Kako je Oluja plod osvajanja dinarskih visova, te strašne Zime '94, Skoka 1 i 2 i vrućega Ljeta '95 onda je konačno red da hrvatski narod upozna okupljene na svetom tlu Zvonimirov grada najzaslužnije načelnike i pomoćnike generala Gotovine i Ademija i prvake postrojbi koji su pomno pripremali i proizveli Oluju. Ona je u manje od sto sati kamenčićima napravile velikosrpske sne o nekakvim krajinama u RH
Na Dan pobjede A.D. 2018. nisam bio u nekoć kraljevskom Kninu. Nitko me tamo nije zvao, a bijaše obilat razlog za to. Da su me kojim slučajem pozvali nisam posve siguran bih li se i odazvao. Naročito ne u ovakvim ceremonijama i protokolima. Već dvadeset i tri godine na obilježavanju nesumljivo preznačajne vojno-redarstvene operacije Oluja na velebnoj tvrđavi i drugim protokolom predviđenim prostorima nema najznačajnih ljudi koji su stezali i stegli kliješta pobješnjeloj nemani velikosrpstva, simbolu imperijalističke srpske i srbijanske ideologije stare gotovo dva stoljeća. Tek je uzgred Ante Nazor jedini od svih sudionika HRT-ova programa spomenuo barem dio onoga što je prethodilo ovom povijesnom događaju koji će trajno ostati zapisan kao preznačajan – bez obzira na sve spekulacije o karađorđevskim dogovorima i trgovini s „humanim preseljenjem“.
Znakovito je bilo i prvo misno čitanje u velebnoj crkvi Gospe velikog hrvatskog krsnog zavjeta, poslije dodatno razloženo u homiliji čestitog vojnog ordinarija Jure Bogdana o Izraelcima i njihovu ropstvu u Egiptu. U tom ulomku čitanja se, uz neupitne Arona i Mojsija, ne spominje izroda i mučitelja židovskog naroda i tvorca Zlatnog teleta vječno nazočnog Datana. Koliko Datana, njihovih sinova i sinova njihovih sinova, ne samo danas, obeščastiše sveto hrvatsko tlo i kontaminiraju svu slojevitost hrvatskog političkog i društvenog života. Vratimo se ipak meritumu ovog teksta, a to su velike operacije koje sručiše Oluju s Dinare, Velebita, Gvozda i Ličke Plješevice.
S vojno strateškog gledišta Livanjsko i Grahovsko polje i združene hrvatske snage na njemu (HV+HVO+razne specijalne postrojbe policije i vojske) bijahu jedini mogući akteri odsjecanja zmajevske glave u „glavnom gradu srpske Krajine“, klin prema konačnom oslobođenju izmučenog Bihaća i pravac prema još jednom hrvatskom kraljevskom gradu Jajcu. Sve grandiozne operacije na tom prostoru od Cincara preko Zime 94 i Ljeta 95 pa do Južnog poteza, kao završne operacije oslobađanja RH i konačnog posjedanja Miloševića za pregovarački stol, zajedno s Olujom uvrstiše zapovjedništvo Zbornog područja (ZZP) Split i njegova zapovjednika Antu Gotovinu kao one koji oslobodiše ili osvojiše 4/5 ukupno četničkim hordama otetog prostora u RH ili BiH kroz te operacije. Naravno, Bošnjacima smo isporučili, osim slobode bihaćkoj enkalvi, B. Petrovac, Ključ, Sanski Most, D. Vakuf…
Pri tome ZZP Split zapovijeda i s postrojbama raspoređenim uzduž Južnog bojišta, čija zadaća bijaše u tim okolnostima odvratiti velikosrpske stratege od pokušaja uzvrata na ovom dijelu bojišta. Ne bijahu tu, u tih manje od godinu dana, tek IV. i
VII. gbr HV, već više od pedeset postrojbi HV i HVO-a, a među njima: 5. gbr HV, ZDRUG generala Miljenka Filipovića, zajedno sa specijalnom policijom HRHB pod zapovjedništvom legendarnog generala Mije Jelića, sve prve tri gardijske brigade HVO-a, 1. bojna Tigrova kojom zapovijeda general Miličević, najmoćnija među slavnima 81. gb HV legendarnog generala Romića, dok za sigurnost Zadra od prijetnje srpskih vojski iz još okupirane krajine jamči uz pričuvu moćna 81. gb HV slavnog Vukovarca Ivice Arbanasa – te „oči i uši“, suputnik mi i supatnik, moćni elektronski izvidnik Glavnog stožera Mile Budiša.
Potom sve pričuvne postrojbe ZP Split, mnoštvo njih iz HVO-a, topnici iz slavnih divizijuna, inženjerci, postrojbe PZO s pripadnicima HRZ-a, POTRD-a, VP i ATG-a itd. Brojkom puno više od pedeset tisuća žestokih bojovnika koji slomiše samo srce četništva od Vitoroga do Svilaje i Promine; od Golije do Kikovače, Lunjevače i Manjače. I da nam je bilo dopušteno Banova bi Luka u našim rukama bila najvećim trofejom za jedva nekoliko sati.
To je istinska povijest, unatoč svemu dragi gosparu Nazore, i ona je ispisana krvlju iznimno značajnih junaka našega rata za slobodu i neovisnost, i ma što o tome mislio ili kako program realizirao tzv. HRT. Kao najznačajnije među ljutim bojovnicima spominjem ovdje tek gromadu od čovjeka i čelničnog hrvatskog vojskovođu, neponovljivog Andriju Matijaša, brigadira Antu Šaškora i pukovnika Nevena Petrica te desetine zastalih, najboljih među najboljima, od virovitičkih vitezova iz moćnog stroja generala Romića, poginule junake: 126. sinjske pričuvne pukovnije, Skejine vitezove iz 114. pbr, mučenike 6. splitske dp ili one tragično pokošene u samom finišu rata iz 141. pbr.
Da je kojim slučajem onima iz Ministarstva hrvatskih branitelja stalo do istine i istinskih velikana Domovinskog rata, onda bi se morali potruditi saznati kako je s ovim čitavim orkestrom od Cincara do potpisa u Daytonu ravnalo moćno Zapovjedništvo ZP Split pod palicom generala mučenika, ali i svih njegovih načelnika i pomoćnika bilo u sjedištima Zapovjedništva, bilo u izmještenim zapovjednim mjestima kroz operativne skupine: Livno, Sinj, Zadar, Šibenik, Rujani, Jug, Zapad i Istok. Među njima načelnik i zamjenik zapovjednika ZP Split general Rahim Ademi, načelnici struka: vezist Ribičić, topnik Rajčić, inženjerac Jeričević, logističari
pok. Staša Milanović i Roys, operativci Rakić i Jukica, šef saniteta dr. Zdilar i njegov zamjenik dr. Sruk i na kraju: pomoćnici za PD Zelić, Tomasović i moja malenkost, obavještajci Bonacin i Joke, te sisovci J. Lozo, Podrug, Beljan i „bačvica“ Pavić te u ime zrakoplovaca i PZO-a Tičinović. I oni bi Urbi et Orbi te puku i novim naraštajima mogli reći što se uistinu „zdesi u Odesi“. Ako smo znali neokaljani i čisti, gotovo u beskraj, proći u ovim složenim vojnim, psihološkim, obavještajnim i medijskim prilikama dostojanstveno pokapajući naše umorene suborce, onda bi sigurno bili relevantniji sugovornici (uz sav respekt) od tek zapovjednika bojni u gardijskim brigadama i slično. Ili bi barem bio red da smo nas tridesetak uz još toliko zapovjednika brigada i pukovnija ili gardijsklih bojni i drugih specijalnih postrojbi bili danas u Kninu da narod hrvatski konačno vidi koji su to ljudi najzaslužniji za silnu Oluju koja se sa svete gore Dinare preko Derala brzo obrušila na sektor Sjever kojim je zapovijedao časni časnik pokojni general Petar Stipetić.
Činovnička gospodo, dosta nam je Ole, JA! „časnika“ i „vojničina“, jamara, kako ih je Ademi zvao. Oni su rat shvatili kao sakupljanje stanova, činova, beriva, završavajući fakultete poput opjevanog putnika kroz bosanske varošice kojem spikeri na kolodvorima javljaju: „Imate oko 20 minuta za obavit svoje potrebe i završit’ fakulet ukoliko to želite!“.
Nažalost, i dalje ostajem kod onog zapisanog u povodu 19. obljetnice Oluje:
„Ubrzo se pokazalo da ratne vojne pobjede neće ni izbliza nalikovati gospodarskom prosperitetu, svekolikom napretku i sreći stanovnika Lijepe naše. Kojekakvi ratni profiteri, ciganske konjokradice i udbaški košuljaši uzeli su našu sudbinu u svoje
ruke – sebi izgradili status velmoža, a narod gurnuli u provaliju ispod razine dostojnog življenja, u potpuno beznađe i crnu perspektivu budućih naraštaja.
Koliko nam se god ranih devedesetih činilo nemogućim poraziti četnoliku neman, toliko nam može nemogućim izgledati izlazak iz svekolikog beznađa, ali dokažimo da se umijemo hrvati, da nismo servusi i da odabirom najbiranijih naših kćeriju i sinova možemo odsjeći glavu i nemani Beznađa, Krize i Poltronstva.“