Sve dok se jame pune leševa ne otkopavaju, dok se ne istražuje sustavno, a ne istražuje se, slušat ćemo paušalne političke prosudbe, pa čak ovo gnusno pravdanje zločina koje nas ovih dana lupa sa svih strana. Besramno, te odvratno. Kao da smo u 1947. godini. O lažima s brojem žrtava sada nećemo, tu se vodi najveća bitka
U općem cirkusu i divljanju onih koji se naslađuju nad žrtvama komunističkog režima nakon Drugog svjetskoga rata, potaknuti zabranom održavanja mise na Bleiburškom polju od koruške Katoličke crkve, ostaje nam samo jedna napoznanica. Sve znamo, tko je na kojoj strani, samo jedna činjenica nije jasna. Je li članu HSS-a, Krešu Beljaku, djed bio partizan ili ustaša? Dotični, obični i sitni osuđeni lopov koji je poput narkomana krao kazetofone iz automobila – soli nam pamet o zločinima u Bleiburgu i to na takav način da samo ne poskakuje od sreće što je toliko ljudi odvedeno na stratište… Ne, nismo pretjerali, čovjek se s tolikim zanosom primio te teme, usput napadajući aktualnu politiku, Crkvu, sve što nosi predznak – hrvatski – da se njegovi istupi doslovce mogu nazvati – zlostavljanjem javnosti…
Njegovo sprdanje sa žrtvama komunističkog režima, ultimativno zahtijeva barem prijavu, jer ovo što čovjek čini nije samo neugodno, neprostojno, nedolično, nego je baš – gnusno. Ne samo što je Krešo Beljak, na društvenim mrežama, nazvao europarlamentarku, Ružu Tomašić – “ustaškom emigranticom”, nakon njezine ocjene da je misa na Bleiburgu zabranjena zbog utjecaja agresivnih lijevih lobija na vrh crkvene hijerarhije u Austriji, nego je napao i samog sebe s takvim lažima da nam se čini kako je dementan…
Dakle, Beljak piše po društvenim mrežama: “Još jedna ustaška emigrantica, ova iz Kanade a porijekom. iz Bosne. Mi smo zemlja koja vrvi ovakvim domaćim izdajnicima. Sikter iz naše Hrvatske!!” Ovo normalan čovjek ne može izreći. A što, pak, reći na njegove kontradiktorne tvrdnje po medijima o svom djedu? Naime, u nekoliko intervjua hvasta se s djedom partizanom, a u nekoliko ističe kako mu je djed zabludom bio – ustaša. Fantastično, zar čovjek ne razumije da pisana riječ, pa i snimljena – ostaje zauvijek?
Proturječne Beljakove bljezgarije…
Voli on društvene mreže pa, zaboravan kakav već jest – piše: “Moj djed je sa 17 godina krenuo u borbu protiv fašista. Poslije rata je odbio funkcije jer je prezirao partijske karijeriste. Umro je 1984. uvjeren da će jednom biti bolje. Da se probudi, moj djed bi danas imao 95 i sigurno bi se, silno razočaran, odmah vratio ‘oranju nebeskih njiva’”.
Srećom, postoje arhivi, zapisi, snimke. Pa je tako godinu dana ranije u jednom intervjuu Beljak objašnjavao svoju “obiteljsku tragediju”. Novinarima je pričao kako je njegov djed bio ustaša: “Moj djed je bio ustaša i poginuo je u ustašama, ubili su ga partizani, i ja ne govorim iz pozicije nekakvog partizanskog unuka”. Beljak je još dodao kako se ne treba pozivati na pojedinačne slučajeve “jer ćemo se zapetljati u povijest”…
To što se ljudi smiju njegovim komentarima svaki put kad istupi u javnosti, njega nimalo ne dira. Svaki dan jedna laž, nakon sto dana istina – egida je političkog djelovanja Kreše Beljaka.
Nesretnog premijera Plenkovića kojeg ionako napadaju s lijeve i desne strane, Beljak posebno cilja. Ne pokazuje li time svoje, možda, premijerske ambicije?, pitamo se u nevjerici…
“Velika je greška Plenkovića što je propustio povijesnu šansu da stvari stavi na svoje mjesto”. Koje stvari? Reći da na Bleiburgu i kasnije nije bilo zločina?
Nadalje, predsjednik HSS-a, Krešo Beljak, ustvrdio je da mu je žao što “jedna Austrija, koja je bila leglo nacista za vrijeme 2. svjetskog rata, koja nije imala antifašistički pokret, mora nas, koji smo se vlastitim snagama obranili od fašizma i nacizma, danas učiti povijesnim činjenicama…” Neee! Riječ je o žrtvama, ne o ideologiji, gospodine Beljak…!
Josipovićeve mise za partizane…!?
Tko je njegovog djeda učio antifašizmu? Ili fašizmu? Pa, čovjek se pogubio! Baš kao što se pogubio i bivši predsjednik Republike Hrvatske, Ivo Josipović, zapomažući – “zašto se za poginule partizane ne služe mise?”
Dakle, za one koji su Crkvu prezirali, lomili križeve, strijeljali svećenike, osuđivali biskupe… Njima mise? Dragi, bivši predsjedniče, koji si svoju malu strančicu morao spojiti s propadajućim SDP-om, akademski silno naobraženi građanine, shvaćaš li kakav si apsurd izvalio? Zacijelo ne! A u razgovoru za jedan dnevnik, Josipović se dodvorava trendu omalovažavanja Bleiburga, pa kaže:
“Ponosan sam na antifašiste koji su tada odlučili sa mnom otići na Bleiburg pokazavši tako svoju odgovornost prema našoj povijesti i budućnosti. Iako, priznajem, bio sam naivan. Smatrao sam, i o tome sam razgovarao i s vrhom Katoličke crkve, da Drugi svjetski rat konačno moramo završiti i skinuti ga s dnevnog reda, žaleći za svim žrtvama i osuđujući svaki zločin, ali s vrlo jasnom porukom. Svako neka stavi cvijet na grob svojih stradalih, neovisno kojoj su strani pripadali.
Ali, konačno i nedvojbeno prihvatimo da je bilo ispravno suprotstaviti se Hitleru i Mussoliniju, a ne služiti im. Narodnooslobodilačka borba je bila ispravan odabir, a ustaški kolaboracionizam pogrešan.
Izgledalo mi je da bi Crkva mogla podržati takav pristup, međutim, očito sam se prevario. Crkva se, zajedno s desnicom odlučila za ustašofiliju i revizionizam. Porazno je da imamo mise za ustaške zločince. Nisam čuo da je ikada održana misa za neke od poginulih partizana, čak ni za svećenike koji su sudjelovali u NOB. Kad već govorimo o mom mandatu, bio sam obećao da ćemo ući u EU, da ćemo ojačati borbu protiv korupcije, posebno pretvorbenog kriminala i ratnog profiterstva, te popraviti odnose sa susjedima. Na sva tri područja rezultati su bili vidljivi. Nažalost, nakon mog mandata krenulo je jačati antieuropejstvo…“
Eto, sad smo u 2019. godini u lošijoj situaciji nego, primjerice, 1982. kada si barem šaptom mogao reći tko je sve od tvojih stradao na Bleiburgu, a i kasnije. Danas to ne smiješ, jer te odmah dohvate Beljak, Josipović, Goldstein ili Vesna Pusić, Stipe Mesić. Da, i on!
Goldsteinove pisanije bez broja žrtava…
Opća histerija s pričama o ustašama toliko je prozirna i zla. Uostalom, sjećamo se dana kada je predstavljena zastava naše domovine, ti isti su urlali kako je to “ustaški barjak”… Bez obzira na boju polja; uostalom, neka onda sruše crkvu svetog Marka pokraj Sabora, pa neka budu vjerodostojni s tim glupostima oko boje prvog polja hrvatskoga grba…
Sve to dobro zna, ali ga se ne tiče – i povjesničar s interesima – Ivo Goldstein. Koji se, trudeći biti objektivan, na neobjektivan način zapliće u brojke, ideologiju, opravdanja, ispadajući svrstan samo na jednu stranu, što si pravi povjesničar nikad ne bi smio dopustiti, bez obzira na obiteljsku tragediju koja ga je dohvatila u Drugom svjetskom ratu…
Pa tako, povjesničar Ivo Goldstein u svojoj knjizi o Bleiburgu tvrdi, da je na tzv. “križnom putu” bilo oko 116 tisuća ustaških vojnika, oko 60 tisuća hrvatskih civila, oko 17 tisuća slovenskih i srpskih vojnika, te oko 10 tisuća slovenskih civila. U procjene o broju žrtava, Goldstein se nije upuštao, ali razni drugi izvori smještaju ih u rasponu od 10 tisuća do (nerealnih) 100 tisuća. Tuđman je u svojim “Bespućima povijesne zbiljnosti” tvrdio da se ukupan broj bleiburških žrtava kretao između 35 i 40 tisuća.
No, pritom se moramo upitati – zašto je ta tema desetljećima bila zabranjena priča? Baš kako bi isti spomenuti htjeli i danas!? Jer, ako su to bile „normalne poslijeratne čistke” (tako isti to vole zvati) kao u brojnim drugim državama, zašto se o njima moralo tako dugo i tako strogo – šutjeti? Zašto se svjedocima prijetilo? Zašto je to bila tema zbog koje su naši ljudi automatski gubili posao, sva građanska (nerijetko i imovinska) prava, te i sam život…?
Ako su to bili zločini, zašto se i nakon više desetljeća godina na istraživanja masovnih grobnica gleda – nedopušteno bezobrazno? Zašto se istraživanja ne provode sustavno? Ako je to bio komunistički ratni zločin, zašto traje konstantna hajka na komemoraciju u Bleiburgu? Kojoj i sada svjedočimo…
Ivo Goldstein ima opravdanje za te događaje, a opravdanja ne smije biti ni za Jasenovac, niti za Bleiburg. On, kao, moralna vertikala, odgovara predsjedniku Sabora, Jandrokoviću, koji je rekao da su nakon rata pogubljeni mnogi nevini ljudi. Nije tamo bilo nevinih, uzvratio je povjesničar Goldstein, praktički…
Pa piše tako Ivo Goldstein: „Oružane snage NDH koje su 15. svibnja 1945. stigle na Bleiburg bile su vojska koja je pune četiri godine ratovala na strani najvećeg povijesnog Zla, posljednji i najvjerniji saveznik Adolfa Hitlera.
A na Bleiburg je ta vojska stigla s teretom od najmanje 300.000 (po Žerjaviću) nevinih žrtava koje je komunistička vlast poubijala u četverogodišnjim represalijama i genocidnom divljanju u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. I pritom Goldstein ustvrđuje: “Jasenovac i Bleiburg se ne mogu usporediti…!”
Sve je to od domaće marihuane…
Jednostavno je! Mogu! I te kako mogu! Oba slučaja zorno pokazuju ljudsku prirodu, nasilje u punom obimu, nepravdu i zlo. Svatko tko je pogubljen bez dokaza, suda, svjedoka zaslužuje mir. U nas toga mira nema – ideološki zastranjeni pojedinci teret su ovog društva, a sprdnja sa žrtvama ovih dana prevršila je svaku mjeru. Zar ljudi ne smiju ni oplakati svoje pretke?
Sve dok se jame pune leševa ne otkopavaju, dok se ne istražuje sustavno – a ne istražuje se(!) – slušat ćemo paušalne političke prosudbe, pa čak i ovo gnusno pravdanje zločina koje nas ovih dana lupa sa svih strana. Besramno i odvratno. Kao da smo u 1947. godini. O lažima s brojem žrtava sada nećemo, tu se vodi najveća bitka…
I da, baš nas zanima na kraju – je li Beljakov djed bio partizan ili ustaša? Na kojoj god strani bio, ako je nepravedno bio pogubljen, bio je – žrtva. A najveća je žrtva kada ga njegov unuk koristi za – svoje manipulacije.
Sve je to, valjda, od domaće marihuane…