Ruše li Nijemci autoceste jer ih je gradio onaj s brčićima?

HNS

Kultura na ljevici

„Ovo već spada u rubriku BIZARNO.“
„Katolibanska žgadija, ili kako smo potpuno uništeni od idiota koje smo sami izdašno financirali.“
„Teško već za objasnit hrvatsku glupost postajemo degutantan narod“.
„Budaletine .. .zamisli to na Frankfurter Messe … koja gamad HDZ-a“.

Što je tako zgrozilo nadasve kulturne, profinjene i obrazovane urbane mlade ljude, čitatelje portala Indeks, da su ostavili takve komentare?

To što je Akademski zbor FER-a izveo „Pater noster“, ili po naški „Oče naš“, Nikolaja Rimsky-Korsakova, na Konvenciji hrvatskih izvoznika. Za normalne ljude tu nema ničeg čudnog, čudno bi bilo da akademski zborovi izvode hip-hop umjesto klasike, a djela klasične glazbe su nerijetko vezana na vjerske teme. Isto tako nije čudno da zborovi budu na konvencijama.

Ali je Indeks od toga napravio cijelu teoriju zavjera o tome, kako su FER preuzeli „katolički ekstremisti“. „Snimku dijela izvedbe Očenaša (u nesvakidašnjoj verziji) na Twitteru je objavila novinarka Nove TV, Sabina Tandara“, napisali su, pa se zapitali: „Na koji je način molitva Očenaš povezana s hrvatskim izvoznicima, ostaje nejasno“. Na način da je, eto, netko pozvao zbor na Konvenciju, a zborovi pjevaju! A Očenaš nije samo molitva, nego i glazbeno djelo koje su, pored Rimsky-Korsakova, uglazbili od poznatih skladatelja i Čajkovski, Stravinski i brojni drugi.

„Zanimljivo je da je Očenaš na Konvenciji izvoznika pjevao Akademski zbor FER-a, čiji je dekan, Mislav Grgić, povezan s moćnim ekstremnim katolicima“, razvezuje dalje Indeks svoju teoriju. Rimsky-Korsakov je, doduše, bio pravoslavac, kao i ostali navedeni skladatelji, ali to je, eto, učenom svijetu promaklo…

No, to ne čudi toliko od novinara Indexa, to je ionako napušena poluobrazovana ekipa koja je svoje viđenje svijeta i politike, uglavnom bistrila na kućnim tulumima s jeftinim crnim vinom i još jeftinijom albanskom gandžom, u podrumu kuće nečije mame. A klasika im proizvodi učinak kao meni „cajka“ – dobijem osip i poželim iskočiti kroz prozor iz prostorije u kojoj se pušta.

No, zabrinjavajuće je da nitko od, valjda, sto čitatelja Indexa koji su tekst prokomentirali i desetak tisuća koji su ga pročitali, nije primijetio da se ne radi ni o kakvoj molitvi, već o djelu klasične glazbe, a kamo li da bi ga prepoznao! Što bi tek bilo da je izvođen Mozartov „Requiem“? Pitali bi čiji je pogreb bio na Konvenciji? Ali, valjda, od potomaka onih koji su klavire palili za ogrjev, nije bolje ni za očekivati.

Dodajmo, čisto za privagu, da je isti portal objavio i članak o tome kako otac genetike, Mendel, nije imao pojma o genetici, doslovce tako. Vjerojatno zato jer je bio vjernik. Očekujem tekstove u kojima će nam Indeks objasniti kako otac teorije Velikog praska, nije imao pojma o atomskoj fizici, jer je bio katolički svećenik, a otac kvantne fizike kao takve, Max Planck, nije imao pojma ni o čemu, jer je bio veliki vjernik.

Merkel pada, Plenković se drži

Pale su i Austrija i Italija, Mađarska je već davno slobodna, a Hrvatska se i dalje drži Njemačke, baš kao da smo još u ’45.

Poznata je izreka, „Berlin pao, Odžak nije“. Kao što je iz povijesti poznato, Odžak, tada u NDH, a danas u BiH, odolijevao je Titovoj JNA dobra dva tjedna nakon što su saveznici ušli u Berlin. Osim što je sama činjenica da je uza sve vojne napore, bombardiranja iz zraka i velike snage bačene na malo mjesto u Bosni, ono tako dugo odlijevalo, prilična sramota za Titovu vojsku.

No, ovih dana imamo sličnu situaciju. Merkel u Berlinu, po svoj prilici, broji svoje posljednje dane, bliži joj se konačni pad nakon 12 godina na čelu ujedinjene Njemačke. Žena, koja je prva izrekla, prije osam godina, kako je multikutluralizam mrtav i kako je u Njemačkoj ta politika neslavno propala, pet godina kasnije, suočena s demografskom katastrofom koja nije poštedjela niti bogate države Europe – što dokazuje da je niski natalitet kulturološki, a ne ekonomski uvjetovan – poziva milijune Afrikanaca i Arapa u Njemačku.

Istina, imigracija je politika Njemačke još od Drugog svjetskoga rata; da nema imigracije Njemačka bi davno izumrla – naseljavali su ju Talijani, Španjolci, Turci, „Jugosi“, a kad je pao istočni blok sa svojim hermetički zatvorenim granicama, pridružili su im se Poljaci, Rumunji, Albanci. No, nikad imigranti nisu, uz povike „Allahu Akbar“, ubijali domicilno stanovništvo, niti su dolazili s namjerom da parazitiraju na socijali. Naprotiv, i Turci i „Jugosi“ su dolazili svjesni da će lomiti kičmu na „baušteli“ do mirovine, i onda se jednog dana, možda, vratiti u rodno selo u polovnom mercedesu W123.

Upravo na pitanju imigracije će Merkel, izgleda, konačno pasti.

A već prije toga su „multikulti“ i progresivističke, proimigracijske i proeuropske vlade u Mađarskoj, Poljskoj, Češkoj, Austriji, i, zadnje, u Italiji, otišle u povijest, obilježene neuspjesima. Sve te zemlje danas imaju vlade koje se obično nazivaju „desničarskim“, no njih ne povezuje neka posebna ideologija, već jednostavno suverenistički i pragmatičan način rješavanja očitih problema, poput masovne imigracije iz nesvrstanih i nesuvislih zemalja.

Dakle, cijela Mitteleuropa, uključujući ključne Austriju i Italiju, je u rukama naprednih snaga koje naši intelektualci i elite, zaostali u ’68., i dalje vide kao „nazadne“. I ne samo one, nego i velesile poput SAD i Rusije, gdje Trump i Putin uspješno rade na demontaži neomarksistčke kulturne agende po kojoj „nitko nije ilegalan“ (koju ne primjenjuju kad se radi o njihovim stanovima i kućama, pa zovu policiju kad im netko provali u kuću, a ne kažu provalniku – „Ti nisi ilegalan“.)

Samo se Plenković još uvijek drži „sila osovine“, Macrona i Merkel. Tako bi se Hrvatska mogla još jednom naći u Odžak-poziciji, da bude posljednja na braniku jedne propale politike i pritom plati najvišu cijenu – jer to tako ide, ceh se naplaćuje onom tko zadnji ostane za stolom. Ili, kako je lijepo rekao kolega Raspudić: Budala, tko zadnji postavi žicu na granicu. A bojim se da smo već ostali zadnji: od priča kako su žice i zidovi „neeuropski“, došli smo do toga da danas cijela Europa već ima žice ili zidove, ove ili one vrste, dok nama još nije jasno što se događa, pa ponavljamo kako žice i zidovi ništa ne rješavaju. A „imigranti“ pored Kladuše, dok ovo pišem, pokušavaju ući u Hrvatsku, milom ili silom.

Za doma spreman

Malo što tako dobro oslikava gubitnički mentalitet vrlo raširen u Hrvata, kao postupak Nikole Kalinića na Svjetskom prvenstvu u Rusiji: ja, ja, ja, pa još malo mene, a onda Hrvatska. Jer, sve upućuje da se Kalinić, zapravo, durio što nije igrao od početka umjesto Mandžukića, već ga je Dalić htio ubaciti zadnjih pet minuta protiv Nigerije.

Sad, nije da se razumijem u nogomet, no činjenica je da je 90 milijuna eura skupi Argentinac, Higuain, jedini koji je uz Ibrahimovića postigao više od sto golova u seriji A, koji je prošle sezone u jednoj utakmici dao dva gola Kalinićevom Milanu – dobio sedam minuta u utakmici protiv Islanda.

Brazilac Roberto Firmino je, pak, dobio samo 12 minuta u reprezentaciji Brazila protiv Švicarske, iako je kao napadač Liverpoola lani zabio čak 27 golova.

A onda, tu je Kale, koji je rezerva i u svom klubu, Milanu, i koji je lani dao svega šest golova. I mogao bi se naći na listi za prodaju, jer klubu nije od neke koristi. Ali, eto, čovjek se odlučio duriti i biti sam svoj selektor. Jer, „zašto igra on, a ne ja“.

Općenito, nepoštivanje hijerarhije, nedisciplina i durenje su osobine gubitnika, a često se povezuju i s narodima upitne reputacije. I nije slučajno da se tako što događa u reprezentaciji Hrvatske. Ne bi me čudilo ni da se tako nešto dogodi Grcima ili Srbima. Čudilo bi me, da se to dogodi u reprezentaciji Njemačke. Iako, doduše, danas i tamo ima svakakvih igrača.

Taj balkanski mentalni sklop je ono što vuče Hrvatsku prema dnu, i ima iste korijene kao i korupcija, a to je nedostatak solidarnosti sa svojim sunarodnjacima. Kao što Kalinića nije previše zanimalo što on može doprinijeti reprezentaciji, već više njegova minutaža i njegov ego trip, tako i velik dio Hrvata ne zanima čime mogu doprinijeti Hrvatskoj, već ih više zanima, kakve od nje mogu imati koristi, o trošku drugih Hrvata. Pa, ako ne mogu nikakve, naljute se na nju i kažu da je fuj i lopovska država.

A što se samog Dalićevog čina tiče, uopće ne sumnjam da će sad tim više biti proglašen „Mamićevim čovjekom“. Paranoja i pretjerana sumnjičavost spram svakog, je još jedna definirajuća nacionalna osobina.

Culejev brat

Milorad Pupovac je, svakako, ambivalentna osoba. No, ponekad iz njega progovori ordinarni četnik. Kad mu je kolega zastupnik, Stevo Culej, tijekom njegovog poduljeg izlaganja, postavio jednostavno pitanje – „A doktor Šreter…“, referirajući se na liječnika mirotvorca koji je pokušavao umiriti pobunu u Pakracu u svibnju 91., da bi bio ubijen od tzv. „pobunjenih Srba“ (antifašista, tj. četnika) rekao – „To vam je brat“.

Stevo Culej je, istina, imao brata, Josipa, no njega su antifašisti i borci protiv „ustaša“ zatukli još i prije početka rata, sjekirom. On je bio jedan od 12 policajaca ubijenih u Borovom selu, za što nikad nitko od Srba nije odgovarao – unatoč naporima Steve Culeja da bratove ubojice privede pravdi, sve je pokrio zakon o oprostu i zaborav.

No, vjerojatnije je da je Milorad, ipak, mislio na Šretera, ne na Stevinog brata. Dakle, čovjek koji svake godine objavljuje neku novu verziju Šuvarove „bijele knjige“, u kojoj su sabrani svi koji su se, po tom srpskom nacionalistu koji glumi borca protiv hrvatskog nacionalizma, na bilo koji način ogriješili o srpstvo, riječju, djelom, ili propustom, borac protiv govora mržnje, sred Sabora proškrguće kroz zube nešto što je čak puno više od tzv. „govora mržnje“, što je ne samo apologetika jednog groznog, upravo isilovskog smaknuća nedužnog civila intelektualca, već je i umotana prijetnja.

Možda bi Pupovca, ipak, netko trebao pitati, što je točno htio reći tom svojom opaskom – „To vam je brat“. A možda bi, kad bolje razmilsim, to ipak trebalo pitati Plenkovića. Kao Pupovčevog glasnogovornika…

Tuđman je bio orjunaš, jer je istjerao Mamića iz Zagreba i Dinama

Samo u Hrvatskoj je moguća takva zluradost prema reprezentaciji i Modriću, i to ne samo od strane prostog puka, nego i „etabliranih“ novinara! Za neke je to „Mamićeva reprezentacija“, pa je zato treba, smatraju, sabotirati. Istina, imali bi neki drugi izgovor da nije Maminja. Ali, on je stvarno, valja priznati, odličan izgovor. Sjajan argument hejterima reprezentacije. Nevjerojatno je što ljudi koji i dalje mantraju kako on, bogec, nije niš’ kriv i kak’ su mu sve namjestili, nisu u stanju vidjeti koliko, zapravo, idu na ruku upravo neprijateljima Hrvatske koji onda mogu uprijeti prstom u njih i zgražati se.

No, nije stvar u tome tko je Mamić i je li on primitivac i lupež, to nije sporno. U Rusiji igra reprezentacija Hrvatske, ne Zdravko Mamić. Pobjede se pišu Hrvatskoj, ne Mamiću. Rušiti reprezenatciju, jer ju je „stvarao“ (je vraga, samo iskorištavao!) Mamić, ima smisla koliko i preorati mrežu autocesta u Njemačkoj, jer ih je gradio stanoviti Adolf. Ili, koliko i srušiti bolnicu Rebro jer ju je sagradio Pavelić. Ili srušiti neku drugu bolnicu u Zagrebu, jer ju je sagradio Tito, kad bi takve bolnice bilo. (Prema narodnoj predaji među antifašistima, Tito je gradio škole i bolnice, iako su za njegova života škole i bolnice u Zagrebu uglavnom bile od Austro-Ugarske; u glavnom gradu Hrvatske nije sagradio ni jednu bolnicu u 35 godina vladavine).

Koliko na toj jednoj strani, koja mrzi sve na sebi što je hrvatsko, uglavnom zbog vlastitih kompleksa, toliko se ni strana koja „ne da na našeg Zdravka“ u jednoj stvari ne razlikuje od njih. I jednima i drugima reprezentacija je personifikacija i produžena ruka Mamića. Taman posla!

Proteklog sam se tjedna zapitao, zašto je Zdravko dobio zasluženih šest i pol godina za pronevjeru 12 milja kuna iz proračuna, a onaj drugi našmrkani prostak i agresivac Matija, za pronevjeru sličnog reda veličine – tri mjeseca guljenja krumpira, koja nije ni odradio. A uz to, i zašto je jedan od te dvojice, za neke velike Hrvate idol, a drugi sotona, iako između njih i nema neke velike razlike…

Osim što se Matija nikad nije otvoreno busao u prsa time da je Jugoslaven. I dobio sam hrpu zapjenjenih komentara da sam antihrvat, jer ne podržavam našeg Zdravkeca, koji je inače hodajuća reklama za kolumbijske poljoprivredne proizvode, cajke, te krkanluk, kriminal i primitivizam svake vrste. I koji nije pobjegao. Nego je slučajno baš dan prije izricanja presude osjetio duhovni poziv i otišao u Međugorje. Pa sad iz Bosne hračka po Hrvatskoj i Hrvatima i smije se u brk poreznim obveznicima, onima koji, za razliku od njega, na svoju ckravicu koju zarade plate porez.

A mogli bismo ovdje dodati i još jednog bjegunca, Todorića, kojeg nitko ne hvali „jer je stvorio uspješni Agrokor“, niti itko govori da je, valjda, imao pravo uzeti ponešto sebi što mu po zakonu ne pripada, ako je već svojoj firmi donio milijarde, iako čak i nije utajio porez. Ne sjećam se da netko tvrdi da Todorića progone orjunaši i udbaši „jer je naš“, iako bi, ruku na srce, imao i nešto više temelja za takvu tvrdnju nego Mamić.

Ne, ne mogu razumjeti taj vid „našizma“, niti želim, a isto tako niti onaj drugi, koji zlurado gazi Modrića i reprezentaciju, jer je to „Mamićeva reprezentacija“ i jer su to „njegovi“ igrači. Reprezentacija je reprezentacija, igrači su igrači, a Mamić je osoba koju je Franjo Tuđman istjerao iz Dinama i Zagreba u provinciju i nije do njegove smrti smio niti prismrditi u Zagreb, kamoli doći igdje blizu Dinama. Valjda je i Tuđman bio loš Hrvat, jugoslavenčina, orjunaš, i što sve ne.

Marasova stranka

U gradu Zagrebu, gradu koji s okolicom broji blizu milijun stanovnika i gradu u kojem je SDP još za Tuđmana pobjeđivao na lokalnim izborima, šef najveće oporbene stranke je izabran s 843 glasa. Da nije tragično, bilo bi smiješno, kao i sve što se odvija oko propalog SDP-a. Denis Hrestak, Bernardićev nesposobni favorit, nije dobio niti toliko. Zanimljivo, nije prošla ni medijski iznimno eksponirana Aleksandra Kolarić.

Ona je skupila nevjerojatnih 385 glasova i otpala još u prvom krugu – što će reći da je o njoj zadnjih dana, vjerojatno, objavljeno više tekstova u medijima nego što je ljudi glasalo za nju u samom SDP-u. Čisto da se zapitate, postoji li ikakva korelacija između medijske eksponiranosti pojedinih političara i njihove popularnosti u bazi. Je li Kolarić prelijevo i za jedan SDP?

No, svakako da nitko nije preblesav za ovakav SDP. Kad jedan Maras dobiva unutarstranačke izbore, i to protiv kandidata predsjednika stranke, to ne govori ništa dobro o SDP-u koji od početka ima nekakav image (ne pretjerano utemeljen, doduše) intelektualne, urbane stranke „pametnih“ ljudi, spram ruralno-krkanskog HDZ-a. Maras, ne samo da se nikad nije isticao intelektualnim kvalitetama, već je došao na glas kao potkapacitirana osoba i jedinica za glupost.

On je u vladi Zorana Milanovića bio ministar poduzetništva i obrta, što je bilo ministarstvo koje je oformljeno jedino zato da bi njegova stražnjica imala vlastitu ministarsku fotelju. I na tom mjestu je bio savršeno neuspješan, no to nije remetilo njegove ambicije. Unatoč idiotskim izjavama, poput one da je premijer otišao u „silikonsku dolinu“, što je više asociralo na posjet Playboy mansionu nego Silicijskoj dolini – u hrvatskom jeziku silikoni su, ipak, nešto drugo – ili onog kad, kao potpredsjednik SDP-a, nije imao pojma da je bivša gradonačelnica Siska i Josipovićeva prijateljica, Martina Lovrić-Merzel, izbačena iz stranke, Maras, općenito smatran najnespobnijim ministrom u najnesposobnijoj hrvatskoj Vladi, nikad nije skrivao da mu je ambicija jednog dana preuzeti stranku i biti premijer. I to dok su u stranci na spomen njegovog imena – kolutali očima.

I ne bez razloga, obećao je kao ministar da će otvoriti 50.000 radnih mjesta u svom sektoru, pa se desilo – suprotno, otprilike ih je toliko izgubljeno. Najavio je i porez od čak 60 posto na plaće veće od 30.000 kuna, čime bi učinkovito istjerao iz Hrvatske sve vrhunske stručnjake iz svih branši i uveo negativnu selekciju i tamo gdje je do sad nije bilo.

Obećao je i da se neće blokirati obrtnici s dugom manjim od 10.000 kuna, pa ih se blokiralo i za puno manje. Svime time je konkurirao stranačkom kolegi Grčiću za titulu ministra optimizma u Milanovićevoj vladi.

Dakle, bivši ministar kojem je čak i njegova stranka zabranila davati izjave u izbornoj noći, i to u vrijeme kad je strankom vladao Zoran Milanović koji je i sam bio beskrajno nadaren za provale gluposti, napravio je prvi korak prema preuzimanju SDP-a. Što je loša vijest za Bernardića, ali dobra za HDZ, Živi zid, Plenkovića i ostale zainteresirane strane.

Da stvari budu gore, on najavljuje borbu protiv klijentelizma u državi, iako dolazi iz zagrebačke podružnice SDP-a koja je više nego školski primjer uhljebništva i klijentelizma, i iako je i sam primjer kako se dobivala ministarska fotelja bez ikakvih kompetencija ili kvaliteta za to mjesto, osim lojalnosti stranačkom lideru. Hrvatska tako i dalje nema prave oporbe, osim naroda kojem je svega dosta i glasa nogama. Odlazeći za Irsku…

Drugi odlazak Karoline Vidović Krišto

Idealno, stvari bi trebalo mjeriti istim metrom, a javne institucije bi trebale biti zasnovane na principima. Ista pravila bi trebala važiti za sve.

No, očito za „antifašiste“ i dalje važe neka druga pravila. Pa je tako novinar HRT-a, Saša Kosanović, sudskom odlukom vraćen na posao na HRT-u, s kojeg je dobio pedalu jer je mimo odobrenja matične kuće surađivao na HAVC-ovom povijesno revizionističkom filmu, „Masakr u Dvoru“, koji pokušava po starom četničkom receptu uvaliti Hrvatima njihove pokolje. Ironično, Kosanović nije dobio otkaz zbog neprijateljske propagande, nego zbog tehničke formalnosti, suradnje s konkurentom HRT-u, a ne zbog suradnje s neprijateljima RH.

U SAD-u je nezamislivo da bi postojao proruski novinar i da bi radio u bilo kojem većem mediju, iako se tamo diče demokracijom. Slično je posvuda. Zna se dokle seže demokracija – do granice države koju se smatra konkurentskom ili neprijateljskom. U Hrvatskoj, pravilo je da morate biti antihrvatski nastrojeni, a po mogućnosti i prosrpski, da biste bili novinar.

A što se principa tiče – Karolina Vidović-Krišto je nestala s HRT-a, nekako kad se vratio Kosanović. Jer je, kažu, zvala u emisiju nekog povjesničara koji ima povijesno-revizionističke ideje, ali ne o Domovinskom ratu, nego o Jasenovcu, a to je već druga priča. Prošli put su ju istjerali s HRT-a jer nije „poslušala i drugu stranu“, tj. u tom je konkretnom slučaju proturiječila samoj sebi. Ovaj put zato, jer je pozvala i sugovornika s druge ideološke strane, no taj se nije odazvao, jer nije želio debatirati s „ustašom“. Toliko o principijelnosti na HRT-u i toliko o pristupu ljevice znanstvenoj raspravi.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI