Bandić odlikovao visokog dužnosnika Udbe, Budimira Lončara…

Činjenica da je tri desetljeća nakon sloma komunizma, Budimir Lončar, kao preživjeli fosil komunističkog totalitarizma u 95. godini života dobio visoko priznanje gradonačelnika Zagreba, samo potvrđuje da Milan Bandić nije raščistio s totalitarnom prošlošću. Nimalo nas ne treba čuditi ako diplomirani nastavnik općenarodne obrane i društvene samozaštite u fotelji gradonačelnika Grada Zagreba, sutra to isto učini s prononsiranim udbašom, Jožom Manolićem...

Ovih dana saznali smo da je njegovo veličanstvo gradonačelnik, Milan Bandić, odlučio dodijeliti “Medalju Grada Zagreba, Budimiru Lončaru, za izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU”. Sramotnu odluku gradonačelnik Bandić nije ničim obrazložio. Dodjela Medalje Grada Zagreba Budimiru Lončaru, prvorazredan je skandal, jer je riječ o čovjeku koji je bio ministar vanjskih poslova Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u vrijeme agresije na Hrvatsku, tijekom pada Vukovara i granatiranja Dubrovnika. Istodobno je hrvatska diplomacija, predvođena ministrom vanjskih poslova, prof. dr. Zvonimirom Šeparovićem, vodila međunarodnu bitku za diplomatsko priznanje samostalne države Hrvatske. Budimir Lončar je u presudnim trenutcima hrvatske povijesti bio na strani hrvatskih neprijatelja i uživao u privilegijama socijalizma. Ne postoji ni jedna činjenica iz životopisa Budimira Lončara koja bi govorila u prilog ili mogla poslužiti kao opravdanje za Bandićevu dodjelu odličja ovom jugoslavenskom političaru s kompromitiranom prošlošću.

Ako pažljivo prostudiramo bogatu biografiju ovog partijskog uhljeba, postavlja se pitanje – kome je još potrebna ova politička provokacija da se ozloglašenom oznašu, udbašu i kadroviku Jugoslavenske narodne armije dodijeli tako visoko odličje? Ako već nismo proveli prijeko potrebnu lustraciju nad političarima koji su većinu svoga radnog vijeka proveli u borbi za očuvanje totalitarnoga sustava, onda nema nikakve osnove da te iste političare nagrađujemo visokim odličjima. Na hrvatskoj stranici Wikipedije možemo pročitati da je Budimir Lončar „obavljao odgovorne zadatke u tijelima totalitarne komunističke vlasti u JNA i službi sigurnosti. Sumještani Preka i šira zadarska okolica upoznali su Lončara kao nemilosrdnog oficira OZNE. Nakon 1950., u diplomatskoj službi nastavio je obavljati udbaše dužnosti. Utemeljio je i godinama rukovodio posebnim odjelom Ministarstva vanjskih poslova SFRJ za praćenje ‘neprijateljske djelatnosti u inozemstvu’, službe koja je slala ubojice u svijet, naručivala ubojstva i pobila najmanje 80 Hrvata u svijetu”. Autor teksta u Wikipediji poziva se na izvješće Hrvatskog žrtvoslovnog društva koje je Budimira Lončara proglasilo – veleizdajnikom. U Lončarovoj službenoj biografiji na stranicama jugoslavenskog ministarstva vanjskih poslova stoji da je od 1947. do 1949. radio u „službi državne bezbednosti”.

Za svoju vjernost totalitarnom režimu, Budimir Lončar uredno je nagrađivan ambasadorskim foteljama, najprije u Indoneziji, a potom u Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon toga počašćen je funkcijom zamjenika ministra vanjskih poslova, a 1987. godine postao je „savezni sekretar za spoljne poslove SFR Jugoslavije”. Kao jugoslavenski ambasador u Bonnu (1973.-1977.) Budimir Lončar je bio uvelike suodgovoran za likvidaciju hrvatskih azilanata i boraca za demokraciju, jer su ambasada i jugoslavenski konzulati bili premreženi agentima Udbe koji su pomno pratili sve neprijatelje sistema. U vrijeme dok je Budimir Lončar bio jugoslavenski veleposlanik u Saveznoj Republici Njemačkoj, proces likvidacije hrvatskih azilanata dosegao je najvišu razinu, o čemu je pisao ugledni njemački novinar, Hans-Peter Ruhlmann, u svojoj knjizi “Ubojstva naređena iz Beograda: dokazi o jugoslavenskom ubilačkom stroju” (1980.).

Među likvidiranima je bio i bivši menadžer INE, Stjepan Đureković. Zbog Đurekovićeva ubojstva danas doživotno robuju u njemačkim zatvorima, Josip Perković i Zdravko Mustač, bivši djelatnici Udbe i visoko pozicionirani dužnosnici u vlastima Republike Hrvatske.

Kao posljednji ministar vanjskih poslova socijalističke Jugoslavije, Lončar je zajedno s Warrenom Zimmermanom, američkim veleposlanikom u Jugoslaviji, razvio diplomatski plan o opstanku krnje Jugoslavije bez Slovenije. Plan je propao jer je hrvatski predsjednik Tuđman odbio američki prijedlog, a Vatikan i Njemačka odlučili priznati Hrvatsku kao samostalnu državu. Razočarani Lončar podnio je ostavku 12. prosinca 1991. godine na poziciji ministra vanjskih poslova, dakle pet dana nakon brutalnog napada Jugoslavenske narodne armije na Dubrovnik. Nakon što je 15. siječnja svih 12 članica Europske unije priznalo Hrvatsku kao nezavisnu i suverenu državu, Budimir Lončar je iz Beograda preselio u New York, gdje je radio kao uhljeb u Ujedinjenim narodima. Većina njemačkih medija u to vrijeme rezolutno su zagovarali diplomatsko priznanje Hrvatske, ali nisu propustili naglasiti da je veliki protivnik tog priznanja bio – upravo Budimir Lončar, čovjek koji je „po rođenju bio Hrvat, po uvjerenju Jugoslaven, a po mjestu stanovanja Beograđanin”, kako su napisale tada novine „Frankfurter Allgemeine”.

Svoje uhljebljenje 1992. u Ujedinjenim narodima Lončar zahvaljuje prije svih, bivšem glavnom tajniku Ujedinjenih naroda, Boutrosu Boutrosu Galliju, s kojim je kao jugoslavenski ministar vanjskih poslova prijateljevao dok je Galli bio ministar vanjskih poslova Egipta. Dvojica visoko pozicioniranih političara iz nesvrstanih država, uspješno su surađivali dok su Jugoslavija i Egipat bili značajni čimbenici Pokreta nesvrstanih.

Stupidno je da je gradonačelnik Milan Bandić dao Medalju Grada Zagreba Budimiru Lončaru za „izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU”, jer Lončar nije imao nikakvu ulogu u procesu pridruživanja Hrvatske Europskoj uniji. Štoviše, kao savjetnik predsjednika Mesića, krenuo je u akciju stvaranja zajednice država Zapadnog Balkana koja je izgubila na značenju nakon što je Ivo Sanader, kao predsjednik hrvatske Vlade, napravio veliki iskorak u pridruživanju Hrvatske Europskoj uniji, u čemu ga ostale balkanske zemlje bivše Jugoslavije nisu uspjele pratiti. U vrijeme dok je predsjednik države bio Ivo Josipović, Budimir Lončar je kao njegov savjetnik pokušao ponovno aktualizirati politiku nesvrstanih, što se ispostavilo kao promašeni projekt.

Da je u Hrvatskoj provedena lustracija nakon pada komunizma, Budimir Lončar bi zasigurno bio jedna od onih osoba koja bi svakako zaslužila dugogodišnje robijanje zbog svojih aktivnosti u službi totalitarnog režima, posebice zbog aktivnosti u visokim tijelima Ozne i Udbe, zloglasnih službi sigurnosti koje su provodile sustavni progon svih pristaša demokratskog sustava. Samostalnost Hrvatske u to vrijeme nije se smjela uopće ni spomenuti, a oni koji su se usudili to spomenuti, bili su stigmatizirani kao ustaše. Svako spominjanje hrvatske države poistovjećivalo se s ustaškim režimom, a kažnjavalo se dugogodišnjim robijanjem u komunističkim kazamatima.

Činjenica da je tri desetljeća nakon sloma komunizma, Budimir Lončar, kao preživjeli fosil komunističkog totalitarizma u 95. godini života dobio visoko priznanje gradonačelnika Zagreba, samo potvrđuje da Milan Bandić nije raščistio s totalitarnom prošlošću. Nimalo nas ne treba čuditi ako diplomirani nastavnik općenarodne obrane i društvene samozaštite u fotelji gradonačelnika Grada Zagreba sutra to isto učini s prononsiranim udbašom Jožom Manolićem. Ne treba čuditi da privremeno maknuta ploča s natpisom „Trg maršala Tita” ponovno osvane na nekom od zagrebačkih trgova. Tako je to s narodom koji nije proveo lustraciju nad glavnim igračima totalitarnog komunističkog sistema, niti se distancirao od svoje totalitarne prošlosti komunističke provenijencije.

Dokle god bude sukreator političkih događanja na hrvatskoj političkoj sceni, Bandić „ne će” prestati provoditi marifetluke po uzoru na dodjelu „Medalje Grada Zagreba Budimiru Lončaru za izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU”.

O tempora, o mores…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI