Uobičajeno je da se, kada je riječ o poreznom tretmanu gospodarstva, promatraju posebno pojedini porezi. Po mojem mišljenju, to je krivi pristup. Pravu sliku o poreznoj presiji gospodarstva može nam pružiti jedino ukupna porezna presija svih poreza, doprinosa i parafiskalnih nameta. Pri tome moram podsjetiti da je krivo mišljenje kako poreze na inpute, outpute snosi netko drugi, dok porez na dobit snosi poduzetnik. U uvjetima nultiplikativnih međuovisnosti samo holistički pristup može ponuditi približno točan odgovor
„Možete imati boga, možete imati kralja, ali čovjek
kojeg se trebate bojati jest skupljač poreza.“
Sumer, 4000 godina prije nove ere„Ako društvo nije u mogućnosti pomoći mnogobrojnim
siromasima, neće biti kadro ni spasiti malobrojne bogataše.“
J.F. Kennedy
Tržišna država polazi od nužnosti mikroekonomske interpretacije makroekonomskih učinaka pojedinih poreznih oblika. Tržište, sa svoje strane, traži od tržišne države da bude „noćni policajac“ jer će nevidljiva ruka najbolje alocirati raspoloživu akumulaciju. To je pristup i službeni stav razvijenih zemalja, iako same posežu za intervencijama poznatim pod nazivom – industrijske politike. Manje razvijene zemlje, da bi privukle inozemne investicije, smanjuju ionako nedostatne porezne prihode, pa sve teže osiguravaju nužna javna dobra svojim građanima.
Konkurentnost i samo konkurentnost može poboljšati nezavidan položaj građana u tržišnoj državi. Napuštanje carinske i ine zaštite, u nedovoljno razvijenim zemljama, ugrožavaju domaće gospodarstvo. To je zato jer je ono nedovoljno konkurentno inozemnoj konkurenciji. Međutim, ona jednako naplaćuje poreze na potrošnju što znači, prema mišljenju jednog dijela ekonomista, da nije država izravno ugrožena otvaranjem vlastitog gospodarstva inozemnoj konkurenciji.
To zapravo nije točno, jer putem eutanazije domaćeg gospodarstva, kao što to pokazuju tranzicijske zemlje, država gubi izravne poreze, pa osiguranje potrebnih poreznih prihoda osigurava sve većim učešćem poreza na potrošnju – slučaj Hrvatske. Kako i zašto se to događa, moguće je identificirati primjenom moje podjele poreza po kriteriju vremena, odnosno identifikacijom uvozom i izvozom poreza kako sam to pokazao u mojoj zadnjoj knjizi „Dobitnici i gubitnici“.
Rast poreznih prihoda putem deficita robne razmjene s inozemstvom moguće je jedno vrijeme. Međutim, kada ta zemlja dosegne granicu zaduženosti prema inozemstvu, što određujem kao gornju granicu, ta i takva politika više nije moguća – rastu kamatne stope i to tim brže što je razina zaduženosti veća, a zemlja nerazvijenija.
Kako do prave slike o poreznoj presiji?
Počnimo našu raspravu strukturom vrijednosti svakog proizvoda ili usluge. Vrijednost svakog proizvoda određena je materijalnim troškovima, amortizacijom, troškom radne snage, a razlika do prodajne cijene predstavlja poduzetničku dobit. Krenimo redom:
– Materijalni troškovi su u kratkom roku neelastični posebice u pravcu smanjenja njihovih cijena. Tijekom poslovne aktivnosti svaki poduzetnik pokušava smanjiti cijene, uključivo nadnice, puta koliko je to moguće. Jednako tako on pokušava maksimalno povećati cijene svojih dobara ili usluga. Povećanje cijene iz bilo kojeg razloga, recimo porez, on nije u mogućnosti amortizirati već će mu povećanje cijena smanjiti profit upravo za iznos povećanja cijena.
