Povijesni i pravni aspekti jednoga simbola: Za dom – (ne)spremni!?

Facebook

U ljetnim mjesecima 2017., politička struktura u Hrvatskoj imala je završne operativne pripreme za svoje postupanja prema pozdravu - uskliku - 'Za dom spremni'. Pritom su imali, blago rečeno, nedostatna objektivna saznanja o toj temi s historiografskog i pravnog motrišta. Stoga su me neki od ključnih aktera zamolili da im se o tome, pisanim putem, stručno očitujem, jer sam se tom temom bavio kao ekspertni svjedok (vještak) na suđenjima koja su protiv Josipa Šimunića vođena pred Međunarodnim sportskim sudom, te pred prekršajnim sudom u Hrvatskoj. Tako je u kolovozu 2017. nastao ovaj tekst, koji je danas barem jednako aktualan u kontekstu bespuća kojima sve više lutaju vlasti u RH, a naročito Kolinda Grabar Kitarović...

Za razliku od ostalih zemalja Europske unije, u Republici Hrvatskoj se vode neuobičajeno učestale i žastoke rasprave o različitim povijesnim činjenicama, događajima i simbolima, te njihovim vrijednosnim interpretacijama. Rasprave i raspravljači se prema strukovnim kompetencijama mogu podijeliti na dvije vrste. S jedne strane su znanstvenici koji su izvorni istraživači raspravljanih tema, a s druge strane su osobe različitih struka, koje nisu izvorni istraživači ovih tema, nego su konzumenti različitih proizvoda o ovim temama (znanstvenih, medijskih, narativnih itd.).

Načelne napomene

Poseban je problem što postoji neuobičajeno visoki stupanj neslaganja i među znanstvenicima koji izvorno istražuju ove teme. To znači da i u pristupu i interpretacijama dijela znanstvenika izvornih istraživača, nisu prevladali strukovni, nego neki drugi kriteriji i interesi. To se veoma dobro uklapa i dobiva javni prostor od različitih interesa, kojima nije cilj stabilizacija, tj. rješenje problema ili svođenje rasprava i društvenih tenzija na uobičajenu (europsku) razinu.

Stupanj nestabilnosti u RH došao je do razine u kojoj različiti interesi vrše pritiske na političke i pravosudne institucije da riješe problem putem nedemokratskih intervencija, koje su protivne standardima EU-a. Ako se prihvati takav pristup i model arbitriranja, to će – kakva god bude odluka – dovesti do još veće destabilizacije hrvatskog društva, te će postojati opasnost da se svi realni sadašnji problemi fokusiraju na prijepore o nekoliko neriješenih povijesnih pitanja.

Stoga je – moje strukovno mišljenje – da je važno ove nesuglasice i rasprave u RH vratiti na osnovne činjenice i pravne standarde, koje su u sličnim situacijama dosljedno primjenjivale institucije EU-a.

Činjenice o problemima

Zbog niza razloga (koje ovdje nije potrebno elaborirati) RH se nije na objektivan znanstveni (europski standardni) način suočila s povijesnim iskustvima različitih totalitarnih i nedemokratskih sustava koji su vladali Hrvatskom. Među njima su dominantna iskustva totalitarnog režima Nezavisne Države Hrvatske (NDH) i totalitarnog komunističkog režima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Javne rasprave se najviše vode glede podrijetla i značenja različitih simbola koji su korišteni u ta dva režima, a koji su i nakon 1990. godine u upotrebi u RH:



  1. kad se radi o NDH, najviše se raspravljalo o: pozdravu-uskliku „Za dom – spremni”; početnom bijelom polju na hrvatskom grbu; novcu kojem je naziv kuna.
  2. kad se radi o SFRJ, najviše se raspravljalo o: crvenoj zvijezdi petokraki; nazivima u javnom prostoru koji su jasnog komunističkog podrijetla i simbolike; te vrijednosnom značenju ZAVNOH-a.

Osim ovih simbola i tema, nakon 1990. bio je i cijeli niz žestokih rasprava (medijskih, političkih, znnstvenih) o brojnim drugim simbolima, činjenicama i interpretacijama povezanim s razdobljem NDH i SFRJ. Međutim, u protekle se četiri godine (od 2013.) javna, pa potom politička i pravosudna rasprava, gotovo isključivo fokusirala na pozdrav-usklik: “Za dom – spremni” (ZDS).

Znakovito je da je ovo fokusiranje pokrenuo i žestoko nametnuo – medijski, politički i pravosudno u RH, te pred međunarodnim sportskim sudovima – tadašnji ministar znanosti, obrazovanja i sporta (Željko Jovanović). Gledajući strukovno-metodološki, fokusiranje na samo jedan element i njegova javna radikalizacija, nikako ne može voditi rješavanju složenog problema i društvenoj stabilizaciji, nego se radi o drukčijim i drugim ciljevima i interesima (što se ovdje neće analizirati).

Poučno je podsjetiti da je Hrvatski sabor, u srpnju 1990., donio odluku da se iz državne simbolike demokratske Republike Hrvatske uklanjaju totalitarni komunistički simboli (zvijezda petokraka, naziv socijalistička i tsl.), što je izazvalo žestoke medijske napade i napade oporbe u Saboru (prvenstveno iz SKH-SDP-a; Saveza komunista Hrvatske – Stranke demokratskih promjena; ovaj naziv stranke je sam u sebi kontradiktoran).

Par godina kasnije još su bili žešći i dugotrajniji medijski i oporbeni saborski napadi kad se pripremalo i odlučivalo o tome da se novac u RH nazove – kuna. Novu vlast i situaciju u Hrvatskoj žestoko se tada optuživalo za „ustašizaciju”, slično kao i proteklih četiri godine u vezi ZDS-a. (U vezi problematiziranja kune postoje zapisnici sjednica Sabora, te AV-zapisi koji su još upečatljiviji).

Za dom – spremni! (ZDS)

Većina simbola koje su koristili i po kojima su prepoznatljivi totalitarni i nedemokratski režimi u svijetu, pa tako i režimi na području Hrvatske (uključujući ustaški i komunistički režim) nisu njihova kreacija, nego su u cijelosti ili s preradama i doradama preuzeti iz hrvatske ili izvanhrvatske tradicijske baštine. To je nedvojbeno i na stranama koje u RH vode rasprave, te se odnosi i na dva sada najviše isticana simbola: ZDS i crvenu zvijezdu petokraku.

Razlozi koji su naveli totalitarne režime da preuzimaju simbole i niz drugih stvari iz tradicijske baštine, bio je jednostavan: na taj način su lakše manipulirali s javnošću i opravdavali svoju diktaturu, represiju i zločine, jer poznata je stara iskustvena izreka da je put u pakao lakše ostvariv ako ga se opravdava, navodno, dobrim namjerama…

Zbog javnog fokusa na ZDS, potrebno je ukratko navesti neke činjenice, koje je nužno znati:

  • Historiografski je potpuno nedvojbeno da izreka „Za dom“ pripada hrvatskoj tradicijskoj baštini, te je već nekoliko stoljeća komunikacijski veoma rasprostranjena u različitim vrstama hrvatskog društvenog života. Povijesni izvori svjedoče da je izreka „Za dom“ posebno intenzivno korištena tijekom 19., 20. i 21. stoljeća u etnološkom, književnom, glazbenom, političkom, vojnom, kulturnom i drukčijem hrvatskom društvenom životu.
  • Primjenjivana je u veoma različitim prigodama i situacijama; službenima i svakodnevnima. Zbog svega toga se izreka „Za dom“ udomaćila među nizom naraštaja najširih slojeva stanovnika Hrvatske. Pritom je izreka „Za dom“ zadobivala veoma široka komunikacijska značenja. Zbirno, ona je predstavljala najšire vrijednosno očitovanje socijalne solidarnosti, tj. privrženosti domu i domovini, ali se koristila i kao spontani svakodnevni ugodni pozdrav.
  • U operi I. Zajca, „Nikola Šubić Zrinski” – višestruko se ponavlja usklik „Za dom!”, a to je uvjerljivo najizvođenija hrvatska opera u svim razdobljima i ukupno. S njom čak nastupa i državna opera Japana, sa stotinjak izvođača, i dostupna je jednostavno na internetu preko pretraživača.
  • Sveprisutnost i društvenu poželjnost izreke „Za dom“ i različite varijacije s riječi „dom“, prepoznale su i različite društvene grupe i političke stranke i pokreti u Hrvatskoj, te su ih koristile u svojem djelovanju. Primjerice, najmasovnija i najutjecajnija hrvatska politička stranka u Hrvatskoj u 20. stoljeću – Hrvatska seljačka stranka koja je bila lijeve ideološke orijentacije – svome glavnom glasilu dala je naziv „Dom“.
  • Ustaški pokret, koji je u Drugom svjetskom ratu kolaborirao s nacističkom Njemačkom i uspostavio totalitarni režim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj – NDH (1941.-1945.) koristio je u izvornom ili prerađenom obliku niz sadržaja iz hrvatske tradicijske baštine. Između ostalog su i tradicijsku izreku „Za dom“, preradili u svoj pozdrav – „Za poglavnika i dom!“ – sa ili bez dodatka – “spremni”.
  • Isto tako režim NDH je – novcu dao naziv kuna, koja je bila platežno sredstvo u srednjevjekovnoj Hrvatskoj; koristio je i stari hrvatski povijesni grb s početnim bijelim poljem; koristio je staru hrvatsku himnu „Lijepa naša”, itd.

Objektivni pristup i vrednovanje ZDS-a

Prema sadašnjoj metodologiji s kojm se nastoji kompromitirati pozdrav-poklič ZDS, moglo bi se još jednostavnije kompromitirati kunu, „Lijepu našu”, povijesni grb koji je i u komunizmu nesmetano resio krov crkve sv. Marka u Zagrebu, itd.

Odnosno, ako političke strukture podlegnu nedemokratskoj metodologiji kompromitacije ZDS-a, najvjerojatnije, iz istih interesa, neće biti kraja pritiscima na „Lijepu našu”, te u konačnici i na „ustašku Republiku Hrvatsku” koja je nastala „udruženim zločinačkim pothvatom” kojeg je, navodno, predvodio Franjo Tuđman, kako piše u pravomoćnim presudama Haaškog tribunala.

Za objektivni pristup razmatranju, kontekstualiziranju i vrednovanju ZDS-a, daleko su najvažniji sljedeći podaci, koji se odnose na proteklih gotovo tri desetljeća od uspostave i obrane demokratske države Republike Hrvatske:

  • pozdrav-usklik ZDS je korišten kao oznaka službene odore legalnih postrojbi HV-a (postrojbi HOS-a) tijekom hrvatskoga Domovinskog rata čiji je karakter “pravednog, legitimnog, obrambenog i oslobodilačkog” usmjerenog uspostavi i očuvanju RH kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države” određen u Izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske (“Narodne novine” broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.). (kurziv je navod Izdvojenog mišljenja Miroslava Šumanovića, suca Ustavnog suda RH.)
  • osim HOS-a, tijekom hrvatskoga Domovinskog rata, i druge postrojbe Hrvatske vojske povremeno su koristile ZDS na zastavama i odorama, te kao usmeni bojovni usklik, o čemu postoje materijalni, pisani, foto i AV-dokazi.
  • ZDS je od nadležnih državnih tijela – prije i nakon 2000. godine (u mandatima različitih stranaka i koalicija) – bez ikakvih problematiziranja potvrđen kao sastavni dio zastave, pečata i drugih vrsta simbolike i dokumena udruga HOS-a i njihovih zajednica.
  • u pravomoćnim presudama prekršajnih sudova u Zagrebu (2008.), Kninu (2011.) odlučeno je da korištenje ZDS-a nije kažnjivo, jer je riječ o „starom hrvatskom pozdravu”, korištenom i tijekom hrvatskoga Domovinskog rata.

Vrijednosni i pravosudni kriteriji EU-a

Hrvatsko društvo nije jedino koje je u Europskoj uniji imalo dvojbi i problema s procesom suočavanja s totalitarnom i nedemokratskom prošlošću, odnosno sa simbolima koji su korišteni u vrijeme vladanja tih režima. RH je članica EU-a, što znači da je, kao obvezujuću, prihvatila i u svoj institucijski sustav implementirala europsku vrijednosnu i pravnu stečevinu. U toj stečevini je veći broj rezolucija i drugih međunarodnih dokumenata u kojima su mjerodavne institucije EU-a donijele jasna načelna stajališta o totalitarnim režimima iz europske prošlosti.

Još je važnije što je Europski sud za ljudska prava (ESLJP) donio više pravomoćnih presuda o spornim simbolima u europskim zemljama. Budući da je ELJSP u pravosudnom pogledu najviša razina i za RH, bilo bi najsvrsishodnije da institucije RH, hrvatske probleme sa spornim simbolima same riješe prema modelu ESLJP-a, jer će u protivnom ti problemi pravosudnim putem doći pred ELJSP i sigurno biti rješavani dosljedno dosadašnjoj praksi ELJSP-a.

U tome je smislu iznimno važno Izdvojeno mišljenje suca Ustavnog suda RH, Miroslava Šumanovića, koje je praksu ESLJP-a primijenio na slučaj ZDS, u predmetu tužbe koju je podnio Josip Šimunić. Odbijajuća je Oluka Ustavnog suda donesena 8. studenog 2016., uz izdvojeno mišljenje suca M. Šumanovića. U Izdvojenom mišljenju Šumanović naglašava da se rukovodio „jasnim stajalištima Europskog suda za ljudska prava.” Potom navodi činjenice:

“Nema dvojbe da je tijekom NDH ovaj pozdrav bio u redovnoj i masovnoj uporabi. Nema dvojbe niti to da je za značajni dio javnosti značenje sporne sintagme isključivo određeno kontekstom NDH … S druge strane … značajan dio hrvatske javnosti i društva, notorno, o tome rezonira na suprotan način, percipirajući sporni pozdrav izvan totalitarnog i rasističkog konteksta.”

Iza toga navodi nedvojbene dokaze da je ZDS korišten prije i poslije NDH, uključujući i hrvatski Domovinski rat, što znači da je ZDS korišten “i u vremenima koja s NDH nemaju veze. Prema tome, radi se o izrazito kontroverznoj temi od javnog interesa koja tangira ideološki visoko polarizirane pristupe pojedinim segmentima hrvatske prošlosti. Čvrstog sam uvjerenja da nije misija Ustavnog suda ‘uredovati’, odnosno arbitrirati u globalnim ideološko-političkim i historiografskim prijeporima. Njih treba prepustiti, sukladno uzusima uljuđenih zemalja, znanstvenoj i drugoj javnoj polemici i sučeljavanju stavova sukladno vrijednostima pluralizma demokratskog društva koji izvire iz sustava Konvencije kao ‘ustavnog instrumenta europskog javnog poretka u području ljudskih prava’ (ESLJP, Irska protiv UK, 1980.).

Ustavni sudac Šumanović citira ključne dijelove nekoliko presuda ESLJP-a, koje su potpuno jasne, pa je ovdje najuputnije navesti neke od tih dijelova iz presuda ESLJP-a, koje je u svojem Izdvojenom mišljenju citirao sudac Šumanović.

Presuda 1 (Vajnai protiv Mađarske, 2008.):

“… prikaz simbola koji je bio sveprisutan u vrijeme vladavine tog režima može stvoriti nelagodu među žrtvama režima i njihovom rodbinom, koji s pravom mogu smatrati isticanje toga simbola omalovažavajućim. Međutim, Sud ipak smatra da takvi osjećaji, iako razumljivi, ne mogu sami po sebi postavljati granice slobode izražavanja … Sud je mišljenja da se pravni sustav koji ograničava pojedina ljudska prava kako bi zadovoljio javne osjećaje – stvarne ili nerealne – ne može opravdati nužnostima društvenih potreba u demokratskom društvu, budući da društvo mora ostati razumno u prosuđivanju. Da tome nije tako, sloboda govora i mišljenja bila bi podvrgnuta vetu.

Nije zadaća sudova razmatrati pitanja u vezi sa spornim povijesnim događajima i njihovom interpretacijom. To je predmet javne rasprave odnosno rasprave između povjesničara koju ne treba preusmjeravati s javne scene u prostore sudnica. Takvo stajalište ESLJP-a razvidno je iz odluka Garaudy protiv Francuske (2008.), Lehideux i Isorni protiv Francuske (1998.), Dzhugashvili protiv Rusije (2010.), Ždanoka protiv Latvije (2006.).

Naročito podsjećam na poznatu odluku ESLJP-a koji je u slučaju glorificiranja maršala Pétaina, ocijenio:

Presuda 2 (Lehideux i Isorni protiv Francuske, 1998.; u slučaju glorificiranja maršala  Pétaina)

“Iako stajališta poput onih koje su iznijeli podnositelji pritužbe mogu ponovno izazvati kontroverze i obnoviti sjećanja na prošle patnje, protok vremena čini neumjesnim da se četrdeset godina kasnije prema takvim tvrdnjama odnosi s istom strogoćom kao deset ili dvadeset godina ranije. To je dio napora koji svaka zemlja mora uložiti da bi otvoreno i bez strasti mogla raspravljati o svojoj prošlosti. S tim u svezi, Sud podsjeća da se sloboda izražavanja, iako ograničena stavkom 2. članka 10., ne odnosi samo na ideje i informacije koje su općeprihvatljive, ili se smatraju neuvredljivima ili nevažnima, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju; to zahtijevaju pluralizam, snošljivost i širokogrudnost, bez kojih nema demokratskog društva.”

Zaključak

Dakle, pojednostavljeno: prema standardima EU-a, ljudsko pravo na slobodu mišljenja i izražavanja ima prednost i u slučajevima kad glede neke teme (povijesne ili aktualne) postoji jedinstveno gledište stručnjaka. Odnosno, pluralno građansko društvo, ako to želi biti, ne smije instrumentima represije (uključujući i pravosuđe) zabranjivati slobodu mišljenja, govora i izražavanja i u slučajevima kada oni „vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju”, nego to treba prepustiti strukovnim i javnim raspravama.

Prema istome, posebice je nedemokratski ako se represivno arbitrira u slučajevima kad o nekoj temi, simbolu itd., nema suglasnosti stručnjaka i javnosti, što se događa u navedenim hrvatskim raspravama i neslaganjima glede povijesnih i aktualnih tema, činjenica, simbola i interpretacija, uključujući i pozdrav-usklik ZDS.

Moja iskustva iz znanosti i civilnog društva u starim članicama EU-a, te SAD-u i Kanadi pokazuju da u demokratskim zemljama državne institucije imaju građanski legitimitet (pa čak i neku vrstu obveze) ne podupirati (financijski i drukčije) govor, akcije, projekte i ljude koji se protive ili nisu sukladni vrijednosnim mjerilima građanskog pluralnog društva (te vrijednosti su jasno definirale institucije EU-a i ustavi država članica). Međutim, sve hrvatske vlasti od 1990., imale su kompleks, tj. izbjegavale su koristiti tu metodologiju. No, ovo je dodatna i povezana tema, koja se može analizirati nekom drugom prigodom.

Dakle, sve je jasno prema demokratskim načelima i vrijednostima, te prema pravosudnoj praksi Europske unije.

Naravno, pojedine vlasti i odgovorne osobe u vlasti mogu – zbog političke pragme – postupati drukčije. No, prije toga bi trebali svakako dobro promisliti i izračunati (i institucije i odgovorni pojedinci), koliko je to isplativo karijerno, materijalno, moralno, identitetski i višegeneracijski…

Na koncu, navedimo nešto što služi kao mali odmak od naših predrasuda i našeg vremena u koje smo utopljeni, te koliko je u ovom problemu, a i inače, poučno gledati i iz šireg konteksta. Naime, 1932. godine (u vrijeme ustaškog Velebitskog ustanka), list „Proleter”, glavno glasilo CK KPJ, ultimativno je zahtijevalo da svi komunisti moraju pružiti svekoliku pomoć – ustašama.

.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI