Mjesto direktora u HEP-u i stranačka iskaznica HNS-a idu zajedno kao budala i šamar…

screenshot HNS, HEP, screenshot

Solidarnost na djelu i nedjelu

Hrvatska je na primjeru male Mile pokazala solidarnost. No, zašto je potrebno dijete s leukemijom da bismo je pokazali? Jel li potreban snažan emocionalni poticaj poput djeteta kojem prijeti smrt, ili se radi o onoj staroj i dobro dokazanoj činjenici da ljudi uvijek reagiraju na pojedinačnu tragediju, a gotovo nikad na kolektivnu, po onoj Staljinovoj, „smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijun ljudi je statistika”?

Jer, biti solidaran sa sugrađanima znači ne slijegati ramenima i prihvaćati zdravo za gotovo kad netko sebi prigrabi povlastice koje mu ne pripadaju. Kad susjed isposluje sebi invalidsku mirovinu jer mu je liječnik dao potvrdu da se porezao na papir, a mi ne reagiramo na to. Kad netko tko je ratovao tako što je u uniformi HOS-a provaljivao u klijeti i vikendice, isposluje sebi borački status i povlastice. Kad trudnice masovno idu na čuvanje trudnoće pet minuta nakon što saznaju da su trudne.

Sve su to primjeri korupcije, gdje se mi solidariziramo s korumpiranima, u nekoj pervertiranoj verziji pozitivne diskriminacije, iz potrebe da budemo na strani onog koji je inače viđen kao slab i nezaštićen, pa pravdamo takve postupke time da država krade od sviju nas, a onda mali ljudi imaju moralno pravo uzeti nešto nazad.

No, solidiraziramo se s pogrešnom stranom, treba se solidarizirati s onima koji zbog raširene korupcije imaju manje, puno manje nego što bi imali inače, s potrebitima koji su zakinuti jer se u Hrvatskoj socijalne povlastice masovno zloupotrebljavaju. Sve, ne samo boračke koje tisak često apostrofira. A visoka tolerancija koju imamo na takve pojave, koje smo kao ljudi i društvo skloniji prikrivati nego prijavljivati, nije solidarnost. To je nedostatak solidarnosti sa sugrađanima, jer korupcija, u konačnici, uvijek pogađa najslabije.

Kad oni koji nemaju pravo na mirovinu isposluju sebi preko veza ili podmićivanja mirovinu, onda oni koji na mirovinu imaju pravo imaju manje. Kad bilo tko sebi prisvoji bilo koje materijalno pravo koje po zakonu ne bi trebao imati, svi zajedno kao društvo smo siromašniji. Kad toleriramo korupciju „malim ljudima”, onda se ne smijemo čuditi da su korumpirani i vladajući, iz dva razloga. Prvo, neki od tih malih ljudi će postati veliki banditi, političari, i kako su stasali u društvu koje ne samo tolerira nego i aktivno podržava korupciju, znat će da je to način na koji se uspijeva. I drugo, još važnije, da je to način na koji se može „kupiti” ljude, ako je to potrebno.

Ima nečeg dirljivog u tome kako je Hrvatska reagirala na malu Milu, pa opet i nečeg zabrinjavajućeg — što sa svom onom bezimenom djecom čiji slučajevi nisu tako visokoprofilni, koja nikad neće dospjeti u medije, umrijet će u tišini u bolnicama i sirotištima? Zato je važno da osiguramo da sav novac koji je namijenjen potrebitima do njih i dođe u punom iznosu, a to znači usvojiti nultu toleranciju na korupciju, kao u Njemačkoj ili Švicarskoj, gdje će vas kolege i susjedi i te kako smjesta prijaviti ili bar ekskomunicirati, ako primijete da muljate. Jer ako korupciju toleriramo „malim ljudima”, ne možemo, i nemamo moralno pravo očekivati, da se korupcijom neće služiti oni „veliki”.

Šaranje po spomeniku

Sve zemlje svijeta imaju nekog kog zovu „ocem nacije”. Obično to bude netko tko je poveo narod u borbu za neovisnost i postoji općenacionalni konsenzus da se tu osobu uvažava i poštuje, a u civiliziranom svijetu općenito važi pravilo da se spomenike ne dira.

Zašto onda netko svako malo zašara spomenik Franji Tuđmanu u Zagrebu? Pa, najviše zato jer nakon rata nismo upstavili sustav vrijednosti zasnovan na zdravim patriotskim osnovama, kao što je svugdje drugdje u svijetu. U Južnoj Africi sigurno nitko neće dirati spomenik Mandeli iako je on, zapravo, bio terorist, i više otac korupcije i nasilja nego nečeg drugog u svojoj zemlji. Na vijest o tome da je pošaran spomenik Tuđmanu i da je Bandić predložio da se onom tko je napravio štetu na javnom dobru, ta šteta i naplati, odnosno da mama i tata mladog vandala plate pola troška čišćenja spomenika, reakcije su, izdvajam neke:  „…da se plati pola spomenika od onih koji ga pošaraju. A tko će platiti pola Hrvatske koja je pokradena od njegove stranke, dijaspore te raznih mafijaša koji su ga doveli na vlast.”  (Podsjetimo, mafijaši koji su Tuđmana doveli na vlast je ogromna većina birača, a da ne govorimo o stanju u kojem je Hrvatska bila 1990., s JNA nad glavom, nepriznata i s bankrotiranim gospodarsko-političkim sustavom.)  „Treba se na to ruglo od spomenika posrati. Sva zla koja su zadesila i s kojima se bore mali ljudi ove nakaradne verzije slučajne države ostavština su tog asocijalnog diktatora.”

Onda jedan onako titoistički pismen: „Po svemu trebalo je pitati građane dali žele taj spomenik jer se izradijo iz njihovog novca. Izgleda da taj slučaj i odluka došla je od pojedinaca koji su donosili odluku. Narod je fustriran što je i razlog ovog randalizma. Treba uzeti u obzir da imamo pojedince kojima ide dobro kroz život. Na žalost večina građana ne može prihvatiti arogantnost pojedinaca koji drmaju ovom državom.”  Ti nepismeni su mi najdraži jer oni najviše gnoje o tome da je Bandić iz Pogane Vlake, što je inače način na koji „pravi Zagrepčani” i oni koji se tako osjećaju, pokazuju svoj kozmopolitizam. Usput zamjeraju Bandiću fontane u Zagrebu, valjda zato jer su buržoaske. Socijalizam ne gradi fontane, nego samo bunkere.

Takve reakcije govore da smo izgradili bolesno društvo, društvo u kom kod velikog dijela ljudi ne postoji uopće osjećaj pripadnosti zajednici, društvu koje suverenost i neovisnost, kao najviše vrijednosti koje svaka civilizirana država koja imalo drži do sebe bezuvjetno poštuje, zapravo velikim djelom prezire.

To govori ne samo o dubini kompleksa koji su Hrvatima nabijani stoljećima, da su mali kmetovi kojima nije za imati vlastitu državu, već i o tome da velik dio Hrvata suverenost Hrvatske doživljava kao uvredu, kao napad na vlastiti integritet sagrađen na preziru prema vlastitom hrvatstvu od kojeg silom pokušava pobjeći.

Pitanje je na krivu adresu

A Hrvati ne bježe od samih sebe samo psihološki, nego i doslovce. Dok je Bandić, na obilježavanju Svjetskog dana svjesnosti o autizmu, pred novinarima i građanima komentirao gore opisani događaj i ponovio frazetinu od koje se svima već diže kosa na glavi: “Vandalizam se kažnjava i neka institucije rade svoj posao”, netko mu je iz mase dovikivao: „Kad ćeš doći puštati balone na autobusni kolodvor za 300.000 Hrvata koji bježe Flixbusom?! Koje ste popljačkali? Aj dođi malo na autobusni kolodvor i to odgovori. Što se pravite blesavi? Svaki dan idu tri autobusa s ljudima koji bježe u Njemačku”.

„E neka mu je rek’o”, nekakva je opća reakcija. Nisam pristalica histeričnih ispada, pa ni prema korumpiranim političarima, no da građani bježe iz zemlje, istina je. No, istina je da je pitanje postavljeno na krivu adresu. Bandić je gradonačelnik Zagreba, a Zagreb je od svega nekolicine gradova u Hrvatskoj koji su zadržali ili povećali prijeratni broj stanovnika. Ima nas tridesetak tisuća više nego 1991. godine.

Nije da je Bandić nekakva veličina koju treba posebno braniti, ali ajmo baciti oko na obližnju antifašističku Rijeku u kojoj stoluje Obersnel. Njemu nitko ne prigovara gdje je rođen, iako kao ni Bandić nije rođen u Hrvatskoj. Njemu, za razliku od Bandića koji jest Hrvat, nitko ne prigovara da nije Hrvat, iako je koliko mi je poznato, austrijskih korijena. Njemu nitko ne prigovara komunističku prošlost, iako je bio sve što je mogao biti unutar komunističke partije u mladosti, pa tako i sekretarom partijske organizacije Medicinskoga fakulteta u Rijeci i čak i kandidatom za člana CK SKJ iz SKH, 1988. godine, što su inače funkcije koje se nije dobivalo bez ekstenzivne suradnje sa Službom (toliko o tome da je lustracija nepotrebna).

No, najvažnije od svega, njemu sigurno nikad nitko neće postaviti takvo pitanje. A dok je Zagreb u Bandićevom mandatu zadržao broj stanovnika, Rijeka se od prije rata gotovo prepolovila. Od oko 165.000, koliko je imala prije rata, i oko 150.000 koliko je imala kad je Obersnel preuzeo vlast, pala je na oko 110.000 do 115.000 stanovnika. S depopulacijom od preko 10% između dva popisa stanovništva, Rijeka spada u područja intenzivne depopulacije i ako se trend nastavi do kraja stoljeća će u njoj živjeti manje ljudi nego u Čavoglavama.

Tolerancija

U srednjem vijeku, kršćani u pravilu nisu razgovarali s nekrštenim dušama. Smatralo se to nedostojnim. Danas bismo rekli da je takav stav ipak malo rigidan, pa i zatucan.

Ali zato progresivna ljevica, napredna i tolerantna po cijelom tijelu kakva već jest, ne razgovara s ljudima čiji su politički stavovi desno od Mao Ce Tunga ili bar Tita. Zapravo, progres je sad došao i kod nas, jer je već davno na zapadnim kampusima gdje je običaj da se s „fašistima” ne razgovara niti ih se pušta u kampus, a fašisti su svi oni koji ne histeriziraju cijeli dan protiv Trumpa i priznaju rezultate izbora.

Tako Jutarnji ovih dana donosi naslov, „Koketiranje s desničarskim idejama nije dobro, vidjeli smo to na primjeru Milanovića”. No komentari na fejsu su još gori. “I Milanović je pao kad je počeo koketirati sa desničarima i crkvom. Da se o gradio od ustašije i inkvizicije, ostao bi mu bar obraz!”, “Bero je odavno prolupao”, “Misli li on glavom ili ovo radi namjerno? Sljedeći selfie je s Bujancem”,neki su od komentara kojima su tolerantni i liberalni hrvatski ljevičari prokomentirali fotografiju koje je Davor Bernardić stavio na svoj facebook.

A na njoj je s „ustašom i fašistom”, Marinom Miletićem, riječkim vjeroučiteljem i aktivistom, inače vrlo popularnim i ne samo u desnim krugovima. „Jutros na kavi s Marinom Miletićem koji doista sjajne stvari čini u gradu Rijeci i u Sušačkoj gimnaziji. Otvorili smo neke interesantne zajedničke teme…”, napisao je Davor Bernardić uz fotografiju iz Rijeke. Miletić je inače ustaša koliko je i Thompson partizan, ali to ljevicu ne dira.

Bernardić je, neovisno sad o nekompetenosti, uvijek bio sumnjiv „svojima” u SDP-u. Ima sumnjiva krvna zrnca — nema, naime, Srba među precima, sin je „ustaše” odnosno hrvatskog branitelja, kršten je u „genocidnoj” Rimokatoličkoj crkvi, odgojen u katoličkoj vjeri… uvijek su sumnjali da nije njihov.

A što se Milanovića tiče, sjećate se, Milanović je htio uspostaviti komunikaciju s braniteljima koji su prosvjedovali jer ih se proglasilo kolektivnim simulantima; prosvjed je izbio kad je mlado od Glavaševića reklo da su hrvatski PTSP-ovci, svi osim ministra Freda koji je PTSP uredno vratio (ali ne i stan od sto kvadrata kojeg je dobio temeljem invalidnosti koju nije imao i žene koja nije s njim živjela), zapravo simulanti ili bar boluju od grižnje savjesti jer su ubijali srpsku nejač, što je potkrijepio time da u Srbiji ne postoji PTSP (jer je Srbija od rijetkih država koja ga svojim vojnicima ne priznaje, a zašto i bi kad ionako Srbija nije ratovala).

Sama činjenica da je pokušao razgovarati i razumjeti što ljude muči je bila dovoljna da se na njega digne kuka i motika, jer s neprijateljem nema razgovora. A SDP-ovcima neprijatelji nisu nikad bili ni četnici ni JNA, nego su neprijatelji hrvatski ratni veterani, potom vjeroučitelji, zatim konzervativni Hrvati, i tak. Znate, ono, klasni neprijatelj. To je obično bakica koja ide u crkvu.

Milanović, naravno, nije izgubio izbore jer grupa autističnih krajnjih ljevičara koja ne da glas nekom tko se drzne razgovarati s klasnim neprijateljem, a k tome ustašom (antifašistički izraz za hrvatskog ratnog veterana), nego upravo zato jer nije dobio glasove centra.

Ono kad te spašava GDPR

Nedavno je otkriveno da je Zvonko Spudić, novi — stari šef HNS-a Karlovačke županije, dobio direktorsko mjesto u HEP-u. Pa, dobro, reći ćete, nije to ništa čudno za jednog HNS-ovca, ne? Mjesto direktora u HEP-u i stranačka iskaznica HNS-a idu zajedno kao budala i šamar.

No, stvar je u tome što je između dva mandata na čelu županijskog HNS-a. Spudić neko vrijeme proveo na robiji. Jer je, dok je bio načelnik općine Barilović, krao, i to na nimalo sofisticiran način. Jednostavno, kad bi mu ustrebalo novca, uzeo bi gotovinu iz općinske blagajne. Na taj način je zdrobio jedno 126.000 kuna. Pa, reći ćete, sitniš je to spram nekih drugih, napose HNS-ovaca i HNS-ovki. Ali, priznajte, za načelnika „shithole” općine nije loše! Nije da je bio premijer!  Ali, to još nije sve, kao načelnik općine, on je i sklapao ugovore o radu sa samim sobom na ime poslova po mjesnim odborima, a bilo je tu još nekoliko točaka optužnice. Na kraju je optužen samo za onu lovu koju je mrknuo iz blagajne, onako zdravoseljački. Odrobijao je 14 mjeseci u pulskoj Valturi, kaznenom zavodu poluotvorenog tipa gdje je i stranački mu kolega Čačić okajao dvoje mrtvih Mađara, dakle u zatvoru sa 4 zvjezdice i igralištem za mini-golf. Naravno, tvrdio je da mu je sve podmetnuto i da je politički zatvorenik, da su mu smjestili jer je prešao iz HDZ-a u HNS.

I nakon svega, ni HNS-u ni HEP-u nije smetala kriminalna prošlost da ga postave na funkciju. No, ono što je briljantno je odgovor HEP-a, javne tvrtke, medijima, kako to da im je direktor osuđivana osoba dok za mjesto čistačice treba donijeti potvrdu o nekažnjavanju.

“Poslodavci prema važećim zakonima ne smiju prikupljati ni voditi podatke iz kaznene evidencije. Sukladno Zakonu o zaštiti osobnih podataka ne smijemo iznositi konkretne podatke o radniku”, glasio je odgovor. I sam Spudić je rekao: “Naglašavam da još od 2012. godine imam Rješenje o rehabilitaciji i slučaj iz 90-ih godina za koji sam odslužio kaznu ne bi trebao dovoditi u vezu s mojim pravima, slobodama ili radnim mjestom”.

Zanimljivo, i valja priznati inovativno tumačenje GDPR-a. Možda bismo trebali početi zapošljavati i osuđene pedofile u školama i vrtićima, zar ne, jer jednom kad izađu iz zatvora, po Spudićevoj logici, poslodavac ne smije pitati – jesu li ikad proveli vrijeme u zatvoru radi nekog dječaka od 12 godina.

Ramljakove duševne boli

Ubijte me, ali danas moram čak dvaput stati na stranu malog Bere, a nije da inače imam Bog zna kakvo mišljenje o njemu.

Ali, malog Beru je opjevano hrvatsko pravosuđe osudilo da mora platiti Anti Ramljaku 75.000 kuna na ime duševnih boli koje je ovaj pretrpio kad ga je Bernardić nazvao “članom ortačke skupine kojoj je cilj izvlačenje novca iz Agrokora u korist lešinarskog fonda”. Mali Bero je još dobro prošao, jer je Ramljak od njega tražio 150 tisuća kuna.

Inače je Ramljak u Agrokoru kao de facto stečajni upravitelj zarađivao, mjesečno, 71.396 kuna, neto, bez bonusa. Kad to znate, i kad znate koliko je novca Ramljak nakrčmio spašavajući Agrokor od… tko zna čega, jer je na kraju ipak predan Rusima i lešinarima što se komotno moglo i bez njega, i kad znate da je mali Bero, što god vi i ja mislili o partiji, crna sirotinja koja godišnje ne zaradi puno više nego Ramljak mjesečno, jednostavno ne možete ne solidarizirati se s malim Berom.

A možda sam i pristran, jer, u konačnici, sve što je rekao on, i ja sam na ovom mjestu bezbroj puta napisao. Nadam se da Ramljaka ne boli duša i zbog mojih pisanija, jer kakvo je hrvatsko pravosuđe, teško je uzdati se u to da bi uzeli u obzir činjenice. One o Borzima i to. A vjerojatnije je da bi mi djeca gladovala dok god Antu boli duša. Jer, uz najbolju volju, ne mogu shvatiti što je to Bero rekao, a da nije istina. Da, desi se i njemu. Obično skonta par mjeseci iza drugih, ali to je tako, netko je pametan za fiziku i matematiku, a taj obično ne kuži međuljudske odnose ni koliko prosječna vrtićka klinka iz 21. stoljeća.

Kako je Plenković izumio suverenost

“HDZ je u pogledu suverenizma jači nego bilo koja druga stranka u Hrvatskoj. Nema te stranke koja je više učinila za hrvatsku suverenost, slobodu, snagu države, institucija i ekonomije niti strateške ciljeve”, rekao je Plenković na svečanosti obilježavanja 29. obljetnice osnutka organizacije HDZ-a Sesvete.

“Suverenost je u biti HDZ-ov koncept, samo što ga drugi sada malo posuđuju, optužujući nas da smo, eto, kao potpali pod utjecaj drugih. Ali ne, HDZ je u tome samo jači i bit će još jači dogodine, kada Hrvatska, nakon 30 godina bude na kormilu EU”, tvrdi Plenković.

Opće je poznato da je HDZ svake godine sve jači, sve suvereniji, sve vjerodostojniji. Zato Hrvatska suvereno dobiva packe, recimo ovih dana iz Švicarske gdje je nagrađen za dvije marginalne kategorije (montaža i glazba) švicarsko-hrvatski film „Chris the Swiss” u kom se, osim što se navodi da je rat u Hrvatskoj bio građanski, ide u teorije zavjera da je zapravo rat izazvala katolička udruga „Opus dei”, kojim na ljevici plaše malu djecu i koja po njima vlada svijetom (današnjoj su ljevici oni ono što su Hitleru bili Židovi). A packu smo dobili jer smo odbili dalje financirati film kad je utvrđeno da je scenarij koji je odobren za financiranje radikalno izmijenjen, u smjeru toga da je rat u Vukovaru uglavnom bio napad raspomamljenih ustaša i plaćenika „opus deija” na srpsku nejač i da je na ovom radio Hrvoje Klasić, stari ljubitelj Hrvata. Voli čovjek Hrvate, čudo jedno. K’o mater ludu kćer. Istina, i sam je po genetici Hrvat, ali ga to ne dira. Kao i brojne druge takve.

Vratimo se suverenitetu. Suverene države takve stvari smatraju povijesnim revizionizmom i ne raspravljaju o pravednosti rata za vlastitu neovisnost. Hrvatska očito ima probleme. Možda zato jer je vode, pa i glume suvereniste, oni koji su značenje riječi saznali tek kad su se nakon dvadesetak lagodnih godina u Bruxellesu vratili u domovinu i otkrili da je ista pobijedila u ratu. Pa zajahali te koji su pobijedili i prisvojili si zasluge koje nemaju.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI