Čovjek se zdravorazumski pita - zar ne bilo primjerenije primijeniti liberalistički prijedlog kolege Banca po kojemu će ustaško znakovlje i pozdravi dobiti status komunističke petokrake? Ako usporedimo, primjerice, Njemačku, koja je zabranila nacističke simbole i političko djelovanjem simpatizantima nacizma, te Italiju koja je to dozvolila s fašizmom, razvidno je da Italija danas ima manje problema s političkim ekstremizmom
Dokumenti Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, nažalost, su potvrdili da Vijeće ni izbliza nije ispunilo svoju zahtjevnu zadaću. Velik dio hrvatske javnosti iziritiran je činjenicom da je formalno osuđen komunistički režim, ali nisu njegovi simboli, dok posljedice tog totalitarnog režima, koje građani trpe i danas, u ovim dokumentima, nažalost, uopće nisu razmotrene.
Kao negativne posljedice vladavine nedemokratskih režima trebalo bi u prvom redu spomenuti totalitaristički ustroj političkih partija koji se manifestira u državnim institucijama. U političkim partijama imamo na djelu vladavinu kulta ličnosti, a politička aktivnost članova partija svodi se na dodvoravanje milom vođi. Odluke na partijskim plenumima, na sjednicama partijskog centralnog komiteta, koji je sada preimenovan u “Središnjice” stranaka, donose se aklamacijom ili jednoglasno. Svako protivljenje vrhuški partije povlači za sobom posljedice moguće eliminacije iz partije ili marginalizacije. Drugi značajan segment posljedica totalitarne prošlosti svakako je erozija institucionalnog i individualnog morala u društvu. Nimalo ne čudi, jer je službena partijska doktrina tijekom komunističke strahovlade, osim odumiranja države, zagovarala i eliminaciju morala iz društvenih institucija s obrazloženjem da je moral shvaćen kao nazadna odrednica građanskog društva. Socijalistička revolucionarna praksa trebala je nadomjestiti klasični institucionalni moral. Bivši komunistički omladinci danas imaju ključne pozicije u stranačkoj hijerarhiji. Unuci nekadašnjih partizana i partijskih moćnika obnašaju značajne uloge u društveno-političkom životu. Politika nezamjeranja izašla je na vidjelo u dokumentima koje nam je priredilo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima.
Također ne vidimo u dokumentima nikakve naznake o potrebi provedbe lustracije kao prijeko potrebne aktivnosti u svim totalitarnim režimima. Lustracija je, nažalost, bila nužan preduvjet demokratizacije društva. Često sam navodio primjer postupaka obračuna s komunističkom prošlošću u bivšoj Istočnoj Njemačkoj u kojoj je zabranjena politička aktivnost svim bivšim partijskim dužnosnicima, a gotovo svi profesori na sveučilištima iz društveno-humanističkih znanosti, poslani su u prisilnu mirovinu zbog ideološkog pristupa znanosti i kulturi. Kod nas, nažalost, nije bilo takvih lustracijskih pojava, nego da paradoks bude veći, mogu se navesti brojni primjeri kako su bivši profesori marksizma postali osobni savjetnici predsjednika Tuđmana, a bivši šefovi obavještajnih službi iz komunističkog vremena preuzeli ključne i odgovorne funkcije u novoj demokratski izabranoj vlasti. Tu prije svih mislim na Jožu Manolića, koji je bio predsjednik Vlade i Sabora, Josipa Boljkovca, ministra unutarnjih poslova u Vladi RH, te Stipu Mesića, koji je obnašao najviše funkcije u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. Josipa Perkovića, kojem je njemačko pravosuđe odalamilo doživotni zatvor, ne želim ovdje spominjati. Vijeće je u svome dokumentu trebalo sustavno osuditi period demokratske tranzicije kada se 77 tisuća bivših članova Saveza komunista učlanilo u HDZ i preuzelo upravu u novim organima vlasti.
Nasljeđe komunizma posebno je dolazilo do izražaja u visokom školstvu koje je, nakon uspostave demokratske vlasti, dobilo gotovo najviši stupanj autonomije u Europi. Kada nekadašnjim komunistima na sveučilištu i sveučilišnim tijelima uprave dodijelite visok stupanj autonomije upravljanja, razumljivo je kakvu će politiku provoditi. Sveučilišta su postala bastioni vješte komunističke tranzicije vlasti koji su na ključne katedre postavili sebi slične podobnike, regrutirali kadar za budućnost. Kao kuriozitet možemo spomenuti da je današnji predsjednik Nacionalnog vijeća za znanost bio prije tridesetak godina predsjednik Saveza komunista Socijalističke Republike Hrvatske. Kao drugi primjer mogu navesti da su prošle godine, u vrijeme dok je bio ministar znanosti, dr. Pavo Barišić, za predsjednika Matičnog odbora za filozofiju, te njegova zamjenika, izabrani dvojica prononsiranih marksista, koji su inače Barišićevi osobni prijatelji. Važno je također napomenuti da je utjecajni prorektor Zagrebačkog sveučilišta u vrijeme pada Berlinskog zida, doktorirao kod Milana Kangrge, s apologetskom obranom marksizma na temu “Marksizam kao filozofija svijeta”. Sve to samo potvrđuje da u praksi imamo vješto proveden nastavak totalitarističkih marifetluka, jer u raznorazna povjerenstva državnih institucija bivši drugovi biraju svoje pristaše po kriterijima pripadnosti centrima moći iz vremena komunističkog totalitarizma.
Vijeće je također u svemu osudilo totalitarističke posljedice NDH. Čudi me da nisu spominjali Šestojanuarsku diktaturu kralja Aleksandra Karađorđevića, niti dvadesetogodišnju diktaturu Khuen-Héderváryja. To govorim iz jednostavnog razloga da svaki vlastodržac u Hrvatskoj, od Tita do Bakarića, ima uzor u liku i djelu Khuen-Héderváryja.
Nije mi jasna potreba obračuna s ustaškim režimom nakon što su to komunisti radili 45 godina. Svaki spomen hrvatske države bio je poistovjećivan s ustašlukom, nošenje hrvatskog grba “bez socijalističkih obilježja” označavano je ustašlukom, kao i pjevanje pjesama “Ustani bane” i “Vile Velebita”. Nastavak obračuna s ustašlukom, kako je iznesen u dokumentima Vijeća podsjeća na donkihotovski progon vjetrenjača. Je li ustašluk u formi folkloristike doista zavrijedio toliku pozornost javnosti i medija? Akademik Zvonko Kusić tvrdi da su “kritike s lijeve i desne strane pohvala Vijeću. To znači da smo na dobrom putu, taj dokument je za budućnost, za mlade naraštaje”. Kusić je također problematizirao izdvojeno mišljenje sedam članova Vijeća, koji su tražili da zvijezda petokraka bude apsolutno smještena u istu kategoriju s ustaškim znakovljem. Rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta, Željko Tanjić, izrijekom je odbacio oba dokumenta, pa ne znam ima li smisla njega uvrštavati u ovu sedmoricu. Povjesničari dr. Mladen Ančić, Nataša Jovičić, dr. Ivo Lučić, dr. Ante Nazor, dr. Nevio Šetić potpisali su izdvojeno mišljenje: “Vlastita stajališta o Dokumentu dijaloga Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima” u kojem su s pravom upozorili na nedostatak konzistentnosti u navedenom dokumentu, smatraju ga “nepotpunim, nedorečenim i u protuslovlju s idejama iz prvoga dijela”. Potpisnici su istodobno upozorili na “kršenja ljudskih prava” u pogledu pijeteta žrtvama komunističkog režima. Akademik Kusić omalovažava izdvojena mišljenja napomenom da potpisnici traže poistovjećivanje petokrake i ustaškog znakovlja.
O dokumentu Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima oglasio se i ugledni povjesničar, prof. Ivo Banac, tvrdnjom da je “Vijeće suvišno tijelo koje je dalo nade onima koji žele zaustaviti dekomunizaciju. To je još jedan primjer muljaže koji će samo podjariti hrvatske idejne sukobe.”. Banac u duhu američkog liberalizma smatra da je “najbolje rješenje odustajanje od svake zabrane i cenzure.“ Najbolji primjer visokog stupnja političke tolerancije jest činjenica da u Sjedinjenim Američkim Državama imate danas registriranu “Američku nacističku partiju” (American Nazi Party. Advancing National-Socialism into 21st Century”). Stranka napada vladavinu “korumpiranog židovsko-kapitalističkog sistema”, zahtijeva protjerivanje iz države svih imigranata koji nisu bijelci i slične “bisere”. Stranka djeluje legalno, ima svoje pristaše, ali učinak njihova djelovanja uopće se ne primjećuje u američkom političkom životu.
Na primjeru suvišnih rasprava o pozdravu “Za dom spremni” možemo primijetiti koji bauk ustašluka kruži hrvatskim medijima. Nakon prošlotjednog nastupa bivše predsjednice Ustavnog suda, Jasne Omejec, u Dnevniku Nove TV, postavlja se pitanje, moramo li biti zabrinuti nakon njezine tvrdnje da “naše postojeće zakonodavstvo sadržava sve potrebne mehanizme u ovom trenutku za prevenciju, progon i kažnjavanje svakoga tko u javnom prostoru naprosto sije netrpeljivost”. Nije mi jasno što podrazumijeva, prijetnja “progonom”? Kamo će biti izgnani svi oni koji se ogriješe o verbalni delikt? Vrijedi li to također za navijače GNK Dinama, B.B.B.-ovce i Hajdukove torcidaše, koji na stadionima kontinuirano pjevaju “Šugava Rijeko puna si Srba, ne brini Rijeko, ima još vrba”, zagovaraju spaljivanje purgera u visokim pećima, odnosno likvidaciju “tovara”? Ne, oni će očito biti pošteđeni, jer su revolucionarni borci protiv Zdravka Mamića i hegemonije Dinama.
Bivša predsjednica Ustavnog suda pokušala je objasniti kako je došlo do prakse toleriranja “ustaškog pozdrava Za dom spremni”. Zavedena hrvatska mladost izginula u obrani domovine, motivirana ovim pozdravom, pa je sad, eto, moguće tolerirati takve gluposti uz odobrenje organa vlasti. Nastala je jedna praksa čudne snošljivosti koja je ograničena na djelovanje postrojbi HOS-a, komemoracije poginulih i slično.
Čovjek se zdravorazumski pita – zar ne bilo primjerenije primijeniti liberalistički prijedlog kolege Banca po kojemu će ustaško znakovlje i pozdravi dobiti status komunističke petokrake? Ako usporedimo, primjerice, Njemačku, koja je zabranila nacističke simbole i političko djelovanjem simpatizantima nacizma, te Italiju koja je to dozvolila s fašizmom, razvidno je da Italija danas ima manje problema s političkim ekstremizmom. Sa stajališta ideje demokracije, ustaški i komunistički režimi jednako su se ogriješili jer nisu dopustili građanima da legitimno odluče o slobodnom, demokratskom izboru vlasti. Svi oni koji govore o pozitivnom doprinosu partizanluka i straše nas ustašlukom, trebali bi pogledati fotografije “oslobođenja” Zagreba i fotke proglašenja NDH. Bauk ustašluka može se riješiti jedino liberalističkim pristupom. Tko hoće osnovati ustašku stranku po uzoru na “American Nazi Party”, može to učiniti. Kada “Ustaška stranka” dobije u javnosti status koji ima Američka nacistička stranka, moći ćemo reći da živimo u društvu s visoko razvijenom demokracijom. U protivnom ćemo morati živjeti u strahu da nas naši protivnici u društvu ne stigmatiziraju pristašama ustaša, a takvima je, kako reče ugledna dužnosnica sudbene vlasti, namijenjen ostracizam.
Sutra, kada na nogometnoj tekmi protiv Njemačke, njemački navijači budu skandirali “Sieg Heil!”, a naši im uzvrate “Za dom spremni”, hoće li ugledna predstavnica sudbene vlasti tražiti primjenu mjera koje je izrekla pred TV-kamerama? Za nacističke postupke njemačkih navijača, Njemački nogometni savez (Deutscher Fussball-Bund) po običaju će platiti kaznu od 20-ak tisuća eura, a nama će prijetiti diskvalifikacijom sa Svjetskog prvenstva. Razlog je jasan: pozdrav “Za dom spremni” daleko je opakiji od onog “Sieg Heil”.