Pobunjenik Plenković
Vijest da je Andrej Plenković vodio pobunu protiv Angele Merkel pri glasovanju o čelnicima EU-a, zvuči potpuno nadrealno. Otprilike kao da je Kuščević odlučio donirati deset tisuća eura sirotinji, Ili da je Jandroković dobio sto tisuća preferencijalnih glasova na parlamentarnim izborima. On, koji je uvijek bio štreber, poslušni eurobirokrat na partijskoj liniji, sad najednom vodi pobunu protiv Stasi-babe?
Plenković je ovdje ispao nešto kao Robert the Bruce, koji je prvo izdao Williama Wallacea i predao ga Englezima (bar na filmu), da bi kasnije sam poveo bitku protiv njih i postao škotski kralj. Doduše, Plenković, među milijun mana, ima i jednu kvalitetu koja se obično povezuje s političkom desnicom, a to je – da brani „svoje“. Ponekad one koje treba braniti, ponekad one koje ne treba (Dalić, Kuščević). Ima određen osjećaj lojalnosti svojim ljudima i stranci kao instituciji, ako već ne i osjećaj lojalnosti biračkoj bazi i samoj ideji demokršćanstva.
I u pravu je, jer bi izbor socijaldemokrata Timmermansa na čelno mjesto EK-a bio sprdanje s demokracijom kao takvom. U demokracijama je običaj da lidera daje ona stranka koja je dobila najviše glasova na izborima. To je, u ovom slučaju, EPP, koja je postala prava „cuckservative“ stranka, stranka demokršćana i konzervativaca samo po imenu, a u stvarnosti oportunistička nakupina profitera predvođenih Angelom Merkel. No, sviđali se oni nama ili ne, oni imaju većinu, makar i relativnu i imaju moralno pravo izabrati zamjenika pijanog Junckera. A Angela Merkel, žena koju kao i Hillary Clinton, muče ozbiljne neurološke tegobe koje ne želi priznati – s tim da ona za razliku od Hillary bar nije pokušala domoći se atomskog kovčežića, ali je zato napravila ogromnu štetu Europi i bez njega – iz nekog je samo sebi poznatog razloga sa socijalistima dogovorila da će oni, izborni gubitnici, imenovati čelnika Europske komisije.
Nije da je ta funkcija naročito važna, jer u EU i niži činovnici i portiri gube posao i ostaju bez egzistencije ako dođu na posao malo pripiti, dok se glavnom gazdi tolerira da bude mrtav pijan svaki dan na poslu. To, zapravo, dosta govori o demokraciji u EU, a još više govori to što je Merkel bila spremna, neovisno o izbornim rezultatima, prepustiti mjesto kandidatu socijalista. To je potpuni prijezir, prije svega spram vlastitih birača.
A prijezir spram svojih birača je nešto što Plenković pokazuje sustavno i zato je iznenađenje njegovo inzistiranje na tome da ta funkcija pripadne izbornim relativnim pobjednicima. No, zato je truli kompromis postignut oko drugih nekih funkcija, koje će, kakti desni pučani i kakti lijevi socijalisti dijeliti, po dvije i pol godine svaki. Velika koalicija na djelu: Oni su se dogovorili, a volju birača nitko ne zarezuje…
Najtragičnije je u svemu: Kad gledate kako u praksi funkcionira demokracija u toj i takvoj EU kakvu imamo, čak i ono što imamo u Hrvatskoj ne djeluje tako strašno. EU je postala potpuna komedija gdje narod ima pravo glasati o svemu, a vlasti i birokrati imaju pravo ignorirati to kako je narod glasao i odlučiti po svom.
Migranti iz Engleske
„Britanski vojnici na odmoru već danima teroriziraju Zadrane. Divlji su, pijani, nasilni, i vulgarno se nabacuju djevojkama, a ne žele plaćati račune“, kaže naslov Jutarnjeg lista. U tekstu se navode brojni primjeri da se britanski vojnici, koji su na vježbi NATO pakta u zaleđu Zadra, ponašaju kao stoka – pijani mokre po ulicama i izazivaju tučnjave po barovima, pa se čak navodi i kako su se „domaći“ dogovorili da im organiziraju sačekušu i pretuku ih, ali ona nije uspjela jer se te večeri Britanci nisu pojavili u gradu.
„Prošlog su vikenda pretukli jednog mladića u središtu grada, pijani su pobjegli iz nekoliko lokala ne plativši račun, u jednom poznatom baru na Kalelargi u trenutku najveće gužve aktivirali su aparat za gašenje, uništili su interijer lokala i sve goste natjerali u panični stampedo. Prijavljivani su policiji najmanje desetak puta zbog naročito drskog ponašanja i uriniranja po gradskim ulicama“, navodi se u tekstu koji je praktički poziv da se namlati Engleze i potjera ih iz grada.
Sad, nije da mi nije poznato kako se Englezi ponašaju, a naročito podivljaju kad su na odmoru, u što očito spadaju i vojnici na izlasku. Uostalom, kad oni okupiraju neko ljetovalište u Grčkoj, Španjolskoj, ili Hrvatskoj – a zadnjih godina su uglavnom okupirali Zrće – ostali turisti to mjesto napuste. Englezi su na vrlo, vrlo lošem glasu što se toga tiče, a nisu naročito poželjni ni kao gosti kod većine privatnih iznajmljivača, jer pijani i drogirani rade štetu, nasilni su, ponekad i kradu ili oštećuju imovinu bez da je plate.
Sve to što je napisano o Englezima je, smatram temeljem poznavanja istih, realno. Ali pokušavam si zamisliti što bi se desilo kad bi koje druge novine napravile isto tako realan prikaz ponašanja nekih drugih „gostiju“ i gostiju u Hrvatskoj. Recimo, svih onih silnih „inženjera, doktora i stomatologa“ koji bez dokumenata dolaze u Europu i koji se spram djevojaka ponašaju čak i gore od Engleza, i to čak i trijezni. Ili kad bi pozivale na razumijevanje za lokalce koji žele sačekati i prebiti ekipu iz neke određene zemlje jer ta ekipa nečim provocira i ne ponaša se u skladu s onim što se u lokalnim okvirima smatra prihvatljivim i normalnim ponašanjem. I što bi Jutarnji tada pisao o islamofobima, rasistima i ustašama?
Stvarno, zašto je dozvoljeno ovako verbalno ispeglati Engleze kad se ponašaju kao stoka, ali ne i neke druge? Jer su Englezi stara imperijalna nacija i ne spadaju u „ugrožene“? Ili iz nekog drugog razloga? Zašto ovakvo pisanje o Englezima nije „generaliziranje“, ali bi bilo da je o nekom drugom? Jer, kad god netko uoči tipičan obrazac u ponašanju neke nacionalne ili vjerske grupe, ljevičari skaču na stražnje noge s pričom – „nisu svi takvi“ ili – „nemojmo generalizirati“, a onda u idućoj rečenici proglase sve katolike pedofilima, recimo.
Kako god, bilo bi dobro kad bi se moglo otvoreno govoriti o svačijem problematičnom ponašanju, ne samo Engleza i kad bi se moglo govoriti o onom što je bitno, a to je o tipičnim obrascima ponašanja koji, uostalom, oduvijek određuju ugled svake nacije, a ne zamagljivati stvari pričama o „negeneraliziranju“; siguran sam naime da i među Britancima u Zadru postoje oni koji ne loču i ne rade probleme, samo što su toliko malobrojni ili bez utjecaja na ostale da ih se niti ne vidi…
Kuščevićevi kvadrati
Da je Lovro Kuščević pametan, kao što nije, sam bi dao ostavku. Premijer ga je prošli tjedan, na svoju štetu, pokušao zaštititi, podržavši time rašireno uvjerenje kako je HDZ nakupina sjecikesa i konjokradica. No, od svega što se nagomilalo, ni Plenković ga neće moći zaštititi ako ne želi i sam pasti zajedno s njim: HNS prijeti premijeru odlaskom iz Vlade ako ga ne smijeni, a i HDZ-ovci gunđaju jer im Lovro kvari posao. Opet su pod povećalom javnosti i medija, pa em – ne mogu krasti, em im se smiješi – gubitak izbora.
