Bravo, Maminjo!

Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Ima li se na umu da na sljedećoj svjetskoj nogometnoj smotri nećemo gledati neke nekadašnje moćne reprezentacije, kao što su Nizozemska, Rumunjska, Mađarska, Ukrajina, Turska, Češka, onda je odlazak u doigravanja uspjeh na kojem trebamo čestitati čovjeku kojem se prišivaju samo negativnosti u hrvatskom nogometu

U hrvatskom svijetu nogometa, ništa nova. Mediji i nakon veličanstvene pobjede protiv Ukrajine u Kijevu nastavljaju s pozivom na bojkot igara hrvatske nogometne reprezentacije. Doigravanje za Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji protiv još nepoznatoga protivnika proći će u znaku poziva na bojkot u jednom dijelu hrvatskih medija. Najčitaniji portal u Hrvatskoj simplificirao je to u jednostavni slogan “Bojkot do odlaska Šukera i Mamića”. Svaki nastup hrvatske nacionalne ekipe u pravilu je u medijima u protekle dvije godine bio popraćen iscrpnim komentarima o Mamićevoj “privatizaciji hrvatske nogometne reprezentacije.” Bilo je tako kad smo igrali bez gledatelja protiv Turske i Islanda, jednako kao kada smo na prepunom Maksimiru pobijedili glavnog konkurenta, Ukrajinu. Zlobnici su očekivali na tekmi protiv Ukrajine u Zagrebu gromoglasne povike “Za dom spremni” koji bi vodili eliminaciji hrvatske nogometne repke iz daljnjih kvalifikacija za Svjetsko nogometno prvenstvo. Bez gledatelja smo igrali iz dobro poznatih razloga, zbog poznatog performansa crtanja kukastog križa na splitskom stadionu prije odlučne kvalifikacijske utakmice protiv Italije. Počinitelj “umjetničkog performansa” još nije pronađen, a najvjerojatnije neće ni biti, jer vrlo vjerojatno uživa nečiju zaštitu i podršku u obračunu s “klikom” koja je, navodno, privatizirala hrvatsku nogometnu reprezentaciju.

Nije bilo potrebno biti stručnjak za nogomet da bi se prepoznalo kako je igra hrvatskih reprezentativaca od samoga početka kvalifikacija bila daleko ispod razine i renomea igrača koji većinom igraju u vodećim, odnosno veoma uglednim europskim klubovima. Gubitak bodova od glavnog konkurenta, nogometne velesile Islanda, već je trebao biti povod za paljenje alarma. Nakon poraza protiv bezidejne i slabe Turske i vrapcima na krovovima je postalo jasno da tadašnji izbornik nije dorastao funkciji koju obnaša, da hrvatske nogometne zvijezde posloži u solidnu, funkcionalnu momčad. Poslije tekme s Turcima, kapetan nacionalne ekipe, dirigent igre Reala iz Madrida, uzburkao je javnost svojom hladnokrvnom izjavom pred televizijskim kamerama, da nema više nogometnoga naboja i entuzijazma kod naših igrača. U takvoj atmosferi dočekali smo nogometne liliputance iz Finske. Ni najgori pesimisti nisu očekivali da ćemo ionako loše rezultate do kraja kompromitirati, odigravši s Fincima na riječkoj Rujevici – neodlučeno. Gore od igre i rezultata bilo je jedino ponašanje gledatelja koji su se naslađivali nad bezidejnošću i nemoći zvijezda iz hrvatske nogometne galaksije. Nakon debakla protiv Finske, maske su konačno pale. Pitanje koje smo postavljali tijekom kvalifikacija, kako je, naime, moguće da igrači tako dobro igraju za poznate svjetske klubove, a totalno podbace igrajući za Hrvatsku, dobilo je svoj odgovor u pesimističnim analizama kako je upropaštena jedna od najboljih nogometnih generacija. Javnost je shvatila da hrvatska nogometna repka, vjerojatno, može bolje igrati bez trenera, nego s izbornikom Čačićem i njegovom ekipom, posloženoj po regionalnom ključu, od Splita do Varaždina i Canberre. Kako sa stajališta nogometne strategije objasniti činjenicu da su nas zadnjih pola sata Finci sabili u mišju rupu, nadigrali u svim elementima igre i uvalili nam golčinu u 90. Minuti? Izbornik Čačić je bio do te mjere zbunjen da pred televizijskim kamerama nije točno znao reći, protiv koga smo igrali, a kamoli analitički objasniti uzroke debakla. Bili su to isti igrači koji su na zadnjem Europskom nogometnom prvenstvu mamili uzdahe nogometnih sladokusaca zbog atraktivne igre i lucidnih poteza. Mjesecima se pričalo o nesretnom porazu u produžetcima protiv Portugala, koji je postao prvak nogometne Europe.

Strah i nevjerica uvukli su se u nogometne zvijezde prije odlučujuće utakmice protiv Ukrajine u Kijevu, tako da se zvijezdama iz uglednih europskih nogometnih klubova u hrvatskim medijima nisu davale velike šanse za pobjedu, koja je bila preduvjet da ostanemo u sedlu. Vjerovali su nam jedino kladioničari, što je potvrdilo da kladionice nisu nastale slučajno, nego da operiraju s ozbiljnim statističkim kombinacijama. Pobjeda protiv Ukrajine bila je imperativ, jer smo zbog lošega učinka postali najgora momčad na ljestvici drugoplasiranih ekipa koja ne ide u doigravanje.

U takvoj situaciji, čelnici Hrvatskog nogometnog saveza povukli su očajnički potez smijenivši izbornika Antu Čačića, inženjera elektrotehnike, koji se nogometom bavio kao – hobijem. Nagađalo se tko će naslijediti poznatog servisera televizora s Trešnjevke. Glavni favorit za nogometno čudo u Kijevu bio je slovenski stručnjak Matjaš Kek, koji je s Nogometnim klubom Rijeka već postigao rezultate koje možemo objasniti samo kao – čudo. U javnosti osporavana gospoda iz Rusanove, ipak su se odlučili za Zlatka Dalića, trenera koji ima strašan ugled u arapskom svijetu, a u Hrvatskoj je poznat po tome, da osim Varteksa, nije vodio ni jedan ozbiljniji klub. Zlobnici bi rekli: idealan za izbornika…

Šarmantni Zlatko Dalić iznenadio je javnost svojim nevjerojatnim optimizmom i mirnoćom uoči utakmice desetljeća o kojoj je ovisilo hoće li u blagajnu Hrvatskog nogometnog saveza doletjeti stotinjak milijuna kuna ili neće. Igrače je za odlučujuću tekmu pred rasprodanim stadionom u Kijevu pripremao tijekom leta u zrakoplovu. Modriću je rekao da će igrati na poziciji koju godinama igra u Realu, dakle preuzeti dirigentsku palicu kao što je to Luka i do sada činio, ali će na terenu biti bliže protivničkom, nego vlastitom golu. Ivanu Rakitiću, koji još nije naučio hrvatski, ali igranje za Hrvatsku nikada nije dovodio u pitanje, rekao je slično kao i kapetanu: “Igraš sutra poziciju koju igraš u F. C. Barceloni”. Isto je ponovio i Mandžukiću, rekavši mu da će odrađivati ono što u zadnje dvije godine uspješno čini u talijanskom prvaku Juventusu. Kramariću je rekao da treba zabijati golove, kao što to čini u bundesligaškom Hoffenheimu. Dalić je ovakvim ležernim pristupom rasteretio igrače primijenivši staru Platonovu mudrost da je potrebno postaviti prave ljude na pravo mjesto, odnosno na pozicije gdje mogu naviše doprinijeti rezultatima. Dugo nismo gledali tako zrelu, odgovornu i učinkovitu nogometnu hrvatsku repku kao što je to bilo u drugom poluvremenu. Dalić je to odradio vrhunski, pokazavši da smo konačno dobili trenera koji znade komunicirati s igračima. Dalić je bio dvanaesti igrač koji je u pravom trenutku detektirao sve opasnosti, postigavši ono čemu su se nadali jedino rijetki optimisti.

Neposredno uoči utakmice s Ukrajinom, oglasio se Zdravko Mamić, alfa i omega hrvatskog nogometa, poslavši medijima svoje emotivno pismo u kojem je pokušao objasniti javnosti da nije više onaj moćnik koji vedri i oblači hrvatskim nogometom, te da novi izbornik nije njegov izbor. Ne znam što je to trebalo Zdravku Mamiću, kada svi znamo da je odigrao značajnu ulogu u tome da je hrvatski nogomet postao prepoznatljiv brend u svijetu. Mamić je jedan od najsposobnijih menadžera u srednjoj i jugoistočnoj Europi koji vješto plasira hrvatske nogometaše u vodeće europske klubove, a uspješna trgovina nogometašima, jedan je od najvažnijih segmenata nogometa. Mamiću je, vjerojatno, prekipjelo što se u medijima novog izbornika ponovno proglasilo njegovim igračem kojemu se vraća usluga, jer je Zorana Mamića preporučio za trenera vodećim arapskim klubovima. Da ne zna raditi svoj posao, sigurno ne bi bio preporučen.

Mene je nakon sjajne nogometne predstave protiv Ukrajine, kojom je hrvatska reprezentacija ponovno oduševila nogometni svijet, začudilo da nitko nije javno zahvalio Zdravku Mamiću koji, navodno, drži sve konce hrvatskog nogometa. Mediji, koji ga konstantno napadaju da drži pod svojom kontrolom sve strukture hrvatskog nogometa, da imaju minimum morala, trebali bi mu u ovom trenutku uspjeha hrvatskog nogometa reći: “Hvala, Maminjo”. Ima li se na umu da na sljedećoj svjetskoj nogometnoj smotri nećemo gledati neke nekadašnje moćne reprezentacije, kao što su Nizozemska, Rumunjska, Mađarska, Ukrajina, Turska, Češka, onda je odlazak u doigravanja uspjeh na kojem trebamo čestitati čovjeku kojem se prišivaju samo negativnosti u hrvatskom nogometu. Svi oni koji napadaju popularnog Maminja trebali bi imati na umu da je njegova moć, zapravo, sadržana u povjerenju i prijateljstvu koje je kao nogometni menadžer stekao prema igračima. Samo Maminjo može zapjevati s Modrićem i Lovrenom u gotovo svakoj prilici pjesmu koja je postala simbol otpora protiv selektivne primjene pravednosti: “Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine”.

Averzija i odbojnost prema hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji donekle podsjeća na vremena kada se igralo Svjetsko nogometno prvenstvo u Italiji 1990. godine. U ozračju zveketa oružja, četničkih barikada i blokada prometnica, kada su tenkovi napustili vojarne da bi ušutkali vlastite građane, u hrvatskoj javnosti je sve više jačala svijest da ne pripadamo državi koja je eliminirala Španjolsku u osmini finala, na Svjetskom prvenstvu. U četvrtfinalu smo igrali protiv Maradonine Argentine. Na grafitima po zagrebačkim ulicama, najhrabriji pristaše hrvatskog secesionizma tada su napisali: “Navijamo za Argentinu”. Slično smo mogli pročitati uoči povijesne tekme protiv Ukrajine u Splitu. Pristaše Torcide počastili su Splićane grafitom: “Prodali ste naše snove, Judini sinovi. Forza Ukrajina”. Da smo kojim slučajem igrali odlučujuću tekmu protiv Srbije, zanima me, bi li slogan glasio “Forza Serbia”?

Facebook Comments

Loading...
DIJELI