Nova europska garnitura je već prije početka osuđena na neuspjeh…!

7dnevno

S 'manevrom' u imenovanju glavnih ljudi, Europa radikalno eliminira sav napredak koji je postigla nakon pada Berlinskog zida. Napori koji su uloženi u pridruživanje europskog istoka (1. svibnja 2004.) sada su faktički anulirani

„Izbor vodećih pozicija u EU-u je poput pravljenja salame – zapravo, nitko ne želi znati koji su dijelovi životinje unutra.” To je misao koju je svijetu objelodanio bivši bugarski ministar vanjskih poslova u vladi Sergeja Staniševa i jedan od najvažnijih zastupnika u Europskom parlamentu (potpredsjednik proračunske komisije), Ivailo Kalfin. Stoga je kadrovska aritmetika u borbi za najviše pozicije jedna od najzahtjevnijih „matematika” od kada je ta disciplina izumljena negdje u neolitiku, a onda su ju elaborirali stari Egipćani, Babilonci i Sumerićani. Riječ je o stalnom pretvaranju kombinacija i odnosa moći, koji se odvija na način beskrupuloznog lobiranja i organiziranja ad hoc interesnih skupina.

Sada se čini da će predsjednica Europske komisije biti Nijemica, Ursula von der Leyen; predsjednik Europskog vijeća će najvjerojatnije biti Belgijanac, Charles Michel; Christine Lagarde će voditi europske financije; predsjednik Europskog parlamenta gotovo će sigurno postati talijanski David Sassoli, a europski „ministar vanjskih poslova” bit će Španjolac, Josep Borrell.

Samozaljubljeni ‘spitzenkandidat’

Takva aritmetika pokazuje da su najbolji izračun napravili oni koji su utemeljili Europsku uniju (tzv. EEZ), samo je Španjolac iznimka: nametnuli su ga socijalisti. Ni jednu važnu poziciju ne zauzima Višegradska skupina, koja predstavlja (simbolički) polovicu Europe. Višegrađani su uzeti u obzir samo u negativnom smislu: u savezu s Macronom, Mađari (Fidesz) su navatali Europsku pučku stranku (EPP) i srušili antimuzikalnog, u samog sebe zaljubljenog „spitzenkandidata“, Manfreda Webera.

Tako je Europska unija, magna cum laude, s izvrsnom ocjenom, ponovila najveću pogrešku koju je učinila Junckerova administracija. Kada su već istočnu Europu odgurnuli do ruba, poduzeli su intervencije u najosjetljivijim unutarnjim stvarima najvažnijih država članica (miješanje u poljski ustavni red, sankcioniranje Mađarske zbog imigrantskih kvota). Sada će ova politička praksa ići dalje, u morbidnom crescendu.

S takvim „manevrom” u imenovanju glavnih ljudi, Europa radikalno eliminira sav napredak koji je postigla nakon pada Berlinskog zida. Napori koji su uloženi u pridruživanje europskog istoka (veliko ujedinjenje 1. svibnja 2004.) sada su faktički anulirani. „Dijalektika“ usvajanja vlasti, koja nije vođena nacionalnim ili istinskim europskim interesima, već samo interesima individualne karijerne retorike tzv. „spitzenkandidata“, iz čitave Europe pravi velikog gubitnika. Prije sedam godina Europa bila je jedna od najmoćnijih zajednica na planetu, a danas ju za globalnog čimbenika smatra sve manje i manje relevantnih političkih faktora.

No, stvar je još sudbonosnija iz jednog više univerzalnog gledišta. Govoreći u pojmovima dvadesetog stoljeća, velika politička jedinica nužno je osuđena na činjenicu da su njezine težnje – imperijalističke. Danas možemo riječ imperijalizam nadomjestiti mekšim vokabularom, ali značenje ostaje isto. Svaki imperij, naime, mora se širiti prema van, ako želi postojati, inače implodira. Danas glavno oružje imperijalizma više nije rat, već osvajanje interesnih sfera, posebice kako bi se proširio gospodarski utjecaj.

Sjedinjene Države tako nužno trebaju niz saveznika: njihova industrija naoružanja tako je golema da bi se cijela zemlja srušila ako bi se izvoz oružja slomio. To ne bilježimo u negativnom smislu, već kao činjenicu – izvoz američkog oružja temelj je mira u svijetu – ma kako paradoksalno ova rečenica zvuči. A izvoz njihovih proizvoda (medicina, digitalna tehnologija, zrakoplovstvo…) jedan je od važnih izvora dobrobiti u svijetu.

Vlastiti imperijalizam na račun drugih

Kina se širi u Afriku i na ruski Daleki istok: samo dvije velike sile ne razumiju temeljne veze između svjetskog blagostanja na jednoj i stabilnosti i mira na drugoj strani. To je prije svega Putinova Rusija: njezina agresija na Ukrajinu nikome nije donijela u materijalnom smislu ništa, naprotiv – to je jedno od najvećih kršenja međunarodnog prava nakon Drugog svjetskoga rata. Jedini izvozni produkt Rusije je gruba sila.

Druga je nesretna, autodestruktivna Europa: umjesto da se širimo s našim proizvodima (automobilska industrija, turizam i drugo), svjedoci smo da veliki članovi zloupotrebljavaju ideju federalizma i iz nje prave vlastiti imperijalizam na račun drugih. Njemačka je na prvom mjestu – želi pokoriti Europu i učiniti je potpuno poslušnom – potrebno je samo podsjetiti kako je Manfred Weber iz Europske pučke stranke isključio Fidesz. Italija gleda slovensku i hrvatsku obalu, dok Španjolska terorizira Kataloniju.

Nova europska garnitura tako je već prije početka, osuđena na neuspjeh. Bit će dobro ako Europa uopće preživi njezin mandat…

 

*autor je profesor na Sveučilištu u Ljubljani, član Europske akademije znanosti i umjetnosti, član Hazuda

Facebook Comments

Loading...
DIJELI