Hvalite me usta moja, tako se nekako iz afera, koje su zahvatile njegove ministre i najbliže suradnike, nastoji izvući premijer Andrej Plenković. On se spustio na razinu koja definitivno ne priliči onoj kakva se očekuje od lidera europskih, diplomatskih manira. Daleko od toga da je Gordan Maras primjer političara na kojega trebamo biti ponosni, no baš stoga, činjenica da mu se Plenković obraća nazivajući ga ‘plačljivkom’ pokazuje koliko je nisko predsjednik vladajuće stranke pao. Zar jedan uljuđeni političar doista tako razgovara? Ne bi li uistinu, u europskoj Hrvatskoj, premijer u najmanju ruku naciji trebao ponuditi objašnjenje za situaciju koja je zadesila bivšeg ministra Kuščevića budući da ga je prije svega nekoliko mjeseci grčevito branio? Ne bi li premijer naciji umjesto bahatosti trebao servirati argumente, kako nakon izbora opet ne bi tragao za fantomskim crnim labudom?
Da, Maras doista nije najsimpatičniji lik na svijetu, i da licemjerno je kada se iz SDP-a otrovne strelice šalju na premijerovu adresu, jer budimo objektivni, razlike između te dvije opcije nema. Ipak, Plenkovićeva je dužnost da narodu koji ga je odabrao objasni zašto je čovjeku, za kojega se zalagao, skinut imunitet i protiv njega podignuta kaznena prijava. ”Prošli smo to papir po papir, to je propust, ali ne takvih razmjera da treba dovoditi u pitanje njegov politički i ljudski integritet”, tvrdio je Plenković svojedobno govoreći o kolegi Kuščeviću. Papir po papir, polako, ali sigurno prerasta u sve ozbiljniji problem kako premijera, tako i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović iza koje bi HDZ trebao stati u jednoj od najneizvjesnijih kampanja za predsjedničke izbore ikada. I baš zato, bahatost je nešto na čemu Plenković ne bi trebao graditi svoju politiku, no izgleda da je karakter nešto što hrvatski političari teško lome.