– Amortizacija je određena u vrijeme investiranja i u pravilu je nepromijenjiva tijekom eksploatacije. Inflacija i deflacija relativiziraju navedeni stav. U slučaju inflacije, amortizacija se realno smanjuje, a u slučaju deflacije povećava. S druge strane, tehničko tehnološki razvoj može u vrijeme eksploatacije određenu opremu, zapravo cjelokupne instalirane kapacitete, učiniti konkurentno inferiornim glede kvalitete proizvoda/usluge i/ili učinkovitosti pa je realizacija amortizacijskog plana upitna.
– Najamninama u bruto iznosu su, u kratkom roku, (ni)malo elastične u odnosu na poslovni ciklus. U srednjem i dugom roku potrebno je razlikovati nacionalnu od tržišne države. Naime, slobodno kretanje kapitala povećava poziciju poslodavca da smanji bruto plaće i to na dva načina. Prvi je da dogovori sa zemljom u kojoj namjerava poslovati niže poreze na plaće u odnosu na poreznu presiju zemlje koju namjerava napustiti. Što je neka zemlja manje razvijena to je izvjesnije da će ponuđena plaća inozemnih investitora domicilnim djelatnicima biti veća u odnosu na plaću koju je u mogućnosti ponuditi domaće gospodarstvo. Navedeno je silno važno, jer dolazak inozemnih investitora zapošljava najbolje kadrove što može – slučaj Hrvatske – dodatno usporiti rast i razvoj domaćeg gospodarstva. Drugi je način supstitucija rada kapitalom.
– Na kraju ostaje rezidualna stavka profitna marža koja predstavlja ostatak ostataka – kada se namire svi izdaci iz poslovanja. Temeljni razlog poduzimanja poslovne kombinacije profitna marža zbog rizika (poznate neizvijesnosti) i neizvijesnosti (nepoznate neizvijesnosti) razlog je zašto poduzetnici opetovano traže stabilne uvjete poslovanja što vlade u Lijepoj našoj uporno ignoriraju. Tako sustavi koje karakteriziraju promjene „od danas do sutra“, značajno utječu na smanjenje sklonosti investiranju. Porezna politika je u tom smislu značajan izvoz hrvatskih problema.
Iz tako određene troškovne strukture proizvoda/usluge jasno je da različite elastičnosti rezultiraju nelinearnim kretanjima pojedinih troškova. Upravo zato u dobrim vremenima bilježimo snažan progresivan rast profita i u lošim – njihovo značajno potonuće.
Važno je uvijek imati u vidu kako svako povećanje porezne presije valja sagledati u kontekstu kamatne stope, tečaja nacionalne valute i kreditne aktivnosti, dakle ukupnog sustava i politike. Važno je identificirati i upamtiti da kamatna stopa, tečaj nacionalne valute i porezna stopa djeluju po zakonu spojenih posuda. Zasebno razmatranje bilo koje od navedenih kategorija neće dati zadovoljavajuće rezultate.
Uobičajeno je da se, kada je riječ o poreznom tretmanu gospodarstva, promatraju posebno pojedini porezi. Po mojem mišljenju, to je krivi pristup. Pravu sliku o poreznoj presiji gospodarstva može nam pružiti jedino ukupna porezna presija svih poreza, doprinosa i parafiskalnih nameta. Pri tome moram podsjetiti da je krivo mišljenje kako poreze na inpute, outpute snosi netko drugi, dok porez na dobit snosi poduzetnik. U uvjetima nultiplikativnih međuovisnosti samo holistički pristup može ponuditi približno točan odgovor. Parcijalni pristup daje parcijalne nalaze što ih čini, u najmanju ruku, upitnim nalazima.
Porezi na potrošnju i kretanje profitne stope
Najznačajniji porez na input su porezi i doprinosi na i od plaća. Poduzetnika zanima jedino veličina bruto plaće, uvećana za porez na platnu listu, kada ugovara najam radnika. S druge strane, radnika interesira neto iznos najamnine koji će dobiti za svoj rad. Porezi i doprinosi se, prema tome, umeću kao klin na relaciji poslodavac i posloprimac. Kad su porezi nerazumno visoki, kao što je to slučaj u Lijepoj našoj, ugovorom o radu mogu biti nezadovoljni i jedni i drugi, a država koja je sve to „skuhala“ mudro šuti i poziva – uobičajena praksa naših političara – da poslodavci povećaju mizerne plaće. Takva je naša zbilja, iako je u to teško povjerovati. Porezni klin uspostavlja različitu cijenu u obliku najamnine od cijene kakva bi ona bila da porezi nisu nerazumno visoki. Vjerojatno bi veći dio, koji uzima država putem poreza i doprinosa, pripao radnicima, a manji poslodavcima. (uobičajen udio plaća u novo dodanoj vrijednosti na razini gospodarstva iznosi oko 60% njezine veličine.)
Pogledajmo sada koje učinke imaju porezi na potrošnju na kretanje profitne stope. Iako ću u slijedećem napisu govoriti o porezu na dodanu vrijednost – koji je temeljni oblik poreza na potrošnju u Lijepoj našoj – valja reći da elastičnosti ponude i potražnje određuju, snosi li u konačnici i u kojoj mjeri potrošač – porez na potrošnju. To je silno značajno shvatiti. Naime, uobičajeno je mišljenje kako poreze na potrošnju snose potrošači. To naprosto nije točno. U slučaju neelastične potražnje, vjerojatno će potrošači snositi cjelokupni dio poreza na potrošnju kao što će u slučaju elastične potražnje najveći dio poreza na potrošnju snositi proizvođači. Posljedica nemogućnosti prevaljivanja poreza, rezultirat će smanjenjem profitne stope. U dramatičnim uvjetima to može značiti prestanak poslovne aktivnosti. Radnici odlaze na burzu rada samo zato jer poduzetnik nije mogao amortizirati poreznu presiju poreza na potrošnju.
Prema tome, u slučaju uvođenja ili povećanja porezne presije na inpute i/ili outpute, kako to kažu ekonomisti, točka pokrića (prihodi jednaki rashodima) se pomiče udesno, što znači da je potrebno prodati više proizvoda po višoj cijeni kako se ne bi ostvario gubitak. Zato je povećanje poreza, u nacionalnoj državi, pratila tiskara novca kako bi se održala nominalno jednaka cijena kod proizvođača koja je bila prije uvođenja ili povećanja poreza. Tako se – krivo – stjecao utisak kako poreze na potrošnju plaćaju potrošači. Porezni su teret snosili proizvođači i potrošači, sukladno elastičnostima, a inflacija je imala zadatak da „muti vodu“ što je centralnoj banci omogućilo emisionu dobit.
Porez na dobit je „konačna“ porezna obveza, ako je išta preostalo. U porez na dobit, po mome mišljenju, valja ubrojiti brojna fiskalna i prafiskalna davanja koja jesu davanja, iako formalno nisu porez u smislu standardne definicije poreza. Broj i iznos parafiskalnih davanja rezultirao je poreznom džunglom koja je neproduktivna i štetna u svakom pogledu. Naime, postoje opravdani razlozi za neke doprinose, recimo za očuvanje šumskog fonda koji je, nažalost, ukinut. Nije trebalo ukidati doprinos za očuvanje šumskog fonda, jer smo tako ugrozili postojeću održivost i zaštitu ekosustava.
Porez na dobit se plaća samo ako je poduzetnik ostvario pozitivni financijski rezultat. Drugim riječima, u slučaju poreza na dobit nema pomaka točke pokrića, jer on nastaje kao obveza poreznog obveznika tek ako je ostvario dobit. Međutim, opet se radi o fatamorgani. Naime, profitna marža u slučaju poreza na dobit dijeli se između svemoćne države i poduzetnika, pa se profitna stopa na razini gospodarstva – smanjuje. Ukoliko je u drugim područjima veća neto profitna stopa, jasno je da će investitori pokušati napustiti područje nerazumne porezne presije. Uzgred, bilo bi dobro više raspravljati o komparativnim profitnim stopama kada je riječ o razvoju gospodarstva. Međutim, kada se vodi politika „bit će što će biti“, nije potrebno tražiti i naći superiornija rješenja.
Porez na dobit – porez na dohodak
Prema tome, u pristupu poreznoj presiji gospodarstva nije prihvatljivo raspravljati, ni uvodno ni bilo na koji drugi način, samo o porezu na dobit. Porez na dobit je dio ukupne porezne presije. Osim toga ovaj porezni oblik u fiskalnom pogledu nije najznačajniji. Na tu temu sam napisao više radova ali, osim časnih izuzetaka, oni nisu „isprovocirali“ raspravu. U nastavku ću iznijeti kako je – moj prijedlog – potrebno pristupiti samo porezu na dobit imajući u vidu navedena ograničenja i za ekonomiste spasonosnu klauzulu – ceteris paribus.
Porez na dobit je, zapravo, porez na dohodak. Rabi se posebni naziv kako bi se razlikovao u odnosu na dohodak građana. Sličnu interpretaciju imamo kad govorimo o depozitima. Depozit je kredit; kao dužnik se pojavljuje poslovna banka, a kako je temeljna funkcija banke plasiranje svog potencijala putem kredita, nerazlikovanje poslovne banke kao vjerovnika od poslovne banke kao dužnika, moglo bi prouzročiti značajne nejasnoće.
Iz dosadašnje rasprave je vidljivo da nakon podmirenja svih troškova ostatak predstavlja profit koji pripada vlasnicima, investitorima, koji su financirali poslovnu kombinaciju.
Kada je bila riječ o neoporezivom dijelu dohotka, kazano je kako je nužno odrediti neoporezivi dio dohotka koji će omogućiti radnoj snazi njezinu reprodukciju. Isto je potrebno učiniti i u slučaju oporezivanja dobiti. Neoporezivi dio dobiti moguće je osigurati institutom zaštitne kamate na kapital. Godinama se zalažem za povrat ovog izuzetno moćnog i poticajnog instrumenta. Sukladno hrvatskoj tradiciji, rasprava o povratu zaštitne kamate nikako da se nađe na dnevnom redu bilo koje vlasti.
Vidjeli smo kako je inflacija bila moćan instrument ekonomske i porezne politike u nacionalnoj državi. Kad je inflacija dobila ubrzanje postala je veliki problem jer su njezini učinci razvodnjavali vlastiti kapital. Taj je fenomen bio predmetom interesa mnogih ekonomista. Posebno je, po mojem mišljenju, uvjerljiva bila rasprava nobelovca Jamesa E. Meadea, koji je pokazao kako se bilanca stanja „prelijeva“ u bilancu uspjeha (račun dobitka ili gubitka). Što je inflacija veća to je prelijevanje veće. To se je pokušalo riješiti tako da su uvedeni revalorizacijski koeficijenti. Naprosto je država odredila visinu revalorizacijskih koeficijenata, te po kojim osnovama se oni primjenjuju.
Poznat je tragičan događaj iz naše povijesti kada je 1993. godine određen revalorizacijski koeficijent od 10, iako je tečaj hrvatske valute u odnosu na njemačku marku devalvirao samo šest puta. To je bila značajna subvencija kupcima tvrtki u vrijeme privatizacije. Revalorizacijski koeficijenti bili su „kompromis“ kako bi se sačuvala vrijednost imovine poduzetnika. Kako je struktura aktive (imovine) različita od tvrtke do tvrtke, tako su se pojavili dobitnici i gubitnici. Svaki instrument kreira dobitnike i gubitnike. Zaštitna kamata na kapital je predstavljala veliko postignuće, jer umjesto imovine štiti kapital.
Jednom kad se spoznala učinkovitost zaštitne kamate, pristaše ekonomskog pristupa porezima unaprijedili su zaštitnu kamatu na način da je pomoću nje moguće, ne samo zaštititi kapital od inflacije, već neporezno tretirati određenu visinu dobiti. Kad je bila riječ o porezu na dohodak, rečeno je zašto je nužno odrediti neoporezivi dio dohotka – ne postoji porezni kapacitet. U slučaju zaštitne kamate na kapital moguće je – po meni potrebno – odrediti neoporezivi dio dobiti, recimo, u visini od 3% od njegove veličine. Obrazloženje je isto. Ukoliko želimo održati gospodarsku aktivnost i privući pažnju investitora moramo im omogućiti konkurentan prinos na njihovu investiciju i to poistovjetiti s neoporezivim dijelom dohotka.
Iznos zaštitne kamate na kapital nije moguće isplatiti, što znači da inozemni investitori neće povući dio profita, već će ga reinvestirati. U platnoj bilanci, koju smo već razmatrali, vidljivo je da Hrvatska na podračunu primarnog dohotka ostvaruje značajne deficite. Povratom zaštitne kamate na kapital, deficit primarnog dohotka bi se smanjio. Investitor neće imati ništa protiv te i takve porezne politike, jer će ostvariti kapitalni dobitak koji može realizirati prodajom dijela svoje imovine.
Vratiti zaštitnu kamatu na kapital
Povratom zaštitne kamate na kapital otvara se mogućnost redefiniranja preostalog dijela profita kao extra profit koji će investitori raspodijeliti prema svojim interesima. Rasprava, kako porezno tretirati zadržanu u odnosu na raspodijeljenu dobit, izgubila je svoju atraktivnost koju je imala u uvjetima nacionalne države. Naime, u nacionalnoj državi s većim naglaskom na tržište preferirala se raspodjela dobiti, dok u intervencionističkim gospodarstvima s jasnom koncepcijom i strategijom razvoja, te nerazvijenim zemljama, išlo se u drugu krajnost – preferencijalno se poreznom politikom preferiralo – zadržavanje dobiti. Svaki pristup ima svoje dobre i loše strane…
Iz navedenog slijedi kako je nužno vratiti zaštitnu kamatu na kapital, a umjesto postojećih poreznih stopa od 12 i 18%, vratiti poreznu stopu od 20%. Ovo tim više, što je odnos vlastitih i posuđenih sredstava u Lijepoj našoj nepovoljan, što valja identificirati kao ovisnost hrvatskog gospodarstva o kreditnoj podršci poslovnih banaka.
Povrat zaštitne kamate na kapital „približio bi“ poslovnu bilancu uspjeha i poreznu bilancu, što sada nije slučaj zbog raznih, često nerazumnih, intervencija prilikom određivanja porezne osnovice poreza na dobit. Tako bi dobili lako razumljiv i korektan porezni oblik koji bi u daleko većoj mjeri respektirao porezni kapacitet poreznog obveznika.
Posebnu raspravu zaslužuje vrijeme u kojem poduzetnik može pokriti gubitak koji je ostvario u prethodnom razdoblju. Postojeći zakon omogućuje da se tijekom pet godina iz tekuće dobiti može pokriti gubitak prethodnih razdoblja. Međutim, ustrajna kriza iz 2008. godine je pokazala kako je rok od pet godina nedostatan. Ukoliko država smatra da ima pravo participirati u dobiti, trebala bi u najvećoj mogućoj mjeri respektirati gubitak poslovnog subjekta. Kratko rečeno, valjalo bi omogućiti neograničenu mogućnost pokrivanja nastalih gubitaka iz prethodnih razdoblja. To bi, pored ostalog, stimuliralo investitore da s više pažnje pristupe kupovini posrnulih poslovnih subjekata nego što je to sada slučaj. Stečaj i rasprodaja imovine u dijelovima, predstavlja konačno odustajanje od poslovne aktivnosti odnosnog subjekta. Rasprodaja u dijelovima je najgore rješenje, jer se odustaje od poslovne kombinacije.
Iz navedenog je razvidno kako je hrvatsko gospodarstvo značajno oporezovano. Zapošljavajući radnike, poslodavci nisu u mogućnosti ponuditi veće plaće, jer su doprinosi, zbog grijeha privatizacije – nerazumno visoki. Porez na profite, uključivo parafiskalna davanja, iako mali po iznosu, s obzirom na veličinu profitne stope (odnos dobiti i kapitala), pokazuju da su iznad poreznog kapaciteta gospodarstva.
Kada ću raspravljati o porezu na dodanu vrijednost, pokazat ću kako nemogućnost prevaljivanja poreza na dodanu vrijednost može imati dramatične posljedice po poduzetničku aktivnost. Ukratko, postojeća porezna presija pokazuje kako se država, umjesto partnerske susretljivosti, ponaša samovoljno i tako postaje kočnica daljnjeg razvoja gospodarstva…