Paradoksalno je da osvjedočeni suradnici ili članovi bivše UDBE nemaju ni jedan materijalni dokaz koji bi teretio Tomislava Karamarka kao suradnika Udbe i sve se svodi na 'rekla-kazala' – 'ja sam čuo od Manolića', 'Manolić je čuo od Barišića', 'Barišić je čuo od operativaca', a mainstream mediji su sve čuli od Barišića i od toga su napravili neviđenu hajku i progon Tomislava Karamarka u stilu najnižih plaćeničkih strasti
Iz prvog dijela „rekonstrukcije“ sudskog postupka u kojemu je Tomislav Karamarko tužio Josipa Manolića za klevetu, povredu ugleda i časti i nanošenje boli, možemo izvući samo jedan kristalno jasan zaključak: „Tomislav Karamarko nije bio doušnik UDBE, bilo je pokušaja vrbovanja Službe državne sigurnosti (SDS), ali to vrbovanje nije uspjelo“!
Upravo tako, u sudskom postupku svjedočio je jedan od visokih dužnosnika SDS-a i načelnik jednog od značajnih odjela koje se bavilo tom problematikom. Ali, da otklonimo svaku i najmanju sumnju u istinitost takvog svjedočenja u korist Tomislava Karamarka, donosim modus operandi o postupanju SDS-a u takvim i sličnim slučajevima, a dokaze sam istraživačkim radom dobio od neimenovanih, visokopozicioniranih djelatnika SDS-a.
Zasnivanje suradničkog odnosa u SDS-u!
Osim načelnika odjela koji je imao evidenciju cjelokupne aktivne suradničke mreže l. odjela, a samim time znao je identitete i kodna imena svih suradnika i operativnih veza, to je u Centru znala još samo jedna osoba kojoj je Ante Barišić, kao svjedok protiv Tomislava Karamarka, „slučajno“ zaboravio ime i prezime. Ta osoba, uz evidenciju cjelokupne suradničke mreže, vodila je i arhiv suradničke mreže na sva četiri operativna odjela u Centru. Jedino je ta osoba, osobno s operativcem, pisala prijedlog za angažiranje potencijalnog suradnika, uz obrazloženje o čemu će angažirana osoba informirati SDS. Operativac je određivao kodno ime suradnika, jer će svi izvještaji koje bude davao suradnik biti pisani bez njegovog pravog identiteta, samo sa pseudonimom ili kodnim imenom. Da bi operativac uopće mogao pristupiti s odabranom osobom pisanju prijedloga o suradnji, prethodno bi morao dobiti suglasnost šefa svoga odjela, koji bi to dogovorio s načelnikom odjela.
Takva čvrsta procedura propisana je u svim operativnim odjelima. Nakon što bi se napisao prijedlog za angažiranje suradnika, načelnik odjela bi to dobio na uvid radi moguće korekcije, stavio svoj paraf, te na potpisivanje i odobrenje poslao načelniku cijelog Centra. Ta osoba, kojoj je Ante Barišić „zaboravio“ ime i prezime, zadužena za administrativno vođenje evidencije suradničke mreže, dosjea suradnika i operativnih veza, „čuvala je to u trezoru, a ne u nekakvom limenom ormaru.“ Načelnici odjela znali su samo za mrežu svog odjela. Načelnik Centra bio je jedina osoba u Centru koja je svojim potpisom, uz paraf načelnika odjela, davala odobrenje za angažiranje suradnika i tek od tada se angažirana osoba vodila kao izvor informacija SDS-a.
Autentično svjedočenje
„Ovo je čvrsta procedura i zato je jako smiješno i djetinjasto kada Josip Manolić, 2. lipnja 2015., u intervjuu ‘Nacionalu’, pod naslovom ‘Tomislav Karamarko je bio doušnik Udbe’, istodobno tvrdi da o Tomislavu Karamarku nema dokumenata da je bio suradnik Službe, jer se o tome nije vodila evidencija. Manolić nadalje tvrdi da postoje ljudi koji mogu potvrditi tezu o Karamarku ‘udbašu’. Nadalje, Manolić tvrdi da je Karamarko bio ucijenjen zbog bavljenja sitnim kriminalom. Ovakve navode Josipa Manolića može potvrditi jedino Ante Barišić i nitko drugi iz SDS-a. Zato uz ove lažne navode Josipa Manolića treba istaknuti sljedeće:
SDS je isključivo radila na temelju ‘Pravila o radu SDS’, koja su bila temelj svih postupanja u SDS;
Propisi su se uvijek i obvezno provodili u skladu s propisanom procedurom o vrbovanju suradnika;
Uvijek je pisan izvještaj nakon sastanka sa suradnikom;
Nigdje nema dokumentacije da se Tomislav Karamarko bavio bilo kakvim kriminalom. To je izmišljotina Ante Barišića;
Manolić upotrebljava uopćenu frazu o tzv. doušniku Tomislavu Karamarku, a nigdje ne navodi njegovo kodno ime, operativca koji ga je eventualno vrbovao, a osobito ne spominje o čemu je to Tomislav Karamarko informirao SDS;
Treba navesti da je UDBA po zakonu postojala do 1966., a nakon toga je zakonski ustrojena SDS;
Josip Manolić se pravi nevješt te za ‘Nacional’ iznosi da je Tomislav Karamarko radio za nekakvu UDBU čak krajem ’80-ih godina. Postavlja se pitanje, što bi to Tomislav Karamarko informirao SDS krajem 1980-ih godina, kada je Grupna operacija ‘Trs’, uz koju vezuju Tomislava Karamarka, završena 1986. i formalno obustavljena 1987., kao i sve pojedinačne obrade u svezi s operacijom ‘Trs’. Ante Barišić, 16. lipnja 2015. u svom intervjuu ‘Nacionalu’ iznosi tvrdnje da je Tomislav Karamarko bio suradnik SDS-a. Ali, kada je došao svjedočiti na sudsku raspravu, Ante Barišić ne donosi ni jedan materijalni dokaz, vrluda i navodi sud da se njegovi navodi ‘iščitaju’ iz dokumentacije Hrvatskog državnog arhiva. Čak je razvio urotničku tezu da je Tomislavu Karamarku oduzeta putovnica da bi ga se tom kombinatorikom prikrilo kao suradnika SDS-a, kako bi, navodno, Karamarko dobio povjerenje svog miljea. U istom intervjuu Ante Barišić navodi da su informativne razgovore s Tomislavom Karamarkom vodili M.Š. i D.S. Naravno, Barišić te navodne svjedoke nije pozvao na sud!? Čemu strah, ako je to istina? Ante Barišić, nadalje, proizvoljno lupeta kako se Karamarko nije opirao suradnji, no na sudu ne iznosi nikakve dokaze i sve ostaje u sivoj zoni pretpostavki;
Ante Barišić je u svom intervjuu 22. rujna 2015. ponovio fantomsku priču o ucjenjivanju Karamarka zbog sitnog kriminala od operativaca I. odjela, M.Š. i D.S. U ovom intervjuu Barišić je pokazao drsku bezobraštinu i ordinarnu laž kada tvrdi: ‘Operativne veze su osobe koje tek namjeravaju vrbovati i s njima nije bio zasnovan nikakav formalni odnos’! Kada se pročitaju pravila o radu SDS-a vidi se da je to totalna neistina koja je teško naštetila samom Centru;
Bivši predsjednik Hrvatske, Ivo Josipović je 4. veljače 2015. dao izjavu novinarima da je vidio dokument ‘Rekonstrukcija suradničke mreže SDS-a’ koju je sačinila SOA, ali da u toj rekonstrukciji nema imena Tomislava Karamarka;
Bivši predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić, 9. lipnja 2015. izjavio je novinaru da on osobno ne zna da je Tomislav Karamarko bio suradnik SDS-a, ali da je to čuo od Josipa Manolića.
U kontaktu sa pojedinim vlasnicima novina i portala, u kontaktu sa V. Margetićem i Z. Kotnikom, Ante Barišić ih je uvjeravao u svoju iskusnu informiranost. U sprezi sa Markom Lukićem i Damirom Petrečićem, uvjeravali su utjecajne medijske magnate da što prije u javnom prostoru objave priču o špijunu Karamarku. Rezultat tih dogovora je da je autor M.V. u medijima objavio tekst ‘Tomislav Karamarko-biografija’ koji vrvi od neistina, konstrukcija i izmišljotina. U tekstu su podatci koje je Antun Barišić pisao na chatu još 2001., s dodatkom nekih novih detalja. Već 19. svibnja 2009., Domagoj Margetić je objavio tekst ‘Analiza obavještajnog dosjea Tomislava Karamarka’. Informatori su mu, navodno, bili operativci POA-e, Z. Kotnik i I. Smolčić koji su prikupljali informacije o Tomisalavu Karamarku po nalogu šefa POA-e, Franje Tureka, koji je tada, po nalogu Stjepana Mesića, bio u žestokom sukobu s Tomislavom Karamarkom.
Nakon toga izlazi knjižica tzv. Alfreda Morgana (to je pseudonim Z. Kotnika) pod naslovom ‘Vrana oko istine’. Recenziju za taj uradak potpisuje J. Manolić na zamolbu Ante Barišića. U toj knjižici su informacije o Tomislavu Karamarku koje je ‘prikupio’ Ante Barišić 2001. godine. U znak ‘zahvalnosti’ zbog pozitivne Manolićeve recenzije, Kotnik je Manolića pred monsinjorom Jurajem Bateljom optužio za trovanje blaženog Alojzija Stepinca. Dakle, u gebelsovskoj maniri stalnog ponavljanja laži o Tomislavu Karamarku, Ante Barišić ide na političko kompromitiranje sve do kraja!“
Karakter odnosa Karamarko – Mesić – Manolić
Ova kronologija autentično je svjedočenje neimenovanog bivšeg visokopozicioniranog šefa u SDS-u i nema nikakve sumnje da bi on iskazivao neistine. Osim toga, moj izvor nije branio samo Tomislava Karamarka od konstruiranih lažnih optužbi, nego je branio ugled i čast ukupne obavještajne zajednice u Hrvatskoj. Paradoksalno je da osvjedočeni suradnici ili članovi bivše UDBE nemaju ni jedan materijalni dokaz koji bi teretio Tomislava Karamarka kao suradnika Udbe i sve se svodi na priču „rekla-kazala“, „ja sam čuo od Manolića“, „Manolić je čuo od Barišića“, „Barišić je čuo od operativaca“, a mainstream mediji su sve čuli od Ante Barišića i od toga su napravili neviđenu hajku i progon Tomislava Karamarka u stilu najnižih plaćeničkih strasti. U stvari, novinama i njihovim vlasnicima nije za zamjeriti, jer oni su konstantno u senzacionalnom lovu na tuđe glave i bombastične vijesti.
U tu svrhu, Ante Barišić je vješto bombardirao i manipulirao medije navodnim povjerljivim spoznajama i time je sam sebe prokazao kao ključnog isturenog čovjeka u vješto osmišljenom urotničkom planu rušenja Tomislava Karamarka i njegovih politika Domoljubne koalicije. U tom urotničkom komplotu, zatvorio se monstruozni krug između ljevice i ultra desnice. Ljevica je rušila Karamarka zbog njegovih politika lustracije i borbe protiv uvoznog lobija, a ultra desnica je nasjela na priče o Karamarku, „Mutavom“ i „Garavom“, što su izmišljeni pseudonimi, pa se zbog navodne suradnje Karamarka s Udbom, posljedično pojavila cijela brigada rušitelja Karamarka na tzv. desnim portalima. Nakon afere „Soboli“, koja nikada nije dokazana afera, nakon izmišljenog lova na generala Gotovinu i uloge Karamarka u njegovom lociranju, pojavila se izmišljena afera „Konzultantica“ o izmišljenom sukobu interesa, nakon čega je Tomislav Karamarko bio prisiljen odstupiti sa svih političkih pozicija pod pritiskom tzv. „prijatelja“ iz samog vrha HDZ-a.
Iz ove utemeljene analize može se izvući nekoliko znakovitih prosudbi te odgovoriti na pitanja o karakteru odnosa Tomislava Karamarka sa Stjepanom Mesićem i Josipom Manolićem. Paraobavještajni sustav u sprezi s mainstream medijima, silno se potrudio taj odnos prikazati idiličnim s ciljem da se razbije desni birački korpus i potencijalno ugrozi svaka mogućnost Karamarkove političke afirmacije i pobjede. Činjenica je da su Mesić i Manolić na desnom spektru bili i ostali omražene političke osobe. Iz analize je vidljivo da su se prvi ozbiljniji napadi na Tomislava Karamarka dogodili još 2001. godine, u vrijeme kada je Karamarko bio prvi čovjek UNS-a. Diskvalifikacije Tomislava Karamarka u to vrijeme rezultirale su sukobom s predsjednikom Mesićem i smjenom Karamarka s mjesta prvog čovjeka UNS-a.
Postavlja se logično pitanje – zašto je Mesić razriješio Tomislava Karamarka s mjesta ravnatelja UNS-a ako su bili tako bliski u svjetonazorskim i političkim stajalištima? Nakon toga slijedi izmišljena i nikada dokazana afera „Soboli“ u kojoj se Karamarko, navodno, silno obogatio u poslovanju s državnim tvrtkama. Imenovanje Tomislava Karamarka za ravnatelja POA-e, još je jedan kamen spoticanja oko čega su se vodile žestoke rasprave na tzv. desnim portalima. To imenovanje je realizirano u jeku „najplodnije“ suradnje Hrvatske s Haaškim sudom, u jeku najžešćih progona hrvatskih generala. Mesiću i Sanaderu bio je potreban netko na koga će svaliti političku odgovornost za lov na Gotovinu i upravo se to i dogodilo.
Tomislav Karamarko optužen je za lociranje generala Gotovine, a išlo se čak tako daleko da je po nečijem nalogu krivotvoren dokument u kojemu stoji da su Karamarko i Buljević primili nagradu od 5 milijuna kuna za lociranje generala Gotovine. Naravno, te besmislice i izmišljotine mogle bi se lako demantirati kada bi progovorili akteri i ključni svjedoci uhićenja generala Gotovine i svih okolnosti oko njegovog lociranja, identificiranja, uhićenja i transferiranja…
Napadi na Karamarka i krađa izbora…
Novi val napada i pravi medijski linč, Tomislav Karamarko je doživio nakon uhićenja Josipa Boljkovca i stada su sve zvijeri i vučji čopori izašli iz svojih jazbina, jer su osjetili miris – lustracije. Nevjerojatno! Kako se Karamarko usudio uhititi i optužiti za poratne zločine bliskog Mesićevog i Manolićevog ideološkog prijatelja? Ne govori li to dovoljno o karakteru odnosa Karamarka spram Mesića i Manolića i nije li to, zapravo, pravi pokazatelj svih dubokih svjetonazorskih neslaganja u tom odnosu? Nakon što je Ivo Sanader svojim, navodnim, krimogenim potezima srušio rejting HDZ-a na povijesni minimum, bilo je potrebno izabrati novog lidera HDZ-a. Izbor je pao na Tomislava Karamarko koji je pokazao hrabrost i drskost obračunati se s mentalno komunističkim i neojugoslavenskim snagama u hrvatskom društvu, na tragu Tuđmanove poruke iz njegovog zadnjeg govora na aerodromu Pleso o „jugokomunističkim ostatcima koji žele preuzeti Hrvatsku…“
Uslijedili su brutalni medijski napadi na Tomislava Karamarka; ljevica s Milanovićem na čelu udarila je svom silinom na sve institucije hrvatske države uz sintagmu o „slučajnom narodu u slučajnoj državi“, a Karamarko je proglašen državnim neprijateljem broj 1. Unatoč tome, HDZ i Domoljubna koalicija, nižu izborne pobjede i na zaprepaštenje mentalnih komunista, osvajaju Pantovčak s Kolindom Grabar Kitarović. Tito neslavno odlazi s Pantovčaka, HNES osuđuje Tita za genocid nad hrvatskim narodom, HNES na javnim sjednicama osuđuje sljedbenike Tita i jugokomunističke ostatke za nacionalnu veleizdaju, nižu se prosvjedi, šator na Trgu Nevenke Topalušić, vukovarske kolone, zvižduci Milanoviću na obljetnicama „Oluje“ i stvaraju se preduvjeti za lustracijsko pročišćenje Hrvatske. Još je samo nedostajalo da Karamarko uvjerljivo osvoji Banske dvore, što bi dovelo do sklada suverenističkih politika na dva hrvatska brda – Pantovčaku i Banskim dvorima.
U dobro osmišljenoj uroti događa se morbidna krađa izbora Tomislavu Karamarku, kradu mu se najmanje 6 mandata, a tih šest mandata poklanjaju se Zoranu Milanoviću za što postoje materijalni dokazi koje ćemo uskoro prezentirati hrvatskoj javnosti. Kada urotnici nisu uspjeli srušiti Tomislava Karamarka izvana, posegnuli su s prokušanom metodom rušenja iznutra, iz samog srca HDZ-a uz pomoć opskurnih članova Mosta. Tu prljavu rabotu odradili su ljudi iz Karamarkove neposredne blizine. Urota protiv Karamarka dobila je međunarodnu dimenziju i, zapravo, je eskalirala u samoj EU i Europskom parlamentu od onih koje je Karamarko poslao u Europski parlament štititi hrvatske nacionalne interese. Iz EU-a u Hrvatsku šalju svog „povjerenika“ u liku Andreja Plenkovića i instaliraju ga, prvo kao predsjednika HDZ-a, a zatim i na mjesto predsjednika Vlade RH.
Plenković uvjerljivo pobjeđuje Milanovića i potpuno devastiranu ljevicu, iako je dobio 80.000 glasova manje od izbora na kojima je relativni pobjednik bio Tomislav Karamarko. Plenković nije doživio izbornu krađu, jer je po svom svjetonazorskom habitusu idealno odgovarao i ljevici i tzv. desnici, a osobito Bruxellesu. Na važne političke funkcije, Plenković onemogućava dolazak tzv. ultra desničara poput Hasanbegovića, Esih, Glasnovića i gotovo svih Karamarkovih ministara koji su mu svojim preferencijskim glasovima donijeli izbornu pobjedu na „fidbeku“ Karamarkovih politika. Nakon izbacivanja Mosta iz koalicije, Plenković sklapa još čvršći savez s Pupovcem, HNS-om, zaustavlja svaki oblik lustracije, kriminalizira simbole Domovinskog rata, titoističku crvenu zvijezdu kao simbol zločinačke JNA ostavlja netaknutom, poklanja HNS-u nadzor nad obrazovanjem u Hrvatskoj i nadzor nad čitavim energetskim sustavom.
Programirano srljanje u veliku koaliciju
Jednom riječju – nasilno, diktatorski, preko koljena lomi pobjedničke politike HDZ-a i domoljubne koalicije i programirano srlja u veliku koaliciju. Posljedica te i takve politike Andreja Plenkovića je ratifikacija „Istambulske konvencije“ koja mu je poslužila za obračun s desnom frakcijom u HDZ-u, stvara još veće podjele u hrvatskom društvu, na ekonomskom planu duboko smo na samom začelju EU-a, a rejting Tuđmanovog HDZ-a kojega je Karamarko podigao iz pepela, u strmoglavom je slobodnom padu.
Viktor Orban nastavio je u Mađarskoj svoj dvotrećinski, kršćansko-demokratski pobjednički niz. Mađarska ima dugoročno stabilan rast BDP-a od oko 4 posto, nezaposlenost im je na povijesno niskoj razini od 3,8 posto, nema iseljavanja, nema demografskog sloma, nema izraženih podjela u društvu… Postavlja se retoričko pitanje – zašto J. C. Juncker naziva Orbana diktatorom, upućuje mu oštre kritike i političke poruke? Zašto jaku Mađarsku proglašavaju smetnjom za stabilnost EU-e, a istodobno Andreja Plenkovića, premijera najlošije države u EU-u, dočekuje s neskrivenim simpatijama i ljubavlju?
Na ovo retoričko pitanje dužnost nam je dati odgovor u jednoj razumnoj kritičkoj analizi. Dužnost nam je duboko i odgovorno razmisliti, nije li došlo vrijeme za promjene u Hrvatskoj, promjene politika za koje se hrvatski narod, u ogromnom postotku od 77 posto, izjašnjava da nas vode u pogrešnom smjeru?!