Umreženo nasilje iz zbornice i Gradskog ureda: droga, suicid i pedofili u životima zagrebačkih osnovaca

ILUSTRATIVNA FOTOGRAFIJA: screenshot, youtube, pixabay

Hrvatska je zemlja u kojoj je prošle godine jedan učenik šestog razreda osnovne škole u strogom centru Zagreba, počinio samoubojstvo i ta je vijest prešućena. Nije problem što je vijest prešućena, nego što je izostao onaj psihosociološki aspekt koji bi trebao uključivati i javnost u smislu da roditelji shvate u kakvom svijetu žive njihova djeca iza kulisa savršenog svijeta. Tako strašni čin 12-godišnjaka, treba pobuđivati javnu pozornost, kao opomena svima koji su zatajili na putu odrastanja toga djeteta

Hrvatska je na svjetskoj medijskoj karti proteklih dana ostala upisana po najjezivijim zločinima. Najprije je svijet obišla vijest o slučaju Dominić, sestri koju je ubila sestra i držala godinama zaleđenu u zamrzivaču. Potom je svijet obišla vijest o strašnom zločinu Josipa Rođaka, stanovnika Paga koji je četvero djece bacio s prvog kata.
Teško da ikakav politički marketing i PR stručnjaci predsjednice Kolinde i premijera Plenkovića mogu izbalansirati ove horor mrlje na licu Hrvatske. Više nismo zemlja s atraktivnom predsjednicom koja u navijačkom dresu putuje svijetom i pronosi slavu kockastih.

Nedavno je jedan hrvatski dnevnik na naslovnici objavio – “Postali smo zemlja nasilja”. Strašno, istinito i proročanski. Nasilje, fizičko ili verbalno, je postalo svakodnevica, u obiteljima, među bandama, u politici…. U osnovnim školama sve se češće čuje novi izraz – “sad ću da te bulijam”. Moderna je to, slengovska varijanta – potekla od engleskog izraza bullyng – a nalikuje na onu iz srpskog kinematografskog uratka “Sad ću da te bijem”.

Svemoćno i sveprisutno nasilje

Nasilje se dogodilo davno prije i postalo strukturni oblik hrvatskog društva. Nasilje je sada samo manifestnije jer smo došli do točke u kojoj se ne može više skrivati.

Kad je nasilje postalo “modus vivendi” hrvatskog društva i kad se počelo ukorijenjivati? Onog trenutka kad je prva žrtva nasilja, ma kakvog ono tipa i porijekla bilo, skupila snagu i obratila se institucijama sustava. I onog trenutka kad su te institucije, skup relativno dobro uhljebljenih državnih činovnika, svaka na svoj način poduzele sve da operu ruke i problem riješe – ne rješavanjem. Ili pak, kad su, kao u nekim drastičnim slučajevima, institucionalni nasilnici i kriminalci, dobili priliku mučkog iživljavanja nad žrtvama određenih kriminalnih ili nasilnih situacija.

Hrvatski sustav postavljen je tako da niti jedan zviždač ne može dobiti pravednu satisfakciju za svoj pravični zvižduk. Sustav je postavljen tako da svaki roditelj koji odluči prijaviti nasilje u školi u pravilu dobije šamar od sustava. U medije tu i tamo ispliva poneki slučaj a tisuće ostanu skrivene. U pravilu slučajevi u kojem nasilje dolazi s pozicije moćnik,a bilo da se radi o nasilju u obitelji, mobbingu na poslu, bullyngu u školi, ostane nezamijećen i gurnut u ladice bez dna hrvatskih institucija.

