KRAJ NAJDUGOVJEČNIJEM POLITIČARU? Karamarko je predvodnik saveza za konačnu eutanaziju Vladimira Šeksa

Foto:Cropix

Da na proslavu Oluje želi doći kao državnica, a ne kao kandidatkinja, nekoliko tjedana hrvatsku javnost uvjeravala je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, a onda s kninske pozornice demantirala samu sebe te pomalo konfuzno naciji najavila kandidaturu za još jedan mandat. No, nije samo šefica države ta čije su riječi obznanile početak olujnog razdoblja na hrvatskoj političkoj sceni. Učinio je to i bivši šef HDZ-a Tomislav Karamarko, nošen potporom bivše kninske gradonačelnice i nekoć jedne od najmoćnijih žena stranke Josipe Rimac, koja po svemu sudeći spada u skupinu onih koji nisu zadovoljni načinom na koji Andrej Plenković vodi Hrvatsku demokratsku zajednicu – jasno jer ona nije u prvom planu kao nekad.

„Moram reći da ozbiljno razmišljam o takvoj mogućnosti“, odgovorio je Karamarko predstavnicima medija kada su ga upitali planira li se kandidirati za predsjednika vladajuće stranke. Ovim riječima Karamarko je samo potvrdio ono što je rekao u intervjuu za 7Dnevno prije više od godinu dana, kada je najavio da planira povratak u političku arenu. Medijskim prostorom, pukla je potom priča kako se Karamarko vraća kako bi rušio Andreja Plenkovića. No, je li to baš tako i je li Karamarkov konačni cilj Plenković ili je sada on na redu za rekonstrukciju stranke, koju je otpočeo prije nego što je protjeran i marginaliziran s političke scene?

Kako je u Kninu kazao, na razmišljanje o povratku na čelo stranke potaknulo ga je stanje u HDZ-u. „Ne procjenjujem da je stanje dobro, stranka je u konačnici izgubila i europske izbore i mislim da je potrebno učiniti niz promjena svih aspekata stranačkog djelovanja“, istaknuo je Karamarko vrlo jasno dajući do znanja da nije nezadovoljan samo Plenkovićem već i svima onima koji su ga okružili, a među ostalim u tom kontekstu vrlo je važno spomenuti i HDZ-ova doajena Vladimira Šeksa, čovjeka pod čijom palicom djeluje Plenković, što uistinu i jesu potvrdili europski izbori na kojima se bez ikakve logike i racionalnog objašnjenja kao nositelj liste pojavio njegov posinak Karlo Ressler, dok su istodobno stranački internacionalkapitalci poput Mire Kovača ili Davora Ive Stiera ostavljeni po strani.

Dečko koji obećava

Kako je ta Šeksova slagalica na koju je Plenković pristao prošla potvrdila su četiri osvojena mandata s kojima nitko u vladajućoj stranci nije zadovoljan. Nitko osim možda Šeksa, jer on je u svom planu uspio: posinka je poslao na europske pozornice s kojih će moći nastaviti graditi svoju političku karijeru kao ‘dečko koji obećava’. No, dok ovaj mladić gradi karijeru, nezadovoljstvo u HDZ-u buja, a vrata za Karamarkov povratak širom se otvaraju, jer za razliku od Plenkovića koji je stranku gurnuo na liberalnu političku pozornicu, bivši je šef taj koji je svjestan kako HDZ bez svojeg desnog krila naprosto ne može funkcionirati. Plenkovićev koalicijski potencijal, gledano dugoročno, na niskim je granama, dok je s druge strane Karamarko taj koji još uvijek njeguje dobre odnose i sa Suverenistima Ruže Tomašić, ali i sa Zlatkom Hasanbegovićem čija se stranka osula svega nekoliko dana prije no što je Karamarko obznanio povratak u političku arenu, što je znakovito.

Dakako, osim Hasanbegovića i Rimac, Karamarku će za rušenje Plenkovića, ali i Šeksa biti potrebna cijela mašinerija, a valja znati da ‘crni Tomo’ kako su ga nekoć zvali nije politički naivac ma što netko mislio o njemu. Iako su do sada mnogi povratnici na političku scenu, ali i povratnici u HDZ u konačnici iz tih bitaka izglazili kao gubitnici, Karamarko je političar koji s povratcima ima debelo iskustvo, pa je stoga strpljivo i iz prikrajka u periodu u kojem je izbivao iz politike pripremao svoje ljude za puč, i to baš ondje gdje je Plenković najranjiviji – na terenu, među lokalnim ograncima.

„Vrh stranke HDZ-a dislociran je od stranačkog tijela”, rekao je Karamarko među ostalim u Kninu, a rečenica koja se na prvi pogled doima trivijalno zapravo je razotrila njegovu povratničku strategiju. Ubiti dvije muhe u ovom slučaju – Šeksa i Plenkovića – jednim udarcem nije nimalo lako. No, Karamarku svakako u prilog ide to što Šeks u stranci formalno nije nitko i ništa, pa baš stoga zbog svojih intenzivnih sufliranja i savjetovanja te utjecaja kojega ima na Plenkovića iritira sve veći broj članova na koje se Plenković po njegovom naputku obrušio nakon što je stranka doživjela debakl na europskim izborima.

Ti napadi bez argumenata, ali i utjecaj bez pokrića dozlogrdili su HDZ-ovcima, osobito onima u slavonskim ograncima, koji sa Šeksom i imaju najviše doticaja pa se uoči unutarstranačkih izbora koji bi se trebali održati naredne godine u proljeće fomira novi pakt HDZ-ovaca koje čine ljudi iz vukovarskog i osječkog ogranka stranke koji su u političkim vodama stasali baš pod palicom bivšeg šefa Karamarka. Karamarkovi kadrovi mahom su ljudi konzervativnih načela koji su spremni stati iza svojeg bivšeg šefa, dakako ne uzalud, jer u tom slučaju i njima se smiješe fotelje u stranačkoj hijerarhiji, a preduvjet za postizanje toga cilja jest eliminacija Šeksa, ali i Tomislava Čuljka, koji je Karamarku okrenuo leđa u trenutku kada je ovaj posrtao, stajući uz Plenkovića te ravnajući strankom iz prikrajka, kroz prilično snažan vinkovački ogranak što potvrđuje i novi ministar državne imovine Mario Banožić, kojega je on instalirao na čelo ovoga resora.

Cilj slavonskih ogranaka jest pod Karamarkovim pokroviteljstvom dovesti svoje ljude u stranku te preuzeti rukovođene istom, a poseban naglasak u tom se kraju stavlja baš na Vladu Šeksa koji više od dva desetljeća drma osječkim ogrankom stranke, gdje se doima nedodirljivim, baš poput primjerice Josipa Đakića u virovitičkom kraju.

Vlado, Branimir i jedna prijevara

Dobro upućeni tvrde kako se nove, slavonske snage sve intenzivnije sastaju, a predvodnik tih druženja je zamjenik vukovarsko-srijemskog župana Josip Dabo koji se planira kandidirati za predsjednika vukovarsko-srijemskog ogranka stranke, kojega trenutno vodi Dražen Milinković, inače Čuljkov kadar. U ekipi koja planira opstrukciju navodno je i aktualni šef HGK-a Luka Burilović koji godinama slovi kao Karamarkov kadar, tu je i vinkovački gradonačelnik Ivan Bosančić te Marinko Beljo, tajnik vukovarsko-srijemskog ogranka stranke, ali i dva ključna čovjeka Ivan Anušić i njegov imenjak iz Vukovara Ivan Penava, ljudi koji su u doba bivšeg šefa Karamarka i zavladali svojim županijama i gradom jer je Karamarko bio taj koji ih je prepoznao i dao im priliku, a to se u politici ne radi uzalud, ni besplatno.

Ova mlada družina, namjerava preuzeti slavonske ogranke HDZ-a, a preko istoka Hrvatske bivši predsjednik HDZ-a udariti će primarno na Šeksa, a potom bi kao kolateralna žrtva trebao pasti i Plenković. Ipak, ono što treba imati na umu kada je o diverziji na Šeksa riječ jest činjenica da je baš on taj kojega poznavatelji HDZ-ove povijesti opisuju kao diverzanta.

