Samo srpska glupost Hrvata spašava…

screenshot, Twitter

Još od SFRJ ovdje živi mit o nekoj vrsti Godota, obično u vidu bogatog šeika, koji će doći i uložiti milijarde u propale socrealističke pogone poput onih iz skečeva sarajevskih Nadrealista (pogon za proizvodnju „Ništa“, koji vodu u planine srednje Bosne dovozi s obližnjeg Visa, a repromaterijal za proizvodnju ničega kupuje u Švicarskoj za 400.000 maraka po kilogramu). Takve vijesti su se jedno vrijeme javljale po novinama svako malo, no eto narodu mora netko davati i nadu, makar i lažnu, da će netko spasiti ono što se spasiti ili ne može ili se ne isplati.

Ovaj put je ulogu naftnog šeika koji tek što nije utukao dvadesetak milijardi dolara u Hrvatsku, jer mu se ona baš jako sviđa, preuzeo Kinez. Plenković je slavodobitno objavio da je Li Kequiang u 4 ujutro zvao „direktora moćnog kineskog brodogradilišta“ za spas Uljanika. Mediji su naročito isticali ovo „u 4 ujutro“, kao da se radi o državničkom poslu od najveće moguće važnosti ili operaciji spašavanja u rangu one kod Dunkirka 1940., zanemarivši da je u Pekingu i Šangaju, kad je u Zagrebu 4 ujutro, šest sati više, odnosno deset prije podne i brodogradilišta normalno rade.

Stvar je u tome da ministar Horvat već mjesecima vuče za rukav i Kineze i Talijane (Fincantieri), i Koreance da uzmu Uljanik za kunu, no svi u svijetu koji se iole ozbiljno bave gradnjom brodova su tu ponudu odbili u startu, bez da su uopće radili dubinsku analizu Uljanika. Ne treba biti brodograđevni stručnjak da se vidi da je nešto izgubljen slučaj, uostalom. Ne treba previše sumnjati da će ista priča biti s Kinezima, jer nije jasno što to Uljanik ima, zna ili može, a da to isto Kinezi nemaju, ne znaju, ili ne mogu puno bolje, a za manje novca. Ako bi tako nešto postojalo, jasno, poput recimo tržišta, klijenata, jeftine a kvalitetne radne snage, možda bi Kinezi i bili zainteresirani, ali ja, iskreno, tako nešto ne vidim.

Uglavnom, takve priče – „Evo tek što nisu uložili milijarde u spas x i y“ se svode na dvije stvari, prvo na ciganluk „daj pare znam da imaš“, i drugo na zavaravanje javnosti da će netko uložiti novac na lijepe oči, a bez studije isplativosti cijelog posla. Teško je vidjeti ikakav racionalan razlog zašto bi bilo tko u ovom trenutku gradio brodove u Hrvatskoj: To na prvi pogled djeluje racionalno koliko i masovna proizvodnja pamučnih majica u Švicarskoj.

Takve priče treba prepustiti istočnim susjedima koji ih jako vole, i kod kojih su i dalje popularne, a mi se trebamo orijentirati na poslove koji nam idu i koji nam nose novac. I, naravno, na privlačenje kineskih ulagača – da ulože u ono u što se njima isplati uložiti, jer je bolje da ulože kod nas nego kod naših susjeda.



Oslonac na vlastite snage

A tu dolazimo do druge priče. A to je da, s izuzetkom škverova, čiji opstanak svi mazohistički žele, velik dio Hrvata ne želi niti čuti za kineska ulaganja. S jedne strane je tu standardna komunistička priča – „sve ćemo prodati strancima, ništa više neće biti naše“, koja se u Hrvatskoj često prodaje i pod „suverenističku“ iako takva politika sa suverenizmom nema veze (i Franco i Pinochet su poticali strana ulaganja svih vrsta, a nije da nisu bili nacionalisti!). S druge, tu je priča da će nas EU loše gledati ako poslujemo s Kinezima, da su oni komunisti i da krše ljudska prava, pa da je bolje reći im – „ne, hvala“.

Obje su promašene. Hrvatski građani nemaju kapitala za ulaganja, a država se izravno ulaganjima ne treba niti baviti iz općepoznatih razloga. Kina je, s druge strane, zemlja čiji je BDP od 12 i pol trilijuna dolara oko dvjesto i dvadeset puta veći od hrvatskog. Da ne govorim da u Kini postoje milijarderi s dovoljno novca da kupe pola Hrvatske i još im ostane za kupiti Sloveniju. Da, Kina je komunistička diktatura, kad se gleda političko uređenje, ali Kina je isto tako turbokapitalistička kad se gleda ono ekonomsko. Taj se recept za zemlju s višetisućljetnom tradicijom despotizma pokazao uspješnim i dobro pogođenim.

Kineze ne zanimaju brodogradilišta i tvornice vijaka, ali ih zanimaju luke i pruge, transportni putevi kojima mogu svoju robu plasirati na tržište kontinentalne Europe. Nas zanima da netko uloži u nizinsku prugu od Rijeke do Budimpešte, jer bi to oživjelo krepanu i gubitašku luku Rijeka. I, naravno, u samu luku. Od tri luke na sjevernom Jadranu – Rijeka, Koper, Trst – ona je daleko najmanja. Ne tako davno, Koper je bio patuljak – ali u veze Kopra sa svijetom se ulagalo, odnosno ulagali su Kinezi, kao i u Trst.

Kinezi daju prioritet rješenju pruge od Rijeke do Budimpešte spram opcije Kopar – Budimpešta. Smatraju da Rijeka ima veći potencijal. Novac nije problem, oni će sagraditi i upravljati time, što znači brz završetak, manje korupcije i profitabilnost. Njima trebaju luke za izvoz njihove robe, i pruge, nama trebaju ulagači. Što onda opet ne valja?

Pa, ako i dalje razmišljate u stilu „bit ćemo sluge Kineza u svojoj zemlji“, ili „radit ćemo za Kineze“, gledajte ovako. Alternativa je „oslonac na vlastite snage“, kao u socijalizmu, što u stvarnosti znači da ćete raditi za Amerikance u Irskoj, ili nećete raditi uopće – jer ako Kinezi ne ulože u luku Rijeka samo je pitanje vremena kad će ona krenuti putem škverova. Odnosno, kad će nad njom biti pokrenut stečajni postupak…

Zovem se Maras, Torrente Maras

Sjećate se reklama „mr. Džirlo“, tamo negdje iz devedesete? Taj Sarajlija je bio jedan od prvih „poduzetnika“ u bivšoj nam Jugi koji su shvatili važnost marketinga, prodavao je bezvrijedne đinđe kakve danas možete naći u dućanima poput Ofertisime i reklamirao se po svim novinama.

Možda se bivši ministar Maras fura na Jamesa Bonda, ali više ipak podsjeća na mr. Džirla i njegove reklame nad kojima niste znali biste li se smijali ili plakali. Doduše, Džirlu je prolazilo, pa možda prođe i Marasu. On sad nudi okolo – blendere. Ozbiljno. I kaže da je kreativan. Istina, je, no svaka budala za sebe može reći da je kreativna. Budale obično i jesu beskrajno kreativne, zato je glupost nemoguće pobijediti. Mala djeca isto znaju biti jako kreativna, naročito u osmišljavanju načina kako napraviti kakvu štetu ili nešto zabranjeno; roditelji to uglavnom znaju.

Prvo se kreativno slikao u pozi Jamesa Bonda, promašenoj za milju, sa sunčanim naočalama kakve Bond ne nosi od sedamdeset i neke, ali ih je nosio Torrente, „Glupa ruka pravde“. Usput, Torrente je i fizički puno sličniji Marasu nego Bond. A i on se furao na to da je tajni agent i nešto poput Bonda.

Maras je zatim krenuo s objavama u stilu Bonda. Krenulo je od toga da je sedmi na listi SDP-a, što mu jamči da neće proći, osim ako ne skupi čudo jedno preferencijalnih glasova. Pa je smislio da je 007,ok, nije naročito originalno, ali je upečatljiva zezancija i jamči publicitet. I počeo se naslikavat, doma u kuhinji sa čašom za martini, i uz objave tipa – „Ja sam Maras, Gordan Maras. 007 na listi SDP-a za EU izbor“. Još si je stavio i naljepnicu „Biraj Marasa“ na saborski laptop. Nekom možda glupo, ali vidljivo – a to je bitno. I taman kad pomislite da Maras možda i nije onoliko glup koliko ljudi misle – uostalom, malo opuštenosti i zezancije, makar i loše, u ukočenoj hrvatskoj politici u kojoj je samo Pernar smiješan, a i on ne namjerno, ne može biti na odmet, a svaki publicitet je u konačnici dobar ako želite pobijediti na izborima – on uleti s kretenarijom o blenderu i uprska.

Blender će, navodno, dobiti onaj tko na njegovoj stranici gordanmaras.eu (koja ne postoji) ostavi najbolji komentar njegovog programa, koji je besmislen jer se uglavnom radi o stvarima o kojima, ne samo da se ne odlučuje u EU, nego o njima ne odlučuje politika. Maras na svom facebooku predstavlja „njegove sastojke za bolju Hrvatsku“, pa tako predlaže „izmiksati“ Sigurnu budućnost za mlade, Minimalnu mirovinu od 75 posto plaće za puni radni staž, Kvalitetno i dostupno zdravstvo, Ukidanje plaćanja RTV pristojbe, Europski bankarski standard za sve građane, Prvo reforme, onda euro, te Zaštitu najranjivijih skupina društva. Odakle novac za to, nije objasnio i zašto minimalnu mirovinu 75% plaće, a ne 100% kad već ionako podjednako nema novca ni za jedno, ni za drugo. Isto je nejasno odakle kvalitetno, a besplatno zdravstvo, kad doktori koštaju, a ionako su uglavnom već zbrisali u Njemačku. I jel’ on to ozbiljno ili glumi Pernara? I kakve veze sve to skupa ima s EU-om? I zašto nisu ukinuli TV pristojbu dok je bio ministar, kad je bio na položaju s kojeg je mogao to predlagati?

Inače, bilo bi jako zgodno kad bi se moglo čarobnim štapićem odrediti kolike će biti mirovine i kad bi netko izumio ekonomski perpetuum mobile po kom je besplatno i kvalitetno sve i svima, a da nitko ne mora raditi. Ali političari koji takve stvari nude, obično dobro prolaze u zemljama poput Hrvatske. Vidjet ćemo kako će proći Maras.

Kino ‘Kapital’

Osjećaju li se ljudu koji su prosvjedovali protiv… pa, protiv tko zna čega, u osnovi protiv toga da grad sanira raspadajuću zgradu kina „Europa“, jer to znači da se neće automatski produljiti zakup „Propeler filmu“ Borisa Matića, bar malo bedasto, sad kad se pokazalo da je Boris Matić sebi od kulture sagradio par milijuna kuna vrijednu vilu u Istri, koja naravno glasi na ime firme? Ili možda – ne: Većina prosvjednika su ionako u kolu s njim i dobro žive od istog posla – žicanja državnog novca „za kulturu“.   Prošlog sam tjedna spomenuo taj slučaj i naveo da se tu ne radi o brizi za kulturu nego o novcu od kafića na elitnoj lokaciji, na kojoj Matić plaća najam oko 30 kuna po kvadratu, a ostali u tom dijelu grada plaćaju oko 300-400 kuna po kvadratu. Istina, kafić nije sve – tu je ukupno više od 1300 kvadrata u najmu, tu su kino i knjižara. Matić je raširio trač da će se tamo napraviti cajka klub i da mu zato otkazuju najam, što je grad smjesta demantirao.

Matić sad kaže da mu kafić ni ne treba, zanima ga samo kultura, a za to mu treba kino. Stvar je u tome da se na kulturi u Zagrebu zarađuje i bolje nego na kinu: Lani je njegov „Zagreb film festival“, sestrinska tvrtka također njegovog „Propler filma“, dobio preko milijun kuna bespovratno od države. Jer, znate, kultura. Dobio je skoro isto toliko od Grada. U konačnici, u zadnjih pet godina Matićeve su firme dobivale dva do tri milijuna kuna godišnje od Grada i države, jer kultura. Dodatno na to, tu su bili i mlijuni od HAVC-a za snimanje filmova i druge stvari. I bile u plusu za oko milijun kuna godišnje. I onda jasno da je čovjek u stanju prevrnuti nebo i zemlju da bi zadržao zlatnu koku.

Problem je što koka nije njegova, a ja kao građanin Zagreba ne vidim razloga zašto grad to ne bi iznajmio po komercijalnoj cijeni. Jer, on vilu u Istri, sagrađenu lovom zarađenom time što plaća povlaštenu cijenu najma, a ne prodaje kave po povlaštenoj cijeni i time što lijepo zarađuje od bespovratnih sredstava za kulturu koja se daju iz naših džepova, renta tjedno u sezoni za skoro jednak novac za koji unajmljuje prostor kina „Europa“ s pripadajućim kafićem i knjižarom – ali mjesečno.

Ali to je minoran problem, veći je što postoji prilično velik broj ljudi koji će prosvjedovati da mu se da da parazitira na grbači poreznih obveznika i dalje, jer je s druge strane mrski Bandić, a Bandić je „dotepenec“, a dotepence zagrebački kozmopoliti i intelektualci baš ne vole, bar ako su Hrvati. I jer trebamo takav vid kulture. Otprilike kao što trebamo i škverove.

Titoville

Vratimo se na kratko Kinezima. Iako u Hrvatskoj baš nema nekog interesa da nam Kinezi ulože u ono u što trebaju uložiti – luku i prugu, i te kako ima interesa da ulože u škverove i – naravno – druga Tita! Ne sjećam se kad je što izazvalo takvo oduševljenje i skvičanje od sreće kod lijevih novinarki lijevih portala, koje se jednostavno nisu mogle suspregnuti, kad je stanovita gospođa znakovitog prezimena Yu, koja je doputovala s kineskom delegacijom, rekla da bi kupila partijsku školu u Kumrovcu i tamo napravila nekakav zabavni park na temu Tita.

To što je gospođa Yu krupni kapitalist i vrlo bogata – kao što je uostalom bio i Tito – nimalo ne ometa tu komunističku idilu. Zacijelo se gospođa Yu, čije se bogatstvo mjeri u milijardama dolara, još uvijek s nostalgijom sjeća vremena kad je u lokalnom kinu gledala „Valtera“, jer se za Kulturne revolucije američki filmovi nisu uvozili, pa su Sutjeska i Neretva bili nešto najmanje kinesko što su Kinezi tada u kinima mogli vidjeti.

Možda ideja i nije loša: Komunizam je ionako bio siv i dosadan, pa zašto ga ne učiniti zabavnim, u vidu tematskog parka koji bi pružio autentičan doživljaj turistima iz Kine. Recimo, na ulazu bi morali čekati u redu za karte barem tri sata, jer je brkata i neljubazna gospođa otišla na pauzu. A kad se vrati, može se izderati na njih i poslati ih na šalter na katu. Odakle bi ih opet poslali njoj dolje. Nakon šetnje po nekoliko šaltera, turisti bi ipak dobili kartu, otisnutu na onom neponovljivom socijalističkom papiru od kojeg ostaje olovo na rukama. Na ulazu bi Kineze mogao dočekivati veseli starčić, Joža Manolić i odmah izdvojiti sumnjive koji idu u podrum na ispitivanje.

Ostali bi morali sačekati turistički vlakić koji bi ih vozio do hotela, posve ignorirajući red vožnje. Recimo, ako piše da ide svakih pola sata, došala bi tri odjednom nakon sat i pol. S tim da bi svakog drugog dana turisti pješačili, radi par-nepar režima.

Od atrakcija moglo bi se napraviti i tunel strave i užasa, koji bi se prigodno zvao – tunel socijalističke strave i užasa. Gdje bi se moglo vidjeti radnike u lancima, krvoločne kapitaliste kako izviru iz mraka, a u tunelu usred mraka bi sjajila zvijezda petokraka i, na izlazu, goste bi dočekivalo svijetlo lice Druga Tita, svjetlost na kraju tunela, kraj svih muka radničke klase. Za stravu i užas bi se pobrinula Elektra, jer bi turisti svako malo ostali zaglavljeni u vlakiću bez struje usred tunela. Znate, redukcije struje.

Moglo bi se organizirati i zajedničko gledanje TV dnevnika na televizoru u sali (tko je vidio imati TV u hotelskoj sobi, to je tako buržujski!) gdje bi voditelj hvalio napore radnika Uljanika koji su usprkos objektivnim teškoćama uspjeli isporučiti brod sa samo godinu dana zakašnjenja. A za doručak bi se mogao služiti mesni narezak i pašteta. Uz Klarin polubijeli.

Objekti bi se mogli zvati po našim nesvrstanim prijateljima: Hotel Đulijus Njerere, Terme Moamer Gadafi, Restoran Mobutu Sese Seko, a središtem tematskog parka bi mogla prolaziti Aleja Idi Amina. A mogli bismo predložiti gospođi Yu i da se cijeli zabavni park “Titoville” sagradi omladinskim radnim akcijama, što bi svakako smanjilo troškove.

U Kumrovcu bi se sagradio i veliki stadion na kom bi se u organizirao slet za Titov rođendan: Balašević bi pjevao “Računajte na nas”, a Brena – “Jugoslavenku”. Tita bi mogao glumiti Rade Šerbedžija, a štafetu bi mu mogla predati Maja Sever u plisiranoj plavoj suknjici i bijeloj bluzi, i s titovkom na glavi, kao prava pionirka.

Odšteta za komunizam

Pravi komunizam ipak nije svima bio zabavan. Recimo, Slovencima. Tamo postoji Studijski centar za nacionalnu pomirbu, koji se bavi pomirbom tako da obeštećuje žrtve komunizma-antifašizma, a ne tako da nagrađuje njihove zlostavljače. Oni su ovog tjedna u Ljubljani objavili kako je zakonsko pravo na odštetu, kao žrtve poratnog nasilja komunističkih vlasti, u Sloveniji do sada ostvarilo gotovo 35.000 ljudi.

Predstavili su pritom podatke iz službenog vladinog povjerenstva za provođenje ‘zakona o ispravljanju nepravdi’ koji regulira tu problematiku, a donesen je 1996. godine. No, kažu, broj ljudi koji imaju pravo na takvu odštetu je – tri puta veći, preko sto tisuća ljudi.

Zakon regulira pravo na naknadu štete i prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja bivšim političkim zatvorenicima i žrtvama koje su bile protupravno ubijene, te članovima njihovih obitelji. Zakon predviđa i mogućnost promjene pravomoćnih presuda, nepravedno donesenih u vrijeme komunističkog režima.

Inače su službeni podaci da je u Sloveniji u poratnom komunističkom nasilju usmrćeno 18.280 slovenskih vojnika i civila na nekomunističkoj strani, protivno načelima pravne države – dakle bez suđenja. Usto je usmrćeno i više od 100.000 pripadnika drugih “jugoslavenskih” naroda, među njima i žena i djece, prenosi slovenska agencija STA.

Što to ima s Hrvatskom i njenom političkom glupošću? Jednostavno je: To što mi takav centar i takav zakon nemamo, iako nam pripada veći dio od onih sto tisuća bespravno usmrćenih pripadnika „drugih jugoslavenskih naroda“…

‘Tako im i treba’

Ponekad jednostavno ne mogu odoljeti da hrvatskoj političkoj gluposti ne pridodam bratsku, ali ipak nedostižnu – srpsku. Jednostavno, kad pomislite da Hrvatsku vode diletanti i briselsko-buzinski okupacijski namjesnici, pogledate preko granice i odmah vam je lakše.

Tako je ovog tjedna, nakon što je u požaru izgorjela veličanstvena, devet stoljeća stara katedrala Notre Dame, simbol Pariza i Francuske, portal „Informer“ – kako su to Francuzi kulturno naveli, „blizak sprskoj vlasti“, što je eufemizam za „sendvičarski“ portal koji se bavi trolanjem o tome kako je Vučić mudar državnik, Srbija vojno i ekonomski moćna, i kako će zajedno s Rusima pregaziti Zapad – objavio degutantnu naslovnicu u kojoj su zaključili da je požar na katedrali „Božja kazna“ za to što je na njoj prije 6 mjeseci bila, uz zastave svih ostalih država svijeta, izvješena i ona „izmišljene države“ Kosovo.

Francuzi su zgroženi, veleposlanik Francuske je reagirao, a Srbi su ostali bez jednog bitnog saveznika, bar na neko vrijeme. Vučić se kasnije pokušao vaditi, članak je povučen, ali slaba korist: Vijest je već obišla svijet, tako da su Srbi ponovo ispali negativci u rangu s ISIL-om. Nakon nedavne blamaže s „Remove kebab“ pjesmom u videu pokolja u džamiji na Novom Zelandu, i nakon što je već desetljećima standardna stvar u Hollywoodu da se u akcijski film kao negativca negdje ubaci Srbina.

Pa, ako mi već nemamo dara za stvoriti si saveznike, barem je utješno što oni imaju nevjerojatan talent za stjecanje neprijatelja. Da nemaju, vjerojatno bismo već davno stradali. Samo srpska glupost Hrvata spašava.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI