Hrvatska su politika i diplomacija, po ne znamo koji put, iznenađene izravnim i žestokim napadima na Hrvatsku iz samog političkog vrha Srbije vezanim za oslobađanje zemlje, odlazak Srba i sam tijek agresije na Hrvatsku početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Razina je manipulacije najveća moguća do sada i stvarni je preslik retorike, terminologije, postupanja i odobravanja iz agresijskih dana...
Hrvatska su politika i diplomacija po ne znamo koji put iznenađene izravnim i žestokim napadima na Hrvatsku iz samog političkog vrha Srbije vezanim za oslobađanje zemlje, odlazak Srba i sam tijek agresije na Hrvatsku početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Razina je manipulacije najveća moguća do sada i stvarni je preslik retorike, terminologije, postupanja i odobravanja iz agresijskih dana. Silne optužbe za protjerivanje i etničko čišćenje Srba ne prestaju sa srbijanske strane, a apologetska sljedba iz Hrvatske i iz tzv. međunarodne zajednice, dodatno podižu razinu, sad već na fašističko-antifašistički odnos.
Naravno, nema prevelikog iznenađenja s te strane jer, ipak, Hrvatska sa svojim idealizmom nije mogla biti samo tako vojno slomljena usprkos svim silnim nastojanjima. Dodatni oblici pritisaka na Hrvatsku nikad nisu prestajali, a specijalni su oblici rata posebno pojačani nakon hrvatske svjetske nogometne senzacije i prihvaćanja na svjetskoj razini cjelokupne hrvatske simbolike. Hrvatsku kojoj se dive diljem planeta Zemlje, nije se smjelo ostaviti na miru, a pogotovo se nije moglo mirno promatrati Hrvatsku koja osvaja svjetska srca. Preveliki je to bio teret za vječne povijesne želje izlaska na hrvatsku obalu Jadranskog mora i stalnu potrebu kontroliranja zapadnih prostora (zemalja) koji ne bi, po nekoj njihovoj logici, trebali biti hrvatski.
Brojke i egzaktna mjerila
Potpuna je eskalacija uslijedila pokušajima proglašavanja Hrvatske fašističkom državom zbog „protjerivanja” Srba tijekom i nakon VRA Oluja, dakle nakon svih haaških oslobađajućih presuda u drugom stupnju i nakon oslobađanja Hrvatske za isto to „protjerivanje” već u prvom stupnju. Jedine točke haaške optužnice po kojoj hrvatski generali nisu osuđeni niti u prvom stupnju! Usprkos postojećoj pravnoj osnovi, svim mogućim izvedenim dokazima do sada, brojnim napisanim analitičkim znanstvenim radovima, održanim javnim predavanjima i bezbroj puta izgovorenim potvrdama stvarnih događanja, silina optužbi protiv Hrvatske ne jenjava. Prilažemo najnoviju, jednako besmislenu kao i prethodne sa srbijanske strane:
‘Nadam se da Europa neće Hrvatskoj oprostiti Oluju … Osvrnuo se i na proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu u čemu su počasnim preletom sudjelovala i dva izraelska borbena zrakoplova. Po njemu današnja Hrvatska etničko čišćenje slavi kao pobjedu uz ustaške pjesme s obzirom da je u ratnoj operaciji Oluja 1995. godine iz Hrvatske protjerano 250.000 Srba (E.Z., Jutarnji list, 13.08.2018.).
Prošlo je već više od 20 godina od Oluje, s radom je završio i Haaški sud, sto puta smo već do sada mogli stvari jasno postaviti i osloniti se na bezbroj dokumenata, podataka, izjava i tvrdnji, ali nismo, već mirno podnosimo teške optužbe i poigravanja s hrvatskim dostojanstvom. Nema tu trećeg objašnjenja, osim neznanja ili namjere. Vrijedi dvostrano. I koliko je puta potrebno ponavljati, napisati, ukazati i slično, kako bi hrvatska diplomacija konačno znala odgovor? Koliko joj je vremena potrebno za nešto pročitati, usvojiti, te konačno primijeniti na javnoj političkoj sceni? Kao da gledamo unazad i ponovo promatramo hrvatsku nespremnu diplomaciju koja se muči s podacima i osjećajima koga, zapravo, treba štititi i predstavljati. Kako i neće, kad o tim vremenima malo toga znaju i o njima još manje čitaju. Dakle, zbog malo mogućeg neznanja i vrlo mogućeg zanemarivanja i namjernog iskrivljavanja, potrebne su nam brojke i egzaktna mjerila.
Tvrdnje bez osnove…
Jednostavno i bez osnova izgovorena tvrdnja o 250.000 protjeranih Srba zanemaruje apsolutno sve uzroke i posljedice vojne agresije na Hrvatsku, sva obilježja popisa stanovništva prije rata i sve dosad napisano i objavljeno (Šterc, S., Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja, Vol.2 No.2-3 (4-5), 305-333). Prilažemo zato tablicu 1. kao mogući okvir i populacijski potencijal s kojim se ne može manipulirati, postavljajući pritom elementarno pitanje – što se dogodilo s ovih 260.000 Hrvata i ostalih u okupiranim područjima početkom 1992. godine i jesu li ostali Srbi izvan okupiranih područja u isto vrijeme (njih 51,5 posto) svi bili za izdvajanje okupiranih područja ili je, možda, dio njih i branio svoju zemlju? Puno se pitanja i odgovora iz ovih podataka može izvući, kad bi se htjelo…
„Posebno treba naglasiti da je među tih 549.083 stanovnika bilo čak 203.656 Hrvata ili 37,1 posto i 57.597 “ostalih” ili 10,5 posto (tablica 1). Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je gotovo 50 posto (točnije 47,6%) nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4 posto, ali je zato bitno da je to samo 49,5 posto od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50 posto Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama, i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80 posto stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2 posto Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu i živjelo samo 50 posto Srba i makar oni čine samo 6,0 posto ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6 posto stanovništva traže 26,5 posto površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata.” (str. 315).
Tab. 1. Ukupan broj stanovnika te broj Hrvata, Srba ostalih u okupiranim naseljima
Hrvatske na dan 3. 1. 1992. (popis 1991)
________________________________________________________________________
Broj stanovnika
Apsolutni broj Relativni udio (%) Udio u ukupnom broju
pripadnika u RH
Hrvati 203.656 37,1 5,5
Srbi 287.830 52,4 49,5
Ostali 57.597 10,5 12,3
Ukupno 549.083 100,0 11,5
________________________________________________________________________
Izvor: Dokumentacija 881 (1992), Narodnosni sastav stanovništva po naseljima. Popis stanovništva 1991, RZS, Zagreb, str. 344.
Srbijanski dogovoreni scenarij
Prisjetimo se malo i službenih haaških dokumenata i ponovo se uvjeriti kako je tvrdnja o 250.000 protjeranih osoba planska manipulacija s ciljem degradacije Hrvatske. „Po procjenama u vrijeme rata oko 70.000 Srba prešlo je sa slobodnog područja RH na okupirano, u Srbiju ili treće zemlje. Prvi podaci UNHCR-a i njihovi bilteni iz 1991. i 1992. godine navode da je u vrijeme rata okupirano područje napustilo oko 90.000 Srba, a do oslobađanja 1995. broj se popeo na oko 140.000 ljudi. Iz tog proizlazi da je prije Bljeska i Oluje na cijelom okupiranom području bilo oko 140.000 Srba i oko 25.000 nesrpskog stanovništva, što se može vidjeti iz njihovih parcijalnih popisa, te broja ljudi mobiliziranih i pod oružjem. Za vrijeme oslobađanja, 1995., bivše je okupirano područje napustilo oko 130.000 ljudi, a procjena je da ih je nakon Bljeska i Oluje ostalo oko 10.000, što su potvrđivali brojni izvori međunarodnih institucija.” (Šterc, S., Hrvatska između imigracije i emigracije, Globus 383, 1998.).
Program, povratka prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba bio je najvažniji dokument Radne skupine (činili su ju predstavnici Vlade RH i predstavnici svih međunarodnih institucija u RH), Vlade RH i svih tijela međunarodne zajednice u RH, vezan za povratak Srba i svih ostalih u svoje domove, ako to žele. Program je prezentiran i usklađivan na Radnoj skupini i prihvaćen u Hrvatskom saboru bez i jednog suzdržanog ili glasa protiv, 26. lipnja 1998. godine. O programu su se pozitivno očitavali gotovo svi, pa čak i Vijeće sigurnosti UN-a. Programom su definirani praktički svi segmenti povratka, nadležnosti institucija, obveze svih strana, način financiranja povratka i obnove, rokovi, prioriteti, povrat imovine, zbrinjavanje svih koji se ne mogu vratiti u druge države, itd., a naročito su razlikovani prognanici, izbjeglice i raseljene osobe. Upravo su po međunarodno prihvaćenim standardima, Srbi koji su napustili Hrvatsku nakon Oluje, bili su raseljene, a ne – prognane osobe. Dakle, Vijeće UN-a usvaja Program i pojam raseljene osobe za Srbe, Haag oslobađa Hrvatsku od protjerivanja ili kako oni vole reći, etničkog čišćenja, i nakon svega toga Hrvatska i dalje ostaje meta optužbi. Mirnoća hrvatske politike i diplomacije pritom može samo zabrinuti…
Nakon prihvaćanja Programa i intenzivnog početka njegovog provođenja, kao da su svi odahnuli. Bitno su se promijenile i okolnosti do te mjere da se o svemu moglo otvoreno, javno i nepristrano razgovarati u nekoliko TV emisija, zajedno s predstavnicima međunarodne zajednice.
Odlazak Srba iz Hrvatske nakon Oluje, postao je ključna tema svih rasprava, analiza i optužbi primarno na političkim, diplomatskim, novinarskim i haaškim raspravama, a vrlo malo na stručno-znanstvenim skupovima. Kao svojevrsna tabu tema u koju znanstvenici ne bi smjeli dirati, jer ionako svu istinu o tome definiraju i pronose političari, iako su postojala, a vidimo i danas postoje brojna pitanja koja traže jasne vladine odgovore. Zašto je nas koji se bavimo demografskim pitanjima, iznenadio odlazak Srba i nismo to mogli predvidjeti niti u jednom radu, pa niti u jednoj projekciji budućeg razvoja?! Zašto RH nije bila spremna na odlazak Srba nakon Oluje? Zašto je praktički po završetku Oluje odmah počeo pritisak na Hrvatsku za povratak Srba, a ne svih u svoje domove u cijeloj bivšoj zajedničkoj državi? Zašto su gotovo svi Srbi (njih oko 130.000) nakon Oluje, bivše okupirano područje napustili u samo 3 dana i usmjerili se primarno prema Podunavlju i Banja Luci? Zašto je s tim brojem odmah počela manipulacija i u diplomatskim i novinarskim krugovima, zaokružena na 300.000 stanovnika? Zašto je Galbraith sjeo na traktor u izbjegličkoj koloni? Zašto se o svemu tome ne može otvoreno i argumentirano razgovarati? Zato što se hrvatska politika i diplomacija jasno i argumentirano ne očituju o odlasku Srba, agresiji na RH i silnim napadima na hrvatski integritet.
Znanstvena je znatiželja uvijek velika i koristeći samo srpske izvore i izvore UNCHR-a, UNTAES-a i OESS-a, egzaktno je moguće potvrditi slijedeće:
● Iseljavanje stanovništva bilo je intenzivno iz svih smjerova;
● Srbi su okupirano područje (njih oko 90.000) napuštali i za vrijeme okupacije;
● Nakon Oluje, bivše je okupirano područje napustilo 130.000 Srba;
● Više od 50 posto Srba u Hrvatskoj živjelo je i prije i za vrijeme i poslije okupacije u suživotu s Hrvatima na slobodnom dijelu RH;
● Srbi su nakon Oluje, napustili RH planski, istodobno i po ranije dogovorenom scenariju.