Arbitraža je donijela – dva gubitnika!

Photo: Slavko Midzor/PIXSELL

Za Hrvatsku je važnija implementacija Daytonskog sporazuma, nego arbitražnog. Hrvatska je u dvadeset godina izgubila gotovo sto tisuća ljudi koji su iz Bosne (Hercegovina je povijesna kolijevka Hrvata) krenuli u svijet. U sukobu sa Slovenijom, Hrvatska nije izgubila niti jednog čovjeka...

Odluka Arbitražnog suda nije donijela pobjednike, donijela je dva gubitnika, u osnovnom smislu te riječi. Moglo bi se sažeti na sljedeći način – Hrvatska je izgubila vodu (epikontinentalni pojas u Piranskom zaljevu Slovenija nije dobila, to znači da ne može koristiti dno mora), a Slovenci su izgubili i zemlju i ljude.

Prvo, naselja na lijevoj obali Dragonje (Joško Joras je u tom smislu simbolična figura), zatim Trdinov vrh, Razkrižje, Brezovicu i tako dalje. Slovenija je izgubila mnogo više ljudi nego u ratu za samostalnost 1991. godine. Naime, ostala je bez 75 stanovnika (približno 30 kuća) čiji se životni prostor sada nalazi u Hrvatskoj. Htio bih spomenuti da sam bio osobno – kao i hrvatska Crkva – protiv arbitraže.

Slovenija nije postigla ni ono u što je ulagala najveće napore, a to je teritorijalni kontakt s otvorenim morem. Kada bi Hrvatska proglasila eko-ribolovni pojas i kada bi Italija učinila isto, slovenski ribari ne bi imali gdje  loviti. Što je Hrvatska izgubila, dao je naslutiti bivši premijer Ivo Sanader, kada je izjavio da je ovo najveća katastrofa nakon Domovinskog rata. Slagali se mi ili ne s tom izjavom (osobno se ne slažem), može se naslućivati koliko je   duboko odluka odjeknula među Hrvatima.

Glumi li Erjavec –  klauna?

Još je veći gubitak stanje međususjedskih odnosa, koje je palo na najnižu razinu u posljednjih nekoliko godina. Hrvatska i Slovenija su prave države susjedi: dijele zajedničku sudbinu, nastale su istoga dana (25. lipnja 1991.) i nikada u povijesti nisu prijetile jedna drugoj. Ovdje posebno lošu ulogu igra slovenska politika. Glumi li Karl  Erjavec, ministar vanjskih poslova Republike  Slovenije,  klauna ili  je to u suštini postao? Sada čini ono  najgore: otvoreno provocira Zagreb! A o tome  nije znao šutjeti (ljeto 2015.) kada je to apsolutno trebalo. Naime, Slovenija je sada izgubila i posljednjeg saveznika kojega je imala u Europi. Sada može računati samo na Moskvu; a sjetimo se da su takvi računi 1945. godine doveli do gubitka Koruške i Trsta.



Slijedi osobni pogled: čitatelji 7Dnevno će primijetiti da pišem već više od godinu i pol dana svaki tjedan po jedan članak. Bez problema se može obrazložiti da je netko tko je to započeo, dobro motiviran. I to je istina: poštujem Hrvatsku. Kako? To je priča:

Prije dvadeset i pet godina, putovao sam je iz Ljubljane prema Zagrebu. Bio sam potpredsjednik Mladih demokršćana zadužen za međunarodnu suradnju. Slovenija je rat za samostalnost dobila u srpnju 1991. godine, a Hrvatsku je sve to još čekalo. Jer, ključno za završetak rata bilo je međunarodno priznanje političkih aktera na sceni.  Zauzimali smo se za to da mladi HDZ-a dobiju priznanje od DEMYC-a (Internacionalna europska organizacija mladih konzervativaca), a slovenski su mladi kršćanski demokrati u tom pogledu surađivali s tadašnjim predsjednikom DEYMC-a, Claussom Wellejem, koji je danas glavni tajnik Europskog parlamenta.

Međunarodno priznanje glavne stranke HDZ, bilo bi uvertira u međunarodno priznanje čitave zemlje. Zajedno s međunarodnim tajnikom mladih HDZ-a, u istoj smo se organizaciji 6. rujna 1991. godine sastali sa Jacquesom Chiracom i Allainom Jupejem. Tada je vrh francuske politike, koji je tada došao na vlast, prvi put potvrdio mogućnost međunarodnog priznanja mladih obje države.

Hrvatska je tada bila sama, razoružana i prepuštena silovitom napadu JNA. U srcu obrane stajao je HDZ s predsjednikom Tuđmanom, koji je tada, i prema slovenskoj zasluzi, dobivao prvu međunarodnu podršku i priznanje.

Neću dopustiti…

Isto tako znam da je pitanje slovensko–hrvatske arbitraže danas marginalno pitanje. Naime, za Hrvatsku je važnija implementacija Daytonskog sporazuma, nego arbitražnog. A po pitanju prvoga, stvari stoje loše. Hrvatska je u dvadeset godina izgubila gotovo sto tisuća ljudi koji su iz Bosne (Hercegovina je povijesna kolijevka Hrvata) krenuli u svijet. U sukobu sa Slovenijom, Hrvatska nije izgubila niti jednog čovjeka…

U Hrvatskoj sam upoznao vrhunske intelektualce, kakve u Sloveniji ne bih mogao pronaći. Još je veća prednost činjenica da su neki od njih postali moji sugovornici (Ante Glibota, stoji čak između toga da mi je sugovornik i da mi je i uzor). Kao Slovenac, prijatelj sam s Hrvatima: tako me je Velimir Bujanec, naglašavajući moj rad za vrijeme Domovinskog rata, predstavio hrvatskoj javnosti u svojoj emisiji Bujica, i to više puta.

Neću dopustiti da se zbog jalovosti europskih birokrata zbog kojih je došlo do arbitraže, države podijele i da se ljudi počnu mrziti, kada se nikada do sada nisu.

Amen.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI