Vrli gradonačelnik, zatrpan optužnicama i poprskan jajima u Vukomercu, obratio se sportskoj javnosti na Nogometnoj televiziji da pojasni i razriješi probleme, te najavi bolje dane zagrebačkog nogometa. Kao i uvijek, bio je pun obećanja: spasit će NK 'Zagreb' i stadion u Kranjčevićevoj, otjerat će nesposobne krivce za propast nogometnog simbola Zagreba, sagradit će uz Arenu nacionalni stadion, u Sesvetama izgraditi mali stadion po Uefinim standardima, a opet radi s HNS-om i na nekom nogometnom kampu
Opustjela je i ispraznila se Kranjčevićeva od nogometnog podstanara Nogometnog kluba „Zagreb“, koji je u ulici pjesnika boravio nekoliko desetljeća. U vječnoj borbi za opstanak, godinama je prkosio Darwinovoj teoriji, ali je onda podlegao, bolestan i nemoćan, pred Bandićevom praksom i egzekucijom njegovog sportskog namjesnika, Dražena Medića. Taj odnedavno Bandićev kažnjenik – sportska inspekcija Gradskog kontrolnog ureda kaznila je Medića s tri godine zabrane rada u sportu – petnaestak je godina radio razne pokuse, a čak ni tako otporan i žilav klub kao što je bio „Zagreb“ nije to mogao izdržati, pa je po svemu nemoćan – podlegao. Eksperimentator, gradonačelnikov susjed, zemljak i ortak, Medić, je klub dobio na dar od darovatelja koji se svuda i svim srcem hvali „da svima daje“, pa su ga s pravom nazvali „Agramovom radodajkom“.
Naravno, Bandić dajući tuđi novac često i uzima, jer njegovi paraziti ili gradski nametnici koje je rasporedio i udomio na neodgovarajuća stručna mjesta, znaju cijeniti „dobročinstva“ za svoju i njegovu korist…
Iako žilav i uporan, klub je tonuo sporo, ali ustrajno…
Kažnjenik Medić, kojemu je pravomoćno izrečena trogodišnja zabrana obnašanja svih funkcija u sportu, još uvijek stoji na čelu kluba koji već godinama nestaje u predugoj nogometnoj agoniji. Gotovo desetljeće i pol Medić je bio „sam svoj majstor“ u klubu s dugom tradicijom, bez Skupštine, Izvršnog odbora i bilo kakve kontrole, pa se netko od nadležnih, puno godina prekasno, sjetio ili postupio po naređenju – da tako više ne ide…
Nogometni klub „Zagreb“ poznat je po svom stalnom uzdizanju i vraćanju – digao se poslije požara, ulazio u Prvu jugoslavensku ligu pred rekordnim brojem gledatelja u Maksimiru prije skoro pola stoljeća, a onda opet iz treće lige bivše države došao i afirmirao se kao jedan od najomiljenijih klubova.
Nogometaše „Zagreba“ smatrali su svojevrsnim „pogorelićima“. Poznati novinar, publicist i književnik, Veselko Tenžera, nazvao je NK „Zagreb“ – „Hamletom u bijelom dresu“. Zvali su ga i simbolom grada, njegovih podstanara, radnika i sirotinje. Kad ga je Bandić poklonio kao dar svom ortaku, ovaj mu je prvo promijenio „lični opis“, skinuo mu bijeli dres i odjenuo crvenu odoru sa čudnim grbom i otada je klub, iako žilav i uporan, tonuo, istina sporo, ali ustrajno. Trenutno je trećeligaš bez pobjede, na putu za odlazak u prošlost kao i njegov imenjak, Košarkaški klub „Zagreb“, kojeg su, također, dokusurili Bandićevi provjereni kadrovi.
Na početku ovog stoljeća INA je jedno vrijeme preuzela klub iz Kranjčevićeve ulice, a onda se predsjednik Proštenik, na jednom čudnom skupu, kojeg su nazvali Skupštinom, zahvalio i oprostio, jer su mu iz Grada naređivali da „neke kriminalce“ vrati u Upravu. Otišao je bez pozdrava, a onda se, iz zadnjih redova, javio današnji kažnjenik s porukom: „Ja sam Dražen Medić, inženjer građevine, i želim biti predsjednik!“
Bandićev izaslanik na tom skupu, Vidoje Bulum, koji je desetak godina kasnije u „aferi Agram“ završio u pritvoru s pozicije pročelnika stručnih službi gradonačelnika, izvršio je tada ulogu naredbodavca i Draženu Mediću, s imenom i prezimenom, jer drugih referenci nije imao – uručio klub kao poklon “dobrotvora“.
I tako je počela drama koja završava tragično, a klub je postao simbol nakaradne politike samovlašća i darivanja. Najprije su klub srozali i unakazili, otjeravši sve one koji su tamo igrali, radili i trenirali. Zatim su mu oduzeli stadion i dali ga gradskoj Ustanovi koja, tobože, upravlja sportskim objektima. A i Ustanova se našla među optuženima, jer su dan prije njezina izdvajanja iz Holdinga, uhljebili i prebacili tridesetak ljudi u novu instituciju.
Elem, zamislite da vrli gradonačelnik i njegov pročelnik za sport, obrazovanje i još koješta, zapravo šegrt Hlapić, naprave sličnu stvar s intendantom kazališta, ravnateljem škole ili šeficama u dječjim vrtićima kao što su napravili s Nogometnim klubom „Zagrebom“!? Umjesto da otjeraju krivca, oni klubu uzimaju stadion! Analogijom, ravnatelj ne radi, predstave su loše, sve propada, a oni oduzimaju ljudima kazalište ili učenicima školu, jer odgovorni kradu, muljaju i ne znaju svoj posao…
Parcela u srcu Zagreba – za druge namjene…
U zagrebačkoj sportskoj povijesti, jer sadašnjosti zapravo i nemamo, još nije zabilježen slučaj da su klubu oduzeli stadion. Posljednju utakmicu je bivši „Hamlet u bijelom dresu“ odigrao na Peščenici, jer se predsjednik HAŠK-a smilovao na prošlost i klupske nogometne legende Jerkovića, Dračića, Smoleka, Rukljača, te je omogućio „Zagrebu“ da izgubi još jednu utakmicu prije odlaska u prošlost. Neki tvrde da je sve što se događa u NK „Zagrebu“ i oko njega, zapravo jedna vrsta scenarija, igrokaz da se stadion u Kranjčevićevoj ulici, na vrijednoj parceli u srcu Zagreba, oslobodi za druge namjene…
Vrli gradonačelnik, zatrpan optužnicama i poprskan jajima u Vukomercu, obratio se sportskoj javnosti posredstvom svog sugovornika, Ivice Blažička, na Nogometnoj televiziji da pojasni i razriješi probleme, te najavi bolje dane svekolikog zagrebačkog nogometa. Nerazumljiv, pomalo smušen i izgubljen, teško je bilo shvatiti na koji gol Bandić napada i koju ulogu igra. Kao i uvijek, bio je pun neispunjenih obećanja. Spasit će NK „Zagreb“ i Kranjčevićevu, otjerati nesposobne krivce.
Spominjao je opet nekakav kamp u suradnji s Hrvatskim nogometnim savezom, vjerojatno realan kao i onaj na Sveticama. Dotakao se nogometnog kampa u Veslačkoj ulici s kojim se ponosi, a koji je, istini za volju, izgradio Grad za vrijeme gradonačelnice, Marine Dropulić. Ideja je tada bila da se gradi stadion na Jarunu, za koji je postojao projekt, a NK „Zagreb“ je, kao znak dobre volje za pristanak dobio Veslačku u koju je uloženo 39 milijuna kuna.
Naravno, kad je sve bilo završeno, a sportski direktor, Dražan Jerković, doselio u blizinu kampa da uživa u radu s mladima, otjerali su ga iz kluba. Završeni objekt kampa u Veslačkoj, Bandićevi su neimari malo dorađivali, pregrađivali i izmislili novčano ulaganje, po svom dobrom starom običaju – svakom ponešto.
U tom svom televizijskom pledoajeu pod sintagmom zagrebački sport, iako više nitko ne zna što taj slogan znači, palo je bezbroj gradonačelnikovih obećanja za svijetlu nogometnu budućnost. Bojim se da će Bandićevo remetinečko razdoblje, bez obzira na pravosuđe sporije od kornjače, preteći našeg obećanovića…
Zagrebački sport, što god to značilo, vode Bandićeva potrčkala, zapravo mali nametnici koje je on namjestio i nagradio ih da mu služe, odgovaraju i izvršavaju naredbe. „OK, dobro, u redu“, rekao bi njegov pročelnik za sport i obrazovanje i pratilac u brojnim optužnicama.
Kad su likvidirali ZŠS (Zagrebački športski savez), bili su toliko inventivni da nisu mogli izmisliti ni novo ime, nego su iste ljude, isti program, iste korisnike i način financiranja nazvali – Sportski savez Grada Zagreba. Ne samo da su posvađani sa činjenicama, nego i s lingvistikom.
Ljepši, skuplji i – nepotrebniji konkurent!
U paketu sa ZŠS-om, likvidirali su i tvrtku „Centar“ koja je bila vlasništvo zagrebačkog sporta duže od 50 godina. Zapravo, „Centar“ su Bandićevi šegrti prodali Holdingu za desetak milijuna kuna, a Holding ga je za nekoliko mjeseci likvidirao i ljude poslao na ulicu, iako tvrtka nikad nije bila u gubicima. Preko „Centra“ htjelo su ugrabiti veliki komad zemlje na otoku Silbi koje je zagrebačkom sportu darovano još u bivšoj državi i gdje je godinama egzistirao sportsko rekreacijski centar. Danas taj zapušteni i napušteni kompleks uz more, u koji je ljeti dolazilo tisuće mladih sportaša, stoji kao ruglo i opomena, čekajući, valjda, novog, povjerljivog vlasnika ili Uskok, da tu priču konačno rasvijetli, uza svo obilno gradsko kriminalno gradivo koje istražuje.
Uz „tvrdo“ obećanje da će spasiti već upropašteni klub, Bandić je Blažičku i svima nama obećao i nacionalni stadion blizu Arene, u koju je uloženo dvije milijarde kuna. Nije zgodno da u njezinoj blizini ne bude konkurent, ljepši, skuplji i – nepotrebniji!
Do tog vremena, takozvanog nigdarjeva, veterani NK „Zagreba“ će i dalje pisati pisma institucijama i javnosti, tražeći odgovor za uništeni gradski simbol koji je imao lijepu prošlost i, nažalost – fini, poželjni prostor u središtu grada.
Uvjeren sam da će sva Bandićeva obećanja, kao i uvijek do sada, biti izvršena pod preuzetim motom – „ki bi da bi“….