Heidegger je dakle izrijekom naglasio u „Crnim bilježnicama“ da njegov kritički pristup „svjetskom židovstvu“ nema rasističko obilježje, nego je riječ o analizi „metafizičkog“ fenomena vladavine i dominacije koja je zadobila globalističko, odnosno planetarno obilježje. Unatoč Heideggerovu ograđivanju, većina interpreta „Crnih bilježnica“ spočitava mu da je rezolutni pristaša antisemitizma te da je karakterizaciju o „svjetskom židovstvu“ izrekao u vremenu kada je stotine tisuća Židova deportirano u koncentracijske logore. Ostaje otvoreno pitanje koliko je Heidegger to sve znao.
Moje predavanje o kontroverznim Heideggerovim «Crnim bilježnicama» na Sveučilištu u Beču bilo je u skladu s onim poznatim vicom o izraelskom Židovu koji svaki dan čita arapske novine. Na pitanje susjeda i prijatelja zašto to čini odgovorio je u nekako u duhu Heideggerove filozofije: Kada čitam židovsko-izraelske novine obuzmu me tjeskoba, mučnina, nelagoda i frustracija tako da obično završim na psihijatriji. Židovsko-izraelske novine stalno pišu o terorističkim napadima na Izrael, o antisemitizmu i protužidovskim ispadima u svijetu, o progonima Židova i napadima na sinagoge, o prisilnoj asimilaciji Židova. Otvorim arapske novine, kad tamo sve sama milina za čitati: Židovi drmaju svjetskim bankama, kontroliraju svjetski kapital, Židovi su moćni i bogati, određuju tijek razvoja na svjetskim burzama, imaju u vlasništvu sve značajnije medije i medijske kuće u svijetu, ili ih pak drže pod kontrolom, Židovi određuju svjetsku politiku.
Žao mi je da ovaj vic o Židovu koji čita arapske novine nisam povezao s poznatim citatom Martina Heideggera o utjecaju «svjetskog židovstva» («Weltjudentum»)“. Naime, najutjecajniji filozof 20. stoljeća napisao je u svojim osporavanim «Crnim bilježnicama» desetak rečenica o Židovima koje su u protekle dvije godine uzburkale njemačku i anglo-američku akademsku javnost. Heidegger je preko noći ponovno postao jedan od najčitanijih filozofa, pri čemu se najčešće postavljalo pitanje ima li smisla uopće nešto drugo čitati od njegovih tekstova.
Najpoznatija Heideggerova izjava o Židovima napisana je neposredno nakon Hitlerova napada na Sovjetski savez. Staljin je navodno nakon vijesti o napadu njemačkih trupa tri dana pio votku. Nije se trijeznio, jer nije mogao vjerovati da je Hitler odustao od tradicionalnog njemačko-ruskog savezništva. Preduvjet za potpisivanje povijesnog «Sporazuma o nenapadanju» s Nijemcima bio je da Staljin makne svog narodnog komesara vanjskih poslova Maksima Maksimoviča Litvinova, koji je bio Židov litvanskog podrijetla s pravim imenom Meir Henoch Wallach-Finkelstein. Staljin je to učinio imenovavši Rusa Vjačeslava Mihajloviča Molotva narodnim komesarom vanjskih poslova. Istodobno je Staljin prema svjedočanstvu Molotova dao naredbu da se u Ministarstvu vanjskih poslova Sovjetskog saveza počiste Židovi koje je instalirao Litvinov. Nakon Hitlerova napada na Sovjetski savez Staljin je ponovno aktivirao Litvinova imenovavši ga veleposlanikom u Washingtonu. Saznavši iz novina za imenovanje Litvinova na novu političku funkciju, Heidegger je napisao u «Crnim bilježnicama»: »Židov Litvinov ponovno stupa na scenu.
Povodom njegova 60. rođendana glavni je urednik moskovskih Izvestija napisao: ‘Litvinov je dokazao da umije na boljševički način pronalaziti drugove saveznike gdje je potrebno pronaći ih, pa makar to bilo samo privremeno.’” Litvinov je za Heideggera prototip Židova univerzalca, koji je vezanošću uz boljševičku ideologiju izgubio svoje židovske korijene pa za njegovo djelovanje i političko angažiranje vrijedi načelo “izgubljenoga tla” (Bodenlosigkeit).
Između redaka možemo čitati da će bivši sovjetski narodni komesar za vanjske poslove, koji je ukorijenjen u ideologiju boljševizma, lako uspostaviti savezništva s drugom ideologijom anglo-američkog liberalističkog imperijalizma koja je na prvi pogled dijametralno suprotstavljena boljševizmu. No, po Heideggerovu sudu zajedničko je obilježje obiju ideologija da su “bez utemeljenja” (Bodenlosigkeit) u europskoj kulturi. Anglo-američki liberalistički imperijalizam Heidegger je okarakterizirao kao fenomen globalizacije, odnosno kao planetarnu pojavu.
Ideolozi boljševizma izrijekom su naglašavali da je socijalizam postao svjetski proces koji bi trebao biti ostvaren svugdje gdje ima radničke klase. Heidegger je uočio da je u paradoksalnom trojedinom savezništvu engleskog, američkog i boljševičkog imperijalizma izišao na vidjelo fenomen “svjetskog židovstva” kao vapna koji povezuje tri imperijalizma namećući novo pitanje “pravičnosti” (“das Gerechtsame”). Nakon svih ovih razjašnjenja slijedi čuveni citat o “svjetskom židovstvu” koji je u sekundarnoj literaturi o Heideggerovu antisemitizmu, zapravo izvučen iz konteksta: “Pitanje o ulozi svjetskog židovstva nije rasističko, nego metafizičko pitanje o vrsti čovječanstvenosti (Menschentümlichkeit), koja je posve nevezana pa može preuzeti kao svjetsko-povijesnu ‘zadaću’ iskorijenjenost sveg bića iz bitka“.
Elem, Heidegger je svoju filozofiju fokusirao na „bitak“, dok su tradicionalna i moderna metafizika svoja promišljanja po njegovu sudu usredotočile na biće. Židovi su za Heideggera perjanice modernizma, liberalizma i kapitalizma jer su kao narod ostali bez ukorijenjenosti u vlastitu kulturu pa su u svoje biće integrirali vladavinu modernog subjektivizma kao svoju temeljnu odrednicu. U vrijeme dominacije tehnike i kapitala Židovi su izgradili svoju moć (Machtsteigerung) jer su prihvatili kao svoje geslo princip modernosti, „praznu racionalnost i sposobnost računjivosti“ na način da je njihovo promišljanje primarno vezano uz pitanje kako ovladati bankama i kapitalom. Ovaj oblik računice za Heideggera je način kako se manifestirao subjekt modernosti u novim formama vladavine. Heidegger je dakle izrijekom naglasio u „Crnim bilježnicama“ da njegov kritički pristup „svjetskom židovstvu“ nema rasističko obilježje, nego je riječ o analizi „metafizičkog“ fenomena vladavine i dominacije koja je zadobila globalističko, odnosno planetarno obilježje. Unatoč Heideggerovu ograđivanju, većina interpreta „Crnih bilježnica“ spočitava mu da je rezolutni pristaša antisemitizma te da je karakterizaciju o „svjetskom židovstvu“ izrekao u vremenu kada je stotine tisuća Židova deportirano u koncentracijske logore. Ostaje otvoreno pitanje koliko je Heidegger to sve znao.
Heideggeru se također prigovara da je indirektno povezao „svjetsko židovstvo“ s vladavinom „svjetskog novinarstva“. U tom kontekstu posebno je upadljiva Heideggerova usporedba djelovanja atomske bombe i svjetskog žurnalizma: „Opakiji od vrućih valova atomske bombe je ‚duh’ u obliku svjetskog žurnalizma”. Svi smo svjesni razorne opasnosti koju sadrži u sebi nuklearno oružje, samo su rijetke osobe svjesne opasnosti u kojoj mjeri svjetski žurnalizam “stvara privid bitka” koji nas otuđuje od vlastite biti.
Bio sam iznenađen da je najveća dvorana na Filozofskom institutu Sveučilišta u Beču bila ispunjena do posljednjeg mjesta tijekom mojih predavanja. Dobio sam dojam su studenti dobronamjerno prihvatili moj stav da „Crne bilježnice“ trebamo čitati kako bismo kritizirali Heideggera. Međutim, moje je mišljenje da njegovo filozofsko djelo, njegova epohalna misao ni najmanje nije ugrožena osporavanim izjavama u „Crnim bilježnicama“. Heideggerov „Bitak i vrijeme“ ostaje jedno od najznačajnijih filozofskih djela u 20. stoljeću, a njegova poslijeratna promišljanja o jeziku, umjetnosti, religiji, kritici vladavine tehnike ne bi se trebala dovoditi u kontekst izjava o „svjetskom židovstvu“. Činjenica da je Heidegger kao rektor Sveučilišta u Freiburgu prihvatio nacističku ideologiju ne služi mu kao filozofu na čast. Neke nepromišljene izjave o Židovima i «svjetskom židovstvu» mogu se različito tumačiti, ali nikako na način da je Heidegger time postao suvišan kao filozof. Kolega Neven Sesardić pokazao je u svojoj knjizi «When Reason Goes on Holiday» da politički angažman kod filozofa analitičke orijentacije nije bio ništa bolji nego Heideggerov, ako već nije bio i gori.
Nakon predavanja posjetili smo s bečkim kolegama koncert bečkoga kvarteta «Arditti Quartet» koji je specijaliziran za izvedbu djela ozbiljne suvremene glazbe, uglavnom živućih skladatelja. Nastupila je i poznata irska skladateljica i vokalistkinja Jennifer Walshe izvedbom svoga djela “Everything is Important”. Riječ je o jako neobičnom i provokativnom glazbenom djelu, izvedenom s impresivnom emocionalnošću i uživljenošću.
Nakon koncerta saznao sam da se talijanska nogometna reprezentacija nije uspjela kvalificirati za Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Budući sam da sutradan trebao letjeti za Rim, a nakon toga vlakom krenuti za Maceratu, pribojavao sam se nepredvidljivih talijanskih reakcija nakon nogometne katastrofe. Kolegica Violetta Waibel, koja me je pozvala da održim predavanje u Beču, ispričala je tijekom večere kako je jednom prije desetak godina bila s prijateljima u talijanskom restoranu za vrijeme tekme između Nijemaca i Talijana pa je ostala bez večere. Kolegica Waibel zapravo nije ni znala da se u Njemačkoj igra Svjetsko nogometno prvenstvo, a večer kada je s prijateljima izišla na večeru, bila je upravo polufinalna tekma u kojoj su pobijedili Talijani. U sveopćem oduševljenju osoblje restorana je zaboravilo na svoje goste.
Bilo je zanimljivo u Rimu gledati pokunjene Talijane kako suosjećajno čitaju novine s apokaliptičkim naslovima. Nakon 60 godina Talijani ponovno bez velikog natjecanja. U Italiji je nogomet svetinja. Nogometne zvijezde imaju neobičnu aureolu sekularne svetosti i nedodirljivosti. Pogotovo kada se ima na umu da je Italija nogometna velesila. Pogledamo li povijest svjetskih nogometnih prvenstava, primijetit ćemo da je Brazil bio pet puta svjetski prvak, dok su Italija i Njemačka četiri puta dizali pobjednički pokal. Kod Talijana je najveći problem da su u pravilu pobjeđivali kada nisu bili favoriti. Baš kada je talijanska javnost očekivala da bi njihova repka opet mogla biti «dark horse» na idućem svjetskom nogometnom festivalu, njihovi najbolji nogometaši zavili su naciju u crno neočekivanim debaklom protiv Švedske. Procjenjuje se da će financijski gubitak zbog nesudjelovanja ove nogometne velesile na Svjetskom prvenstvu nanijeti talijanskom gospodarstvu štetu veću od milijardu eura.
Tim više trebamo biti ponosni na uspjeh naše nogometne reprezentacije te zahvaliti drmatorima u našem nogometu, Zdravku Mamiću i Davoru Šukeru.