Seve je ipak Seve, a veterani su zanimljivi samo kad se na njih može pljunuti…

ILUSTRATIVNA FOTOGRAFIJA, screenshot youtube, Foto:Arhiva MORH/ J. Kopi, T.Brandt, S. Brigljević

Posljednji Srbin u Hrvatskoj protiv vukovarskih heroja

U ponedjeljak je u Zagrebu, hrvatskoj metropoli s 800.000 stanovnika, premijerno prikazan film mlade, 46-godišnje nade hrvatskog filma, Predraga Ličine. Za njegov redateljski debi je HAVC izdvojio oko 3,2 milijuna kuna, a do sada je Ličina uglavnom snimao spotove, par kratkometražnih filmova i jednu seriju za HRT koja je skinuta s programa nakon oko dva mjeseca prikazivanja.  Ne ulazeći u kvalitetu filma o hrvatskim zombijima zaraženih virusom, valjda, ustaštva, na kojeg su Srbi otporni i koji mogu opstati samo tako da dobivaju transfuziju srpske krvi – što djeluje kao prilično infantilna provokacija – moram primijetiti da je film, osim novca od HAVC-a, dobio i nevjerojatan promotivni prostor u svim tiskanim medijima, a na premijeri su se pojavile i kamere HRT-a, a i jedno 350 ljudi, uključujući one koji premijere posjećuju radi besplatnih grickalica i vina, te naslikavanja. Među prisutnima je bila i druga najveća porno zvijezda Srbije, nakon Karleuše, Severina Kojić, koja ima i manju ulogu u filmu. Tu je bio i dobar dio kulturnjačke kreme društva, osobe iz javnog života, i, naravno, kamere. Među ostalim one HRT-ove.

U sjeni ovog događaja od očito velikog značaja za Republiku Hrvatsku, premijere trash-zombi niskobudžetne komedije koja se bavi prežvakavanjem tisuću puta prežvakane teme odnosa Srba i Hrvata, što je tema od koje se izgleda hrvatski filmaši mogu odmaknuti jedino tako da ih se odvuče remorkerom, ostala je jedna druga premijera, splitska premijera dokumentarno-igranog filma “Glavu dole, ruke na leđa!”, vukovarskog veterana Stipe Majića Pipe o vukovarskim braniteljima koji su završili u srpskim logorima.  Taj film nije snimljen s malim budžetom, poput „Posljednjeg Srbina” – snimljen je bez budžeta, jer, kaže Majić, nitko nije odgovarao na mailove kojima je molio za financiranje filma. Unatoč tome, izmamio je suze od gledatelja a predstava je završila višeminutnim aplauzom prisutnih. Među njima nije bilo „celebrityja”, bilo je tek nešto političara – poput splitskog gradonačelnika Opare i župana Bobana, no zato su tu bili brojni ratni veterani i vukovarski heroji, poput Predraga Mišića – Peđe, koji su napunili dvoranu: Čini se da je u Splitu na „Glavu dole, ruke iza leđa” došlo više ljudi nego na premijeru „Srbina”, procjene su oko 500.  Ipak, HRT nije smatrala da je potrebno poslati kameru na Poljud, ali je smatrala da je potrebno poslati kamere u Kino Europa u Zagrebu, jer Seve je ipak Seve, a veterani su zanimljivi samo kad se na njih može pljunuti. Jednako su postupile i ostale nacionalne televizije, koje na Poljud nisu poslale niti jednu kameru.

Marasov bojkot

Tu i takvu javnu TV Gordan Maras smatra pristranom. Ona to svakako jest, no ne baš na stranu na koju on misli, naprotiv. Zato je ovog tjedna izbacio s presice SDP-a ekipu HRT-a. Nisam nikad mislio da ću to reći, ali: Podržavam Marasovu odluku.



„Nije do vas osobno”, ispričao se Maras novinaru, „ja se ispričavam, ali priključili smo se bojkotu HRT-a. Mi smo se jednostavno priključili akciji HND-a koja traje do subote 2. ožujka pa do tada ne dajemo izjave za HRT. Time protestiramo protiv, prema našem mišljenju, najgoreg javnog servisa u Europi”, izjavio je Maras. „Nažalost, 32 osobe tužene su od HRT-a i to je čin solidarnosti s vama, javnim djelatnicima koji prenosite informacije, i to je čin protesta protiv takvog HTV-a”, izjavio je.

