Samosramoćenje nekih hrvatskih kulturnih djelatnika: Ljevičari su pali na tjeme zbog smjene Nataše Rajković

Nataša Rajković napravila je trošak od 160 milijuna kuna, gubitak 112 milijuna kuna, a nije radila ono što je morala raditi - kulturu namijenjenu studentima (što je kultura Studentskog centra po Statutu Studentskog centra) i čuvanje Teatra &td na kvalitetnoj razini. No, od prvog dana nakon smjene krenuli su napadi na Upravu s portala, dnevnih listova, Jutarnjeg, Večernjeg, Telegrama, pa do napada na portalu Novosti, srpske nacionalne manjine...

Svakih nekoliko godina smjenjuju se pomoćnici ravnatelja Studentskog centra, uvode, završavaju i ponovo uvode sanacije i nikada to nije potaknulo toliko napada na Upravu u medijima kao smjena najlošije pomoćnice ravnatelja za kulturnu djelatnost u povijesti Studentskog centra, Nataše Rajković.

Uništila je Teatar &TD, kulturu SC-a i ostavila mu gubitak od 110 mil. kuna!

Napravila je trošak od 160 milijuna kuna, gubitak 112 milijuna kuna, a nije radila ono što je morala raditi – kulturu namijenjenu studentima (što je kultura Studentskog centra po Statutu Studentskog centra) i čuvanje Teatra &td na kvalitetnoj razini. No, od prvog dana nakon smjene krenuli su napadi na Upravu s portala, dnevnih listova, Jutarnjeg, Večernjeg, Telegrama, pa do napada na portalu Novosti, srpske nacionalne manjine.

Pokretači peticije



Pokrenuta je peticija, „Nataša ne smije pasti“ (svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna). Vjerujemo da je većina potpisnika peticiju potpisala u najboljoj namjeri, uvjerena putem medija da je ovdje riječ o osvetničkoj smjeni jedne ugledne i kvalitetne kulturne djelatnice, ili o nekakvoj osveti HDZ-ovaca (dok se nije otkrilo da ju je i prije htio smijeniti SDP-ov ravnatelj). Tako su „Natašini“ mediji pokušali i pokušavaju mobilizirati hrvatsku javnost…

Naš tjednik je u nekoliko članaka pokušavao pojasniti javnosti činjenično stanje, navodeći gubitke, nekvalitetu programa, a prvenstveno činjenicu da javnost mora shvatiti razliku između djelatnosti kulture Studentskog centra koja je namijenjene studentima i, na primjer, HNK-a ili drugih kulturnih ustanova u Hrvatskoj. No, vratimo se peticiji i njenom pokretaču

Peticiju pokreće onaj tko nam šalje fotografije s ljetovanja na egzotičnim otocima, a kad je u Zagrebu vježba i izvodi predstave u Studentskom centru – Miran Kurspahić. Vježba besplatno, a predstave mu se debelo plaćaju…

Informacije koje smo dobili od jedne suradnice gospođe Nataše Rajković, koja je to bila posljednjih nekoliko godina, otkrivaju nam da je u tim godinama Miran Kurspahić naplatio od Studentskog centra više od 250.000 kuna, tako da nju nije iznenadilo da je on pokrenuo peticiju, a nije ju iznenadio ni još jedan veliki broj potpisnika te peticije. Suradnica gospođe Rajković nam je dostavila i analizu prodaje karata za predstave pokretača peticije u ovoj godini, po datumima:

Prodavači magle…

20. 02. 18. – Miran Kurspahić, Teror tolerancije, po punoj cijeni prodano 0 karata, uz studentski popust 5, besplatno podijeljeno 29 karata;

21. 02. 18. – Miran Kurspahić, Teror tolerancije, po punoj cijeni prodano 0 karata, uz studentski popust 0 karata, besplatno podijeljeno 6, a uz kupone i umirovljenicima 5 karata;

23. 04. 18. – Miran Kurspahić, Teror tolerancije, po punoj cijeni prodano 4 karata, uz studentski popust 12 karata, besplatno podijeljeno 18, a uz kupone i umirovljenicima 0 karata;

24. 03. 18. – Miran Kurspahić, Teror tolerancije, po punoj cijeni prodano 0 karata, uz studentski popust 0 karata, besplatno podijeljeno 6, a uz kupone i umirovljenicima 5 karata;

13. 04. 18. – Miran Kurspahić, FURY REVOLUTION REVIVAL T, po punoj cijeni prodano 0 karata, uz studentski popust 10 karata, besplatno podijeljeno 36, a uz kupone (???) i umirovljenicima 0 karata;

14. 04. 18. – Miran Kurspahić, FURY REVOLUTION REVIVAL T, po punoj cijeni prodano 4 karate, uz studentski popust 2 karate, besplatno podijeljeno 8, a uz kupone 6 karata.

Postoji još i rubrika prodaje karata zaposlenicima, ali nam je informatorica rekla da to kupe najčešće ljudi vezani za predstavu da bi se predstava održala i da bi podijelili glumačke honorare.

Logično je da čovjek koji režira ovako posjećene predstave, bude dobro plaćen za predstavu (a još u većini od njih i glumi, pa i za to dobiva honorar) mora podići barikadu za zaštitu pomoćnice za kulturu koja mu je osigurala prostor za vježbanje i plaćanje njegovih nekvalitetnih predstava bez posjetitelja. Ponekad vam se čini da i vi nepoznati režirate predstavu da biste više rodbine skupili na predstavi nego što ovakvi redatelji, uz svu medijsku i financijsku podršku, skupe gledatelja!

Jedan od potpisnika peticije „Nataša ne smije pasti“ je i Aleksandar Švabić, režiser kojeg je Nataša Rajković pozvala iz Beograda (kao i Rade Šerbedžija na Brijune). Režirao je predstavu „Jedan mrtav čovjek“, koja je igrala i prodala:

22. 02. 18. – po punoj cijeni 0 karata, uz studentski popust 0 karata, podijeljeno 13 i uz kupone 3;

23. 02. 18. – po punoj cijeni 2 karte, uz studentski popust 0 karata, podijeljeno 5 i uz kupone 2;

11. 05. 18. – po punoj cijeni 0 karata, uz studentski popust 2 karate, podijeljeno 8 i uz kupone 2.

Zar je režisera čije su predstave ovako posjećene trebalo dovoditi iz Beograda i plaćati novcem od studentskog rada??? Zar ovo nije dovoljan razlog da se makne ona koja ovo sve organizira???

Jeste li čuli za potpisnika peticije, mladog glumca Svena Jakira? On je u posljednjih nekoliko godina naplatio za svoju glumu (znate li neki kazališni komad gdje glumi?) više od 230.000 kuna od gospođe Nataše Rajković i Teatra &TD (koji se financira od provizije Student servisa; svaki put vrijedi napomenuti!). Vrijedilo bi priupitati ovog mladog glumca, je li njegov umjetnički talent stvarno toliko vrijedi ili je tu u pitanju i nešto drugo?

Idemo li dalje po imenima potpisnika, naći ćemo ih još veliki broj za koje znamo da peticiju nisu potpisali iz uvodno navedenih razloga, nego samo zbog novca koji dobivaju, ne od Studentskog centra, iako to je formalno tako, nego od gospođe Nataše Rajković koja je bila Bog i batina u tom dijeljenju para, a nemušti, politički imenovani ravnatelji je nisu smjeli ni priupitati kuda idu novci! Među tim i takvim „potpisnicima za novac“ su i Nenad Sinkauz, Damir Bartol Indoš, Hrvojka Begović, Vedran Šuvar, Zlatko Burić, Janko Heidl… Iznosi su različiti, a princip je isti…

Tako je funkcionirala tzv. Kultura promjene Nataše Rajković u Studentskom centru, sve iznose koje je dobivala iz vanjskih izvora dijelila je svojim prijateljima i vraćala u cijelosti, ukoliko su oni nešto organizirali i zato dobili novac, zadržavali su sebi, a svi troškovi su se financirali na teret Studentskog centra! Otuda tih 160 milijuna utrošenih sredstava i 112 milijuna kuna gubitka. Neka nas oni ne uvjeravaju da se bore za očuvanje statusa kulture!

Vrijedi napomenuti da su joj ljestve držali nesposobni ravnatelji koje je uvijek politika imenovala, a oni su se bojali Natašinih plaćenika u medijima. Politici je uvijek važno da je mir u kući, pa je bolje i imati gubitke nego dizati galamu. Za to što su se studentskim novcem koji je Nataša Rajković podijelila svojima mogla izgraditi dva nova paviljona za studente, ma zato nitko neće odgovarati! Prošlotjedni medijski napadi pokazuju da nisu niti bili u krivu, a obične građane razočara kada shvate da se i neki novinari, koje su smatrali kvalitetnim, uključe u ovakvu hajku (Tomislav Čadež, Jutarnji list).

Da ovo Sanacijsko vijeće i sanacijski upravitelj nisu napravili ništa drugo (a jesu, na uštedama i u drugim djelatnostima) budući studenti bi im trebali dići spomenik!

Napad druga Dragana Markovine u Telegramu

Napad na sanacijskog upravitelja, Dragan Markovina počinje tekstom: „Kad sam u jesen 1999. došao studirati u Zagreb, nekad kultna zgrada Studentskog centra u kojoj su nastupali svi novovalni heroji, imali izložbe tada stasajući fotografi, u kojoj je avangardni Tetar Itd. svojim upornim radom pod vodstvom Vjerana Zuppe postao relevantna kulturna činjenica, ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj, nego i u čitavoj zemlji i ispred kojeg se nimalo slučajno Azra slikala za omotnicu prvog istoimenog albuma, bila je ispražnjena od bilo kakvih kulturnih, a kamo li avangardnih sadržaja“. Dalje navodi: „U tom teatru su neke od prvih šansi dobili Oliver Frljić, Miran Kurspahić, Saša Božić, Anica Tomić i Jelena Kovačić, te Olja Lozica.“

Drug Markovina ustaje u zaštitu svoje mladosti, a ja bih mu rekao da su moja djeca došla studirati prije tri godine i našla baš onakvu zgradu kakvu i on piše da je našao. Moja generacija je iz onih novovalnih vremena i nije se zanosila da 2000. godine može biti avangarda. A glumci koje Markovina navodi, nisu dobili prvu šansu, oni su zadržali monopol na Teatar &td do danas i upropastili ga. Druže Markovina, uzmite program Teatra &td za 2018. godinu i pogledajte čudo – isti ti glumci i režiseri i danas drže ključeve, samo nema zanosa, nema studenata, nema nikoga u devastiranim prostorima! Možemo se složiti sa stavom druga Markovine da, možda, kulturu nije trebalo sniziti na odjel, trebalo je prije tri godine odmah smijeniti Natašu Rajković! Ne prije tri, nego tu suludu koncepciju vođenja kulture koja nije za studente, nikada nije ni trebalo postaviti u Studentskom centru. A bez obzira na godine, Vjeran Zuppa bi i danas bio milijun puta bolji voditelje kulture od Nataše Rajković… Javno je izjavio da mu to što radi Nataša Rajković sa Teatrom %TD – nije jasno!

Ukoliko sanacijski ravnatelj raspiše javni natječaj za studentske programe u kulturi, muzici, kazalištu, filmu, književnosti, poeziji, ukoliko novi voditelj kulture napravi kulturu na način da je organiziraju, vode i izvode studenti i za studente, vidjet ćete, druže Markovina, da će to opet biti onaj pravi Studentski centar moje mladosti. Hm, valjda se i ja mogu tome nadati i za to boriti kao i vi? Smjenom Nataše Rajković samo je stvoren prvi preduvjet za to.

Napad srpskih ‘Novosti’

Poseban smijeh izaziva i napad srpskih Novosti, kojim se valjda ističe značaj Nataše Rajković za „region“, o kojem smo pisali u prošlom broju (borba u ime Studentskog centra da se ne zatvori nekakva galerija u Beogradu…).

10. kolovoza 2018.

Piše Ana Brakus

Kultura smjene

Mirko Bošnjak, sanacijski upravitelj zagrebačkog Studentskog centra, usred ljeta je s dužnosti pomoćnice ravnatelja za kulturu razriješio Natašu Rajković. ‘Situacija je dramatična i podsjeća na kulturocid’, kaže za Novosti Franka Perković, dekanica Akademije dramskih umjetnosti

Sva tijela koja imenuje Sanacijski voditelj, Novosti nazivaju paratijelima, a najsmiješnije su izjave voditeljice podružnice Studentskog centra Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi (inače ima 9 članova), koja lupa o nezakonitoj smjeni, jer Nataša Rajković valjda ima doživotno rješenje za pomoćnicu ravnatelja za kulturu??? Lada Čikara je ostala poznata i po nepismenoj i neargumentiranoj obrani Nataše Rajković na Otvoreno pismo Ivana Čarapine, koje smo u cijelosti objavili u prošlom broju tjednika. Nkon pisma ju nitko i ne drži kao ozbiljnu osobu, a njen sindikat smatraju skupinom Natašinih uhljeba, koji uvijek istupaju u njenom interesu, umjesto da se bore za stvarna prava radnika i razvoj Studentskog centra.

U napadu objavljenom u Novostima, pojavljuje se i ona ružna sprega korištenja javnih ustanova u osobne svrhe, a to je primjer Franke Perković, dekanice Akademije dramskih umjetnosti, koja ismijava Davora Šišmanovića, novog voditelje djelatnosti kulture:

„Dosadašnji voditelj Multimedijalnog centra SC-a u ranijim razgovorima o suradnji predložio nam je uvođenje programa koji je već postojao. Kada smo ga na to upozorili, naprosto se više nije javljao“, rekla nam je dekanica ADU-a i dodala da kulturu u SC-u preuzimaju ljudi koji o studentskom kazalištu ne znaju zapravo ništa“. Iznenađujuća je doza lakoće kojom dekanica laže, jer radi se o sasvim drukčijem događaju!

Zašto tako radi dekanica Franka Perković?

Naime, kada je Davor Šišmanović, nakon godina šikaniranja od voditeljice djelatnosti kulture Nataše Rajković, imenovan v.d. voditeljem Multimedijalnog centra, pokušao je, u dogovoru sa sanacijskim upraviteljem, oživjeti njegov rad. Jedan od tih pokušaja je bio i odlazak na sastanak s gospođom Frankom Perković, dekanicom ADU-a. Šišmanović joj je pojasnio da je došao, znajući za ugovor između SC-a i ADU-a, da pokuša intenzivirati suradnju u području filma, te eventualno prikazivati u Multimedijalnom centru filmske uratke studenata, odnosno reprizno izvesti FRKA – filmski festival.

Ona ga je odbila, a čim je napustio ured, nazvala je Natašu Rajković, koja je odmah sjela i bijesna napisala protestno pismo sanacijskom upravitelju, Mirku Bošnjaku, u kojem je izvrijeđala i njega i Šišmanovića. U tom trenutku nije čudilo pismo Nataše Rajklović, nego ponašanje Franke Perković! A Davor Šišmanović je zaključio da nema razloga ponovo joj se javiti…

Angažirali smo se malo, uključili naše i vanjske novinare istraživače i došli do, za nas očekivanih činjenica, znajući način rada Nataše Rajković.

No, tko je Franka Perković? Prvi put je hrvatska javnost čula za nju kada je pokrenula rastavu od supruga zbog referenduma o braku. Danas ona piše protestno pismo na adresu rektora Borasa i ministrice Divjak i u to, po funkciji, uvlači i ADU, kao što su potpisnici peticije „Nataša ne smije pasti“ i svi njeni suradnici, bez obzira što bez njenog prisustva govore sasvim drukačije.

Kakav to interes ima dekanica da skače u zaštitu Nataše Rajković? Debeli, jer dio onih 160 milijuna kuna utrošenih u kulturu koja nema veze sa studentima i stvorenih 112 milijuna kuna, bar u nekom manjem dijelu, prelio se i u njene džepove! Franka Perković režira predstavu „Žaba“ u Teatru &td, ona je i redatelj i autor koncepta predstave „To nismo mi, to je samo staklo“, a upravo radi i na predstavi „Katalonac“, koja je premijerno izvedena u lipnju ove godine. Znači, bit će još para od Studentskog centra, samo da ne promijene Natašu Rajković! Ako ovo nije sukob interesa, onda ne znamo što je!

To je ta razlika koncepta vođenja kulture o kojoj je htio Davor Šišmanović razgovarati s dekanicom, da se ugovorom realizira suradnja Studentskog centra i studenata sa ADU-a, glumca, filmaša, snimatelja, režisera, a ne da Nataša Rajković i Teatar &TD izvode dekaničine predstave!?!

Franka Perković je i suvlasnica udruge Kufer, koja vrlo često surađuje s Natašom Rajković, što joj očito, kao dekanici, ne smeta. Isto tako, jedan od režisera kojima se hvali udruga Kufer, je već nekoliko puta spomenuti Miran Kurspahić.

Nekako nam se čini, uvijek isti, uzak krug stalno istih ljudi, čija je stožerna točka Nataša Rajković i novac Studentskog centra, koji se na ovaj način prelije u privatne džepove.

Da pokrenemo peticiju kako bi kriminalistička policija i Državno odvjetništvo pokrenuli istragu o umreženosti ljudi u kulturi…

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI