U tržišnoj državi najveća pažnja se pridaje ekonomskoj funkciji poreza. Upravo putem poreznog sustava i porezne politike, država operacionalizira svoju partnersku ulogu sa svojim gospodarstvom. Fiskalna i socijalna funkcija su derivacija ekonomske funkcije poreza. Ekonomski aspekti oporezivanja zahtijevaju ekonomski pristup poreznom sustavu i poreznoj politici. U nacionalnoj državi, pitanja poreznog sustava i porezne politike imali su mikroekonomsku interpretaciju. U tržišnoj državi, pored mikroekonomske, valja usustaviti i makroekonomsku interpretaciju
„Ne planira se da bi se zatim pokušavalo
prilagoditi okolnosti planovima. Pokušava se
prilagoditi planove okolnostima.“
General George PattonU ekonomiji, većina je uvijek u krivu.
J. Galbraith„Stajalište države prema ekonomiji moglo bi se sažeti u
sljedeće: ako se miče – oporezuj, ako se nastavi
micati – reguliraj, ako se prestane micati subvencioniraj.“
Ronald Reagan
Evidencija poreznih prihoda temelji se na načelu tijeka gotovine. Državna blagajna svaku uplatu poreznog obveznika identificira tako da uplatu locira na određeni porezni oblik. Tako se uplata po osnovi porezne obveze poreza na dodanu vrijednost (PDV) evidentira na računu PDV-a u poreznom knjigovodstvu. Nije to naša posebnost, tako se radi svugdje u svijetu, jer je to propisano u statističkoj metodologiji evidencije poreznih prihoda. Taj pristup je zadovoljavao u uvjetima nacionalne države u kojoj je jasno definirano područje suvereniteta.
U uvjetima tržišne države nacionalne granice najprije slabe; u EU su granice u potpunosti uklonjene, posebice u dijelu koji se odnosi na jedinstveno tržište. Otvorenost pojedinih gospodarstava u globaliziranom svijetu se povećava. Otvorenost gospodarstva je određena kvocijentom koji u brojniku ima sumu uvoza i izvoza, a u nazivniku veličinu BDP-a. U Hrvatskoj je uvoz i izvoz roba i usluga veći od veličine BDP-a. Nažalost, Hrvatska je, kada je u pitanju razmjena roba, uvozno orijentirana.
U slučaju usluga imamo suprotan slučaj – izvozno orijentirano gospodarstvo, zahvaljujući turizmu. Kako je svaka roba i usluga porezno opterećena, od presudnog je značaja, da bi se vodila učinkovita ekonomska i porezna politika, spoznaja koliko se poreza izvozi, a koliko se uvozi, te o kojim je porezima riječ. Na ta pitanja, standardna podjela poreza i evidencija poreznih prihoda, nisu u mogućnosti odgovoriti. Što više, ta i takva pitanja nije uopće moguće identificirati ako porezima i oporezivanju ne pristupimo s ekonomskog motrišta.
Porezi uobičajeno imaju tri temeljne funkcije: fiskalnu, socijalnu i ekonomsku. Fiskalna funkcija, nazvana još pretpostavljenom, dominira u poreznoj teoriji. Narod bi rekao: našoj državi nikada dovoljno poreznih prihoda. Porezima se u vrijeme države blagostanja pridavao veliki značaj kako bi se vodila aktivna socijalna politika. Ekonomski aspekt oporezivanja je bio na zadnjem mjestu. Tako je bilo u nacionalnoj državi.
U tržišnoj državi najveća moguća pažnja se pridaje ekonomskoj funkciji poreza. Upravo putem poreznog sustava i porezne politike, država operacionalizira svoju partnersku ulogu sa svojim gospodarstvom. Fiskalna i socijalna funkcija su derivacija ekonomske funkcije poreza. Ekonomski aspekti oporezivanja zahtijevaju ekonomski pristup poreznom sustavu i poreznoj politici. U nacionalnoj državi, pitanja poreznog sustava i porezne politike imali su mikroekonomsku interpretaciju. U tržišnoj državi, pored mikroekonomske interpretacije, valja usustaviti makroekonomsku interpretaciju. Tako je nastala moja podjela poreza po kriteriju vremena.
Podjela poreza po kriteriju vremena upućuje na zaključak kako visina ubranih poreza zavisi od kretanja uvoza izvoza roba, usluga, primarnog i sekundarnog dohotka, što je moguće identificirati na tekućem računu platne bilance. To standardna podjela poreza i službena evidencija poreznih prihoda objektivno nije u stanju identificirati.
Novi pristup evidencije poreznih prihoda – mikro pogled
Ukratko, podjela poreza po kriteriju vremena dijeli poreze – na poreze na prošlost (imovina), sadašnjost (novo dodanu vrijednost) i budućnost (obveze). Tako podjela poreza integrira bilancu stanja i bilancu uspjeha bilo pojedinca, tvrtke, sektora ili zemlje u cjelini, što omogućuje kompleksnu i sektorsku analizu poreznog sustava i porezne politike. O tome sam više puta pisao, a zainteresiranog čitatelja upućujem na moju zadnju knjigu „Dobitnici i gubitnici“, te komentare dostupne na www.rifin.com pod naslovom – Harač. Na primjeru ću pokušati pokazati o čemu je, zapravo, riječ.
Kada uvezemo automobil iz, recimo, Njemačke, u cijenu automobila su ugrađeni izravni porezi koji predstavljaju porezne prihode njemačke državne blagajne. U cijenu su uračunati izravni porezi, što znači da njemačka država izvozi dio svojih poreznih prihoda. Da bi njemačko gospodarstvo izvezlo što više poreza, njemačka država će nametnuti upravo tolike izravne poreze koji neće umanjiti konkurentnu sposobnost njemačkog gospodarstva. Kratko rečeno, njemačko Ministarstvo financija nije u mogućnosti autonomno odrediti koliki će biti izravni porezi. O tome konačnu riječ donosi saldo razmjene roba i usluga s inozemstvom. Priznat ćete da je ovo obrazloženje zdravorazumsko, ali nikako da uđe u glave naših političara koji, krivo, smatraju kako mogu dizajnirati porezni sustav – kako žele. Zadnje promjene poreznog sustava su na toj crti.
Lijepa naša će također ubrati porezne prihode od PDV-a i pripadajuće trošarine. Njemačka će ostvariti manje porezne prihode neizravnih poreza (PDV i trošarine), ali će zato naplatiti izravne poreze na dohodak (porez na plaće) i kapital (dobit, dividendu). Ni Njemačka, ni Hrvatska ne bi ostvarile porezne prihode da, u ovom slučaju, Hrvatska nije kupila automobil.
Pored izravnih poreznih prihoda u Njemačkoj se automobil proizveo, pa su zaposleni radnici u Njemačkoj, a ne u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se zato povećao dug i/ili su se smanjile devizne zalihe. Jednom kada Lijepa naša odluči otplatiti dug ili povećati devizne rezerve morat će izvesti robu i/ili usluge, odričući se poreznih prihoda od PDV-a i trošarina i tako će „vratiti“ ubrane porezne prihode koje je ostvarila uvozom automobila. Narod bi kazao: „Sve se vraća, sve se plaća.“
Standardni izvoz/uvoz usluga ima istu tehnologiju koju smo naveli u slučaju roba. Turizam se, međutim, bitno razlikuje. Upravo je, kao što ćemo vidjeti, posebnost turizma draga svakoj političkoj vlasti u Lijepoj našoj. Izvozeći usluge, izvozimo izravne poreze (na rad i kapital). Međutim, u slučaju turizma, konzumacija usluge se odvija na teritoriju Hrvatske. Dakle, kad nam dođe gost iz Njemačke, on plaća sve izravne poreze ali, ne treba zaboraviti, on je u Lijepoj našoj, pa kao potrošač plaća poreze na potrošnju (PDV i trošarine).
Njemačka porezna blagajna nema koristi od turističkog puta njemačkog građanina – svi porezi se slijevaju u hrvatsku blagajnu.
Kada je riječ o primarnom i sekundarnom dohotku, također moramo identificirati porezne aspekte. Problemi porezne nadležnosti rješavaju se ugovorom o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. Ako ne postoji takav ugovor između dvije zemlje, tada je moguće da obje zemlje naplate porez na dohodak (bilo primarni bilo sekundarni). Upravo takav problem imamo sa SAD-om. Ostvareni dohodak hrvatskog građanina u SAD-u, bit će oporezivan u obje zemlje. Može se reći kako je tijekom cijelog XX. stoljeća, Hrvatska „izvozila“ radnu snagu, pa je razumljivo da su rasle doznake i, potom, mirovine iz inozemstva.
I dok čekamo ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja sa SAD-om, na sreću naših građana imamo ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja s Njemačkom. U pravilu, razvijene zemlje ostvaruju deficit na računu sekundarnog dohotka što je informacija i kvalifikacija sama po sebi.
Navedeni primjeri jasno ukazuju kako je porezna bilanca (prihodna strana proračuna) ovisna o kretanjima na tekućem računu platne bilance. Navedeno zahtjeva dodatni komentar koji će pokazati pravo stanje državne porezne blagajne. Stoga, pogledajmo kako navedeni primjeri djeluju na „krvnu sliku“ državne blagajne.
Odnosi s inozemstvom i porezni prihodi – makro pogled
Pred nekoliko dana su objavljeni preliminarni rezultati po kojima se izvoz roba povećao za 2,9%, a uvoz za 7,4 posto. Po starom dobrom hrvatskom običaju, o tome se nije pokrenula nikakva rasprava. Posebno valja uperiti prst na oporbu, koja bezidejno osporava vladajuće, a kad se pojave ovako zbrinjavajući podaci – šuti…
Da bi mogli dokučiti što znače navedene brojke, moramo krenuti od stanja izvoza i uvoza roba u 2017. godine. Izvoz je ostvaren u vrijednosti od 11,712 milijardi eura, što znači da je u prošloj godini povećan izvoz na 12,052 milijarde eura. Uvoz je u spomenutoj godini iznosio 19,966 milijardi eura i uz povećanje od 7,4% na kraju prošle godine je uvoz iznosio 21,443 milijarde eura. Iz podataka je vidljivo da je u 2017. godini deficit robne razmjene s inozemstvom iznosio 8,254 milijarde eura, da bi se u prošloj godini povećao na 9,391 milijardi eura – ni manje ni više nego 13,8%. Deficit robne razmjene s inozemstvom je u 2017. godini iznosio 16,8% BDP-a, u 2018. godini će se udio deficita robne razmjene s inozemstvom dodatno povećati, kao posljedica sporijeg rasta BDP-a u odnosu na rast deficita robne razmjene s inozemstvom. Usput rečeno, u prošloj godini je njemačko gospodarstvo ostvarilo rekordan izvoz. Toliko o učinkovitosti ekonomske politike Lijepe naše. Međutim, to nije cijela priča.
Veća konkurentnost njemačkog gospodarstva znači veći porezni kapacitet, pa je razumljivo da su u Njemačkoj veći izravni porezi nego u Hrvatskoj. Navedeno, nadalje, znači da bi u slučaju uravnotežene robne razmjene između Hrvatske i Njemačke, Hrvatska plaćala veće poreze Njemačkoj. Ovo navodim samo da pokažem kako je porezni sustav određen stanjem konkurentnosti svakog, pa i hrvatskog gospodarstva i da je ignoriranje navedenog, da budem sasvim jasan – nedopustivo. Drugim riječima, mi upravo radimo nedopustive promjene poreznog sustava.
Ostavimo po strani priču o poreznom sustavu. Pogledajmo vezu salda robne razmjene s inozemstvom i porezne prihode PDV-a. U prošloj je godini uvezeno 9,391 milijarda eura roba više nego što je izvezeno. Uvezena roba je nacionalizirana, udomaćena, kada se na istu plati PDV i trošarine. Osnovna porezna stopa PDV-a je 25%, međutim kad podijelite porezne prihode od PDV-a s veličinom BDP-a, dobit ćete veličinu prosječne porezne presije PDV-a od 13,5 posto. Primijenimo li prosječnu poreznu presiju na iznos deficita robne razmjene s inozemstvom, dobit ćemo veličinu poreznih prihoda od PDV-a u iznosu od 1,268 milijardi eura i kad to pretvorimo u kune po tečaju od 7,5 kuna za jedan euro, dobijemo kako je hrvatska blagajna temeljem deficita robne razmjene s inozemstvom ubrala 9,508 milijardi kuna. Puno je to novca, a niste, kako bi rekao naš narod, „ni luk jeli, ni luk mirisali“. Ni to nije kraj priče. Tih 9,508 milijardi kuna zahtjeva dodatnu interpretaciju.
U slučaju da nije bilo deficita, hrvatska fiskalna blagajna ne bi ostvarila spomenuti prihod. Do njega bi mogla doći jedino tako da proda dio svoje imovine ili da se zaduži. Nemojmo više o prodaji imovine, jer smo sve što je vrijedilo uglavnom rasprodali…
Zadržimo se na podizanju kredita. Postavljam pitanje čitatelju – što bi „narod kazao“ kada bi ministar financija objavio kako se, zbog nedostatnih poreznih prihoda, hrvatska država zadužila za dodatnih 9,508 milijardi kuna? Jasno, svi bi kazali kako je nesposobna ova kao i svaka prethodna vlast. Neki bi još dodali – od političara ne možemo ništa drugo očekivati. Teško je priznati, ali takvi odgovori su daleko korektniji od obrazloženja političara.
Da previše ne duljim, kazat ću kako nema razlike na učinak likvidnosti državne blagajne između izravnog zaduživanja države (svejedno na domaćem ili inozemnom financijskom tržištu) i većih poreznih prihoda od PDV-a temeljem deficita robne razmjene s inozemstvom. Međutim, ekonomske razlike su dramatične. Ipak, onima na vlasti je daleko ugodnije ako se izravno ne zadužuju. Ni tu Hrvatska ne staje. Nastavlja s poreznim izmjenama i smanjuje PDV koji je omogućio, putem deficita robne razmjene s inozemstvom, više porezne prihode. Zlobnici bi rekli – „biftecima“ i „jastozima“ branimo standard hrvatskih građana. Nitko nije rekao kako je to neizravna subvencija turizmu.
Ni to nije sve. Pretpostavimo – nemoguće – da je Hrvatska ostvarila suficit robne razmjene umjesto deficita pri čemu je sve ostalo isto.
Tada državna blagajna ne bi ubrala 9,508 milijardi kuna, već bi za taj iznos bili manji porezni prihodi od PDV-a. Pazite, ostvarili ste suficit robne razmjene s inozemstvom, ali ste smanjili porezne prihode od PDV-a. U slučaju suficita robne razmjene s inozemstvom, porezni prihodi bi bili manji, pa bi se raspravljalo, kako „zakrpati“ proračun. Sada je, nadam se, jasno kakav i koliki je značaj deficita i suficita robne razmjene s inozemstvom na porezne prihode. Slična je priča s deficitom i suficitom usluga.
Globalizacija donosi nove pristupe i traži nova razmišljanja. U učinkovitim se zemljama „filozofira“ kako bi se pronašla najbolja rješenja. Jedno je javna retorika o liberalizaciji svega i svačega, a sasvim je druga priča – što učiniti kako bi se povećalo blagostanje hrvatskih građana. Kako rekoh, zadatak je svakog građanina da ukaže na pitanja i probleme, a ponekad ponudi i rješenja. Na politici je da ih prihvati ili ne prihvati. Ona u svakom slučaju snosi odgovornost za „grijeh propusta“.
U svom prilično dugom životu napisao sam jedno jedino otvoreno pismo. Uputio sam ga premijeru, gospodinu Andreju Plenkoviću, kad je Vlada najavila smanjenje PDV-a. Javno sam ga zamolio da još jednom razmotri, preispita, kako je rekao, političku odluku o smanjenju PDV-a. Gospodin Premijer, ne samo da nije preispitao svoju odluku, nije smatrao potrebnim ni odgovoriti mi na pismo…
Osobno sam vjerovao, krivo, kako će njegov dolazak na mjesto Premijera otvoriti proces promjena, kako bi sutra bilo bolje od danas. Nažalost, danas je lošije od jučer, ali je, po svemu sudeći, bolje od sutra. Čudna smo mi zemlja…
Zaključak
Polazeći od salda na tekućem računu platne bilance možemo kazati kako je potrebno smanjiti izravne poreze na dohodak i dobit i koliko je to moguće. Istodobno, valja zadržati poreznu presiju potrošnih poreza, PDV-a i trošarina, dok se ne provedu potrebne reforme. Gledajući globalno, tekuće račune drugih zemalja i analizirajući porezne sustave, može se reći kako postojeća porezna presija od 38% – nije održiva. Potrebno ju je smanjiti, u naredne četiri godine, na 30 posto. To znači da je potrebno igrati igru po globalnim „pravilima igre“. Uvjerenje kako kretanja u okružju možemo ignorirati – balkanski pristup – nije samo krivi pristup, to je najopasniji pristup ako želimo bolju budućnost našoj djeci u Lijepoj našoj.
Navedene preporuke dane su u vektorskom pogledu, ali su dostatne kao definiranje kriterijalne funkcije poreznog sustava, polazeći od kompleksnih odnosa s inozemstvom, u funkciji rasta gospodarstva. Kratko rečeno, da ne bude zabune, rasprava o tečaju nacionalne valute, kamatne stope, kreditne aktivnosti i porezne presije nije primjereno razmatrati i provoditi pojedinačno, već je presudno kompleksno sagledavati interakcije u multiplikativne učinke svakog od instrumenta, kao nezavisne varijable, i svih zajedno.
Ostalo je nedopustivo pojednostavljenje…