Zašto stati na Marasovu stranu? Kao prvo, zato jer je SDP ovdje u pravu, iako se svi sad zgražaju nad Marasom. Činjenica je da oni imaju puno pravo pozivati na svoje presice koga god žele. I isto tako imaju pravo, kao i svaka druga politička stranka, građanska organizacija, tko god, bojkotirati koga god žele. Sličan slučaj se desio kad je jednom Željka Markić slično postupila, pa se digla frka do neba.  Druga je stvar ima li HRT temelja za tužbu protiv svojih djelatnika i je li to cenzura – ne, nije, da odmah razjasnimo. A što se Marasa tiče, istina je da takva solidarnost kakvu iskazuju u SDP-u zapravo nikom ne treba. No isto je tako istina da je SDP fakultativno zlo, zlo za koje glasate ili ne, dok je HRT mandatorno zlo kojem reket plaćate gledali ga ili ne.

SDP ima pravo, kao i svatko drugi, bojkotirati koga god hoće i to nije „neprimjereno” nego je to sloboda izbora i demokracija. Motivi za takav postupak su pak druga stvar: naime, udruge „civilnog društva” i nevladine organizacije koje su najavile prosvjed “Novinarstvo ne damo!” i koje su odlučile da neće sudjelovati u programu HRT-a pojavljivanjem u HRT-ovom studiju ni davanjem izjava, to rade samo zato jer su tuženi novinari, poput Hrvoja Zovka, uglavnom s njihove ideološke strane. Neovisno o tome što su tužbe, u većini slučajeva, stvarno nakaradne.

Naime, oni su se našli na udaru jer su kao članovi HND-a kritizirali HRT u kom inače rade. Osobno, o obje te organizacije imam vrlo loše mišljenje, no dok me HND ne košta ništa, bar ne materijalno, HRT je posve druga priča.  HRT je postala sama sebi svrha, televizija napučena uhljebima koji dijelom ne rade ništa, a dijelom ništa pametno. Ceterum censeo, treba je privatizirati a pretplatu ukinuti, jer ono što prikazuju bi se sasvim lijepo moglo financirati samo od reklama kad bi HRT imala učinkovitost privatnih TV kuća.

Ćudoredna policija na veleučilištu

Riječ „seksizam” je novi „buzzword” među nadobudnim feminacisticama. Primjenjiva je na sve što vam se ne dopada, a ima veze s razlikama između žena i muškaraca, ili jednostavno neke žene prikazuje u ružnom svjetlu. Riječ nije primjenjiva na muškarce, a velika joj je prednost što kao i svaka etiketa ne radi nikakvu vrijednosnu razliku između istine i laži, moralno ispravnog i pogrešnog, već jednostavno diskvalificirate osobu iz rasprave temeljem njenog pretpostavljenog „seksizma”. A kako je pojam fleksibilan, možete tako difamirati bilo koga.

Tako se ovog puta ćudoredna policija feminaci- (k)me too pokreta dohvatila matematičkih zadataka na drugoj godini studija elektrotehnike na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu. Tamo je zadatak na pripremama ispita iz kolegija Vjerojatnost i statistika glasio je: “Na uzorku od 60 slučajno izabranih studentica Visoke škole za sponzoruše u Svrzigaćama 27. 11. 2017. provedeno je anketiranje o ukupnom broju ljudi s kojima su dosad bile u intimnoj vezi”. I tako dalje, da ne prepričavamo cijeli zadatak.

Pobunila se – mama jednog studenta! „Malo je reći da sam ogorčena zbog teksta zadataka po kojima je moj sin pripremao ispit. Molim vas, pitajte našu ministricu što ona misli o ovim zadacima i kakvi to ljudi predaju našoj djeci”, poručila je mamica koja kontrolira kakve zadatke sinčić rješava na sveučilištu.  I tako je profesor Bojan Kovačić, koji je samo htio slijediti smjernice po kojima zadaci ne bi smjeli biti suhoparni i dosadni, ispao seksist, a to vam je nešto između pedofila i serijskog ubojice. Stvarno, mislim da su u ranom srednjem vijeku manje pazili na ćudoređe i herezu nego danas i da su ljudi bili opušteniji i bolje se zabavljali. U pola stoljeća otkad pamtim svijet se stvarno dramatično promijenio, i to na gore: Nitko se više ne smije ničem, ne postoje vicevi, ne postoje humorističke serije (vrte se one iz osamdesetih!), nema Kishona niti Pratcheta, ništa više nije smiješno jer bi se netko mogao uvrijediti našalimo li se s bilo čime i kime, a kamoli da bi bilo Orwela ili Huxleya, jer danas više nikom ne bi bili smiješni: Sve je istina.

Uglavnom, mama je prijavila, mama ide na barikade, mama naziva redakcije, iščitava skripte, a sinek studira na Veleučilištu ko prvašić, pod budnim okom mame. Ima li kakav naziv za to? Debilizacija možda?  I što je mamu zapravo uvrijedilo, čime se osjetila prozvanom? Da je bila škola za balkanske krkane, bi li se tada, principijelno, bunila? Ili samo muškarci mogu imati negativne karakterne osobine, a kad ih imaju žene, onda se histerično vrišti „seksizam?” Izgleda da smo vrlo brzi kad sa zapada treba pokupiti kretenarije, masovne histerije i puritanska preseravanja, kad treba slijediti kulturu Amerike koja je inače sklona ići iz krajnosti u krajnost bez osjećaja za mjeru. No našoj kulturi takve stvari nisu i ne bi trebale biti imanentne.

Kako je Hido ubio Antu u pojam

Tjednik Globus je objavio zanimljiv intervju s Hidajetom „Hidom” Biščevićem, bivšim glavnim urednikom Vjesnika, veleposlanikom Hrvatske u Turskoj i Rusiji i državnim tajnikom u Ministarstvu vanjskih poslova.

“Ljeti 1999., tri mjeseca prije smrti, predsjednik Tuđman rekao mi je da dođem k njemu na Vangu. U to vrijeme nisam ni znao da mu se zdravstveno stanje pogoršalo. Ručali smo u užem krugu i nakon toga smo ostali sami. Odjednom me upitao: ‘Hido, kome da ostavim Hrvatsku?’ Bio sam, naravno, začuđen i nisam ništa odgovorio, a on je počeo analizirati političare koji su bili oko njega. Ne pitajte me za imena. Mogu samo reći da su njegove analize bile izvanredno točne i precizne. Bio je, u svakom slučaju, svjestan u kakvu je stanju Hrvatska”, rekao je među ostalim.

Iz toga je naš najveći kolumnist, Ante Tomić, izvukao zaključak da je Tuđman bio neprijatelj demokracije i faraon, da je Hrvatsku doživljavao kao privatno vlasništvo. Hido mu je poslao briljantan odgovor, nakon kojeg ja, da sam Tomić, bar neko vrijeme ne bih pisao: Ne samo da mu je objasnio da su muke „kome da ostavim zemlju” mučile i Kohla, i De Gaulea, i muče i Merkel i mnoge druge izabrane lidere koji moraju imenovati nasljednika u stranci, već je izrezao Tomića na tanke šnite:  „Da drugu Tomiću, i tolikim drugima, uključujući i mnoge Tuđmanove stranačke kolege, pokažem koliko je Tuđman bio samouvjereni narcisoidni i samodopadni feudalni diktator dodat ću da je, na kraju tog razgovora, bez ikakva znaka ljutnje, neslaganja ili odbojnosti, zaključio kako među svim tim ličnostima koje je odmjeravao, ocjenjivao i opisivao, ‘možda jedino Ivica Račan ozbiljno zna kako stvarno funkcionira politika’”. (…)

Ništa osobno, naravno. Jer, problem nije drug Tomić niti opsjednutost cijelih odreda istomišljenika da dokažu kako je u razdoblju predsjednika Tuđmana vladala mračna diktatura i kako su bila pogašena sva svjetla demokracije. Uzgred, otkako su svjetla upaljena, svi smo svjedoci kako Hrvatska stalno napreduje, cvjeta, razvija se, postaje sretnom i blagotvornom zemljom, idilom… dok se narod sve više pita ima li pilota u avionu i dok mudri ljudi govore o “leadership vakuumu”, pri čemu vodstvo, da pojasnim drugu Tomiću, ne znači krah demokracije. Osim ako je on, kao i mnogi iz te sekte nadmenih sveznadara, ostao na onoj razini kad je leadership doista bila vladavina jednog čovjeka.  (…)  Razumijem da se drugu Tomiću i mnogim drugim ljudima u ovoj zemlji promijenila životna i idejna matrica, jer se s povijesnim promjenama u Europi promijenila milijunima ljudi od Baltika do Mađarske… premda ne vidim da njihove zemlje gube vrijeme na neprekidne manipulativne rasprave o prošlosti i na sukobljavanje nasljednika dviju ionako propalih ideologija, još manje razumijem otkud nagon da se svoje matrice, promjenama usprkos, nameću drugima koristeći demokraciju koje, eto, nema.

Koja zemlja može graditi budućnost na stalnom održavanju ideološke i političke netrpeljivosti? (…) Upravo je predsjednik Tuđman prvi javno progovorio o potrebi nadvladavanja neproglašenog idejnoga “građanskog rata” i podjela u našem društvu. Reakcija? Od teza o miješanju kostiju do “mi ili oni” strategije, koja je, u jednom nevjerojatnom i znakovitom slučaju, radi očuvanja vlasti, završila veličanjem samog Tuđmana!?”

Onome što je Tomiću poručio Biščević, očito nekoliko klasa obrazovaniji i upućeniji u zbivanja, jednostavno ne treba nikakvog mog dodatnog komentara.

Raskol na desnici

Mostovci su optužili Hasanbegovića i Zekanovića za nacionalnu izdaju — jer su ostali u Sabornici i glasali protiv izmjena Zakona o INA-i, koje traži EU jer on nije usklađen s pravilima igre u zajednici. Zanimljivo da „partizanske” stranke, kao što su SDP i Glas, te Beljakov HSS jednako kao i Petrov tvrde da je izdaja nacionalnih interesa i predaja INA-e Mađarima.  Hasanbegović je pokušao objasniti da kvorum ionako nije ovisio od njih, i da bi HDZ, da nije izglasao zakon taj dan, taj isti zakon ionako izglasao par dana kasnije pa igre s kvorumom ne bi ionako ničem služile osim zavaravanju javnosti i gubljenju vremena, no izgleda da mu je dio desnih birača zamjerio što nije pokušao spriječiti izglasavanje zakona.

A veći je problem, osjetno veći, što i ljevica i desnica smatraju da INA treba ostati što je oduvijek i bila – državna tvrtka iz koje političari kradu novac i u koju zapošljavaju svoje ljude. Je li to taj nacionalni interes?

Bitka za INA-u je bitka protiv stvarnosti, za povratak u 19. stoljeće. MOL nije mađarski, po našim shvaćanjima, nego austrijski. No po suvremenim, mađarski je. Zatvaranje granica za strani kapital, suverenizam tipa „sve ćemo nacionalizirati i sve je naš” vodi u propast, u scenarij Venezuele; otvorenost za strani kapital i strana ulaganja je zajednička osobina svih uspješnih država, i tu iznimaka nema. Nije pitanje je li Sanader primio mito od MOL-a, pitanje je zašto se država uopće željela petljati u upravljanje kompanijom kad se i starim zakonom, onim iz 2002. kojeg je donio Linić, obvezala smanjiti svoj udio u vlasništvu na manje od 25% dionica a svoj udio u upravljanju ispod kontrolnog, da bi to bacila u smeće i danas imala 42 posto dionica.  Koja je korist od toga? Nikakva, jer se INA-om ne upravlja na ekonomski zdravim nego političkim temeljima, Mađarima je svega dosta i žele van, a mi želimo monopol na narodnu imovinu a da se nitko ne pita što su to ti „naši” napravili kako treba? Uništili Uljanik i škverove i dugove prebacili na državu? Izvukli milijarde iz hrvatskih cesta i šuma? Zašto ne bismo prodali INA-u, i zašto bismo je otkupili od Mađara? Da uložimo u rafinerije? Nemamo novca za to, a uostalom, nitko nam kao suvlasnicima INA-e to ne brani niti ovako. No dogovor je bio da će uložiti Mađari, a mi ćemo za uzvrat, umjesto da sudjelujemo u ulaganju, preuzeti skladište plina koje radi gubitke – što nismo uradili, i zato imamo arbitražu koja prijeti gubicima milijardi i milijardi.

No sve je to prosječnom biraču daleko, a rasprava je svedena na to da „INA mora biti naša”. Za kog smo je vraga onda uopće prodavali? Ako je hrvatsko vlasništvo nad INA-om “nacionalni interes”, može li netko reći u čemu se točno sastoji taj interes, što gubimo time da je privatiziramo do kraja, kad su već Nijemci privatizirali i jedan Deutsche bank? Ili je to još jedna priča poput one o nužnosti spašavanja brodogradnje, pa što košta da košta, ima se para?

I, najvažnije – Most sad izigrava moralne veličine koje odlučuju tko je izdajica jer, eto, ide na ruku Plenkoviću, bilo to tek fikcija ili ne. A upravo je Most tog i takvog Plenkovića doveo na vlast: Prije toga, izjasnio se protiv lustracije.

CSI Palovec

Stvarno bizaran kriminalistički slučaj u selu Palovec, kod Male Subotice u Međimurju, izazvao je ogromno zanimanje javnosti, i to ne treba niti čuditi. Stvar je toliko bolesna da stvarno nikome nije za zamjeriti interes. A mediji kao mediji, taj interes onda eksploatiraju na komercijalnoj bazi. Lešinarenje, u stvari, no i to je dio novinarstva, i to onaj koji obično donosi najveću čitanost. Stvarne tragedije stvarnih ljudi najviše privlače čitatelje.

No u slučaju Smiljane Srnec i njene ubijene sestre mediji su, reklo bi se, otišli predaleko. Lešinarenje je prešlo sve granice dobrog ukusa, pa smo zadnjih dana mogli čitati opširne reportaže o tome što je tko kome u selu rekao u posljednjih 20 godina, i općenito sve moguće seoske tračeve. Komercijalizacija ima i svoje loše strane: U socijalizmu je partija određivala o čemu će se i kako pisati, dočim danas to radi masovni neukus.

A do izražaja je došla i hrvatska sklonost da se traži krivca tamo gdje nitko ni za što nije kriv, pa se optužuje policiju da nije krenula tražiti nesetalu Jasminu Dominić i prije nego je itko prijavio njen nestanak, zašto nije pretražila kuću i bez sudskog naloga (kao da je itko razuman mogao posumnjati da se u škrinji za zamrzavanje nalazi leš!), zašto nalog za pretres nije izdan i bez ikakog obrazloženja na što se i zašto sumnja. Naravno, sad smo svi pametni, ali tko je mogao pretpostaviti, pa i policija, da je tijelo – u kući u kojoj živi petero-šestoro ljudi…

Kad bismo samo mali dio energije koju uvijek tražimo da bismo pronašli krivca i gdje krivaca ima i gdje ih nema da bismo pronašli rješenje nekog problema, ovo bi svakako bila puno uspješnija zemlja. Mi smo, izgleda, jednostavno po mentalitetu kritičari svega i svačega. No jedna stvar je ipak nesporna: a to je da se ovako nešto nije moglo dogoditi za vrijeme druga Tita.

Tada, naime, nije bio šansi da struje ne nestane niti jednom u 19 godina. U stvari, redukcije su nerijetko bile na dnevnoj bazi.

Kuna je ionako zamjenski kupon za euro

Još jedna rasprava koja se, pogrešno, svodi na „za suverenu Hrvatsku ili protiv” je ona o euru. Suverenisti su za zadržavanje kune, jer, kažu, euro je upropastio Grčku i Italiju. Imati kontrolu nad svojom valutom je dobra stvar.

No problem je što mi nemamo, niti smo ikad imali, stvarnu kontrolu nad kunom, Hrvatska nikad od neovisnosti nije koristila mogućnost da smanji vrijednost kune, i time smanji standard građana, ali i poveća konkurentnost zemlje, utječe na povećanje izvoza (jer rušenjem vrijednosti kune naši proizvodi postaju jeftiniji za inozemne kupce) i smanjenje uvoza (uvozni bi time Hrvatima postali skuplji).

To bi bilo dobro, u uvjetima kad Hrvatska ima ogroman debalans uvoza i izvoza, za što doduše nije kriv samo tečaj kune već i činjenica da ogroman dio prihoda ostvarujemo od turizma, što automatski negativno utječe na industriju zbog podizanja razine plaća i cijena.

No sad je kasno za takve poteze, ne bi ništa donijeli, a i nije vjerojatno da bi se mogli dogoditi kad nisu do sad. HNB je do sad vodila politiku stabilnosti tečaja, koja je doprinijela tome da Hrvatska bude stabilno neuspješna. Kuna je samo zamjenski kupon za euro, njena vrijednost je fiksirana prema euru na 7,2 do 7,6 već skoro 30 godina, oscilacije su male.

Na taj način mi imamo sve negativne učinke uvođenja eura i bez da smo ga stvarno i uveli, a niti jedan od onih pozitivnih, jer ga nismo stvarno uveli. Pa kad je već tako, onda je bolje – uvesti ga što prije. I probati izbjeći da upadnemo u zamku Italije i Grčke koje su dizale jeftine kredite u eurima dok su mogle, a kasnije shvatile da to nisu bezvrijedne lire ni drahme.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI