Prije tri godine obiteljsku kuću tik do kuće obitelji Gomaz u Ludbregu kupila je i preplatila pod sumnjivim okolnostima udruga za osobe s mentalnom retardacijom "Sunce" te u nju uselila desetak svojih štićenika i otad Gomazovi vode pravnu i institucijsku bitku za pravo na miran i dostojanstven život u svome domu
Supružnici Zdenko i Mirjana Gomaz nisu imali nekih velikih planova za svoje umirovljeničke dane, ne mogu si naši umirovljenici poput njemačkih, britanskih, skandinavskih…, priuštiti pola godine boravka negdje na toplim morima, pa pola godine u domaji. Gomazovi su smo željeli mir u maloj oazi zelenila, pa su prodali stan te kupili i adaptirali kuću u Ludbregu, mjestašcu 30 kilometara od Varaždina, gdje će, mislili su, s veseljem dočekivati prijatelje, a osobito sina i kćer što kruh zarađuju u Njemačkoj. Njihova je idila, međutim, trajala kratko, već dulje od tri godine u neposredno susjedstvo Gomazovih, u nekoć obiteljsku kuću tik do njihove, čija dvorišta odvaja samo nisko raslinje, useljeno je 10-ak osoba s teškom mentalnom retardacijom te njima pridruženi staratelji i njegovatelji.
Gomazovi nisu neosjetljivi, imaju svo razumijevanje svijeta za potrebite, i sami su godinama podupirali na svaki način lokalne humanitarne akcije, ali smatraju nedopustivim da se nekome pomaže na štetu drugih, kršeći drugima elementarno pravo na miran i dostojanstven život i suživot.
“Nikome ne odričemo njihove potrebe i prava, ali što je s našim pravima? Naš je život narušen do nepodnošljivosti. Štićenici kuće tik do naše imaju takve mentalne teškoće da su često ili stalno u stanjima afektacije, najčešće su pritom i vrlo glasni, gestikuliraju petmetarskom šetnicom tik uz naše dvorište, vrište, pjevaju iz sveg glasa, jednom su i pobjegli na cestu i pritom se skidali. Najmanje desetak puta intervenirala je i policija na naš poziv za remećenje javnog reda i mira. Živimo život iz noćne more. Propitkujući sam sebe i svoju toleranciju, razgovarao sam i s nekolicinom liječnika iz Psihijatrijske bolnice Vrapče, a oni su svi do jednoga ustvrdili da bi štićenici s tom vrstom problema morali biti smješteni ipak na djelomičnoj osami, kako nitko ne bi uznemiravao njih, ali niti oni druge”, priča nam Zdenko Gomaz. On i supruga su visokotlakaši, a svakodnevna izloženost zvukovima i prizorima iz susjednoga dvorišta njihovu je terapiju lijekovima učinila nesvrhovitom, pa sad već mjesecima oboje, po preporuci liječnika, piju i tablete za smirenje.
Nema kome se nisu obratili u potrazi za pravom na mir i neuznemiravanje, posegnuli su i do nekih europskih institucija u Bruxellesu. Prije toga pokušali su svoja prava ostvariti u domovini, pa su se obratili najprije lokalnoj zajednici s prijedlogom da štićenike iz njihovog susjedstva premjeste na neku prikladniju lokaciju, pisali su peticije zajedno sa susjedima, pa su pohodili urede u Županiji, pa u ministarstvima pravosuđa, demografije, socijalne skrbi, ali za njihov vapaj nitko nije imao sluha.
Na kraju su cijeli slučaj prijavili Državnom odvjetništvu u Varaždinu, jer su u prodaji i prenamjeni obiteljske kuće tik do njihove prepoznali i korupciju potpomognutu lokalnim političkim moćnicima, a skrivenu iza plašta dobročiniteljstva. Evo o čemu se radi…
“U toj kući tik do naše u kojoj su sad štićenici s mentalnom retardacijom, ali i psihički bolesnici, prije je živjela obitelj Busija. Zanimljivo je da je gospođa Busija, Irena, sestra od muža novoizabrane ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak, na čiji je izbor posebno ponosan naš donedavni župan Predrag Štromar koji ju je i javno zagovarao. E sad, obitelj Busija kupila je nekretninu u Varaždinu kamo se odselila, ali nikako nisu uspjevali prodati kuću u Ludbregu. Tražili su za kuću 100.000 eura, a najviše im je ponuđeno 60.000. Nakon uzaludnog i dugotrajnog iščekivanja pravoga kupca, odjednom je, gotovo preko noći, kuća prodana ludbreškoj udruzi Sunce za osobe s mentalnom retardacijom. Osnivačica i predsjednica udruge Sunce je gospođa Ruža Zlatar koja, na žalost, i sama ima kćer s posebnim potrebama”, uvodi nas Zdenko Gomaz u srž priče.
“E, sad, gospođa Ruža Zlatar iz istog je kraja kao i naš donedavni dožupan Alen Kišić. Zanimljivo, Kišićeva se majka djevojački prezivala Busija, kao što se prezivao i vlasnik kuće do nas, šogor današnje ministrice Blaženke Divjak. Odjednom je pronađen kupac za kuću obitelji Busija, udruga Sucne povukla je novac iz ministarstva socijalne skrbi, demografije itd., ta je sredstva uspjela ishoditi, pretpostavljam, utjecajem HNS-ova župana varaždinskoga, a danas Plenkovićeva potpredsjednika Vlade, Predraga Štromara. Iz same udruge Sunce pohvalili su se, a pisalo je to i u lokalnim medijima, da su kuću, u koju su potom smjestili svoje štićenike, platili 100.000 eura. Upravo onoliko koliko je obitelj Busija tražila. Znate kaj, pa za taj novac mogli su kupiti pola sela. Kuće se u Ludbregu prodaju od 15.000 do 50.000 eura. Pametnome dosta, kuća Busija je gotovo dvostruko preplaćena, pa je ostalo dosta i da si međusobno podijele”, uvjeren je Zdenko Gomaz, pa nam objašnjava tko se sve udružio u taj pothvat.
“Glavni ideolog cijelog projekta je bio dožupan Alen Kišić, pod kišobranom svoga zaštitnika, župana Štromara. Ludbreški gradonačelnik Dubravko Bilić dao je suglasnost da se projekt realizira pa makar na štetu njegovih sugrađana, Ruža Zlatar sve je operativno pokrila svojom udrugom Sunce, a peti ortak u pothvatu bila je Blaženka Divjak, koja se založila preko svojih veza da pomogne rodbini.”
U međuvremenu, priča nam ogorčeni Gomaz, dožupan Kišić odselio se u Varaždin, a oglasio je da prodaje svoju kuću u Ludbregu u mirnoj zoni.”A što je s našim mirom, što je s mojim mirom? Razmišljali smo supruga i ja da se odselimo, ali nitko ne želi kupiti kuću u susjedstvu iz pakla. Dok su štićenici udruge Sunce tik uz nas, naša kuća nema nikakvu tržišnu vrijednost”, govori Gomaz. “Mi smo ‘cirkusu’ iz susjedstva izloženi svakodnevno cijeli dan, od sedam ujutro. I petkom i svetkom. Njegovatelji, a moram vam reći da nisu ni svi njegovatelji primjereni, neki od škole imaju samo auto-školu, dakle njegovatelji odrade smjenu, pa odu doma, a kamo da mi odemo!? Kupio sam i obnovio kuću u Ludbregu da bismo živjeli u miru, a sad sam usred ludnice”, ne bira više riječi vidno uznemireni Gomaz. Među ostalim, kaže, da ima saznanja da Udruga po štićeniku za skrb dobiva oko 6000 kuna. A dječji doplatak sirotinji iznosi 199 kuna!