Je li HNS kao stranka najednom dobio napadaj poštenja pa im smetaju lopovi u Vladi? Ili im smeta da krade netko drugi u koaliciji, a ne oni? Jer, dosad je to bio njihov posao: SDP je bio tu da bi glumio poštenje i principe, a HNS je kao koalicijski partner bio zadužen za haračenje po javnom sektoru, naročito energetskom. Za Sanadera se znalo čiji je posao krasti, bilo je nekog reda. HNS tada nije ulazio u koalicije s HDZ-om jer je HDZ oduvijek imao dovoljno svojih lopova da mu nije trebao HNS za to. S druge strane, znalo se da je Pupovac, kao i danas, bio partner HDZ-a, jer SDP ionako ima svoje Srbe, pa mu Pupovčevi – ne trebaju.
Malo vjerojatno. Prije će biti da Štromar želi izbjeći probleme u stranci, jer brojni su HNS-ovci nezadovoljni time da se išlo u koaliciju s HDZ-om, koji je stranka s posve drugog kraja ideološkog spektra, pa im Kuščević dođe kao dokaz da se ta koalicija nikad nije trebala dogoditi i da to kao – sramoti HNS. Iako ništa ne može sramotiti HNS više od HNS-a samog.
A što se Lovre tiče, njegova reakcija na aferu je školski primjer što ne treba raditi kad vas ulove s prstima u pekmezu. Prijetnje novinarima i onima koji su lopovluk razotkrili su u tom slučaju zadnja stvar koju je pametno raditi, a to je upravo ono što je Lovro pokušao. Da stvar bude gora, išao je prekrajati imovinsku karticu kako bi ispravio neke propuste, čime je samo ponovo skrenuo pažnju na sebe. Pa je povećao broj kvadrata svoje vile, ali joj usput umanjio vrijednost za milijardu i pol kuna. Kuščevićeva imovinska kartica je jedino mjesto u Hrvatskoj u kojem cijena kvadrata – pada.
Sukob hrvatskih suverenista
Borba divova: u hrvatskoj javnosti traju rasprave, je li veći „suverenist“ Plenković ili Milanović… Što je otprilike kao da raspravljamo je li veći (hrvatski) domoljub Milorad Pupovac ili Nenad Stazić…
A sve je počelo time što je Milanović kritizirao Plenovićevu mini-pobunu protiv odlazeće i izgubljene Angele Merkel, rekavši kako nas Plenković dovodi u sukob s najmoćnijim silama Europe, misleći time na Njemačku. Osim što je time promovirao poslušništvo spram moćnijih država, Milanović je smetnuo s uma nešto što je svima, čak i Plenkoviću, smjesta palo u oči: Na početku svog mandata upravo nas je Milanović doveo u sukob s Njemačkom koja nam je čak prijetila i sankcijama – jer nije htio izručiti Njemačkoj dvojicu starih ubojica komunističke tajne policije, dvojicu jugoslavenskih agenata koji su organizirali ubojstva Hrvata po inozemstvu.
Konkretno, Stjepana Đurekovića, bivšeg direktora u INA-i, koji je pokušavao razotkriti kako tadašnja komunistička vrhuška krade iz javnih i državnih poduzeća (što se nije promijenilo i odatle otpor elita privatizaciji) i koji je zato dobio mesarskom sjekirom po glavi.
Plenkoviću nije trebalo dugo da uzvrati, jer mu je Milanović baš fino legao na volej tom izjavom, koja ne bi bila na mjestu ni da ju je izrekao netko drugi, a kamoli netko tko je Hrvatsku doveo u sukob s Njemačkom, braneći ubojice Hrvata.
Milanović, pak, s jedne strane optužuje Plenkovića da u Bruxellesu ne brani interese Hrvatske nego stranačke interese EPP-a, a da pritom ne definira koji bi to, pri izboru čelnika EK-a, bio „hrvatski interes“ i zašto bi nam socijalist Timmermans, koji se zalaže za potpuno uništenje nacionalnih država i dovođenje milijuna muslimana, više odgovarao od (doduše, ne puno bolje) Ursule von der Leyen. I kakve veze, uostalom, izbor čelnika EU-a ima s Hrvatskom kao takvom, čak i u slučaju da je izabran netko od „naših“ eurobirokrata poput Plenkovića?
No, zanimljivo je da, dok optužuje Plenkovića da zbog nekakvog privatnog interesa dovodi Hrvatsku u sukob s Angelom Merkel (zašto ne, ako postoji valjan razlog?), odnosno da je cijelu frku izazvao zato jer on želi biti Juncker umjesto Junckera, Milanović se istovremeno hvali da je i njemu nuđeno mjesto potpredsjednika Europske komisije 2014. godine! Nakon što je odustao od „suverenističkog“ (iz jugoslavenske perspektive) Lexa Perković.
Ja, ipak, imam dojam da je u pozadini ovog sukoba titana hrvatske političke scene to što su u zemlji koju vodi Angela Merkel na de facto doživotnu robiju osuđeni Milanovićevi duhovni oci i politički gurui, Perković i Mustač. Sjetite se kakva je panika zahvatila Milanovića i SDP kada je stigao zahtjev za izručenje te dvojice njemačkom pravosuđu! Kakav god da je Plenković, teško da je Milanović, najneuspješniji premijer Hrvatske u njenoj kratkoj povijesti kao neovisne države, taj koji bi trebao držati lekcije o bilo čemu, bilo kome. Naročito o odnosima s Njemačkom.
Demokracija trulih kompromisa u Europi
“Dogovor je da Vijeće preporuči Europskom parlamentu da prve 2 i pol godine uloga predsjednika pripadne grupi socijalista, a druge dvije i pol EPP-u”, rekao je Plenković. “Mislim da s ovakvim kompromisom i rezultatima možemo biti zadovoljni. Kandidati su izrazito dobro rješenje za Hrvatsku. Na čelo Europske komisije predložena je Ursula von der Leyen, ona dobro poznaje Hrvatsku, bila je kod nas, često smo se viđali na različitim događajima, uvjerena je u europski projekt i vjerujem da će ona taj posao, prvi put kao žena na čelu EK-a, obavljati jako dobro”, rekao je Plenković.
A mediji – naši, hrvatski – pišu kako je ishod dobar za Europu „jer više ne postoji politika konsenzusa, nego kompromisa, što je važan korak u demokratizaciji EU-a“ i kako pregovori o čelnim funkcijama potvrđuju da će za svaku važnu odluku biti potrebno ozbiljno pregovarati i držati se procedura što će dodatno ojačati ulogu Parlamenta.
Sve je to lijepo i divno i krasno, samo to nije ono što demokracija jest i što bi trebala biti. Mandate su dobili političari koji su za veću integraciju EU, za jednu državu, dok se dolje, na dnu, u biračkoj bazi, Europa zapravo sve više federalizira. Sve je manje onih kojima je do većeg stupnja jedinstva unutar EU-a, pa unatoč tome, upravo su to politike koje gura EU i to čak neovisno o tome tko bio izabran za novog čelnika EK-a!
U konačnici, sve funkcije su podijeljene nakon maratonskih pregovora koji nisu bili ništa do li posve besprizorna politička trgovina koja bi izazvala puno više gađenja i kritike da se događala u granicama Hrvatske.
Pa zašto mi onda imamo toliko kompleksa spram EU? Istina je da Hrvatska nije uređena kao Njemačka ili Belgija, ali je čak i u ovom trenutku, uza sve mane svoje demokracije i izbornog sustava, bliža idealima demokracije nego što će to EU od 28, a uskoro 27 članica, to ikada biti.
Kome se diže kosa na glavi?
Može li Miroslav Škoro biti taj koji će močvaru u Hrvatskoj isušiti, kad to nije uspjelo ni Trumpu u Americi? Strah močvare od Škore dobro ilustrira Jutarnji list, glas hrvatskog establishmenta i crvene buržoazije, koji piše kako se od Škorinih ideja „svakome tko logički razmišlja o politici diže kosa na glavi“. To nije točno. Naprotiv, meni se diže kosa na glavi od takvih napisa koji druge optužuju za demagogiju, a u stvari su esencija demagogije. Uostalom, naveo sam prošlog tjedna: Ivo Josipović je imao posve iste takve prijedloge prije pet godina! Zašto to tada nije dočekano od istih novinara na isti način, već na posve suprotan?
Jasno je da je Škoro u pravu: Izravno birani dužnosnici trebaju imati šire ovlasti od onih koji nisu izravno birani, jer imaju veći demokratski legitimitet. Kolinda Grabar Kitarović ima legitimitet izravno birane dužnosnice, dok je Plenković biran posredno, u parlamentu, kao i svaki premijer. Odgovornost može biti samo osobna, ne i kolektivna: kolektivna odgovornost je neodgovornost, to je sustav gdje nitko ne odgovara ni za što. Zato je američki predsjednički sustav toliko uspješan, jer za sve odgovara, u konačnici, onaj koga su građani birali – a ne onaj koga je parlament istrgovao…
No, unatoč tome, Jutarnji plaši građane mogućnošću demokratičnijeg sustava: „Povijest je prepuna demagoga koji su koristili narod kao pokriće za vlastite ciljeve. Sada to imamo i ovdje, gdje predsjednički kandidat Miroslav Škoro najavljuje da Hrvatska treba predsjednika koji će biti ‘oruđe naroda’ za odlučni zaokret te iznosi nekoliko prijedloga koji duboko zadiru u ustavni i politički sustav. Tri najvažnija su: ‘Predsjednik mora imati pravo raspisivanja referenduma bez suglasnosti premijera’, ‘Ako narod na referendumu usvoji zakon koji na taj način predloži predsjednik, taj zakon stupa na snagu’, te ‘Predsjednik mora imati pravo nepotpisivanja zakona do odluke Ustavnog suda’.
Svakome tko logički razmišlja o politici, diže se kosa na glavi od ovih ideja. Uostalom, zašto bi vraćanje polupredsjedničkog sustava bilo loše, detaljno je u subotnjem Magazinu elaborirao profesor ustavnog prava, Branko Smerdel,“ piše Robert Bajruši.
Na stranu što se Jutarnji tu služi „argumentom autoriteta“ , koji je kao takav bezvrijedan. To je isti onaj Smerdel koji je tulavom narodu tumačio da je za njega loše da izravno odlučuje na referendumima i da je bolje da to prepusti „stručnjacima“. I da je izborni sustav u Hrvatskoj super i ne treba ga mijenjati. Što se vidi iz rezultata koje Hrvatska postiže, i entuzijazma građana.
No, Jutarnji ne odustaje, nego tvrdi kako bi „u sadašnjim okolnostima, vraćanje predsjedničkog apsolutizma predstavljao korak u diktaturu“, pozivajući se na Smerdela. Očito, u Americi je diktatura. U Francuskoj isto. A u Hrvatskoj je demokracija i spomenutoj EU, gdje se do političkih funkcija dolazi međustranačkom trgovinom. „Umjesto da se dodatno reduciraju predsjedničke ovlasti, uskoro bismo se mogli suočiti s najozbiljnijim udarom na demokraciju u Hrvatskoj“, piše Jutarnji, bez da imalo ulazi u meritum stvari: Koja je svrha smanjivanja ovlasti izravno biranih dužnosnika, a povećanja ovlasti birokrata koje nitko nije birao i koji nikome ne odgovaraju, osim, možda, sudu svoje partije?
Premijer otišao Rimcu vidjeti kako se radi premijerski posao
Događaj tjedna nije trakavica oko navodnog imenovanja Plenkovića za neko od čelnih mjesta u EU i njegov odlazak u Bruxelles na summit EU-a, već njegov odlazak u Svetu Nedelju, samo par kilometara od Zagreba i Banskih dvora.
Nevjerojatno je da niti jedan premijer Hrvatske godinama nije posjetio najuspješnijeg industrijalca u državi, inovatora koji je Hrvatsku stavio na tehnološku kartu svijeta, za kog su čuli svi u svijetu koji imalo imaju interesa za automobile. On nije važan, važniji su propali škverovi, izgleda.
Ipak, Rimac nije taj koji se predaje i natjerao je premijera i svitu da posjete pogone u Svetoj Nedelji, da saslušaju njegove prijedloge i da čuju razloge zbog kojih strani ulagači zaziru od Hrvatske kao od kuge.
Jer, u Orbanovoj „ultradesničarskoj“ Mađarskoj proizvodnja automobila čini nešto više od 30% ukupne industrijske proizvodnje zemlje i 20% izvoza, te u zemlji s manje od 10 milijuna ljudi osigurava radna mjesta za više od 150.000 zaposlenika. U Hrvatskoj, pak, jedinoj od tranzicijskih država, nema nikakvih ulaganja u auto-industriju s izuzetkom Rimca…
Naravno, mantra hrvatskih političara je da mi ne želimo „orbanizirati“ Hrvatsku, želimo ostati luzeri kao i do sad. No, razmislite o ovom: Ove je godine, u usporedbi s 2018., udio njemačkih kompanija koje bi ponovno investirale u Hrvatsku pao sa 68 na 54 posto, a prijašnjih je godina bio i preko 80 posto. U Poljsku bi, pak, ponovno investiralo 95% ulagača!
To proizlazi iz ankete Njemačko-hrvatske industrijske komore provedene od veljače do travnja ove godine među 150 tvrtki članica, među kojima su Allianz, Siemens, Müller, Spar, RWE i drugi.
Hrvatska su izrazito loše ocijenili strani ulagači. Više od 60 posto ispitanih kompanija ekonomsko okruženje ocjenjuje lošim, a samo trećina – zadovoljavajućim. Sve tvrtke koje okuplja Njemačko-hrvatska trgovinska komora imaju iste primjedbe: korupcija i kriminal su najveći problem, a slijede visoki porezi, te nezadovoljstvo poreznim vlastima i sustavom koji se često mijenja. Zatim, tu je loša javna uprava i visoka razina pravne nesigurnosti, nedostatak stručne radne snage, te česte izmjene zakona i propisa. U usporedivim zemljama iz okruženja, institucionalni i pravni okvir, odnosno vladavina prava, funkcionira razmjerno bolje nego u Hrvatskoj i to je, smatra većina ulagača, glavna prepreka Hrvatskoj pri privlačenju investicija.
Sve je to na papir stavio i premijeru servirao i Mate Rimac. No, naši političari su uvijek imali prečeg posla nego brinuti o stranim ulagačima, koji su u Hrvatskoj i dalje tretirani kao narodni neprijatelji. A ni Rimac nema puno bolji tretman. I čemu se mi onda, zapravo, čudimo?