Apologetika jednog ubojstva
Jedna od osobina „intelektualaca” je da često brane neobranjivo kako bi ispali pametniji od „svjetine”, koja ne razumije u čemu je stvar. No, Slavenka Drakulić, je ekstremno besmislenim tekstom, naslovljenim, „Slučaj smrti u pregrijanom automobilu – Zašto odbijamo prihvatiti činjenicu da otac djevojčice nije monstrum, nego običan otac”, nadmašila samu sebe.
Ona je pokušala obraniti idiota koji je ubio vlastito dijete ostavivši ga dva sata u automobilu dok je nekom radio frizuru. Dijete je mrtvo, ali je frizura odlična. Otac nije uzeo dijete sa sobom u svoj frizerski salon, jer bi mu smetalo, a ne zato da ju „ne budi”: mala djeca su živahna. Bilo mu je lakše malu ostaviti da „spava u autu” – na gotovo 30 stupnjeva, što znači oko 60 stupnjeva u zatvorenom automobilu – nego da mu trči oko nogu u salonu.
Slavenka, u obranu neobranjivog, piše: „Ljudima ne pada na pamet da bi se takvo što moglo dogoditi baš njima, iako statistički podaci pokazuju da se to događa – svima. I bogatima i siromašnima, nepismenima i visokoobrazovanima, svim etničkim grupama, majkama i očevima podjednako … Prema mišljenju stručnjaka, to se može dogoditi svakome, a najveću ulogu igraju okolnosti.”
Okolnosti? Kakve crne okolnosti?
Obični očevi i majke, poput mene ili, nadam se, vas, ne ostavljaju djecu samu u autu (a imam dvoje malene, hvala na pitanju) niti na trenutak, jer je to teški nemar. To nije „trenutak nepažnje”, niti neoprez, nego krajnje neodgovoran postupak. Koji se „može svakom dogoditi” jednako kao što se svakom može dogoditi da na kokainu i s tri promila sjedne u BMW i uleti sa sto na sat u pješačku zonu, otprilike. Ako imate gram i pol mozga, to se ne može dogoditi. Ako nemate, opasni ste po okolinu i treba vas zatvoriti u adekvatnu instituciju.
No, tipično ljevičarsko manipuliranje je rečenica: „Naravno, već prvi medijski naslovi dramatično govore o djetetu ostavljenom ili zaboravljenom u kipućem ili uzavrelom automobilu, bez obzira na to što automobil nije bio uzavreo kad je otac ostavio dijete da u njemu spava.” Pa ne, gospođo Drakulić, ni Židove, zapravo, nisu vodili u plinske komore, jer kad su ih uveli unutra nije bilo plina, plin je pušten tek kasnije…
Cijeli tekst je apsolutno odvratna apologetika idiota koji je ubio vlastito dijete teškim nemarom, jer ga nije bilo briga, jer mu se nije dalo zezati s djetetom, jer se dva sata nije sjetio da mu je dijete u autu! Dobro da se sjetio disati! „Samo 15 minuta”? Kakav je to frizer koji ne zna procijeniti, treba li mu 15 minuta ili dva sata za napraviti frizuru, kog on mulja? Je li razmišljao da njega može stresti srčani udar, ili da se dijete može probuditi u autu i doživjeti tešku traumu kad shvati da je ostavljeno samo? Jesmo li zaboravili da se za ubojstvo iz nehata sudi kao što se sudi i za ono iz namjere? Kazna je, možda, nešto blaža, ali to što je nekom teško, jer je ubio vlastito dijete svojom glupošću, može biti olakotna okolnost ali ne i kartica za izlazak iz zatvora. Ne, to nije „kriva procjena” niti „niz nesretnih okolnosti”, nego nemar zbog kojeg je netko umro, kao kad doktor ostavi škare u pacijentu. Pa ide u zatvor.
No, čudni smo mi ljudi: drogiranog idiota koji je naletio BMW-om na Škodu s tročlanom obitelji rado bismo linčovali, a puno je onih koji bi ovog neoca oslobodili jer „ne treba drugima suditi” i „jer je njemu ionako teško”. Da se razumijemo – i idiotu u BMW-u treba suditi, iako ni on nije namjerno naletio na Škodu – no on nikog nije ubio. Istarski frizer jest i treba biti kažnjen strože. Ali, ljevičarska je filozofija da svatko ima pravo biti nemaran i neodgovoran. A kad nekog ubije, krivo je „društvo”. Ili klimatske promjene. Trump. Auto koji nema alarm. Svi, samo ne neodgovorna budala. Neodgovornost za vlastite postupke je suština ljevičarske filozofije. „Ubio ju je, ali nije namjerno”. Divno. Takvi ljudi glasaju na izborima, takvi ljudi imaju vozačke dozvole. I takvi ljudi imaju one koji pravdaju njihove postupke time da se „svakom može dogoditi”.
Kulićevi ljudi gušteri
U Hrvatskoj postoje „stručnjaci” koji su poput prometne nesreće – jednostavno tu i tamo naletite na njih, i iz neke bizarne radoznalosti bacite pogled. Iako znate da ćete vidjeti i čuti isto što gledate i slušate otkad pamtite, da oni uvijek melju isto još od Tita, da su sva njihova predviđanja uvijek bila dijametralno suprotna od onog što se dogodilo. Da su zapravo – diletanti. No, televizije i mediji ih vole, jer se uvijek odazivaju, uvijek su spremni komentirati bilo što blisko njihovoj branši, čak i kad nemaju pojma o tome što se zapravo dogodilo. I uvijek kažu ono što prosječni građanin, koji nije naročito upućen u temu, želi čuti.
Pa je tako, Slavko Kulić, ekonomski stručni stručnjak, u stilu teoretičara zavjera zaključio kako je „netko htio da u Hrvatskoj nestane proizvodnja”. Taj „netko” se zove – kupci koji su radije kupovali jeftinije i kvalitetnije japanske tehnološke proizvode, irsku govedinu, njemačke aute i kinesku odjeću, i nešto za što on nikad nije čuo, a zove se „komparativne prednosti”. Ako imate kuću na obali i nešto zemlje oko nje, hoćete li rentati apartmane ili saditi blitvu i pomidore? Osim, možda, kao dodatak turističkoj djelatnosti, ali i tada vam je pametnije turistima prodati paradajze iz Lidla prepakirane u domaće, jer na okus i izgled pravog paradajza nisu navikli i mogao bi ih odbiti. A i više ćete zaraditi. No, Kulić kaže – a brojni naivni ljudi u to nažalost vjeruju: „Proizvodnje u Hrvatskoj nema zato što joj je nametnuta trgovačka, a ne proizvodna orijentacija. Proizvodnjom se u zadnjih 20 godina nitko nije bavio. Umjesto proizvodno-tehnološke orijentacije stvaranja novih dodanih vrijednosti, mi smo išli na tzv. šleper ekonomiju, u kojoj se uvozi svašta po svakakvim cijenama”. Po kakvim bi se cijenama trebalo uvoziti? Takvima da uvozno bude skuplje od domaćeg, pa da plaćamo sve duplo skuplje nego što vrijedi? Hvala, ne hvala. Prvo – laž je da u Hrvatskoj nema proizvodnje – ima je, u Hrvatskoj je 26% radnika zaposleno u proizvodnji, a u Austriji 25% i Njemačkoj 27%. Druga stvar što ona nije naročito lukrativna, nije nigdje u Europi. Jer na Dalekom istoku rade jeftinije, a nerijetko i kvalitetnije. Na turizmu se danas zaradi bolje, pa nas i to čini pomalo nekonkurentnima.
Drugo – Kulić ne govori tko je taj „Netko” tko je „htio da nestane proizvodnja” i zašto bi taj netko to htio… EU? Pa, oni su davno preselili svoju proizvodnju u Kinu!
No, da razjasnimo mit o “proizvodnji koja jedina stvara dodanu vrijednost” i turizmu “s kojim nećemo daleko”. Kad kupite njemačko pivo u dućanu za pet kuna u veleprodaji, stavite ga u minibar u apartmanu kojeg iznajmljujete turistima i prodate njemačkoj turistu za 25 kuna, ostvarili ste 20 kuna dodane vrijednosti. Zaradili ste 20 kuna, minus trošak amortizacije nekretnine i čišćenja – i to je čisti izvoz. Proizvođač pive (Nijemac) je zaradio oko pola kune.
Kad proizvedete brod tako što ste za 50 milijuna eura kupili čelik, za 50 milijuna eura opremu, elektroniku i motore i isplatili 50 milijuna eura radnicima i kooperantima za plaće, ukupno 150 milijuna eura, pa taj brod prodate za 50 milijuna eura jer isti takav toliko košta u Kini i ne možete dobit više za njega, niste zaradili ništa. Napravili ste gubitak od sto milijuna eura kojeg će država koja vam je dala jamstva, morat pokriti tako što će oderat veći porez onom tko “minja lancune”, a to “nije ozbiljan posao”.
Ozbiljan posao je svaki onaj koji donosi profit i obratno, niti jedan posao koji ne donosi profit nije ozbiljan posao. Naročito je neozbiljan i nepotreban posao poput brodogradnje, gdje smo osam puta manje produktivni po radniku od Korejaca, tehnološki 50 godina iza njih, a u startu tona čelika u Europi košta više nego tona gotovog tankera u Kini. Sve ostalo su teorije zavjera i lupetanje kvazistručnjaka.
‘Dragi Andrej…’
Još jedan mešetar nekretninama odlazi iz vlade – Goran Marić. Plenković je u dva tjedna morao žrtvovati dva ministra, a nije isključeno da će i trećeg, ministricu Gabrijelu Žalac. Čak i prejadni Bernardićev SDP sustiže HDZ, koji je i dalje najjača stranka u državi samo zato jer najveću oporbenu stranku vodi čovjek koji nema niti jednu osobinu lidera, a ostale strančice su pretežno osobni projekti koji postoje da bi njihovi lideri zadovoljili svoj ego, i više su nalik njihovim instagram profilima prenesenim u stvarni svijet, nego li ozbiljnim političkim strankama.
Plenković je danas zombi-lider poput, Angele Merkel, osoba bez stvarnog demokratskog legitimiteta, no to nimalo ne ometa njegove ambicije da se uhljebi u vrhu struktura EU-a. Nakon što je „rekonstruirao” vladajuću koaliciju, izbacivši iz nje Most, a ubacivši u nju HNS i SDSS – iako je mogao izaći na izbore i glatko ih dobiti, da kojim slučajem vjeruje u demokraciju i volju naroda – sad mora, ponovno, rekonstruirati i Vladu. Njegov je mandat obilježen ekonomskom stagnacijom, iseljavanjem i korupcijskim aferama. Do sad su zato morali otići Dalić, Kuščević, Marić. Kad se pogleda koga se sve odrekao i kako je velemajstorski, angažiranjem kriminalnog šljama iz trećeg ešalona politike, uspijevao osigurati većinu u Saboru, slobodno se može reći da je njegov jedini stvarni uspjeh u ove tri godine taj, što je uspio, unatoč svim aferama od Borga do Marića, održati se na vlasti. Plenković žrtvuje figuru po figuru, a na kraju će ostati sam na šahovskoj tabli, poražen od vlastite umišljenosti.
‘… Mi te ne damo’
Pa, ipak, ljevica Plenkovića ne može prežaliti, jer strahuju da bi HDZ ponovo mogao preuzeti neki HDZ-ovac, umjesto čovjeka za kog je i sam Milanović rekao da bi trebao voditi SDP, a ne HDZGFH. Globus i Jutarnji list tako u tekstu naslovljenom, „36 mjeseci uzaludnog truda”, lamentiraju o tome zašto je Plenkovićev „veliki plan da reformira HDZ” – propao. „A kako je planirao promijeniti HDZ, pa onda i Hrvatsku? Tako što će odrezati krajnje desno, ultranacionalističko i ksenofobno krilo stranke kako bi pročistio HDZ i učinio ga modernom europskom strankom desnog centra. Procjenjivao je vjerojatno da će takav HDZ onda imati veći potencijal jer će postati prihvatljiv i velikom dijelu umjerenih, centrističkih glasača”, kaže se u tekstu.
Oni kažu da je aktualni premijer planirao HDZ transformirati u stranku koja će nalikovati na propali CDU, Angele Merkel, koji je nedavno ostvario najgori izborni rezultat u svojoj povijesti. No, za njih je to „glavni stup Europske pučke stranke kojoj pripada i HDZ.” „Naime, zapadne konzervativne i demokršćanske stranke ne asimiliraju radikalnu desnicu, a kamoli da joj pripadnici krajnje desnice budu organski dio njihove organizacije. U Njemačkoj je CDU, zatvorivši vrata ksenofobima i ultranacionalistima, možda i svjesno žrtvujući dio biračkog tijela, takve svoje simpatizere prepustio antiimigrantskom i izrazito antimuslimanskom AfD-u”, pišu oni, te Orbanov Fidesz i poljski PiS-a (Stranka zakona i reda) karakteriziraju kao, citiram – „ultranacionalističke i ksenofobne stranke.”
„HDZ se nalazi negdje između CDU-a s jedne, te PiS-a i Fidesza s druge strane, ali po strukturi članstva i biračkog tijela više sliči na istočnoeuropske sestrinske stranke, jer u sebi HDZ još uvijek sjedinjuje i demokršćanske, konzervativne i građanske vrijednosti s klerikalnim i tvrdim nacionalističkim elementima”, kažu.
Dakle, „umjerenoj”, „civiliziranoj” (tako ona sama sebe vidi), „progresivnoj” Hrvatskoj koju uglavnom predstavlja Jutarnji list i nekolicina malograđanskih snobova, nije problem što Plenkovićev HDZ krade, vara, poništava volju birača, sprda se s demokracijom, smije se cinično u lice onima koji su potpisali zahtjev za referendumom o poštenijem izbornom sustavu, uništava poduzetnike – ne vide problem u tome što se u samo godinu dana postotak stranaca koji žale što su investirali u Hrvatsku dramatično povećao. Ali njima je, eto, dobar jer „nije desničar”, „nije nacionalist”. I jer je smijenio zloduha Karamarka koji se drznuo spominjati lustraciju. Doduše, ima u Vladi ultranacionalista Pupovca, ali to je srpski nacionalizam, a to se ne broji pod nešto loše.
Plenković je, sad je to jasno čak i ljevici, pogrešan čovjek za HDZ i za Hrvatsku. Oni kažu da je uložio veliki trud da reformira HDZ. Ako je zapošljavanje rodbine, prijevara birača, ušutkavanje kritičara i otvaranje vrata korupciji i klijentelizmu, te besprizornim ulizicama i beskičmenjacima tipa Jandrokovića i Kuščevića trud da se reformira HDZ, onda ga je reformirao. HDZ je, čini se, mrtav, samo to nitko ne želi priznati. I nisu ga uništili „desničari” i „nacionalisti”, nego Plenković, na isti način na koji je Merkel uništila CDU, a vjerojatno i Njemačku. Izgleda da nema radikalnijeg načina da se uništi država od „umjerenosti”.
Plenković briljira, samo narod to ne vidi
Problem HDZ-a je, među brojnim drugim problemima, taj, što oni ne vide u čemu je problem. Pa tako Šeks tvrdi da nije problem što ministri u Plenkovićevoj vladi kradu i pogoduju samima sebi, ili u najmanju ruku imaju čudne „ja teb’ ti men'” dogovore s prijateljima i familijom, nego je problem što mediji, citiram – „vode križarski rat protiv Plenkovića”.
Ne samo što to nije istina, naprotiv, mediji vode križarski rat za Plenkovića: pa da je Karamarko premijer i da radi pola ovog što Plenković radi, od stopiranja referenduma do zaštite bahatog lopova kalibra Kuščevića, vjerojatno bi već visio s bandere na Markovom trgu! Već bi ga i u stranci razapeli da je tako bestidno postavljao svoje ulizice posvuda! Pa i gore spomenuta naricaljka Jutarnjeg za Plenkovićem, Pupovčevim „suhim zlatom”, uostalom, svjedoči o tome. No, Šeks, izgleda, kao i brojni drugi, živi u nekim drugim vremenima kad se moglo neometano krasti, pa onda optužiti medije. Mediji, istina, nerijetko vode hajke na ljude, nerijetko i neopravdano, iz interesa svojih vlasnika ili iz ideološke opredijeljenosti koja ih tjera u neprincipijelnost, u to da jednim metrom mjere jedne, drugim druge, da jednima traže i zrnce prašine u oku, a drugima ne vide ni balvan. No, ovdje to nije slučaj.
Šeksa se afere ne tiču, on se ponaša kao da su Kuščevićevi multimilijunski kokošinjci za kokoši Hrvatice i ovce birače – izmišljeni, a ne stvarni: „U golemoj mjeri te se afere dižu na visoku potenciju,” kaže on. I iako, kao iskusan političar, posve svjestan da će Vlada biti pod pritiskom oporbe koja je „nanjušila krv”, umjesto da svom pulenu preporuči da se časno povuče dok još može – za razliku od nekih ministara koji su se povukli tek kad su natjerani na to – tvrdi kako „Plenkovićeva pozicija nije uopće ugrožena”! „Postoji disbalans između recentnih uspjeha Vlade u raznim sferama, od uspjeha na europskom, do uspjeha na domaćem planu, ali ti uspjesi zamagljeni su produkcijom različitih afera. Dobar dio medija vodi križarski rat protiv Plenkovića i HDZ-a. Hrvatska je postigla kolosalan uspjeh time što je ministrica Pejčinović-Burić postala glavna tajnica Vijeća Europe, Plenković je bio glavni pregovarač u Bruxellesu, ali sve to zamagljeno je kanonadom loših vijesti”, palamudi Šeks. Plenković, dakle, briljira, samo mi to ne kužimo, jer smo glup narod, kaže starina Šeks. Koji su to točno uspjesi? Vrtoglavi gospodarski rast od oko jedan posto godišnje, kojim ćemo pad iz perioda Milanovića – koji je znao biti i šest posto godišnje – nadoknaditi za pedesetak godina? Egzodus stanovništva? Ili onaj osjećaj apatije i beznađa karakterističan za zemlje kojima vladaju bezlični, sivi, oportunistički birokrati: ponekad čovjek čisto poželi kakvog živopisnog diktatora umjesto Plenkovićevog sivila, oni bar povremeno znaju biti zabavni. A šteta po državnu blagajnu i demokratske standarde, ne bi bila ništa veća. Usput, ono što Šeks benevolentno zove „prenapuhanim aferama” je, zapravo, kriminal.
No, prava štetočina nije Plenković, već onaj koji ga brani. Jer, Šeks je taj koji je Plenkovića instalirao u Banske dvore. Kao i svog posinka u Bruxelles.
Karamarkova utjeha
Ustavni sud je odlučio: uvažio je tužbu Tomislava Karamarka protiv odluke Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa koja je promijenila povijest Hrvatske. Kasnije se pokazalo da je predsjednica Povjerenstva – čiji je glas u podijeljenom Povjerenstvu bio odlučujući, donio prevagu – teška ljevičarka, a ne politički neutralna i nezainteresirana osoba.
No, nitko nema razloga za zadovoljstvo: Hrvatska je zbog zbivanja oko INA-e došla na još gori glas među stranim ulagačima, jer nigdje u svijetu nije običaj da država, ma koji udio imala u partnerstvu, upravlja komercijalnom tvrtkom, čak i ako privatni partner ima 10, a država 90 posto vlasništva. Kako političari ne bi krali, naravno, i kako bi se posao vodio na komercijalnim osnovama, a ne političkim.
No, ne radi se ovdje o Karamarku, koji je – iako na udaru svih medija – digao HDZ iz mrtvih, dok ga je Plenković ponovno pokopao. Radi se o samoj odluci. Karamarko je mjesecima u medijima sumnjičen da je uzeo mito od svog prijatelja Petrovića, bivšeg predsjednika Uprave INA-e, a kasnije lobista MOL-a. No, Povjerenstvo je donijelo odluku da posao njegove supruge s Petrovićevom tvrtkom nije sporan, jer je ugovor raskinut prije nego je Karamarko preuzeo bilo kakvu dužnost, i jer je iznos plaćen njegovoj supruzi minoran, adekvatan ugovorenom poslu i jedno sto puta manji nego bi iznosilo bilo kakvo mito: no, Dalija Petrović je potvrdila da je sve u redu s tim.
Ali, u javnost to nikad nije došlo, ostala je percepcija da je „potencijalni sukob interesa”(!) imao neke veze s poslovima njegove supruge s Petrovićevom tvrtkom. Ne. On je „u potencijalnom sukobu interesa”, po odluci Povjerenstva, jer je „osobni prijatelj s Petrovićem”, koji radi za MOL! Po toj odluci ispada da ste u sukobu interesa ako ste prijatelj s nekim iz SDP-a, a u Vladi ste HDZ-a! Ili ako ste prijatelj s bilo kim tko će danas-sutra raditi za stranu kompaniju koja posluje u RH. No, sad je kasno razmišljati o tome. Povijest je promijenila tijek u Hrvatskoj temeljem jedne – poništene odluke jednog Povjerenstva, koja je na vlast dovela Plenkovića.
Povratak Perkovića
Milanoviću popularnost raste, tri godine je prošlo otkad nije na vlasti. I svaki put kad mi se učini da taj tip i nije tako loš, kad pomalo zaboravim koliko je lijen i nesposoban bio, koliko svadljiv, koliko rastrošan, bahat, arogantan, svaki put kad pomislim da je pravi SDP bolja stvar od SDP-a prerušenog u HDZ, odnekud se stvore – Perković i Mustač.
A kad se oni stvore, nemoguće je ne sjetiti se Lex Perkovića i toga koliko se cijela hrvatska politička javnost, uz rijetke časne iznimke, digla u obranu dvojice starih udbaša, dvojice ubojica. Pa i dio desnice koja se time lijepo „izautala”: Nikad nije bilo boljeg lakmusa od Perkovića.
No, sad Večernjak, povodom slanja udbaških ubojica na izdržavanje ostatka kazne u Hrvatskoj, daje Perkoviću i njegovom odvjetniku Nobilu, prostor za jadanje i kuknjavu. Pa, smo doznali da je njemačko pravosuđe maltene nacističko, jer su Perkoviću izvadili pokvareni zub, umjesto da mu ga o trošku države, poprave. To je užas jedan, kaže Nobilo. Na užas svih nas koji zubara skupo plaćamo, jer nismo u zatvoru.
A usto, Nobilo je optimist. Smatra da će njegovi štićenici za godinu – dvije biti na slobodi. Što bi se, da to ovisi o hrvatskom pravosuđu koje je na tragikomične načine pokušavalo dvojicu starih udbaša zaštititi od „fašističkog” njemačkog, sasvim sigurno i dogodilo. Uostalom, ne sjećam se veće pravosudne farse od suđenja Josipu Boljkovcu, kad je glavni argument bio – „pa nećemo valjda suditi antifašistima” (braniteljima, jasno, možemo suditi). No, srećom, ovo ne ovisi o hrvatskom pravosuđu, nego njemačkom. Danke, Deutschland.