U Hrvatskoj živimo privid reda i zakona. Institucije funkcioniraju tako jalovo da se ta impotencija najbolje oslikava u vrhunaravno ciničnoj izjavi zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića – “pustimo institucije sustava neka rade svoj posao”. U Hrvatskoj je već odavno na djelu najstrašniji oblik omerte. Usta se začepe svima koji bi imali što reći i prije nego što progovore. Zašto je to tako – zato što je svaki oblik nasilja i na najnižoj razini negdje na visokoj povezan s foteljom nekog moćnika. Zvuči paradoksalno ali je istinito. U najmanjoj mjeri radi se o tome da nasilje ignoriraju svi, od raznoraznih ministrica do premijera, predsjednice. Zašto? Pa lakše je fingirati uređenu državu koja ide naprijed i živjeti u “Alisinoj zemlji čuda” ili zamišljati Potemkinova sela nego priznati pravo stanje i krenuti u obračun.

Prošli propagandni dani ministrica

Više nema ministrice Divjak koja svaki dan otvara neke škole, postavlja temeljce za kampuse, priča o digitalnom dobu. Ministrica Divjak kao i ministrica Murganić sada moraju malo izaći na teren i vidjeti kosture koji ispadaju iz ormara. Uskoro će za njima morati sve češće izlaziti i ministar policije.

Javnosti više neće moći prodavati jeftine spike kako sve funkcionira po zakonu i sugerirati nam da smo građani Švicarske kako je sve funkcionalno i uređeno. “Zrihtano”, kak bi to rekli u Zagrebu.

Zašto u Hrvatskoj vlada omerta – pa zato što je svatko tko je pokušao raščistiti neku kaljužu doživio da se kaljuža i institucije sustava obruše na njega samog. Zastrašujuće je kako neki događaji od javnog i nacionalnog interesa u Hrvatskoj uspješno budu gurnuti pod tepih. Po sistemu “Ne bum se štel mešat” moguće je vidjeti kako na cesti ljudi okreću glave kada nekome ustreba pomoć. Nitko ne želi ništa prijaviti dok sve ne bude kasno, da ga “ne bu netko nekaj pital”.

Zato je moguće da institucije sustava zaključe predmete kada sve bude kasno: kada muž ubije ženu, kada Hrvatska dobije sestrinsku verziju biblijskog Kaina i Abela, kada pomahnitali otac gurne svoju djecu s šest metara visine…

No gdje su bile institucije sustava kada su trebale izaći na teren, reagirati, prevenirati? Gdje su svi oni medijski lešinari tzv. stručnjaci za nasilje, za prava djece, za prava žena i slično. Oni se u pravilu ukažu postnekrofilno kada treba analizirati situaciju kojoj više nema lijeka.

Prešućeno samoubojstvo šestaša iz središta Zagreba

Hrvatska je zemlja u kojoj je prošle godine jedan učenik iz šestog razreda osnovne škole u strogom centru Zagreba izvršio samoubojstvo i ta je vijest prešućena. Nije problem što je vijest prešućena nego što je izostao onaj psiho-sociološki aspekt koji bi trebao uključivati i javnost u smislu da roditelji shvate u kakvom svijetu žive njihova djeca iza kulisa savršenog svijeta. Tako strašni čin 12-godišnjaka treba pobuđivati javnu pozornost kao opomena svima koji su zatajili na putu odrastanja toga djeteta. Nisu to samo roditelji, obitelj, to je prije svega i škola koju je maleni anđeo pohađao. Zato se šutnjom problemi odrastanja osnovnoškolaca i problemi nasilja u školama samo produbljuju i potiču nasilnike iz sustava i izvan njega na nove akcije.

Drastičnih slučajeva ima posvuda oko nas ali u nekim sredinama oni su uzeli toliko maha da se slobodno mogu nazvati kancerogenim nasiljem.

Za neke grozne slučajeve doznali smo iz relevantnih izvora iz nekih osnovnih škola. Problem u tim školama počinje s nesretnim izborom ravnateljica / ravnatelja koji su pretvoreni u servis koji služi isključivo bahatoj i nasilnoj djeci roditelja s vrha društvene ljestvice ili pak onih koji služe kao dodatni financijski ili interesni servis istima.

U Hrvatskoj je tako moguće da bez posljedica prolazi ravnateljica koja dopušta da se u osnovnoj školi dilaju razni, po zdravlje djece štetni pripravci ili kompaktni praškasti proizvodi. Ravnateljica te osnovne škole iz središta Zagreba prijavi policiji sve one koji se požale na stanje u školi a one koji su involvirani u te strašne radnje protiv djece mobilizira na akcije protiv roditelja kako bi zataškala ilegalne radnje od kojih skupina ima goleme interese. Na usluzi ravnateljici stoje neki korumpirani pojedinci iz sustava s kojima je fantastično umrežena. Ista ravnateljica ima društveni ugled i poziciju koju je stekla vjernim višegodišnjim služenjima interesima nekih moćnih pojedinaca bilo da je omogućila nezasluženi uspjeh njihove djece u školi gdje je ravnateljica, bilo da je njihovoj djeci omogućila uzorno vladanje bez obzira na izgrede i neprihvatljivo ponašanje koje ih karakterizira. Ravnateljica je jedino iskazala surovost prema djeci i roditeljima za koje je mislila kako nemaju nikakvu društvenu poziciju te da ih može gaziti bez posljedica.

Dilanje u osnovnoškolskom dvorištu

U dvorištu te škole postoji i mjesto gdje dileri odlažu svoje paketiće, ali to ne smeta ravnateljici sve dok posao cvjeta a ona uživa potporu lanca s  kojim je združena. Ravnateljica ima i mrežu roditelja koji joj pomažu održati poziciju. Njih je regrutirala ili iz reda roditelja koji imaju linkove na utjecajne i moćne političare ili pak imaju djecu problematičnog ponašanja ali vještine koje mogu poslužiti u prikazivanju nevinih kao aktera zlodjela te prikrivanja stvarnih nositelja neprihvatljivog ili kriminalnog ponašanja.

Primjerice, ta je ravnateljica jednu mamu koja ima informatičke vještine angažirala da hakira mobitele učenika te škole i onda je te iste ilegalne i hakerski kreirane sadržaje tretirala kao vrhunske dokaze protiv roditelja i djece koja su se požalila na stanje stvari u školi. Ravnateljica ima i svoje partnere među roditeljima koji su zaduženi za pisanje anonimki institucijama sustava u kojima se najcrnje kleveću uzorni roditelji i djeca, a sve kako bi obmanula institucije sustava i zataškala ilegalne radnje u školi. Ravnateljica ima kontrolu nad svim tim događajima i spregu s nekim drugim odgovornim osobama u Gradskom poglavarstvu. Naime, u uredu Ivice Lovrića sjedi na odgovornoj poziciji korumpirana djelatnica, čije se bogatstvo proteklih godina značajno uvećalo. Njezina je uloga da napadne sve roditelje koji pokušaju pobjeći iz pakla te osnovne škole i prepisati dijete u neku drugu osnovnu školu u Zagrebu.

Lovrićeva pomoćnica – asistentica u nasilju

Kada dođu kod te djelatnice, koja je nužna adresa za prijepis, ona ih u pravilu napadne da izmišljaju da postoje problemi u toj osnovnoj školi iz koje se žele prepisati i onda brzo alarmira ravnateljicu da tzv. stručna služba škole sastavi lažno ali po učenika štetno izvješće, kako se dijete ne bi moglo prepisati u željenu školu na području Zagreba. Arogantna djelatnica Lovrićevog ureda svima ponudi dvije škole u središtu Zagreba u kojima ima organizirane tzv. odrede za nasilje. To su skupine učenika viših razreda, inače neprimjerenog ponašanja, koje im se tolerira, jer služe za izvršavanje prljavih i perfidnih napada na učenike – mete.

U svom nezakonitom djelovanju ta djelatnica Ureda za obrazovanje Grada Zagreba ne preza ni pred čim, jer uživa višestruku zaštitu. Naime, ona je zadužila brojne moćne roditelje koji su imali djecu problematična ponašanja jer je toj djeci osiguravala transfer iz škole u školu, uspjeh iznad zasluženog te uzorno vladanje unatoč svim prijestupima tih učenika. U tom procesu, važna joj je karika gore opisana ravnateljica jer je ona omogućila da njezinu školu u središtu Zagreba pohađaju brojni učenici iz sasvim drugih dijelova grada a koji su u tim školama pravili izgrede zbog kojih su bili pred izbacivanjem.

Zajedničko svoj djeci oko koje su se kao zaštitnice angažirale ravnateljica tzv. elitne škole iz središta Zagreba i djeatnica ureda pročelnika Ivice Lovrića, je ta da da su im roditelji bili bogati ili moćni u smislu povezanosti s politikom.

Mrežno nasilje u ZG osnovnim školama 

U kolo s ravnateljicom i naglo obogaćenom djelatnicom Lovrićeva ureda ulaze po potrebi i još dvoje – troje ravnatelja škola iz središta Zagreba koji služe kao kolaterali u provedbi nasilja kako bi zločin ostao bez sankcija. Opisat ćemo ukratko kako funkcionira mrežno nasilje u osnovnim školama u središtu Zagreba.

Primjerice, ako neki roditelj prijavi uočenu anomaliju i ta prijava dođe do ravnateljice ona odmah alarmira institucije sustava na način da ih pokrene protiv roditelja. Smisao njezinih akcija je prikazati roditelje i dijete koje se potužilo na nasilje kao problematične. Potom na razini razreda protiv djeteta, čiji su se roditelji potužili, kreće perfidna i organizirana hajka na način da se djetetu verbalno ili fizički prijeti. U akciju nasilja se uključe učenici iz viših razreda i to učenici – spavači. Naime, ravnateljica primi učenika iz Doma u Nazorovoj kako bi ga po potrebi mogla koristiti za nasilje protiv učenika u školi a onda ako se netko potuži ona svim sredstvima brani dotičnog riječima “kako vas nije stid, pa to dijete ima tešku socijalnu situaciju, napadate dijete bez roditeljske skrbi i slično”. Ravnateljica po potrebi angažira i nekolicinu profesorica kako bi dijete izložili nezakonitim opservacijama koje uključuju čak i tajni špijunski nadzor razgovora koje obavlja s roditeljima ili drugim osobama u svojem domu. To joj polazi za rukom jer ima učenike koji ubacuju minijaturne bubice djeci u školske torbe ili pribor. Također, ako te konvencionalne metode nadzora ne prođu, ravnateljica angažira mamu – hakericu – koja djecu i roditelje ne samo tajno nadzire nego im hakira i mobilna račune. Dotična mama u tome sudjeluje jer se i sama bavi čitavim nizom ilegalnih aktivnosti a u iste uvodi i svoju 12-godišnju kćer.

Njezina kćer u školi inače bez posljedica može otuđivati drugima vrijedne predmete i novac, pa čak i odjeću i obuću, ali to prolazi bez sankcija jer je ravnateljica tamo ne da provodi zakone RH nego svoje osobne kriminalne interese.

Nazovi mamu hakericu da uništi djecu

Mama hakerica je moćna jer je VIP menadžerica i čak ju možete vidjeti u medijima kako svima “soli pamet” o menadžerskim ili tehnološkim vještinama. Ravnateljica je nesmjenjiva jer ona reprezentira interese moćnih struktura koje je zadužila. Kako bi izbjegla neugodne odštetne zahtjeve žrtava njezinih zlodjela, razvila je mrežu pomagača u nekolicini škola. Cilj te mreže je da dočekaju dijete “na nož” kada se prepiše u njihovu školu kako bi pred institucijama sustava zacementirali dijete kao problem a ne ravnateljicu i ostale pripadnike zločinačkog klana kojem pripada ravnateljica. To se interno zove dvostruka zaštita.

U stvarnosti se to svede na to da ravnateljica u novu školu pošalje dijete s krajnje izmišljenim ali po dijete krajnje lošim izvješćem kako bi se djetetu onemogućila integracija u novu sredinu. U izvješću se napišu grozote, primjerice da dijete izmišlja protiv druge djece, kako bi se onda stvorkla podloga da se mobiliziraju u novoj sredini protiv djeteta. Preostali prljavi dio posla obavlja mama – menadžerica – hakerica – odnosno puno uspješnija verzija utamničenog Franje Varge – koja je zadužena da pronalazi roditelje u novoj školskoj sredini koje će “napucati na nasilje protiv djeteta i njegovih roditelja”. Ta se mreža nasilja toliko razgrana da mama hakerica investira goleme novce u skupe večere i ručkove s mamama iz djetetovog novog razreda kako bi ih potaknula na pisanje peticija i prijetnje da će ispisati svoju djecu iz škole ako novopridošli učenik ostane u razredu. Za ostale akcije je zadužena njezina kćer koja poznaje djecu iz nove škole i koja ima zadatak davati upute za najbolesnije smicalice protiv novoupisanog djeteta.

Ta bi se priča činila suludom i paranoidnom da ekipa za nasilje u školi i izvan nje nije sigurna u svoju moć i utjecaj da čak organizira i prijetnje na mobitel djeteta. Zbog zaštite identiteta djeteta i sve djece koja su u ovoj priči, ne možemo otkrivati njihove stvarne identitete. No, zato možemo opisati slučaj da javnost razumije kako naizgled obično nasilje u školskim klupama u pozadini ima krupne i mračne interese.

Tablete, snimanje, pedofilija

Naime, ako netko u jednoj školi dopusti da se djeci bez posljedica dilaju raznorazne kemikalije, ta će djeca postati djeca čudnog ponašanja, neko će od njih postati nasilan, netko će preuzeti druge oblike neprihvatljivog ponašanja. To znači da će možda neka djevojčica biti spremna na razne ekshibicije, možda će snimati sebe i druge u neprimjerenim izdanjima i sve to plasirati online. Ova priča o strašnom nasilju i počinje onog trenutka kada se mama hakerica suoči s takvim radnjama svoje vlastite kćeri i s pedofilskom mrežom koja se na te profile “navukla”.

Budući ne može podnijeti teret takvog suočavanja s vlastitim nemarom, kao i spoznaju kako je, osim nje i škola koju njezina kćer pohađa, pogodovala tom mraku, odluči sve to isto prepisati drugoj djeci i na taj način “isprati” ljagu sa sebe i svoga djeteta. U tom procesu imala je najveću potporu u navedenoj ravnateljici koja funkciju i obnaša zahvaljujući činjenici da falsificira činjenice i prilagođava ih moćnicima i interesima njih ili njihove djece. Mama hakerica, koja je na primjeru vlastitog djeteta, spoznala pedofilsko okružje koje vreba na osnovnoškolce, pokuša u to isto okružje namamiti drugu djecu. Radi se o sličnom mehanizmu kao kada netko tko sazna da boluje od Aids-a pokuašava zaraziti čim više drugih kako ne bi bio usamljen u svojoj bolesti.

Mama hakerica koristi svoje informatičke vještine na način da djeci šalje poruke s mobitela djetetovih prijatelja iz škole. U tome ima kao saveznicu i jednu mama iz ugledne obitelji čija djeca pohađaju drugu školu u središtu Zagreba. Ta druga, angažirana mama, također služi da djecu pokušava navući na pedofilski profil jednog bogatog građevinskog direktora koji radi za tvrtku blisko povezanu sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem.
Budući je Grad Zagreb osnivač škola a da je građevinski direktor – pedofil zadužio brojne političare jer im je sagradio vile ili stanove – istraga tapka u mjestu. Nasilje se širi školama, pedofilija cvjeta pod okriljem sistema. O tome se šuti. Hrvatska je zemlja sretnih navijača kockastih sve dok netko ne otvori škrinju sa zaleđenim lešom, djeca – žrtve očeva nasilja ne završe na asfaltu i sve dok se neki 12-godišnji dječak ne objesi u tuzi svoje sobe.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI