Suverenost Lijepe naše – smokvin list hrvatske politike!

Pixabay

Kraj nacionalne i početak tržišne države, odredio bih 1971., kada je američki predsjednik Nixon napustio zlatni standard i dolar vezao za naftni standard. Iste je godine došlo do naftnog šoka koji je svjetsko gospodarstvo uveo u recesiju. Nacionalne države nisu mogle amortizirati dramatičan skok cijena nafte jer su već iskoristile interventne potencijale fiskalne i monetarne politike kako bi održale sklonost investiranju (razinu profitne stope) u domaćem gospodarstvu

„Povijest ne završava sa sadašnjošću, ona se širi, mijenjajući se bez granica, u vječnost. Jer kao što velik dio prošlosti postoji i u sadašnjosti, tako će i velik dio sadašnjosti postojati u budućnosti, uključujući dosta toga što
će tek postati očigledno.“

John K. Galbraith

Postoje različita mišljenja glede nastanka nacionalne države. Početak njezinog stvaranja možemo odrediti negacijom feudalnog sustava, kada jedan od njih podređuje ostale feudalce koji tako postaju zavisni od njegovih odluka. Henry Kissinger, u svojoj knjizi „World Order“, početak nacionalne države datira Vestfalskim mirom 1648. godine nakon Tridesetogodišnjeg rata. Za mene je prihvatljivo Kissingerovo datiranje nastanka nacionalne države.

Za njezin kraj i početak nastanka tržišne države, odredio bih 1971. godinu kada je američki predsjednik Nixon napustio zlatni standard i dolar vezao za naftni standard. Iste je godine došlo do naftnog šoka koji je svjetsko gospodarstvo uveo u recesiju. Nacionalne države (nacionalne ekonomske politike) nisu mogle amortizirati dramatičan skok cijena nafte (dugo je vođena politika niskih cijena) jer su već iskoristile interventne potencijale fiskalne i monetarne politike kako bi održale sklonost investiranju (razinu profitne stope) u domaćem gospodarstvu.

To je vrijeme kada je uveden novi pojam u ekonomiju – stagflacija (inflacija bez gospodarskog rasta – pad zaposlenosti). Moćne i snažne multinacionalne korporacije su i prije naftnog šoka značajniji dio profitne marže ostvarivale u inozemnom poslovanju, pa je proširenje poslovne aktivnosti u inozemstvu, sada kao strategija, bio prirodan slijed.
Međutim, moje mišljenje da se moramo vratiti u vremena prije 1971. godine. Naime, 8. siječnja 1918., T. W. Wilson je iznio Program „14 točaka“ s principima međunarodnih odnosa nakon Prvog svjetskoga rata. Iako principe, po kojima sve zemlje imaju pravo na nezavisnost, nisu usvojile zaraćene zemlje na način kako ih je Wilson prezentirao, ipak je njegov Program – postao „sjeme“ novih odnosa koji su svoju puninu dobili politikom Franklina Delana Roosevelta – stjecanjem nezavisnosti kolonijalnih zemalja nakon Drugog svjetskoga rata.



Njegovih slavnih „14 točaka“ je, zapravo, bio odgovor na imperijalistički karakter rata koji je trebao centralnim silama, u slučaju pobjede, priskrbiti daleko veća carstva na štetu sila Antante. Najmoćnija ekonomska sila na svijetu, SAD, zalažući se za nezavisnost malih i nerazvijenih zemalja, željela je europskim ekonomskim silama nametnuti slobodno tržište i tako nametnuti nova pravila igre. Kao što znamo, Drugi svjetski rat je nastavak Prvog i tako smo dobili kako ih ja skupno nazivam – Veliki rat…

Nakon Drugog svjetskoga rata pojavljuju se mnogobrojni pokreti za nezavisnost koje su podržavale (u smislu ideološkog katalizatora) i SAD i SSSR. Hladni rat je značajno umanjio ulogu europskih država, a njihovi imperiji su postali, ako je što od njih i ostalo – mrtvo slovo na papiru. Tako su oslobođene kolonije postale tržište svim razvijenim zemljama, prvenstveno SAD-u. Pritom valja reći da se nezavisnost oslobođenih kolonija svela na slušanje i služenje ekonomski razvijenih zemalja. Te su promjene, lijevi ekonomisti i sociolozi, nazvali – neokolonijalizmom.

Ekonomske politike u nacionalnoj i tržišnoj državi

Cilj ekonomske politike u nacionalnoj državi može se odrediti putem četiri cilja: rast društvenog proizvoda; puna zaposlenost; niska stopa inflacije; pozitivni saldo na tekućem računu platne bilance.

Cilj ekonomske politike u razvijenoj tržišnoj državi svodi se na: rast stope zaposlenosti; smanjivanje porezne presije izravnih poreza; pozitivni saldo na tekućem računu platne bilance.

Država, nakon Drugog svjetskog rata do naftne krize – naziva se zlatnim razdobljem kapitalizma – uspostavlja welfare state (državu blagostanja uspostavio je željezni kancelar grof Otto von Bismarck) temeljenu na Keynesovu stavu, kako država mora, ukoliko izostane potražnja privatnog sektora, da bi se realizirao BDP, putem politike javnih rashoda nadoknaditi, amortizirati, manjak privatne potražnje.

To je političarima omogućilo da „dijele“ javni novac (navedeno se smatra jednim od razloga zašto je Keynesa tako brzo prihvatila politika) što je socijalistima osiguralo vlast više desetljeća (Švedska). Progresivnost poreznog sustava korigirala je dohotke pojedinaca pa se raspon između najmanjih i najvećih dohodaka, nakon oporezivanja, smanjio.

Ekspanzivna monetarna i fiskalna politika mogle su ići jedno vrijeme, ali nisu mogle opstati svo vrijeme. Račun u obliku stagflacije došao je na naplatu. Tako je neprimjereno korištenje Keynesove terapije, koja je imala cilj peglati poslovne cikluse (terapija je u stvarnosti korištena kako bi se dinamizirao rast gospodarstva uz punu zaposlenost), postala – grobar keynesijanizma.

Tržišna država je svoju socijalnu politiku zamijenila s partnerskom vezom s vlastitim gospodarstvom. Napuštena je socijalna politika koliko je to god bilo moguće. U manje razvijenim zemljama „preko noći“ su bila smanjena socijalna prava. I to brže što je zemlja bila nerazvijenija. Razvijene zemlje, zbog svoje superiorne konkurentnosti, programirano su razgrađivale državu blagostanja.

U nekim zemljama, kao što je Njemačka, ostala su u primjeni mnoga prava koja su građani imali i u vrijeme nacionalne države. Upravo prisutna socijalna prava u razvijenim država zamaglila su transformaciju iz nacionalne u tržišnu državu. Naime, u manje razvijenim zemljama smatrali su, krivo, kako će se osigurati više javnih dobara i socijalnih prava. Taj dan neće doći ukoliko se ne napusti postojeća filozofija kapital odnosa.

Opasnosti monokulturnog gospodarstva

Fiskalni problemi s kojima se suočavaju zemlje u razvoju svode se na tri temeljne odrednice: niski porezni prihodi mjereno dohotkom per capita; fiskalna politika je često prociklička; porezni prihodi značajno fluktuiraju što povećava neizvjesnost cjelokupnog društvenog sustava.

Niski dohodak per capita znači da porezni obveznik nema značajnijeg poreznog kapaciteta. Mala masa dodane vrijednosti u najnerazvijenijim zemljama nije dostatna da građani prežive. U dobra vremena stvara se utisak, kada im gospodarstvo raste (gotovo uvijek su to visoke stope rasta što stvara iluziju kako se gospodarstvo razvija, a zapravo se radi o niskoj baznoj veličini), a škare cijena nisu tako ubojite za njihove sirovine, da je započet proces razvoja. U pravilu je riječ o monokulturnim zemljama (prokletstvo prirodnog bogatstva) kojima u izvozu dominira jedna ili dvije sirovine.

Uzgred kazano, o opasnostima monokulturnog gospodarstva valjalo bi razmisliti i u Lijepoj našoj, kada se naglašava učinkovitost ekonomske i svake druge politike glede ocijene njene učinkovitosti na primjeru turizma.

Veliki ekonomski i porezni stručnjak – tragično je što nije dobio Nobelovu nagradu – Richard A. Musgrave, 1959. godine u svom monumentalnom radu „The Theory of Public Finance“, započeo je izlaganje stavom kako javne financije imaju tri zadaće: alokativnu, redistributivnu i stabilizacijsku.

U nacionalnoj državi gdje postoje jasne granice nadležnosti vlasti, ta su se pitanja nastojala riješiti putem sinteze – keynesijanizam u makro i opća ravnoteža u mikro ekonomiji – na način kako je to ponudio Paul A. Samuelson.

U tržišnoj državi keynesijanizma nema – Keynes je mrtav. Opća teorija ravnoteže – umjesto makro bitna je mikro ekonomija – usmjerava državu da se partnerski odnosi prema gospodarstvu. To je moguće samo smanjenjem porezne presije. Tako konkurentnost nacionalnog gospodarstva određuje količinu javnih dobara koje određena država može priskrbiti svojim građanima. Ni manje ni više. I o tome bi naši političari morali povesti više računa prilikom „igranja“ poreznim sustavom i poreznom politikom.

„Siromašni imaju vrlo malo novca, pa ne mogu plaćati značajno povećane poreze. Bogate je moguće oporezivati jače, ali samo do neke točke: ako država nametne previsoku ‘graničnu stopu’, tj. uzme prevelik dio posljednjeg dolara što ga pojedinac zaradi, to će imati ozbiljan nepovoljan učinak na poticaje da se radi, štedi i investira.“
Paul Krugman

Integriranje u Europu – što je to?

Valja identificirati da je Hrvatska ostvarila svoju samostalnost u vrijeme transformacije nacionalne u tržišnu državu. Pri tome nismo težili da, kao nacionalna država, dinamiziramo razvoj gospodarstva, već smo odmah pokrenuli postupak kako bismo postali punopravna članica EU-a. Tome smo prišli kako bi se integrirali u Europu, iako o tome što integracija doista znači – nismo imali pojma…

Mislilo se, a neki su to javno govorili, kako će ulazak u EU omogućiti uspostavu nacionalne države sa svim obilježjima što ih imaju njezine razvijene članice. Nije se govorilo kako smo nerazvijena zemlja i kako je stanje u Lijepoj našoj dramatično različito u odnosu na punopravne članice EU-a. Naši pregovarači su tijekom pregovora morali shvatiti kako će prilagođavanje zakonodavnog okvira standardima EU-a u socijalnom i svakom drugom pogledu biti teško provediv.

Kako je politika odlučila, tako je u pomoć „pozvala“ staru balkansku filozofiju. Da bi što prije ušli u EU, nismo ustrajno zahtijevali ustupke kako bi proces konvergencije prošao što bezbolnije. Sve smo prihvatili, svečano potpisali i tako postali punopravna članica EU-a. Restrukturiranje države, suglasno potpisanom Ugovoru, provođeno je tako da se – ne dogode promjene. Upravo zato smo i dalje, vjerojatno, ostali – dok fenjer ne predamo nekoj drugoj zemlji balkanske orijentacije – na kraju rang liste svih relevantnih čimbenika kojima se ocjenjuje učinkovitost pojedine članice.

U Saboru je 7. veljače 2019. godine, nakon dugog vremena, održana znakovita rasprava kako valja implementirati direktive EU-a. Sabor se je podijelio glede „obrane“ suvereniteta Lijepe naše. Raspravljajući o direktivi kojom se dodatno osigurava stabilnost financijskog sustava, s jedne strane, bivši (možda i budući) ministri financija, gospoda Šuker i Lalovac, uz podršku HNS-a, založili su se kako nije potrebno usuglašavanja s pravnom stečevinom EU-a raspraviti u „dva čitanja“, već je dovoljno tu „zadaću“ obaviti samo „jednim čitanjem“. S druge strane, gospodin Lovrinović se oštro suprotstavio tom stavu jer se tako, kako je rekao, olako prihvaća diktat EU-a. Rasprava navedene gospode je moja interpretacija.

Zašto su se saborski zastupnici sukobili oko, mnogi bi rekli, tehničkog pitanja? Usput rečeno, gospodin Šuker, završavajući svoju raspravu, spomenuo je – da bi ukazao kako se direktive moraju prihvatiti – nepotrebnu potrošnju papira. Moja zadnja knjiga „Dobitnici i gubitnici“ pokazuje kako je došlo novo vrijeme, pa se „prtljaga“ iz vremena nacionalne države mora preispitati u svjetlu novih okolnosti.

Gospoda Šuker i Lalovac svjesni su kako je mjesto odlučivanja Europski parlament, odnosno Europska komisija. Nadalje, znaju da je dio nacionalnog suvereniteta prenesen na EU (po nekim procjenama 70% regulative se donosi na razini EU-a). Smanjene su manevarske mogućnosti izvršnoj, zakonodavnoj, sudskoj i monetarnoj vlasti (koja će biti uvođenjem eura u potpunosti „predana“ Europskoj centralnoj banci).

Olako prihvaćamo što nam se ponudi

Međutim, gospodin Lovrinović ne želi prihvatiti taj i takav pristup. Gospodin Lovrinović imperativno se zalaže za neovisnu i samostalnu hrvatsku državu, koja ima jasne granice i jasnu zakonodavnu i sudsku vlast. I dalje, kako je gospodin Lovrinović po užoj specijalizaciji „monetarac“, profesor monetarne ekonomije, sve svoje znanje usmjerava u očuvanje monetarne nezavisnosti ili, što je isto, zahtjeva odustajanje od uvođenja eura i traži aktivnu monetarnu i kreditnu politiku, sukladno interesima hrvatske države i njezinih građana, dakle gospodarstva.

Želim kazati kako transformacija nacionalne u tržišnu državu nije moj normativan stav, već je rezultat promatranja povijesnih i ekonomskih činjenica. Drugim riječima, moja analiza je pokazala kako se nacionalna država zakonito, čitaj: nužno, transformira u tržišnu državu. Ni manje ni više.

Kratko rečeno, da bi postali punopravna članica EU-a svojim smo potpisom izrazili našu suglasnost i obvezu da ćemo poštivati, kao i druge članice, odluke EU-a, na način kako je to uređeno odnosnim zakonima. Gospoda Šuker i Lalovac su rekli istinu o pravom stanju i mogućnostima koje nam stoje na raspolaganju. Stav gospodina Lovrinovića zahtjeva preispitivanje našeg članstva u EU-u.

Osobno smatram da smo olako donijeli odluku, gotovo pomodarski, o pristupanju EU-u. Umjesto da dinamiziramo razvoj i da tako u EU uđemo kao subjekt, u mnogim slučajevima olako prihvaćamo što nam se ponudi, pa se stiče utisak kako smo tek pasivni objekt koji nema vlastitih kriterija u procjeni i ocijeni koje i kakve učinke će imati implementacija u nacionalni zakonodavni okvir pojedine EU-uredbe.

Osim toga, ne treba zaboraviti da su pregovori trajali više od jednog desetljeća i da smo se imali vremena pripremiti, a nismo… Što više, danas znamo da smo dali suglasnost na rješenja koja nisu u interesu hrvatskih građana. Ne treba zaboraviti da su se mijenjala pravila referenduma, kako bi se osigurao njegov uspjeh.

Što nam je činiti?

Pitanje koje valja sasvim otvoreno postaviti, glasi: koja je strategija i tehnologija rada hrvatske Vlade kako bi se učinkovito borila i izborila za interese hrvatskih građana?

Iznijet ću svoje mišljenje. U svakom bi se ministarstvu pitanjima odnosa hrvatskih interesa i politike EU-a morala posvetiti najveća moguća pažnja. To je moguće osigurati timom stručnjaka koji bi profesionalno procjenjivali koje su mjere dobre, a koje nisu za hrvatsko društvo. Jasno, u tome im mora pomoći hrvatska znanost, što nije uobičajena praksa u Lijepoj našoj, osim kada ima funkciju „smokvina lista“. Općenito, bilo bi dobro da u Vladi imamo dvojicu potpredsjednika. Jednog za razvojnu, a drugog za tekuću politiku.

Raspravom na relaciji sustav – politika, moguće je identificirati nacionalni interes. Dakle, Hrvatska treba skup eksperata u kabinetu premijera koji bi, braneći interese hrvatskih građana, temeljem kompleksne analize identificirao što jest, a što nije prihvatljivo. Ne treba zaboraviti kako rješenja donose komisije koje pripremaju prijedloge. Jednom prezentiran prijedlog teško je mijenjati ako ne zastupate interese velikih i vodećih članica EU-a.

Uskoro će izbori. Vrijeme je da se javno raspravi kako bi hrvatski građani bili svjesni značaja naših predstavnika u Europskom parlamentu i Europskoj komisiji. Činjenica, da imamo najmanju izlaznost na izbore, valja identificirati kako građanima Lijepe naše svekoliki kompleksni odnosi, zapravo, nisu dovoljno poznati. To je zadatak politike – i one na vlasti i one u oporbi.

Iz navedenog je vidljivo kako se zakoni donose u Europskom parlamentu, pa je time potrebniji angažman hrvatske znanosti i politike. Moje je osobno mišljenje da se na Europsku uniiju često diže „kuka i motika“, kako bi se umanjila odgovornost političara na vlasti. Na ovim prostorima nikako da se pogledamo u zrcalo i zato nam treba neki vanjski ili unutarnji neprijatelj. A zapravo smo sami sebi neprijatelji.

Balkanski pristup EU-u

Pravila igre su poznata, svjesno smo ih potpisali i civilizirano bi bilo da ih poštujemo. Ukoliko ne želimo biti aktivni čimbenici u EU, pokrenimo – „Hrexit“. Ovo tim više jer će EU, prije ili kasnije, postati USE – Udružene države Europe. Tako će na kraju prevagu ostvariti pristalice regionalnog određenja, na račun nacionalno usmjerenih građana.

Na kraju valja uputiti primjedbu i EU-u. Dobro im je bilo poznato da balkanski način pregovaranja uvijek ima neku „figu u džepu“. Stoga su umjesto dugoročnog pregovaranja morali zahtijevati, prije ulaska Lijepe naše u EU, implementaciju dogovorenog. Jer, sve balkanske zemlje imaju „svoju računicu“. Ne bi bilo dobro da balkanski pristup kontaminira EU.

Ne kažu zlobnici slučajno kako će ulaskom preostalih balkanskih zemalja u EU, vjerojatno to biti i kraj Europske unije. To je pomalo neukusna, ali upozoravajuća šala… Neće se raspasti EU zato što lijepo pokazuje probleme koje imaju Britanci glede Brexita, ali će biti bolno nagovoriti Balkance da se okane svoje balkanske retorike…

„Ako ne znate kamo idete, po svoj prilici ćete završiti negdje drugdje.“
Laurence Peters

Facebook Comments

Loading...
DIJELI