneno procesuirati i najgoru djecu i maloljetnike, a kod nas nije!? Kako to?! Vaalja reći da kod nas po tom pitanju stalno u javnosti istupa samo jedna te ista osoba – sutkinja vijeća za maloljetnike – kao neosporni autoritet, a pritom ne dopušta ni primisao o upućivanju maloljetnika u zatvor. I nitko joj javno ne proturječi!
Dječja psihopatologija je kod Venablesa uočena već u njegovoj ranoj razvojnoj dobi od osam godina, kada je razrednom kolegi htio ravnalom prerezati vrat, ali je spriječen u zadnji tren. Venables i Thompson, posljedica su disfunkcionalnih i razorenih obitelji, u kojima je bilo i nasilja i alkohola… Thompson je, čim je krenuo u školu, u obitelji neometano gledao porno filmove i igrao nasilne video igre(?!). Obojica su bili polaznici iste škole i povezani od prvog dana školovanja – iskonsko nepatvoreno zlo od najranije mladosti…
U Istri je 2017. godine jedna majka uz pomoć malodobne petnaestogodišnje pomagačice, koja je pobjegla iz pulskog Doma za odgoj djece i mladeži, ugušila svoga trogodišnjeg sina. Potom su ga bacile u more, kako bi ispalo da se utopio. Zločin je zgrozio Hrvatsku i njezino šire okruženje, ali mi uporno ustrajemo na zastarjelom kaznenom zakonodavstvu, tako da je sud odredio maloljetnici odgojnu mjeru upućivanja u odgojni zavod zatvorenog tipa, na najviše tri godine.
Zakoni, ipak, nisu – ‘beton’…
Zanimljivo je da ni ta djevojčica tijekom suđenja nije iskazala nikakav osjećaj krivnje, ni žaljenja zbog počinjenog zločina, a učestalo je do sada bježala iz raznih odgojnih ustanova. Inače, svakih 6 mjeseci preispituje se efikasnost takve odgojne mjere, pa bi ona, teoretski, ukoliko se mjera pokaže djelotvornom, veoma brzo mogla izaći na slobodu. A kako je ta djevojčica kod izvršenja kaznenog djela bila mlađa od 16 godina, prema odredbama Zakona o sudovima za mladež, nikako joj nije bilo moguće odrediti kaznu zatvora…
Da apsurd bude veći, ona je, ipak, godinu dana provela u istražnom zatvoru, pa je čak i Ustavni sud odobravao produljenje te zatvorske mjere koja je itekako u koliziji s odredbama o kažnjavanju mladeži mlađe od 16 godina. To je, u konačnici, pravni presedan i naznaka da zakoni ipak nisu “beton”, već ih se u iznimnim prilikama može, a možda i smije ponešto i modificirati. U suprotnom, takva je odluka Ustavnog suda, kao najviše sudske instance, bila s pravnog stajališta itekako protupravna i nezakonita…
U Engleskoj, vidjeli smo, i djeca od 10 godina mogu dobiti desetogodišnju kaznu maloljetničkog zatvora za gotovo identično kazneno djelo! Istodobno u našem sudstvu, to treba otvoreno priznati, nema dostatne stručnosti potrebne za cjelovito sagledavanje i sankcioniranje maloljetničkoga kriminala. Također treba reći da u Hrvatskoj možemo na prste jedne ruke nabrojati ljude od struke, koji su kompetentni raspravljati o toj vrsti kriminala i dječjoj psihopatologiji počinitelja takvih iznimno teških kaznenih djela, ako ih uopće i ima…
Najbliže su toj vrsti stručnosti, rekao bih, došli djelatnici multidisciplinarnog tima zagrebačke Poklinike za zaštitu djece Grada Zagreba, premda ni oni, uza sve svoje dugogodišnje iskustvo rada s djecom, nisu bili suočeni s tako mladim i iznimno okrutnim počiniteljima kaznenih djela. Ravnateljica te ustanove, klinička psihologinja i terapeutkinja, prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, ovih je dana temeljem svoga dugogodišnjeg stručnoga rada sa zlostavljanom djecom, proglašena Ženom godine u Hrvatskoj. A takve stručnjake neophodno potrebne i našem pravosuđu, nije moguće izgraditi preko noći, već ih treba sustavno stvarati i omogućiti im stručno usavršavanje u inozemnim institucijama, koje za razliku od Hrvatske, imaju ponajbolje kadrove na tom području.
Sve dok to ne učinimo, bit ćemo suočeni s poplavom maloljetničkog nasilja koje godinama kod nas prolazi posve nekažnjeno, pa je stoga moguće da nitko u ovoj zemlji ne sankcionira sve učestalije divljačke maloljetničke tučnjave dogovorene na društvenim mrežama. A mediji, pak, promptnom objavom takvih uradaka samo dolijevaju ulje na vatru i stvaraju “heroje” za samo pet minuta medijske slave.
Nekažnjena djevojačka tučnjava u Splitu
Tako je i iznimno bestijalna i krvava tučnjava dviju maloljetnih Splićanki početkom ove godine, prošla ili će proći posve nekažnjeno. A već sljedećeg dana nakon tučnjave jedna je od sudionica tučnjave na Instagramu, navodno, dogovarala revanš susreta. Pritom je pobjednica još danima kasnije svim svojim pratiteljima pojedinačno odgovarala na njihove upite, pojašnjavajući da je suparnicu istukla jer joj se “dirala u momka”! Pojasnila je da je nije nimalo sram nakon svega, jer sve je to bila obična “cipa” iliti tučnjava po novom rječniku splitskih ulica, a svaki kvart ima svojstveni sleng pa se odmah i zna kojem kvartu pripadaš. I što dalje reći o njoj, što?!
Nekad su se momci obračunavali zbog djevojaka, ali svijet je u međuvremenu, izgleda, zastranio. Jedna od sudionica tučnjave u školi je dobila ukor, a drugoj je ravnatelj najavljivao sankciju, ali nije poznato je li doista i kažnjena. Čovjek se mora zapitati – kakva je to mlada djevojka, pobjednica u tučnjavi, koja na podu, već poraženu suparnicu, i dalje divljački mlati šakama?! I nitko se od medija nije zapitao – iz kakvih su obitelji proizašle te dvije djevojke, a trebali su!
Jer, obitelj je izvorno polazište u kojem se formira svako takvo krajnje devijantno i društveno neprihvatljivo ponašanje, a roditelji su primarni model od kojeg djeca najčešće uče nasilno ponašanje. Iako, ponekad, i iz posve uređenih i skladnih obitelji proisteknu mali agresivci. Međutim, nigdje nije bilo ni jedne riječi očitovanja roditelja sudionica tučnjave, niti je postavljana stručna obiteljska anamneza sudionica brutalne tučnjave! Malo “igre” sa Centrom za socijalnu skrb, malo neugodnih razgovora na policiji i sve će završiti s nekakvom promašenom prekršajnom prijavom bez ikakvog ozbiljnog pravosudnog epiloga i sankcije.
I Ministarstvo znanosti i obrazovanja moglo bi se ozbiljnije uključiti u problematiku, te razmisliti o sankciji, da se takvi učenici, temeljem pravodobno donesenih pravnih akata, isključe iz obrazovnog sustava na godinu dana. Nešto poput – pada razreda. Bez ozbiljnih sankcija nećemo se nikada pomaknuti s mrtve točke i spriječiti nemile scene u kojima djeca, budimo brutalno iskreni, već dugo, bolesno uživaju i ne pokazuju ni trunke empatije prema žrtavama koje dobivaju teške batine.
Teško je shvatljiva i bešćutnost mase maloljetnika koji zdušno bore protivnice i sve besramno i izopačeno snimaju svojim pametnim telefonima, da bi tučnjavu kasnije, iz nekakve bolesne potrebe, distribuirali po društvenim mrežama. Tijekom djevojačke tučnjave i skakali su po tuđim automobilima i oštećivali ih, kako bi sve bolje vidjeli i – nikome ništa! Kao da smo se vratili u doba staroga Rima, u kojem su horde ljudi istinski uživale u krajnje brutalnim borbama gladijatora. Bolesno smo društvo, doista bolesno!
Fizički obračuni u medijima…
Nitko od te prisutne mladosti nije u Splitu ni pokušao zaustaviti bezdušnu agresiju djevojke koja je pobijedila u tom fajtu i krvnički i dalje masakrirala pobijeđenu djevojku. Ali su pritom svi mediji redom, objavili fotke ili cjeloviti ili skraćeni video te tučnjave. Ni iskusni, Zoran Šprajc, nije odolio trenutku, pa je u svome RTL Direktu objavio taj video uradak, što mu ni malo ne služi na čast, jer mu je to jedan od najtamnijih trenutaka u, inače sjajnoj, novinarskoj i uredničkoj karijeri. Bi li Šprajc objavio takav snimak da je netko na podu šakama masakrirao njegovo dijete?! Sumnjam!
A i zakonodavac bi trebao povesti računa o tome da sankcionira medijsko prikazivanje takvih krajnje brutalnih fizičkih obračuna. Jer, dok je društvene mreže teško, ako ne i nemoguće, staviti po tom pitanju pod potpuni nadzor, medije nije! I tako, tučnjava za tučnjavom, neke su više, a neke manje medijski popraćene, a država ni da trepne okom. A i pitanje je kakve će osobe postati takve djevojke koje su već u svojoj ranoj formativnoj dobi dobrano zastranile, iskazujući zapanjujuću agresivnost.
Kakve će one jednom postati majke i životne partnerice i u kakvom će duhu odgajati svoju djecu? I ima li takvo ponašanje i neku genetsku uvjetovanost? Hoće li roditelji tih djevojaka posegnuti za nekakvom drastičnom sankcijom koja bi, eventualno, mogla biti učinkovita, primjerice, oduzimanjem njihovih smartphonea na mjesec ili dva, kako bi ih odvojili od poželjnijih im društvenih mreža na kojima provode toliko vremena i najavljuju fizičke obračune, za koje doslovno žive. I zbog kojih su, vjerojatno, takve kakve jesu! Bitni su samo lajkovi na njihovim profilima, kao da će im to jednog dana osiguravati životnu egzistenciju…
Navodno je u ovom slučaju i pobijeđena djevojka, bila poznata po nekim svojim prethodno objavljenim video uratcima na društvenim mrežama, na kojima nogama mlati slabije suparnice. Sada je naletjela na tvrdi i krvožedni “orah” i polomila zube. Ali, od internetske se slave ne živi! Malo se kome posreći kao brojnom klanu besposličara iz slavne dinastije Kardashian, da više nego lagodno žive na račun svojih brojnih pratitelja na društvenim mrežama, pa ih vlasnici mreža bogato novčano nagrađuju da bi izvješćivali o svim svojim životnim gluparijama i bezvezarijama.
Društvo je, očito, potpuno zastranilo, otupjelo, djeca su zbog brojnih radnih obaveza njihovih roditelja sve manje uključena u obiteljski život, pa su prepuštena sama sebi i društvenim mrežama koje su im, na neki bolesni način, postale zamjenska obitelj. Uz takvo obiteljsko otuđenje, bez dovoljno prave roditeljske pažnje, ljubavi i topline, nije ni čudo da su djeca postala tako bešćutna i bez trunke empatije, neka vrst poremećenih sociopata.
Zastrašujući broj zlostavljanih roditelja
Na svim video snimcima spomenute djevojačke tučnjave s pametnih telefona, ne čuje se ni jedan-jedini glasni vapaj nekog promatrača koji bi rezolutno zahtijevao da se takvo nasilje zaustavi, a kamoli da bi netko poduzeo nešto konkretno u sprječavanju bolesnog ponašanja pobjednice. Strašno! Takva ponašanja djece i mladeži već odavno su se otela kontroli, a država i njezina nadležna tijela i institucije – šute. A takvo bolesno stanje nije evidentno samo u Splitu, već u svim sredinama diljem Hrvatske. A kakvi su nam država i pravosuđe, teško je očekivati neki pomak i stvaranje zakonodavnog okvira koji bi dječjoj i maloljetničkoj agresiji i kriminalu, odgovarajuće stao na kraj.
Brojni su sinovi hrvatskih tajkuna i lovatora tijekom zadnja dva desetljeća dobivali smiješne kazne za prometne nesreće sa smrtnim posljedicama, u kojima su bahato vozeći nabrijane automobile, za čiji upravljač zbog svoje dobi nisu ni smjeli sjesti, počesto pritom i alkoholizirani, ubijali ljude ili ih činili doživotnim invalidima. Javnost bi nakon izricanja blagih kazni, neko vrijeme glasno rogoborila, no uskoro bi se prašina u javnosti slegnula i sve bi se nastavilo po istom scenariju „hrvatske zlatne mladeži“. Neke od takvih smiješno malih kazni bile su toliko apsurdne u obrazloženju sudske izreke, da se čovjek mora zapitati: jesu li suci koji su donijeli takve sramotne i skandalozne presude, u suglasju sa zdravom pameću i vremenom u kojem žive?
Stoga je krajnje vrijeme da se nešto konkretno poduzme zbog nekažnjene agresije i sve učestalijih kaznenih djela djece i mladeži. Ne tako davno, u medijima se oglasio i čelni čovjek “Plavog telefona” koji je krajnje neuvijeno i bez “dlake na jeziku” rekao, da se na taj telefon češće javljaju roditelji, koji očajnički traže pomoć u odgoju bezobrazne i agresivne djece koja ih i sve češće zlostavljaju. A danas doslovno ne smijete ni krivo pogledati svoje dijete, jer vas pravosuđe može promptno kazniti. Sve je otišlo u neku bolesnu krajnost, pa je pojava malih obiteljskih zlostavljača već postala masovna pojava.
Danas je zastrašujući broj zlostavljanih roditelja koji zbog srama šute o svojim nevoljama. Procjenjuje se da je u Njemačkoj čak 10 do 16 posto obitelji u kojima djeca psihički ili fizički maltretiraju roditelje. Dakle, riječ je o stotinama tisuća zlostavljanih roditelja, koje sustav – ne štiti! Takav vid zlostavljanja je u našem društvu tabu tema, i u pravilu rijetko kada izađe izvan četiri kućna zida. Stručnjaci, pak, kažu kako je puno mladih zlostavljača koji nisu imali traumatično djetinjstvo, jer se oduvijek smatralo da je ponajviše takvih proizašlo iz disfunkcionalnih obitelji, s neodgovarajućim roditeljskim odgojem.
No, zapanjuje i činjenica iz europskih istraživanja, da su djevojčice i djevojke mrvicu sklonije zlostavljanju roditelja, od dječaka i mladića! Naročito su nasilju izložene samohrane majke. Pretučene majke ni nakon odlaska liječniku ne dobivaju zaštitu, iako liječnici oraju prijaviti policiji svaki vid nasilja, ali počesto to, ipak, ne čine. Po nekim procjenama, u Hrvatskoj 28 tisuća djece zlostavlja svoje roditelje. I koga je briga za to?! Stoga trebamo hitne izmjene odredaba kaznenog zakonodavstva, vezane uz nasilje i kriminal djece i maloljetnika, jer se situacija već – otela kontroli. No, briga državu i političke moćnike za takvo društveno stanje…
‘Spockovi mališani…’
Posljednjih dva desetljeća je, zbog navodne zaštite djece, sve otišlo u posve drugu krajnost, pa djeca i te kako dobro znaju da ih roditelji ne smiju ni krivo pogledati, a kamoli taknuti, pa su sve bezobraznija i otresitija. Neki od njih stoga ne žele ići ni u školu, a nitko im ništa ne može! Tako su i Amerikanci shvatili da je preliberalni odgoj djece, zapravo, loš i neučinkovit, tako da se njihove nove smjernice za dobar odgoj djece baziraju na liberalnom odgoju s ponekim blagim fizičkim kažnjavanjem.
Sve su sada već odrasle osobe u dobi od četrdeset i više godina, u svojoj mladosti ponekad od roditelja dobile pokoju zasluženu pljusku ili nešto slično, i nikome nije palo na pamet da to negdje prijavljuje, a 99 posto takvih pljuski bilo je itekako zasluženo. Zadnja su dva desetljeća mnogi naši i strani stručnjaci za odgoj djece, izgradili karijere na bespogovornom zagovaranju i veličanju krajnje liberalnoga odgoja, bez primisli o bilo kakvom fizičkom kažnjavanju. I takva su njihova promišljanja postala, zapravo, “zakon” u ispravnom odgajanju djece.
Jedan od takvih bio je i čuveni američki pedijatar, Benjamin Spock, čije su knjige o odgoju djece svojedobno bile bestseleri i “Biblije” za odgoj djece, da bi nakon njegove smrti, njegova djeca javno obznanila da ih je otac često tukao, te da je, zapravo, bio – obiteljski zlostavljač. Vjerojatno su i naši apologeti maloljetnih kriminalaca učili iz Spockovih knjiga, a sada zbog poodmakle životne dobi nisu u stanju svoje zastarjele svjetonazore uskladiti s novim saznanjima raznih struka koje se bave dječjim i maloljetničkim nasiljem i kriminalom.
I za kraj malo svjetla na kraju tunela: neka recentna europska istraživanja o ponašanju maloljetnika pokazuju da bi 90 posto djece koja danomice vise na društvenim mrežama, radije svoje slobodno vrijeme provodila u stvarnom, a ne u virtualnom kontaktu i druženju s prijateljima…