Naime, priča o nastanku HDZ-a i danas sa tri desetljeća odmaka doima se gotovo mistično. Stranka se stvarala kao tajna organizacija koja je iz procesa svojevrsnog političkog pokreta prerasla u državotvornu opciju pod kojom se mijenjao politički sustav u Hrvatskoj. Baš iz tog vremena dopire priča o tome kako je Branimir Glavaš u čuvenoj jarunskoj baraci Šeksa trebao predložiti za predsjednika stranke. Doduše riječ je o priči koju je u javni prostor plasirao sam Šeks što potvrđuje i serijal koji se ovih dana reprizira na javnoj televiziji, a u kojoj HDZ-ov doajen prepričava događaje iz lipnja 1989.

On tvrdi kako je ‘malo falilo’ da na osnivačkoj skupštini njegov bivši prijatelj Glavaš predloži baš njega za prvog predsjednika stranke u nastajanju i ‘ode ja za predsjednika’ reći će Šeks sa vidljivim žarom u očima. Baš tu se nazire konfuzija i misterija, jer prema tvrdnjama djela osnivača HDZ-a Šeks je imao značajnu ulogu u Tuđmanovom izboru za predsjednika stranke. Posebice kada se u proljeće 1989. formalno osnivala stranka u njoj su postojale dvije grupacije – Tuđmanova i Manolićeva te skupina pokojnog Marka Veselice s druge strane. Doktor Veselica trebao je biti Tuđmanov protukandidat u toj povijesnoj unutarstranačkoj borbi, ali je slavonska grupa koju je predvodio Šeks stala iza Tuđmana kojega je formalno za predsjednika stranke predložio Branimir Glavaš, no Mate Granić kasnije je pričao kako drži da je iza toga Glavaševa istupa stajao Šeks.

Joža Manolić je pak jedne prigode rekao da su se on i Tuđman dogovorili da Glavaš predloži Tuđmana za predsjednika budući je pokojni predsjednik imao želju da uz njega stanu mladi ljudi. Bilo kako bilo, činjenica je da je Tuđman porazio Veselicu na prijevaru i uz Šeksovu asistenciju. Svoj politički procvat Šeks doživljava onoga časa kada ga dopada zadatak pisanja prvog hrvatskog božićnog Ustava kojega Sabor usvaja uoči Božića 1990. godine. Početkom rata u Hrvatskoj počinje i Šeksova turbulentna era koje se prije nekliko godina prisjetio Manolić koji je tih devedesetih bio jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika.

”U srpnju ratne 1991.godine, predsjednik Franjo Tuđman namjeravao je Vladimira Šeksa optužiti za urotu. Tuđman mi je objašnjavako kako se Šeks s nizom desno orijentiranih saborskih zastupnika HDZ-a upustio u kovanje urote protiv državnog vodstva, protiv državne politike, protiv Tuđmana osobno i protiv samog HDZ-a”, tvrdio je Manolić u jednom od svojih intervjua objašnjavajući da je pokojni predsjednik htio otići i korak dalje.

”Da je Tuđman ostao kod kvalifikacije o uroti, Šeksa bismo morali uhapsiti jer optužba za protudržavnu urotu, osobito u ratno vrijeme podrazumijeva i uhićenje i druge kaznene sankcije. Osobno sam Tuđmana nagovarao da odustane od urote i da Šeksovu akciju proglasi tek reagiranjem jednog dijela HDz-a na neuspješne pregovore sa pobunjenim Srbima i Slobodanom Miloševićem. Nisam želio dopustiti da u najosjetljivije ratno vrijeme dođe do razdora u jezgri političkog života”, svjedočio je Manolić kojega je HDZ iz članstva isključio 1994.godine, nakon sukoba s Tuđmanom oko hrvatske politike prema BiH. Što god o Manoliću mislili potrebno je spomenuti kako on nije jedini svjedok vremena koji je govorio o sukobu na relaciji Šeks-Tuđman. Tu su tezu potvrdili i Mate Granić te Dražen Budiša.

Šeksa nema niti na jednoj fotografiji iz vremena Oluje

Nakon što se njegov udar na Tuđmana izjalovio, Šeksa se po kazni šalje u Osijek kojim je tada drmao njegov prijatelj Glavaš. U tom periodu Šeks postaje javni tužitelj, a iz tog vremena mnogi se sjećaju njegova nedjelovanja u slučaju obitelji Zec, ali i prvih državnih tužbi protiv predstavnika medija. Šeks na Saboru HDZ-a 1993.godine ostaje bez značajnih stranačkih dužnosti, i to na inicijativu pokojnog predsjednika Tuđmana. Devedesetih godina Šeks se doista jest vrtio po marginama, a promatrate li primjerice povijesne fotografije s Oluje njega je gotovo nemoguće pronaći u prvoj garnituri političara.

Šeks se na scenu počeo vraćati tek kada se Tuđman razbolio, a njegove ambicije teško bolesni predsjednik obznanio je HDZ-ovoj vrhuški koju je na jednom od posljednjih druženja upozorio na to da Šeksu nikada ne dopuste da postane predsjednik stranke. U državni i stranački vrh Šeks se vraća tek koncem devedesetih, svega nekoliko mjeseci prije smrti prvog hrvatskog predsjednika.

Budući da je HDZ-ovo tadašnje rukovodstvo znalo da se Tuđmanu bliži kraj, sredinom 1999.godine formiraju nekoliko stranačkih frakcija koje su se natjecale za nasljedstvo. Jednu frakciju tvorili su Mate Granić i njegov zamjenik u ministarstvu vanjskih poslova Ivo Sanader, drugu frakciju tvorio je Ivić Pašalić, dok je trećom ravnao Nikica Valentić sa HDZ-ovim tehnomenađerima. Šeks kao jedan od utemeljitelja stranke u jednom je času ostao sam, ali već u drugom trenutku postaje prihvatljiv svim frakcijama pa je tako u ime stranke bio predvodnik pregovora s pokojnim Račanom o datumu raspisivanja parlamentarnih izbora, ali i o sastavu Ustavnog suda u kojega je ugurao svojeg prijatelja Vicu Vukojevića.

Šeks nije dugo u javnosti mogao predstavljati HDZ, a mnogi to među ostalim pripisuju i njegovom teškom karakteru koji je doveo do sukoba s Granićem, čijoj se kandidaturi za predsjednika države usprotivio. No, vrijeme je učinilo svoje HDZ gubi izbore, a stranka se počinje osipati. Granić napušta vrh HDZ-a, Ivić Pašalić bio je teško kompromitiran, a Valentić, Jure Radić i Hrvoje Šarinić povlače se iz operativne politike.

Sve ih Šeks ispraća u ropotarnicu političke prošlosti, a na scenu stupa Ivo Sanader najavljujući kandidaturu za predsjednika HDZ-a, tijekom koje je tvrdio kako je baš Šeks njegov najvažniji čovjek. Tim je riječima lukavog Vladu pretvorio u osobu koja postavlja predsjednika stranke. Šeks i Sanader djelovali su vrlo idilično, a i okolnosti su im išle na ruku pa su tako zajedničkim snagama dobili unutarstranačke izbore, a iz toga vremena datira priča kako su ti izbori pokradeni te da je Šeks bio taj koji je u dilu s Glavaševim dečkima iz osječkog osiguranja ‘Borbaš’ osiguravao izborni sabor stranke kako bi se glasovi slili na njegov, a ne na Pašalićev račun.

Priča je međutim ubrzo gurnuta pod tepih, kako i ne bi kada HDZ pobjeđuje na parlamentarnim izborima te počinje pokazivati na koji način funkcionira Šeksovo i Sanaderovo domoljublje. U tim danima Šeksove najveće slave (postao je predsjednik Hrvatskog sabora) biva uhićen Hrvoje Petrač, a ujedno nastaje i rečenica koja mu je obilježila karijeru. ”Identificirati, locirati, uhititi, transferirati”, izjavio je Šeks govoreći o generalu Anti Gotovini, koji je nedugo potom uhapšen. Dok je general gulio u Haagu Šeks je predsjedao Hrvatskim saborom, ali ne zadugo jer njegov težak karakter ponovno dolazi do izražaja pa u konflikte počinje ulaziti i sa Ivom Sanaderom.

Šeks počinje okretati leđa Sanaderu, a on ga pak, detektirajući njegove namjere, miče s pozicije predsjednika Sabora čime ga ujedno pretvara u svojeg najvećeg neprijatelja. U srpnju 2009.godine, silom prilika Sanader napušta sve stranačke i političke dužnosti, a par mjeseci kasnije postaje jasno da se za njime vuče ozbiljna kriminalna hobotnica. Naredne godine Sanader je pokušao izvesti puč u HDZ-u, ali tu na scenu stupa njegov stari drug Vladokoji daje potporu Jadranki Kosor dok Sanadera izbacuju iz stranke. Tim je činom Šeks Sanaderu servirao hladnu osvetu i profilirao se u najvažniju figuru u stranci, jer je stao u obranu premijerke i predsjednice HDZ-a Jadranke Kosor s kojom je kormilario državom.

UDBA(š) ili KOS(ovac)

U Karamarkovoj eri za Šeksa međutim nije bilo mjesta, on je iz stranke izbacio Jadranku Kosor, a ovog stranačkog doajena gurnuo na margine hrvatske politike i baš kada se učinilo da je kucnuo čas za njegovu mirovinu utočište mu pruža šefica države Kolinda Grabar-Kitarović u čijem se Uredu skrasio kao savjetnik za pravna i ustavna pitanja, ali se ni tu ne uspjeva dugo zadržati. Iz Ureda Predsjednice odlazi zbog sukoba oko pomilovanja, no tu se njegova karijera ne zaustavlja, jer baš je Šeks taj kojega je Plenković prigrlio i pod čijom je palicom stasao u šefa vladajuće stranke.

No šefovanje mu, vidljivo je to iz HDZ-ova rejtinga, ne polazi za rukom, a sastanci na kojima se Šeks pojavljuje i na kojima bez ikakve stranačke funkcije odlučuje o smjeru u kojem će se voditi stranačka politika razotkrivaju njegov težak karakter, ali i ambicije da političkim vodama pliva do kraja života. Međutim, izgleda da je Karamarko taj koji nema što izgubiti pa je odlučio zaigrati na sve ili ništa, i sukladno i prošlotjednim najavama našega tjednika vratiti se u politiku, mičući iz nje Šeksa čovjeka koji je imao hrabrosti ratovati i sa Tuđmanom, i sa Sanaderom, i pod čijom su palicom proklizali mnogi stvaratelji državotvorne stranke.

Kada nosiš titulu najdugovječnijeg političara u državi sigurno je da si preživio sve bure i oluje koje su te pokušale srušiti, i baš je to ono što Šeksa profilira u najvećeg lukavca s političke scene s kojim prilično respektabilno progovaraju i ljudi iz oporbe poput primjerice Vesne Pusić ili pak Zorana Milanovića s kojim navodno i danas zna popiti kavu, kako bi ga usmjerio ka Pantovčaku, jer Šeksu i Plenkoviću nije u interesu da Kolinda i dalje vlada. Upravo suprotno, na ruku bi im išao Milanović preko kojega bi Plenković mogao fingirati sukobe i pretvarati se u političara koji brine i za konzervativna načela, bez kojih je doživio debakl na posljednjim europskim izborima. Malo je danas u politici ljudi koji su imali hrabrosti kritički progovarati o Šeksu, ali čovjek koji se ipak drznuo postaviti mu neka vruća pitanja svakako je najglasniji mostovac Nikola Grmoja koji je svojedobno u javnom prostoru mahao dokumentima koji su mu kako je tvrdio poslužili kao dokaz da je politički vrh bio upoznat s problemima u Agrokoru.

Nisu Šeksa previše dirnuli ni medijski napisi unutar kojih su objavljeni transkripti razgovora koje je Služba državne sigurnosti vodila s njim. Radi se o periodu tijekom 1983.godine, kada su ga pokušavali vrbovati da radi za njih, a istodobno su testirali radi li Šeks za KOS. Bilo je to u periodu kada je Šeks očekivao ishod odluke Saveznog suda o sudskoj presudi koju je protiv njega potvrdio Vrhovni sud Hrvatske jer je bio optužen za protudržavnu djelatnost te ga je nadzirala Udba. Za nadzor nad Šeksom bio je zadužen Zdravko Pejić, koji je s njime periodično komunicirao. Na ove napise Šeks se nije previše osvrtao, okarakterizirao ih je pun samopouzdanja kao čiste izmišljotine. Kako i ne bi bio samouvjeren kada je Šeks taj koji posljednjih godina preko Plenkovića ravna državom, a aktualnog premijera zadužio je još u eri Jadranke Kosor.

U tom kontekstu treba podsjetiti na unutarstranačke izbore na kojima se Kosor natjecala za šeficu stranke, dok se Plenković tada kandidirao kao zamjenik predsjednika stranke i to baš u timu bivše premijerke. Šeks je bio ključna osoba koja se borila za pobjedu Jadranke Kosor i njenog tima na tim izborima, Kosor je tada ispala najveća luzerica, a Šeks priznaje poraz i povlači se u sjenu. Plenkoviću u zaštitu priskaču diplomatski krugovi sve do one čuvene ‘ne može stranka biti talac jednog čovjeka’ pod kojom je ‘skinuo’ Karamarko, a na čelo HDZ-a uskočio sa prijateljem i podupirateljem Šeksom, s kojim bi sada ako se ostvare Karamarkovi planovi mogao trajno skliznuti.

Kako je Šeks stasao u najdugovječnijeg političara?

Pokojni hrvatski novinar Petar Požar jedne je prigode govoreći o Šeksu ustvrdio kako je imao velike sreće u životu jer da nije bilo jedne loze previše u kakvoj osječkoj birtiji i jedne Vile Velebite u vremenu kada to baš i nije bio službeni repertoar, pitanje je bi li njegova karijera išla tijekom kojim se razvila. Šeks je odrastao u obitelji lijevo orijentiranog obrtnika, svojeg oca Aleksandra, a zbog odrastanja u takvom okruženju ne treba čuditi da se sa svega 21 godinom upisuje u Savez komunista. Mnogi će reći kako je to bila prva postaja u njegovoj političkoj karijeri.

Nakon što je kraju priveo Pravni fakultet Šeks se zapošljava u osječkom tužiteljstvu, gdje za svega četiri godine stasa u zamljenika tužitelja. Afera s lozom i otvaranjem pošte na osječkom sudu rezultirali su izbacivanjem iz Partije, a u tom intervalu njime se počinje baviti Služba državne bezbjednosti otvarajući mu dosje pod šifrom ‘Sova’. Kada je u tužiteljstvu raskinuo radni odnos Šeks biva izbačen i iz odvjetničke komore, ali nije dugo tapkao u mjestu. Pismom se obraća srbijanskoj komori, i to na ćirlilici tražeći dozvolu za otvaranje odvjetničkog ureda u Šidu. Koliko je spretan već tada bio potvrđuje podatak kako se u tom periodu zbližio sa Matom Arlovićem, ali i sa Vojislavom Šešeljem te Milovanom Đilasom, a ujedno postaje član PEN-a Amnesty Internationala.

Radi zlata, pola je godine robijao u Staroj Gradiški gdje je vodio dnevnih kojega je kasnijih godina objavio pod nazivom ‘Tmina zatvorskog sna’. Kada se domogao slobode, logično Šeks nije uspjevao pronaći odvjetnički posao pa je radio kao grobar u osječkom ‘Ukopu’. Vrijeme je ipak odradilo svoje pa se Šeks našao u pravo vrijeme na pravom mjestu, na zagrebačkom Jarunu gdje su udareni temelji današnjeg HDZ-a, stranke u kojoj se promijenilo sve osim Šeksa.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI