Novi zakon o arhivskom gradivu zapravo ponovno zatvara udbaške i partijske arhive - upozorava nas Siniša Pavlović, odvjetnik udovice Stjepana Đurekovića. Pogubna primopredaja vlasti između Partije i Udbe ostaje tajna.
HDZ je dramatično promijenio Mostov prijedlog Zakona o arhivskom gradivu i arhivima. “Mostova ideja je bila da bude dostupno gradivo do formalnog nastanka moderne Hrvatske, a to je dan donošenja novog Ustava, a ne dan izbora. Sada nećemo moći saznati kako je tekla primopredaja vlasti, kako se formira vlast, tko je ostao od starih struktura, što su predali, što se dogodilo s oružjem Teritorijalne obrane, zašto je baš Stipe Mesić išao u Beograd i s kojim uputama” – napominje nam odvjetnik Pavlović. Sve što smo doživjeli kao tešku političku borbu između Tuđmana, Manolića, Šeksa, Račana i cijele te “hrvatske” ekipe na jednoj strani i Slobodana Miloševića i velikosrba na drugoj strani, sve je to bilo pažljivo utanačena primopredaja vlasti između Beograda i Zagreba, u smislu da je tranziciju SRH/RH preuzeo Labrador. Postaje razvidno zašto je Nina Obuljen Koržinek potisnula Zlatka Hasanbegovića na čelu Ministarstva kulture, koje široko zahvaća u hrvatsku populaciju, uključujući jugoslavensku obavještajnu i doušničku mrežu. Upravo su Obuljen Koržinek i ekipa unijeli izmjene u Mostov prijedlog, vjerojatno uz nadzor premijera Andreja Plenkovića, za kojega niti danas ne znamo tko je i tko ga je instalirao, ali je sve više vidljiv Vladimir Šeks, koji je zapravo normirao raspad Hrvatske, koji slovi kao danas najmoćniji labradorovac u Hrvatskoj.
Novi Zakon o arhivskom gradivu i arhivima štiti osobe koje su surađivale s Udbom, Kosom i Sidom, dok je nečiju provjeru na pripadnost Labradoru zabranjeno spomenuti. Vladi je dopušteno da za Javnost zatvori sve što želi. To se već provodi u svezi Lex Agrokora – Vlada RH ne dopušta da se taj lopovluk prezentira Javnosti, a napose ne ova gigantska krađa kroz lex Agrokor, koja je u svega nekoliko mjeseci nadmašila svu pljačku Ivice Todorića u četvrt stoljeća. Odvjetnik Siniša Pavlović upozorava nas da u članku 17. stavak 3. spornog Zakona stoji da je gradivo koje sadrži kalsificirane i druge tajne podatke dostupno tek po isteku roka od 40 godina! Deklasificiranje se može provesti, ali ne mora. Most je tražio otvaranje arhiva do 22. prosinca 1990. u smislu suradnje s Udbom i ostalim segmentima komunističkog sustava. U Hrvatskom saboru prihvaćeni Mostov prijedlog postavio je rok od 18 mjeseci za preseljavanje arhivskog gradiva u Hrvatski državni arhiv, a HDZ je u svojoj korekciji sve razvukao na 10 godina, kada će svi glavni udbaši biti pod zemljom. Nije propisana zaštita za originalne dokumente, nakon što se digitaliziraju – takve su kopije izmjenjive. “Nedostajat će najvažnije stranice” – upozorava na odvjetnik Pavlović, koji se već sretao s takvom praksom. U vladinom novom prijedlogu, “kulturna” Nina Obuljen Koržinek uvodi terminološku izmjenu: mogu se otvoriti samo podaci o zaposlenicima i suradnicima Udbe, a ne o široj suradnji s Udbom. Praktično su izuzete prijateljske, društvene, ideološke, orjunaške i operativne veze. Odvjetnik Pavlović napominje da su tako arhivi praktično zatvoreni glede onih osoba koje su susrađivale s Udbom a formalno nisu uvedeni kao suradnici, i takvih je bilo najviše. Pavlović je uočio i jednu pozitivnu promjenu: podaci o suradniku postaju dostupni nakon njegove smrti, a ne deset godina kasnije, kako je predložio Most. Zašto nisu dostupni već danas, zašto nisu bili dostupni od dana prvih izbora? Ili od dana uspostave “nove” vlasti?
Laž osamostaljenja
Imamo tu nevjerojatnu laž da je Hrvatska obranjena. Hrvatska je zapravo reokupirana. Takozvana “slobodna i samostalna Hrvatska” je žena zatočena u četnički logor. Jezovita redaljka nije nikada prestala. Nakon agresora i prljavih četnika, nesretnicu su silovali svi ti njeni predsjednici, premijeri i ministri, svi ti tajkuni i slični lopovi, uključujući opake manijake iz takozvanog civilnog društva i svih tih vladinih i nevladinih udruga i raznoraznih interesnih skupina. Tko uđe u logor, mora potpisati pristupnicu, koju možemo gledati kao silovanje nacije. I branitelji su samo žrtve. Nisu ništa obranili, nisu nikoga oslobodili. Branitelji nisu učinili baš ništa, osim što su neki izgubili svoje zdravlje, a mnogi i sam život, uludo žrtvovan na jedva tinjajućem oltaru Domovine. Zapravo su omogućili domaćoj mafiji da se riješi neugodnog saveznog nadzora. I danas branitelji pasivno promatraju to beskrajno silovanje naše zemlje, zapravo silovanje cijele nacije. Da bi nesretnica svoju nesretnu sudbinu predala u ruke Titovom banditu i generalu JNA, i baš kadroviku tog ološa, koji o ratu i obrani zemlje nije imao blage veze, koji zapravo nije znao ništa, pa se prirodno svemu tome gubio i u povijesti, iako se samodopadno proglasio povjesničarom, da bi takav bio uzidan u našu najnoviju povijest, kao mjera jedne države koja to nije. “Imamo Hrvatsku!” – vikao je taj lik, a onda se osobno iživljavao sve dok nam to nije toliko prisjelo da smo glasovali za Partiju, što se može ponoviti i na slijedećim parlamentarnim izborima. “Svi smo mi Tuđman” – kažu nam svi lopovi ove zemlje, poput negativaca u televizijskoj seriji “The Walking Dead”, koji preuzimaju identitet onog najgoreg među njima, Negana, onoga koji ne ubija po kratkom postupku nego mrcvari svoju žrtvu do konačne smrti. Među generalima naših šetača, te vojske sjećanja, imamo i one koji su najgori kukolj, koji prigrabe visoku dužnost, a onda se pokaže da su obični psi rata. Nesretnica leži raskrvavljena i s brojnim vanjskim i nutarnjim ranama, bez budućnosti i svoga novca, ali svejedno stiže dasa koji će na njen konto uzeti proviziju za najskuplje vojne zrakoplove, da bi se na nesretnici namirili i iživljavali i svjetski psi rata.
Hrvatsku možete poništiti i kroz njeno simboličko izjednačavanje s Nitkom ili nitkovom. Podnošljivo je kada netko glede naše novije povijesti hrvatsku naciju simbolički izjednačava s Antom Starčevićem ili Stjepanom Radićem, ali kada se hrvatska nacija izjednačava s onima koji su sudjelovali u genocidu nad Hrvatima, to je jezovit neukus. I danas u svojim redovima imamo kretene koji Hrvate i Hrvatsku poistovjećuju s Titom, najvećim zločincem u ljudskoj povijesti, koji je nad svojim narodom proveo nezamisliv genocid. Nitko nikada nije u tako malom vremenskom razdoblju od svega dva tjedna pobio toliko ljudi i uglavnom mladiće i djecu. Pokušaj izjednačavanja Hrvata s Titom, u vrijeme dok je bio nedodirljivi dikatator, završio je tihim prelaskom porobljene nacije na drugu stranu. Stoga je neko vrijeme Savka Dapčević Kučar simbolički prezentirala naciju, ali ne za dugo, jer se pokazalo da niti ona ne zna tko je. A onda je došao raspad: svi ti predsjednici RH i premijeri, kao negativna društvena selekcija. Posebno su nas pokopali bolesni titoisti: Franjo Tuđman, Josip Manolić, Stipe Mesić i Ivica Račan. U nama je i danas živa kolektivna bol zbog pada Vukovara, a dalje od toga dominiraju oni koji su Vukovar izdali. Prljavo smeće dolazi do zavezane žene i uživa u njenom bolu i obiteljskoj nesreći nje i njene djece. Izvadi svoje prljavo splovilo i mokri na nesretnicu, i nakon toga uđe u Hrvatski sabor i ugodno živi o trošku njene djece.
Navika kolektivne boli
Ništa nije onako kako nam vladajući prezentiraju. Današnji namjesnici RH imali su svoje nimalo domoljubne razloge da snažnije nego inače podrže nacionalno okupljanje u Vukovaru. Prvo, time je barem na nekoliko dana preusmjerena pažnja hrvatske Javnosti od nastavka privatizacijske pljačke, odnosno od lex Agrokora. Drugo, kolone sjećanja na pad Vukovara oživjele su to pomalo suicidno ozračje kolektivne tuge i bola, što se koristi i za fatalističko prihvaćanje novog nacionalnog pada kroz novu otimačinu naših poduzeća i naših nacionalnih resursa. Nisu oni znali u kakvom je stanju nesretnica, sve dok nisu došli na red, a kada su već izvadili svoje prljave izrasline, izredali su se i oni. Hrvatska je ionako opljačkana, pa što smeta ako strvinarski fondovi preuzmu ostatak? Čemu taj naš strah? Nisu ludi, uzet će proviziju! U sveopćoj tuzi i bolu zbog tragičnog pada Vukovara, nitko ne postavlja pitanje dekonstrukcije II. mirovinskog stupa, koji cijelu Hrvatsku pretvara u Vukovar iz 1991. Dogodila se zvjerska srpska i srbijanska agresija na Vukovar i cijelu Hrvatsku, branitelji Vukovara vodili su jednu herojsku bitku, ali bi Hrvati trebali upamtiti i ono što je izostalo u obrani ruskog Caricina i sovjetskog Staljingrada: izdaja Vukovara na razini vlasti RH. Vukovar je žrtvovan od strane okupacijskih struktura reokupirane SRH/RH. Nije to moglo proći bez obavještajnog podmetanja. RH je bila obavještajno provaljena i povaljena. Četvorka prvih svodnika RH: Tuđman, Manolić, Mesić i Račan, bila je sam vrh Labradora. Pitamo se jeli Andrej Plenković preuzeo Hrvatsku ili zapravo Labrador? Hrvatska nije nikada oslobođena. Hrvatska je reokupirana i dekroatizirana, silovana i opljačkana.
Ako moramo odati počast bilo kojem obožavatelju Tita, onda je razumnije zadržati original, samog Josipa Broza, koji je ipak glumatao “komunizam s ljudskim licem” i nekakvo naguravanje sa Staljinom, da zajedno prevare Zapad. Da je Staljin samo pomislio na ubojstvo Josipa Broza, Tile ne bi dočekao jutro. Sve su se formacije oblikovale stoljećima, komunistička je kreirana na temelju komunističke ideologije i komunističkih knjiga, dok ovoj nakaznoj SRH/RH ne možemo pronaći nikakve povijesne ili knjiške temelje, ništa razumno, ništa smisleno. Sve te žrtve srbijanske agresije, sva ta herojska bitka branitelja, cijela ta povijesna prilika, sve je to proliveno da bi titoističke karikature poput Tuđmana, Manolića, Mesića i Račana postale povijesne osobe. Nitko nije uskrsnuo Hrvatsku, osim nje same, jer je hrvatska državnopravna povijest neuništiva. Hrvati su najstarija nacija Europe. U želji da uzdignu Tuđmana, time i Tita, tuđmanovci i titoisti otvaraju prostor protuhrvatskim likovima poput Dejana Jovića, Tvrtka Jakovine i Hrvoja Klasića, da relativiziraju državnopravne temelje bilo koje Hrvatske. I Partija se svrstala uz Tuđmana. Vjerovali ili ne, danas u Partiji Tuđman nadvisuje Račana. Svi prikriveni i svi otvoreni neprijatelji Hrvatske i Hrvata na kraju su se okupili oko kulta Franje Tuđmana. A da ipak zavirimo u njegov CV izdaje i veleizdaje?
Tuđmanov CV izdaje
(1) Franjo Tuđman je u prvoj Jugoslaviji odrastao mladić, po vlastitom pričanju hrvatski osviješten, ali ne ustaje protiv jugoslavenske i velikosrpske Tamnice naroda, niti se priključuje oslobodilačkom Ustaškom pokretu, koji je nastao kao reakcija na srpsko ubojstvo Stjepana Radića i ostalih hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu. Prva Jugoslavija ušla je 1941. u pakt s Hitlerom i uskoro se raspala. Okupator je podijelio Jugoslaviju, formirajući Nezavisnu Državu Hrvatsku sve do Drine, na temelju hrvatske državnopravne povijesti, a Srbiju je vratio u njeno prirodno stanište iza Drine. To je iz nekog razloga zasmetalo Tuđmana, koji ustaje protiv prve formalno nezavisne hrvatske države nakon tisuću godina, bez obzira kakva je stvarno bila, ali zasigurno više hrvatska od one kojoj je 50 godina kasnije udbaškim igrama došao na čelo.
(2) Prema vlastitom priznanju, relativno pismeni Tuđman nije imao osjećaj pripadnosti partizanskoj rulji. Zašto je ostao Titov bandit? Sudionik pokolja na Bleiburgu. Opasan orjunaški pas, koji je nesretnike vraćao u kolonu smrt. Zašto je relativizirao genocid nad Hrvatima na kraju Drugog svjetskog rata? Nikada se nije javno pokajao, nikada se nije niti ispričao naciji. Jeste li dočekali da se Tuđman, Manolić, Mesić ili Račan ispričaju za Hudu jamu, u koju su žive zazidane i hrvatske djevojčice? Jesu li Tuđman i Manolić ikada dali bilo kakvo objašnjenje za njihov ulazak u zloglasnu Oznu. Kako su Tuđman i Manolić položili test za ulazak u Oznu? Jesu li prinijeli tada obveznu krvarinu?
(3) Prezime Tuđman ne daje povjerenje u hrvatsko rodoslovlje. Što smo u tome previdjeli? Pa, ono si što su ti djeca i unuci! Novopečeni Beograđanin čudnog prezimena podizao je svoju djecu u jugoslavenskom i srpskom ozračju. Stigli su unuci, recimo Košutići ili Vučići, pa je Tuđman htio ne htio intimno postao Jugoslaven. Možemo reći da je svoj orjunaški svjetonazor podigao na višu razinu. Njegovo posrnuće u Beogradu nikada nije razjašnjeno, a srpska strana spominje ljubavnu aferu, što može biti podmetanje. U svakom slučaju, politika, ideologija i hrvatstvo nisu bili problem. Glupo je za pomisliti da bi Tuđman u Zagrebu došao na čelo republičkog instituta za radničku povijest da je u Beogradu iskazao bilo kakve hrvatske značajke. Tuđman je kroatiziran u Beogradu, neposredno prije povratka u Hrvatsku, za potrebe Labradora.
(4) Bio je ključni svjedok velikosrpskog mita o Jasenovcu kao logoru smrti. Tajna je u prihvaćanju 10 posto žrtava u odnosu na velikosrpske teze, koje su prelazile 700 tisuća. Manje upućene osobe stekle su dojam da se Tuđman bori za istinu o Jasenovcu, da umanjuje napuhani broj žrtava, da bi tako Tuđman Hrvatima podvalio jedan nevjerojatan povijesni teret, posve neutemeljen, podvlačeći crtu pod nevjerojatnu brojku od 60-70 tisuća ubijenih u Jasenovcu, čime je stigmatizirao hrvatsku naciju i na međunarodnom planu, a posebno kod Židova. Kada god sam pokušao u inozemstvu objasniti da je “logor smrti Jasenovac” velikosrpska izmišljotina, dočekala bi me nevjerica i podsjećanje da čak Franjo Tuđman priznaje brojku od 60-70 tisuća ubijenih.
(5) Cijela Tuđmanova karijera u SRH zaudara na udbaško kreiranje nacionalno osviještenog oficira JNA. Kao, mogao je učiniti što ga volja, jer Zagorec Tito nije dao svoga. A ono, bešćutni Staljinov proizvod Tito, nije mnogo brinuo niti za vlastitu djecu. Pamtim da se u Matici hrvatskoj mijenjala tema na šport, kada god bi Tuđman slučajno upao. Nitko mu nije vjerovao, ali je udbaška propaganda u glavama Hrvata uporno kreirala nacionalni mit o hrvatskom disidentu. Nije Josip Perković Franji Tuđmanu omogućio putovnicu, nego je Tuđman određivao tko u SRH može putovati u inozemstvo, a Perković je samo dostavio Tuđmanu njegovu putovnicu, kao višoj instanci. U to vrijeme, Udba je ubijala hrvatske domoljube, uključujući Brunu Bušića, bivšeg zaposlenika Instituta u kojemu je Tuđman bio šef, a sam Tuđman nesmetano je disidentski rastao, da bi “robijao” u Lepoglavi, iako se toga nitko ne sjeća.
(6) Rat se primicao, Hrvatska je tražila ratnog vođu, ali kadrovik JNA nije imao blage veze o vojnim vještinama, pa je za potrebe neprijatelja bio idelan vođa Hrvata. Da se to prikrije, svi njegovi vojni promašaji prikazani su kao namjerni. Tako je “dopustio pad Vukovara” za potrebe bržeg međunarodnog priznanja Hrvatske. Da prikrije poraz u Vukovaru, na dan pada Vukovara proglasio je Herceg-Bosnu, formirajući nekakvu novu saveznu vladu na Pantovčaku, koja je koordinirala obje republike. Postao je predsjednik Predsjedništva hrvatskih zemalja, uključujući hrvatski dijasporu. “Dalmaciju je ostavio u mraku da u toj orjunaškoj provinciji podigne protusrpsko raspoloženje.” Isto tako: “Dopustio je srpske paradržave da tako razvuče i iscrpi neprijatelja”.
(7) Ne znam koliko je nabijanje na kolac bila primjerena egzekucija za tvorca hrvatskog “kapitalizma” – revoltirani Borković izrazio se prežestoko, ali Tuđmanu nismo smjeli dopustiti da zasjedne na čelo SRH/RH bez da mu po indijskom običaju barem imobiliziramo desnu ruku, bilo zbog njegovog komunističkog lopovluka, bilo zbog njegove osobne sklonosti da potpisuje međunarodne ugovore i tako se gradi važan. Izvan toga i/ili njegove pripadnosti Labradoru, nemoguće je objasniti njegov potpis na Republiku Srpsku u BiH, uz prethodno rasturanje Herceg-Bosne, tog najvećeg rodilišta Hrvata, koje je održalo na životu ovu demografski iscrpljenu naciju. Predsjednik Predsjedništva degradiran je u običnog predsjednika, da bi na dodatno reducirnaoj poziciji njegov kasniji protivnik i posljednji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije upisao dva mandata, i atko u širini povijesti postao značajniji od Tuđmana. Kada će konačno osvanuti biste Stipe Mesića?
(8) Nakon 15 stoljeća raznoraznih asocijacija i okupacija, nikada nismo bili dalje od samostalne hrvatske države. Najveći Tuđmanov grijeh je ovakva “tranzicija” iz komunističke SRH u lažnu demokraciju poznatu kao “lopovska RH”. Postavljena je formacija za kriminalce i protivnike bilo čega hrvatskog, sve uz Tuđmanovo pozivanje na hrvatstvo i Hrvatsku. Tuđman je uništio našu proizvodnju i poklonio naše banke. U razvijenom komunikacijskom vremenu poklonio je naš telekom njemačkom telekomu u vlasništvu njemačke države. Nije prodao Inu samo zato što je neformalno bila pod kontrolom labradorskog klana Špiljak, koji se spominje kao kreator nacionalno osviještenog Franje Tuđmana. Nakon Tuđmanove smrti, Inu je preuzeo Stipe Mesić, što je moglo navesti Ivicu Račana da Inu proda i tako ekonomski potkopa konkurentnu moć Pantovčaka – hrvanje se održalo sve do ovih dana. Nije lako i bit će još teže.
TUĐMANOVA DJECA: Tužne sudbine Marijane, Sanele i Sonje
U subotu 18. listopada, na dan Pada Vukovara, imali smo priliku pročitati tužne priče Marijane Ivančić i Sanele Vidić Križić, u tekstu Tomislava Mamića. Dvije ranjene vukovarske djevojčice bile su pacijentice ratne Vukovarske bolnice, a danas su zaposlene u istoj. Marijana od 1998. radi kao primalja, a Sanela je ove godine zaposlena kao spremačica. To je prilika da pospremi krevet ostarjelom kretenu koji je prije četvrt stoljeća ranio nju i njenu sestricu Sanju. Znate, to može biti snažna antiratna poruka! Dvanaestogodišnja Marijana i četverogodišnja Sanela vraćene su u Vukovar neposredno prije njegovog pada. Marijana se nakon pada Vukovara oporavljala na zagrebačkom Rebru, gdje su se liječnici borili da se njena rane na koljenu i potkoljenici ne razviju u sepsu, jer bi joj u tome slučaju morali amputirati nogu. Malena Sanela oporavljala se na Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu, na odjelu za intezivnu njegu. Njen vrat i lopaticu probio je geler. Njena sestrica Sanja imala je tek 6 mjeseci i bila je u težem stanju – njoj je geler probio trbuh i bedro. Sanela nije mogla shvatiti zašto ih bolničko osoblje zove Tuđmanovom djecom. Naime, tadašnji vrh RH vratio je u Vukovar djecu, neposredno prije pada Vukovara, u sklopu strategije koja se može komotno nazvati sotonskom. Pravdalo se to poticajem roditeljima djece za još žešću obranu grada, kao i za veću žrtvu Vukovara na planu bržeg međunarodnog priznavanja RH. Povratak djece u Vukovar zapravo je oslabio obranu. Tragična sudbina vukovarske djece i tragična sudbina zarobljenih branitelja Vukovara skrivane su od Javnosti – nije prezentirana niti za propagandne potrebe, jer je kult Tuđmana tražio “genija koji je uspostavio i obranio Hrvatsku bez kapi prolivene krvi”, kako je to naivno branio naš kardinal Franjo Kuharić, sretan da je kroatizirao doušnike u redovima Crkve u Hrvata.
====================================================
BRANKO BORKOVIĆ OSTAO JE UZ VUKOVAR
Franju Tuđmana nabiti na kolac!
Izjavio je to ili nešto slično posljednji zapovjednik obrane Vukovara, Branko Borković. Revoltiran zbog izdaje Vukovara od strane vrha RH. Borković je gostovao kod Mislava Togonala, na Hrvatskom radiju, u povodu 27. obljetnice pada Vukovara. “Pitali su me jesam li stvarno rekao da Franju Tuđmana treba nabiti na kolac. Ja to nisam rekao, ja sam to napisao!” Zarobljene branitelje Vukovara mučili su u logorima Srbije, dok je one branitelje koji su se probili iz opkoljenog Vukovara istraživala i zlostavljala takozvana Manolićeva komisija (čitaj: Tuđman, Manolić, Perković, Šušak). Izdajnicima i krivcima za pad Vukovara proglašeni su Branko Borković, Marin Vidić, Mile Dedaković, Ljiljana i Nikola Toth, Danijel Rehak, i mnogi drugi domoljubi. Bio je to stav RH i njenog vodstva, na čelu s Tuđmanom, i do danas nije poništen. Na zagrebačkoj je Lašćini zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković vezan za radijator u prostorijama Vojne policije (koju je tada vodio Mate Laušić). Zvjerski je pretučen od strane četvorice djelatnika SIS-a, vojne protuobavještajne zaštite, koja je tada bila pod kontrolom Josipa Perkovića i Gojka Šuška. Dedaković je danima zlostavljan, vezan u prosincu za hladan radijator, pored otvorenog prozora, obučen samo u gaćice i potkošulju. Optužen je da je s oružjem natjerao Sinišu Glavaševića da isti pročita optužnicu protiv Tuđmana, koju je potpisao i Marin Vidić. Borkovića su oteli u kabinetu Antuna Tusa, načelnika Glavnog stožera, otpremili na Lašćinu, maltretirali tri tjedna, sprovodeći ga u lisicama i u ured Josipa Perkovića pri Saboru RH. “Imao sam hlače i majicu, a kada bi me vodili Perkoviću na ispitivanje, zadužio bih vestu.” Na kraju trećeg ispitivanja, Perković je dopustio da ode slobodan, uz napomenu: “Nama naše, tebi tvoje!” Borković je svukao vestu, i izašao iz Sabora na izlaz do Kamenitih vrata, u majici, u hladnom prosincu, pred Božić. A kako je toplo u limuzinama dužnosnika? Koji važno polože vijence u Vukovaru, nacrtaju se pred kamerama, labradorski izgovore već izlizane šprance, i važno nestanu u zagrijanim mrcinama. Prokleto smeće.